Crna Gora je rodila Pera Počeka, a Italija je od njegovog talenta stvorila umjetnika svjetskog imena, kazao je u emisiji E-uživo novinar Siniša Adamović, autor dokumentarnog filma o Počeku, povodom godišnjice smrti jednog od najvećih crnogorskih slikara.
– Pero Poček je mali dio svog stvaralačkog života proveo u Crnoj Gori. Međutim, njegovo stvaralaštvo je definitivno obilježeno Crnom Gorom. Cijelog svog dugog i plodnog života nosio je Crnu Goru u srcu i izražavao se kroz motive koji su prvenstveno crnogorski. U najljepšem smislu te riječi, Italija ga svojata – on je italijanski slikar. Čak je početkom prošlog vijeka predstavljao Italiju na velikim međunarodnim izložbama – kazao je Adamović.
On je podsjetio da je svojevremeno radio intervju sa Počekovom unukom Seranelom, koja živi u Rimu, te da je kroz taj razgovor bilo jasno koliko je Crna Gora značila slavnom umjetniku.
– O tome šta je za njega bila Crna Gora najbolje govore riječi njegove unuke Seranele Poček, koja je rekla: „Ja sam više Crnogorka nego Italijanka“. Rođena je u Rimu i u Crnoj Gori je bila svega jednom ili dva puta. Kada ona to kaže, to je direktna posljedica nasljeđa koje je njen đed prenio potomcima. Često se govori da potomci iseljenika gube vezu sa domovinom, ali ona je dokaz suprotnog – istakao je Adamović.
Sagovornik Televizija E osvrnuo se i na činjenicu da se Poček, iako veliki zaljubljenik u Crnu Goru, nakon nasilne aneksije nikada nije vratio u domovinu.
– Bio je poklonik kralja Nikole i kraljevske porodice, monarhista po uvjerenju. Prvi svjetski rat dočekao je u Italiji i, zbog svojih političkih stavova, nije imao potrebu niti mogućnost da se vrati u tom periodu, sve do Drugog svjetskog rata. Nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na vremensku distancu, kako je sam negdje rekao – niko ga nije zvao – naveo je Adamović.
Poček je danas, kako je naglašeno, ne samo jedan od najznačajnijih crnogorskih stvaralaca, već je njegovo ime utkano i u svjetsku kulturnu baštinu.
– Postoji priča da su mu galeristi iz Sjedinjenih Američkih Država nudili ogroman novac za njegove slike, ali je on to odbio jer je želio da se njegova djela čuvaju u Crnoj Gori. Danas se desetak slika manjeg formata nalazi u Narodni muzej Crne Gore, dio je kod rodbine, dok se većina nalazi u Italiji, kod njegove unuke Seranele. Njegovo najveće djelo „Gusle“, dimenzija pet sa tri metra, čuva se u posebnom dijelu njene kuće u jednom rimskom predgrađu, u adekvatnim uslovima. Riječ je o zaista nevjerovatnom djelu – zaključio je Adamović.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Adamović o Peru Počeku: Stvaralaštvo obilježeno Crnom Gorom

