Japanska vladajuća stranka izabrala je novu liderku – konzervativnu nacionalistkinju Sane Takaiči, koja bi trebalo da postane prva premijerka u istoriji Japana.
Vladajuća Liberalno-demokratska partija (LDP) izabrala je 64-godišnju Takaiči s ciljem da ponovo zadobije povjerenje javnosti, nezadovoljne rastom cijena i privučene opozicionim grupama koje obećavaju velike podsticaje i oštrije mjere prema strancima.
Glasanje u parlamentu o izboru novog premijera, koji će zamijeniti Šigerua Išibu, očekuje se 15. oktobra.
Nova predsjednica LDP-a vjerovatno će naslijediti Šigerua Išibu na mjestu lidera četvrte najveće ekonomije svijeta, jer je partija, koja vlada Japanom gotovo čitav poslijeratni period, i dalje najveća u parlamentu. Ali to nije sigurno, s obzirom na to da su partija i njen koalicioni partner prošle godine izgubili većinu u oba doma pod Išibinim vođstvom.
Takaiči, jedina žena među petoro kandidata LDP-a, pobijedila je umjerenijeg Šindžira Koizumija (44), koji je pokušao da postane najmlađi lider zemlje u modernoj eri.
Bivša ministarka unutrašnjih poslova s ekspanzionističkom ekonomskom agendom nasljeđuje partiju u krizi.
Razne druge partije, uključujući fiskalno ekspanzionističku Demokratsku partiju za narod i antiimigracioni Sanseito, postepeno privlače birače, posebno mlađe, od LDP-a.
- U posljednje vrijeme čula sam oštre glasove iz cijele zemlje kako kažu da više ne znaju za šta se LDP zalaže - rekla je Takaiči u govoru prije drugog kruga glasanja.
Kako je istakla, pokrenuo je osjećaj hitnosti.
- Željela sam da pretvorim ljudske brige o svakodnevnom životu i budućnosti u nadu - dodala je ona.
Takaiči, koja kaže da joj je heroj Margaret Tačer, prva premijerka Britanije, ponudila je odlučniju viziju promjena od Koizumija i potencijalno je disruptivnija.
Zagovornica strategije bivšeg premijera Šinza Abea "Abenomije" da se ekonomija pokrene agresivnom potrošnjom i lakom monetarnom politikom, ranije je kritikovala povećanje kamatnih stopa Banke Japana.
Takav zaokret mogao bi da uplaši investitore zabrinute zbog jednog od najvećih svjetskih dugova.
Takaiči je takođe pomenula mogućnost ponovnog pregovaranja o investicionom sporazumu s američkim predsjednikom Donaldom Trampom, koji je smanjio njegove visoke carine u zamjenu za japanske investicije podržane od strane poreskih obveznika.
Njene nacionalističke pozicije – poput redovnih posjeta svetištu Jasukuniju posvećenom japanskim ratnim žrtvama, što neke azijske komšije vide kao simbol prošlog militarizma – mogle bi da razljute Južnu Koreju i Kinu.
Takođe se zalaže za reviziju pacifističkog poslijeratnog ustava Japana i sugerisala je ove godine da bi Japan mogao formirati "kvazi-sigurnosni savez" s Tajvanom, demokratski upravljanim ostrvom na koje polaže pravo Kina.
Ako bude izabrana, Takaiči je rekla da bi češće putovala u inostranstvo nego njen prethodnik, kako bi širila poruku da je "Japan ponovo tu!".

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Japan dobija prvu premijerku u istoriji

U Crnoj Gori danas će biti oblačno i kišovito, uz jak južni vjetar sa povremeno olujnim udarima.
Kako je saopšteno iz Zavoda za hidrometeorologiju i seizmologiju, u južnim i centralnim predjelima ima uslova za povremene pljuskove praćene grmljavinom i u tim oblastima su mjestimično moguće obilne količine padavina.
Vjetar će biti južni i jugoistočni umjeren do jak, povremeno sa udarima olujne jačine.
Jutarnja temperatura od dva do 13, najviša dnevna od šest do 17 stepeni.