Između boja, kistova i priča koje su oblikovale dušu umjetnika, postoji naslijeđe koje ne nestaje. Serenella Poček, unuka jednog od najpoznatijih crnogorskih slikara, Pera Počeka, donosi u svjetlost sjećanja na život i rad svog đeda, čije slike i dalje pričaju priče o crnogorskim pejzažima, prijateljstvima i ljubavi prema domovini. Njena emotivna veza s prošlim vremenima i umjetničkim naslijeđem otkriva ne samo umjetnika, već i čovjeka koji je živio s dubokom vjerom u vrijednost kulture, tradicije i prirode. Ova dama sa bogatim životnim iskustvom koja je čuvar sjećanja na fascinantnu porodičnu prošlost, svjedoči o tome koliko su duboke i neizbrisive veze između njenih korijena i svijeta u kojem je odrasla. Njena priča nas uvodi u dublji uvid u život jednog od najvećih crnogorskih slikara, ali i otkriva nepoznate detalje o vremenu u kojem su Počekovi živjeli.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051809050_dc3c09867d07de6966a65b16be95537b012b4e3c07dff09d785bbac1603f3b8f.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051809050_dc3c09867d07de6966a65b16be95537b012b4e3c07dff09d785bbac1603f3b8f" data-rendition-name="original" width="800" height="600" loading="lazy" alt="Pero Poček (1878 - 1963) autoportret"><figcaption>Pero Poček (1878 - 1963) autoportretArt Montenegro</figcaption></figure>  U ovom ekskluzivnom intervjuu imamo priliku da konačno saznamo istinu o umjetniku čije djelo i danas čeka da zauzme mjesto koje mu pripada u Crnoj Gori. Serenella, Vi ste odrasli u Italiji, ali vaša veza sa Crnom Gorom je duboka i trajna. Kako biste opisali svoje djetinjstvo i odrastanje u porodici sa tako značajnim kulturnim nasljeđem? Poček: Bilo je to čudno djetinjstvo. Bile su to godine nakon rata, otprilike od 1948. do 1958. Živjela sam u Torinu, u siromaštvu. Moj otac u tom periodu više nije bio u avijaciji. Bio je veoma ponosan, nije htio da se vrati pod okrilje svojih roditelja, koji su bili prilično imućni. Radio je kao vozač kamiona da bi izdržavao porodicu, nas četvoro u tom trenutku, a najmlađa sestra Paola se rodila nekoliko godina kasnije. Naše sobe su bile nekadašnji kancelarijski prostori. Ali ljeti smo se vraćali kod babe i đeda u Roka di Papa, i tamo bih opet postajala “la castellana”,kako me zvao đed Pero. Upravo zahvaljujući njemu, porasla je moja povezanost sa Crnom Gorom. Pričao mi je sve priče o Crnoj Gori, ilustrujući ep “Gorski vijenac”. Mnogo mi je pričao, volio je da priča o svemu i o danima na umjetničkoj akademiji, ali i o događajima iz rata na Balkanu, kada je s babom išao da liječi ranjenike na bojnim poljima. Čuvao je mnoge crnogorske običaje. Na primjer, Badnje veče 6. januara uvijek je slavio napolju, pjevajući pjesme oko vatre, bacajući pirinač u plamen, dok smo mi u rukama držali pomorandže. Jednom sam tada dobila svoju prvu upalu pluća, imala sam samo četiri godine. Nije dopuštao da naš dom blagosiljaju katolički svještenici, on bi ga uvijek sam blagosiljao, za Božić i za Uskrs. Sjećam se da sam za đeda svirala klavir i pjevala pjesmu “Oči čarne” – bila sam jedina koja ju je znala, i jednom sam mu priredila iznenađenje. Bio je veoma dirnut. U sobi u kojoj je primao goste i pokazivao svoje slike mnogim prijateljima iz cijelog svijeta koji su dolazili da ga posjete, nalazila su se dva tepiha od krzna i glave: jednog lava i jednog bijelog medvjeda... ja sam uvijek sjedala na lavlju glavu i slušala đeda koji je volio da priča, govorio je glasno jer je bio pomalo nagluv. Njegova fotelja u kojoj je uvijek sjedio, još je imam. To je komad namještaja do kojeg mi je mnogo stalo. Sačuvala sam i ostale, iz 18. i 19. vijeka. Djedova braća iz Crne Gore često su mu slala hranu iz zavičaja: kajmak u drvenim kutijama nalik na burad (kace), rakiju i butargu (sušenu slanu ribu). Meni se najviše dopadao kajmak, toga se sjećam. Pero Poček je imao privilegiju da se školuje u Napulju. Koliko je taj period bio važan za njegov razvoj kao umjetnika? Poček: Studije u Napulju bile su izuzetno važne za mog đeda. Tamo je stigao zahvaljujući kraljici Jeleni i crnogorskoj kraljevskoj porodici. Ponuđeno mu je da bira između Pariza i Napulja. Izabrao je Napulj zbog klime i mora. Toliko je volio more da je često plivao rutu Napulj - Kapri. Boje Napulja za njega su bile kao slika. Za slikanje na otvorenom, morao je da osjeća sve na svojoj koži , i oluju i sunce, morao je da proživi emociju kako bi ih prenio na platno. To je tipično za one koji ne čuju dobro. Ali da bi naslikao ljude, oni su morali da izraze ličnost i misao onoga koga predstavljaju. Na primjer, na slici “gusle”, junak je bio barjaktar, onaj koji ide prvi u bitku i koji mora da pogine kao heroj, ne kao običan čovjek. Autoritet je bio prikazan kao čovjek sa dugom lulom na slici. Po mišljenju mog đeda, brkovi su bili vrlo važni, dok brada nije smjela da bude preduga – nije smjela da prelazi ispod brade, jer to nije bilo ukusno. Estetika je za njega bila izuzetno značajna, u umjetnosti, prirodnom ambijentu i kod ljudi. Nosio je somotsko odijelo na pruge, sako, prsluk i pantalone, uz džepni sat na lančić, bio je to švajcarski sat marke Vacheron &amp; Constantin iz 1906. godine. Taj sat još uvijek čuvam. Osim njegove tržišne vrijednosti, za mene ima veliku emotivnu vrijednost, kao i sve stvari koje me podsjećaju na njega. Interesantno da moj đed nikada nije skinuo vunene čarape od grube kozje vune, svoj tabarro (plašt), crni filcani šešir i štap od čvornate žbunaste korijenske drvenarije. Volio je prirodu i mnogo je šetao. Kada je prestao da slika, napravio je vrt od osam hektara kao sliku, kombinujući boje biljaka i drveća tako da predstavljaju smisleni pokret boja kroz godišnja doba. Da smo tada imali dron, sigurno bismo vidjeli jedno iznenađujuće umjetničko djelo od osam hektara. Najviše je volio masline i kestene. Kada je đed umro, jedan od njegovih profesora sa akademije, Filippo Palizzi, je organizovao njegovu sahranu, s konjima, s narikačama obučenim u crno... Jednog dana mi je rekao da mu je upravo ta sahrana bila jedno od njegovih remek-djela, kao prelijepa slika, sa kontrastima sunčanog dana i sahrane, snažna, veoma emotivna i puna značenja, s pažnjom prema svakom detalju. Vaša baba Umbertina Griffini potiče iz izuzetno ugledne familije. Što nam možete reći o njoj i kako su se upoznali Vaš đed Pero i baba Umberta? Poček: Baba i đed su se upoznali na dvoru Savoja, đe je baba Tina (Umbertina Griffini) bila kao kod svoje kuće. Baba je bila kumče kralja Umberta I, dok je njen otac bio državni glavni računovođa, Akile Grifini. Baba je govorila sedam jezika. Sa đedom je govorila crnogorski. Sjećam se da joj je znao reći: „Ajde ženo, sveži taj jezik.“ Baba Tina je organizovala književne i naučne salone iz oblasti medicine, sa uglednim ličnostima tog vremena. Bila je veoma obrazovana i angažovana žena. Zajedno s kraljicom Jelenom, odlazila je da spašava ljude ispod ruševina nakon čuvenog zemljotresa u Mesini. Pero i Umberta su imali troje đece. Vašeg strica Aleksandra (Alessandro) koji je bio najstariji, tetku Jelenu (Elena) i vašeg oca Đorđa (Giorgio). Kakav je bio odnos između Vašeg đeda i njegove djece - Aleksandra, Jelene i Đorđa? Odnosi između đeda i njegove djece bili su posebni. Najstariji sin, Alessandro, bio je pustolov, prava kopija princa Danila, zanimao se isključivo za žene i kocku. Jelena je bila drugo dijete, veoma posvijećena učenju i izuzetno organizovana. Završila je prava i bila je jedina koja je sa ocem govorila crnogorski. Pored toga tetka Jela je bila i rukovodilac GUF-a (Univerzitetske fašističke grupe). Giorgio je bio treće dijete, moj otac, s kojim sam imala veoma snažnu vezu. Bio je pilot vojne avijacije, ratni heroj i ujedno đedov najdraži sin. Dobio je mnogo ratnih medalja. Međutim, neobično je bilo to što je đed odbio da mu naslika portret, iako je baba Tina to predložila kad je tata imao svega nekoliko mjeseci. Htjela je da ga naslika u korpi s trešnjama, ali đed je to odbio. Nije bilo u njegovom duhu da pravi takav portret. Ipak, tokom života pisao je ocu mnogo pisama, i dan-danas ih čuvam. Tokom Drugog svjetskog rata, tata je bio ranjen i smješten u bolnici u Palermu. Moja tetka Jela je tada otišla tamo i preuzela kontrolu nad čitavom bolnicom, uspjevši da ga prebaci u vojnu bolnicu u Rimu. Vaši otac i majka su takođe bile značajne ličnosti!?Što nam možete reći o njima? Poček: Moj otac je osjećaj za čast, žrtvu i uvjerenje da ako neko može, mora pomoći drugima, a ponekad i kada ne može. To je naslijedio od oba roditelja. Zaista, tokom rata, moj otac je spasio mnoge mladiće od 16 i 17 godina koji bi inače bili odvedeni od strane Njemaca u koncentracione logore, rizikujući sopstveni život. Trojicu braće Casali iz Emilije Romanje spasio je upravo on, svu trojicu. Moja majka je bila kćerka novinara koji je radio za list Avanti sa Musolinijem, u vrijeme Prvog svjetskog rata, u kojem je učestvovao kao oficir bersaljer. Moj đed po majčinoj liniji zvao se Pietro Gorgolini. Majka je imala još pet sestara. Trebalo je da studira književnost, jer je izvanredno pisala, ali je njen otac za nju odlučio da upiše prirodne nauke. Postoji jedna anegdota, priča koju priča jedna vaza, o tome kako su se upoznali moj otac i majka: sreli su se na plaži u Ostiji, gdje su otišli na jedno prijateljsko okupljanje. U to vrijeme djevojke nisu smjele da izlaze same sa momcima. Nakon tog susreta, moj otac joj je poslao vazu od venecijanskog murana punu čokoladica. Majka je htjela da mu je vrati, jer joj je, poslije samo jednog izlaska, to djelovalo kao prevelika obaveza. Ali njena sestra je pojela sve čokoladice, pa su morali da se vide opet. Taj susret im je odredio cijeli život. Tu vazu i danas čuvam. Od koga ste najviše učili o crnogorskoj kulturi i tradiciji? Poček: Crnogorsku tradiciju i kulturu sam najbolje upoznala zahvaljujući đedu Peru, više nego od bilo koga drugog. Boravila sam u njegovom ateljeu gdje je slikao, i tamo mi je pričao istoriju Crne Gore i „Gorski vijenac“, borbu dugu sedam vjekova. Ono što mi je ostalo najdublje urezano u sjećanju jeste njegov prikaz Njegoševe kapele, slika sa svijetlom munja u noći i nevremenom. To je jedno od mojih omiljenih djela. Na toj slici prikazana je kiša svjetlosti koja pada kao dragulji u vodi, kobaltno plava, turmalin ljubičasta i ametistno lila boja. Kako je vaša baba Umberta uspjela da balansira između svoje porodice i podrške Perovom umjetničkom stvaralaštvu? Poček: Baba Tina je mnogo voljela đeda i uvijek ga je podržavala u njegovom pozivu. Jednom mu je čak iznajmila atelje u ulici Marguta, danas najpoznatijoj ulici umjetnika iz cijelog svijeta, u samom centru Rima. Ali on nije mogao da se natjera da tamo radi kao profesionalni umjetnik. Đed Pero nikada nije prodao nijednu svoju sliku, nije mu bilo potrebno da prodaje kako bi živio. Slikao je isključivo iz ličnog zadovoljstva. Đed je želio da slika samo ono što mu je izazivalo emocije. Veza koju je imao sa prirodom bila je toliko snažna da je češće slikao prirodu nego ljude. Napravio je, recimo, portret Maksima Gorkog , vjerovatno zato što je taj čovjek u njemu izazivao divljenje i osjećaj bliskosti. Pitala sam se zašto nikada nije naslikao kraljicu Jelenu ili nekog iz kuće Petrović Njegoš, iako je bio veoma blizak sa princezom Jelenom, kao i moja baba. Ali znam da je to za njega bila stvar dubokog poštovanja. Takav je bio, i mi smo ga takvog poznavali. Naslikao je, međutim, svoje roditelje. Portret moje čukunbabe, po kojoj nosim jedno od svojih devet imena, Gorde Martinović, nije prikazivao fizičku ljepotu, već njenu snagu. Bila je to matrijarškinja, stub porodice. Koliko su Pero i Umberta voljeli Crnu Goru i pomno pratili političku situciju u njoj, govori činjenica da je Pero kao dobrovoljac, učestvovao u borbama oko Skadra 1912. godine, a njegova supruga dala nemjerljiv doprinos brinući o ranjenima zbog čega je odlikovana medaljom Crnogorskog Crvenog krsta. Da li su Vam pričali o toj zaista hrabroj i patriotskoj odluci kojom iz sigurnog doma odlaze u rat iz kojeg se možda neće vratiti? Poček: Bio je to davno prošao, ali veoma važan događaj za njih, o kojem ipak nisu željeli mnogo da dijele. Razgovarali su o tome međusobno, ali ne i sa nama. Ne znam kako je ta priča završila. Ne znam da li su Crnogorci tada uspjeli da riješe stvari, invazija Srba je bila ozbiljna. Znam da je na Cetinju, ako su i imali nešto, bilo skoro nemoguće da idu naprijed, sve im je bilo onemogućeno. Znaš, ne možeš da presiječeš korijenje jednog naroda. Barem ne bi trebalo. Đed je sa mnom više volio da razgovara o Gorskom vijencu, a ne o politici. Po mom mišljenju, možda mu je to bilo i zabranjeno. Njegovi unuci (djeca njegove braće) išli su da studiraju u Beograd, a neki su ostali u Ulcinju. Đed bi se ljutio kad bi neko spomenuo „Veselu udovicu“, i nije se smjelo pričati o princu Danilu, to mu je bila slaba tačka. Pero i Umberta su bili česti gosti italijanskog dvora. O tome govore brojne pozivnice i pisma koja Vi čuvate. Kakvi su bili njihovi odnosi a naročito odnos đeda Pera i kraljice Jelene? Poček: Nemam lična sjećanja na kralja i kraljicu Jelenu, bila sam previše mala. Ali koliko god su bili bliski, i prijateljski i porodično povezani, nikad nisam čula da su ni đed ni baba izrekli ikakvu kritiku na njen račun. Đed nije dobro podnio kraj rata, referendum je bio namješten, listići su izbacivani kroz prozore vozova. Kralj nije ni pozdravio svoje borce. Od tada, iz bola, đed je prestao da priča o dinastiji Savoja. Kad se udala unuka kraljice Jelene, Marija Pija, za Aleksandra Karađorđevića, đed joj je kao svadbeni poklon poslao jednu svoju sliku, pejzaž Crne Gore, ne Italije. Bila je to slika na drvenoj tabli, mala i nepretenciozna. Kako biste opisali svog đeda Pera, njegov karakter i životnu misiju? Kako je kao Crnogorac u Italiji, uspijevao da očuva vezu sa svojim crnogorskim korijenima? Da li se sjećate nekih običaja i navika koje nisu bile uobičajene u Italiji? Poček: Đed Pero je bio vezan za svoje principe, prilagodio se životu u svijetu koji nije bio njegov, ali to za njega nije bilo lako. Što se tiče Italije, centra i juga, cijenio je sve: boje, mirise, more, šume. Poštovao je ljude koji su imali pozitivno mišljenje o njemu, i želio je da bude isto tako poštovan. Bio je religiozan, često je odlazio u crkvu manastira San Nilo, grčko-ortodoksnu crkvu u Grottaferrati. Tamo su obavljeni i pogrebi moje babe i mog đeda. Bio je to plemićki sprovod sa kovčegom direktno na podu, na tepihu. Đed je bio privilegovan, poštovali su ga zbog njegovog položaja i impozantnog izgleda. Đed Pero... on je bio jako lijep čovjek... (Nastaviće se...)

U ime đeda: Život Pera Počeka kroz oči njegove unuke

Predsjednica Udruženja Italia – Montenegro Regina Elena, Danijela Đurđević uputila je ministrima vanjskih poslova, dijaspore i kulture Ervinu Ibrahimoviću, Mirsadu Azemoviću i Tamari Vujović javni apel za ubrzanje započete procedure dodjele počasnog državljanstva Sereneli Poček, najstarijoj unuci jednog od najznačajnijih crnogorskih umjetnika 20. vijeka Pera Počeka, kao i ministarki prosvjete, nauke i inovacija Anđeli Jakšić-Stojanović poziv da bez odlaganja, uključe lik i djelo Pera Počeka u sve školske udžbenike istorije umjetnosti. - Umjetnik koji je svoj radni i životni vijek proveo u Italiji, Pero Poček je ostavio neizbrisiv trag u evropskoj i crnogorskoj kulturnoj baštini, posebno kroz svoje veličanstveno likovno djelo inspirisano Njegoševim „Gorskim vijencem“ – navodi Đurđević.&nbsp; Inicijativa je, dodaje, pokrenuta prije više od godinu dana i do danas nijesmo primili konkretan odgovor na ovu molbu. Đurđević kaže da u vremenu kada sve drugo dobija prednost nad kulturom, valja stati, udahnuti duboko i razmisliti.&nbsp; - Zar nije upravo kultura ta tiha snaga koja nas povezuje, što nas uzdiže iznad prolaznosti i oblikuje kao narod, kao dušu jedne nacije? Zar nije ona naše ogledalo u kojem se prepoznajemo među mnogima, ono što nas čini jedinstvenima u mnoštvu svijeta? I dok pojedinci uporno nastoje ukazati na njenu vrijednost, naši politički predstavnici kao da okreću glavu, da li iz nemjara ili s namjerom, ostaje da se pita i pamti. Zar naši politički predstavnici neće osjetiti ni trun srama kad napokon shvate da su, uprkos odgovornosti koju su nosili, zanemarili ono najdragocjenije, samu srž crnogorskog bića, priču što vjekovima govori jezikom identiteta? Hoće li ih savjest dostići kada uvide da je kasno, da su, možda nesvjesno, s vrha svojih položaja potcijenili ono što u sebi nosi dostojanstvo, nasljeđe i neugasivu vatru jednog naroda? – dodaje ona.&nbsp; Ona je ovim javno pozvala Ibrahimovića, Azemovića i Vujović da zajedno isprave ovu nepravdu prema porodici i crnogorskom geniju u ime svih koji vjeruju da kultura nije ukras, već temelj identiteta jedne države.&nbsp; - Ovaj čin bio bi jasan pokazatelj da Crna Gora pravedno postupa prema dijaspori i zaslužnim pojedincima, a ne samo prema interesnim krugovima, te da brine o svojoj kulturnoj baštini i naslijeđu. Time bi se još jednom istakla posvećenost očuvanju nacionalnog identiteta i digniteta na svjetskoj sceni – istakla je Đurđević.&nbsp; Počasno državljanstvo i crnogorski pasoš, kaže Đurđević, neće promijeniti život jednoj 83-godišnjakinji, ali za Crnogorce to je čin moralne obaveze, da se spriječi da još jedan crnogorski genije padne u zaborav.&nbsp; - To je simbolična titula kojom gradimo mostove s prošlošću i ostavljamo trag u istoriji – svjedočanstvo da postojimo kao nacija kroz Počekova djela – navodi Đurđević.&nbsp; Nažalost, kako kaže, crnogorske institucije, organizacije, pa ni pojedinci, često nijesu znali da odaju počast onima koji su Crnu Goru proslavili dostojanstveno, na način na koji to čine ozbiljne države.&nbsp; - Ova inicijativa nije politička ni lična – ona je izraz poštovanja prema umjetniku koji je duh Crne Gore pretočio u umjetnost vrhunske vrijednosti – navodi Đurđević.&nbsp; <h2>“Naša je zajednička odgovornost da ne dozvolimo da crnogorski velikani pođu u zaborav"</h2> - Podršku inicijativi Udruženja Italia-Montenegro "Regina Elena" već su dali brojni ugledni crnogorski intelektualci i kulturni radnici kojima se javno zahvaljujemo : predsjedniku Matice Crnogorske Ivanu Jovoviću, te generalnom sekretaru Ivanu Ivanoviću, gradonačelniku Opštine Cetinje, Nikoli Đuraškoviću, ambasadorki Crne Gore u Rimu, Mileni Sofranac Ljubojevic, , kao i mnogim pojedincima iz Crne Gore i dijaspore koji su iskreno podržali ovu inicijativu. Zahvaljujemo Art Montenegru, Vom-u “Voice of Montenegro”, novinaru i režiseru dokumentarnog filma “Zaboravljeni genije Pero Poček” Siniši Adamoviću, akademskom profesoru i istoričaru umjetnosti Aleksandru Čilikovu, kao i mnogim drugim Crnogorcima koji su profesionalno doprinijeli i javno učestvovali u tome da ova inicijativa pokaže svoj pravi smisao – navodi Đurđević.&nbsp; Posebnu i iskrenu zahvalnost, dodaje, upućuju gospođi Sereneli Poček, koja s velikom emocijom priča o đedu ali i Crnoj Gori, đedovoj, svojoj… svojih roditelja, braće i sestara, svoje đece.&nbsp; - O Crnoj Gori đedovoj vječitoj muzi i koja nam je s velikom toplinom i nesebičnošću otvorila vrata svog doma, omogućivši nam da snimimo dokumentarni film posvećen njenom djedu, velikom crnogorskom umjetniku. S nama je podijelila dragocjene informacije i lična sjećanja koja bi, bez njene spremnosti i povjerenja, zauvijek ostala nepoznata. Takođe, duboko smo zahvalni svim unucima i praunucima Pera Počeka u Italiji, koji su nam ustupili vrijednu porodičnu arhivu, istinsko kulturno blago koje svjedoči o bogatoj prošlosti Crne Gore. Iz tog nasljeđa mogla bi se stvoriti ne samo muzejska postavka od izuzetnog značaja, već i još dva emotivna i istorijski značajna dokumentarna filma – dodala je Đurđević u apelu ministrima.&nbsp; Počekova djela su nedovoljno prisutna, kako u stručnoj, tako i u široj javnosti, a njegovo ime ne nalazi mjesto ni u školskim udžbenicima – što je još jedna tiha nepravda koju je vrijeme da ispravimo. Nije Crna Gora, ističe Đurđević, poznata dalekim nacijama po njenom doprinosu svjetskoj ekonomiji, energetici, politici, globalnim trendovima u bilo kojem sektoru, već po njenim pojedincima i njihovim brilijantnim umovima i vještinama. - Pero Poček zauzima počasno mjesto u okviru moderne italijanske umjetnosti, rame uz rame s velikim imenima koja su široko prepoznata, ali, nažalost, u Crnoj Gori to nije tako. Prečesto zanemarivan, on ostaje neprepoznat, što nȃs, ljubitelje umjetnosti, duboko zabrinjava. Identitet jedne zemlje se čuva i slavi kroz umjetnost na sofisticiran i duboko emotivan način, to pojedincima izgleda jos uvijek nije jasno – navela je ona.&nbsp; Đurđević je pozvala ministra Azemovića da bi bilo lijepo da dodjela počasnog državljanstva Sereneli Poček pokrene širu svijest o značaju priznavanja zasluga naših sunarodnika u dijaspori.&nbsp; - Na taj način, upravo uz podršku Ministarstva dijaspore, mogli bismo pružiti priznanje i drugim Crnogorcima koji su svojim radom doprinijeli širenju crnogorske kulture i identiteta širom svijeta, baš kao što to čine sve velike nacije. Ovaj čin bio bi takođe poklon našoj djeci i unucima, budućim generacijama, jer, iako smo mala nacija, naša prisutnost na svjetskoj sceni ima veliki značaj – zaključuje Đurđević.&nbsp; Tri Počekove slike: “Odlazak kralja Nikole”, “Čitanje vezirovog pisma” i “Oro” možete pogledati u nastavku:&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250514180524_e94be4851efff42347d7822cf1538ac8029fe506a5cc8cbb5372afeaf1c12d03.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250514180524_e94be4851efff42347d7822cf1538ac8029fe506a5cc8cbb5372afeaf1c12d03" data-rendition-name="original" width="372" height="260" loading="lazy" alt="Pero Poček "> <figcaption>"Odlazak kralja Nikole"</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250514180528_f494d13d75508389d621c1bb6dec3ae9ae9fd19f48257118a9c9f383ed2ec3bc.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250514180528_f494d13d75508389d621c1bb6dec3ae9ae9fd19f48257118a9c9f383ed2ec3bc" data-rendition-name="original" width="426" height="276" loading="lazy" alt="Pero Poček "> <figcaption>"Čitanje vezirovog pisma"</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250514180528_ce9db99a03b8fbbcbde1b6887743d3bbb301ab1cc6e46ef4ddebcc376050618d.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250514180528_ce9db99a03b8fbbcbde1b6887743d3bbb301ab1cc6e46ef4ddebcc376050618d" data-rendition-name="original" width="371" height="270" loading="lazy" alt="Pero Poček"> <figcaption>"Oro"</figcaption> </figure>

Đurđević: Ibrahimović, Azemović i Vujović da ubrzaju proces počasnog državljanstva Sereneli Poček; MPNI i MKM da uključe lik i djelo Pera Počeka u sve školske udžbenike istorije umjetnosti

Rendž rover sveštenika Srpske pravoslavne crkve (SPC) zapaljeno je sinoć u Tivtu - potvrđeno je ETV iz više izvora.
Prema našim informacijama, kola su zapaljena oko tri sata iza ponoći.
Backoviću su kola zapaljena i prošle godine ispred porodične kuće u naselju Učuri u Tivtu. Zbog toga je na dvije godine zatvora osuđen Stefan Kovijanić iz Berana, sa prebivalištem u Budvi.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 80.6%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fhronika%2Fkovijanicu-dvije-godine-zatvora-zbog-paljenja-vozila-popu-backovicu&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Sinoć ponovo zapaljeno auto sveštenika Mijajla Backovića

Organizacioni odbor Festivala umjetnosti, nauke i kulture (FUNK) saopštio je da se na književni konkurs „FUNK knjiga – priče“ prijavilo 45 autora, koji su poslali ukupno 161 neobjavljenu priču. Pored velikog broja pristiglih radova, Odbor ističe da uspjeh konkursa potvrđuje i činjenica da autori dolaze iz čak 12 crnogorskih opština.
Pravo učešća na konkursu, koji je bio otvoren od 31. oktobra 2025. do 31. januara 2026. godine, imali su državljani Crne Gore i studenti Univerziteta Crne Gore. U skladu s propozicijama, autori su prijavljivali od tri do pet priča, potpisanih šifrom, čime je obezbijeđena anonimnost i ravnopravnost u procesu selekcije.
Stručni žiri će do 31. marta 2026. godine objaviti izbor od najmanje 15, a najviše 25 priča koje će se naći u publikaciji „FUNK priče“. Imena članova žirija biće saopštena po završetku konkursne procedure.
Za najbolje autore predviđene su sljedeće nagrade:
Prva nagrada: 800 €
Druga nagrada: 600 €
Treća nagrada: 400 €
Organizacioni odbor FUNK-a zahvaljuje svim autorima na ukazanom povjerenju, kao i na doprinosu razvoju savremene književne scene u Crnoj Gori.

Veliko interesovanje za FUNK konkurs – pristigla 161 priča

Važno je da naši građani znaju da nijesu sami. Cjelokupan tim Instituta za onkologiju, kao i svi zdravstveni radnici stoje uz njih. Ovo je borba svih nas i u toj borbi smo na istoj strani - poručila je supruga predsjednika Crne Gore Milena Milatović posjetila je Institut za onkologiju Kliničkog centra Crne Gore povodom 4. februara - Međunarodnog dana borbe protiv raka. Tokom posjete razgovarala je sa direktoricom Instituta, Gordanom Ristić Bašović, i njenim timom o izazovima sa kojima se suočavaju pacijenti i zdravstveni radnici.
Gospođa Milatović istakla je da je Institut za onkologiju mjesto gdje se svakodnevno susrijeću strah i nada.
- Upravo sa ovog mjesta želim da pošaljem snažnu poruku podrške svima koji se liječe, svima koji su danas saznali tešku dijagnozu, ali i njihovim porodicama i prijateljima. To su ljudi koji se svakodnevno zajedno bore sa svojim voljenima. I mislim da je danas, više nego ikada, važno da govorimo o prevenciji i ranom otkrivanju bolesti. Iz tog razloga, pozivam sve naše građane da idu na preventivne preglede, jer oni mogu spasiti njihove živote, a život njihovih porodica učiniti ljepšim - kazala je Milatović.
Ukazala je i na potrebu da se govori o strahu i stigmi koji prate ovu tešku bolest, da se dijele provjerene informacije i da se o bolesti otvoreno komunicira.
Direktorica Instituta za onkologiju, dr Gordana Ristić Bašović, istakla je da je za zaposlene i pacijente velika čast posjeta Prve dame Crne Gore.&nbsp;
- Dugujemo joj neizmjernu zahvalnost što je izdvojila svoje vrijeme i pružila snažnu podršku kako našim pacijentima, tako i zaposlenima u Institutu, koji rade u veoma specifičnim uslovima, jer sama onkologija nosi posebne izazove - saopštila je Ristić Bašović.
Istakla je da posjeta ima dodatnu težinu jer je upriličena na Međunarodni dan borbe protiv raka.
- Neka to bude zajednički podsjetnik i zaključak da svi moramo voditi računa o svom zdravlju, jer je to prije svega odgovornost prema sebi, a potom i prema svima onima koje volimo. Zato, danas pregled - sjutra zdravlje. Neka to bude i moja poruka - zaključila je Ristić Bašović.

Tag: pero-pocek

Adamović o Peru Počeku: Stvaralaštvo obilježeno Crnom Gorom

U ime đeda: Život Pera Počeka kroz oči njegove unuke

Đurđević: Ibrahimović, Azemović i Vujović da ubrzaju proces počasnog državljanstva Sereneli Poček; MPNI i MKM da uključe lik i djelo Pera Počeka u sve školske udžbenike istorije umjetnosti

Sinoć ponovo zapaljeno auto sveštenika Mijajla Backovića

Adamović o Peru Počeku: Stvaralaštvo obilježeno Crnom Gorom

Veliko interesovanje za FUNK konkurs – pristigla 161 priča

Milena Milatović: Niko ne smije biti sam u borbi protiv raka

Programska šema

PRATITE TVe UŽIVO