Danas oblačno i kišovito uz jak južni vjeta

Centar za građansko obrazovanje (CGO) ukazuje da i ovog Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama svjedočimo poraznim činjenicama - tokom ove godine u Crnoj Gori počinjena su čak četiri femicida. Svaki od ovih izgubljenih života, kažu u toj organizaciji, potvrđuje da sistem nije uspio da zaštiti žene, da institucije nijesu reagovale na vrijeme i da društvo i dalje toleriše nasilje koje završava najtragičnijim ishodom. - Dok svijet obilježava 30 godina Pekinške deklaracije i Platforme za akciju, nasilje nad ženama ostaje jedan od najtežih oblika kršenja ljudskih prava. CGO naglašava da ovi slučajevi nijesu izolovani incidenti, već opomena da kao društvo još uvijek ne prepoznajemo nasilje kao problem svih nas. Kada počinioci prolaze s blagim kaznama, kada se žrtvama ne vjeruje, a upozorenja ignorišu, nasilje se normalizuje i ohrabruje - kazala je Maja Marinović, saradnica na programima na CGO-u. Ona je podsjetila da je ozbiljnost problema konstatovao i <a href="https://enlargement.ec.europa.eu/montenegro-report-2025_en" target="_blank">Izvještaj Evropske komisije za 2025. godinu</a>, ističući i podatke da svega 10 odsto presuda za nasilje rezultira kaznom zatvora, kao i da, po istraživanju javnog mnjenja, trećina građana i građanki vjeruje da žene izmišljaju tvrdnje o psihičkom nasilju, iako je upravo ono najrasprostranjeniji oblik nasilja nad ženama u Crnoj Gori. - Istovremeno, <a href="https://www.osce.org/me/mission-to-montenegro/602441" target="_blank">najnovije istraživanje</a> Misije OEBS-a u Crnoj Gori, Ministarstva socijalnog staranja, brige o porodici i demografiju i Sigurne ženske kuće pokazuje da je svaka peta žena doživjela neki oblik nasilja, dok više od polovine nijesu potražile pomoć, uz napomenu da je stvarna rasprostranjenost vjerovatno i veća zbog neprijavljivanja - navela je Marinović.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251125071128_4540803890dce9aff6d199c5a98f2e1aca29827e0c51872f9324d8e856c8b084.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20251125071128_4540803890dce9aff6d199c5a98f2e1aca29827e0c51872f9324d8e856c8b084" data-rendition-name="original" width="3648" height="5472" loading="lazy" alt="Maja Marinović"> <figcaption>Maja Marinović(Photo: CGO)</figcaption> </figure>  Ona je istakla da ovi zabrinjavajući podaci svjedoče o duboko ukorijenjenom nepovjerenju prema ženama, minimiziranju nasilja i sistemskoj nekažnjivosti koja obeshrabruje žrtve.&nbsp; - Uprkos kontinuiranim naporima organizacija civilnog društva, strože sankcionisanje femicida i efikasnija zaštita žena i dalje izostaju. Posebno brine nalaz da je gotovo trećina ispitanika/ca žrtvama savjetovala da ćute - dodala je Marinović. Pored fizičkog, psihološkog, ekonomskog i seksualnog nasilja, Marinović napominje da je sve izraženiji oblik zlostavljanja digitalno nasilje, koje je i u fokusu ovogodišnje kampanje „16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama“. Digitalno nasilje obuhvata prijetnje i online uznemiravanje, koordinisane mizogine napade, seksualno uznemiravanje na internetu, neovlašćeno dijeljenje intimnih sadržaja, kao i manipulisan digitalni materijal.&nbsp; - U dobar vještačke inteligencije, žene i djevojčice posebno su izložene ovim oblicima nasilja, koji često prate ili prethode fizičkom nasilju - rekla je Marinović. Ona je poručila da društvo mora biti svjesno svih oblika nasilja nad ženama, nedvosmisleno pružati podršku žrtvama i dosljedno se suprotstaviti nasilju.&nbsp; - Samo kroz kolektivnu odgovornost, edukaciju i blagovremenu reakciju institucija moguće je prekinuti ciklus nasilja i obezbijediti da žene žive sigurno i ravnopravno - zaključila je Marinović. Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se 25. novembra, u znak sjećanja na sestre Mirabal, ubijene 1960. godine u Dominikanskoj Republici zbog njihove borbe za demokratiju i ljudska prava.

Marinović: Zaštita žena od nasilja počinje brzim i odlučnim odgovorom institucija

Politikolog Alek Barović ocijenio je da pojediniakteri, pozivajući se na metode propagande, pokušavaju da kroz simbolične gestove promijene percepciju istorijskih događaja.
- Oni se drže one Gebelsove da hiljadu puta ponovljena laž postaje istina, tako da oni guraju neku priču i pokušavaju da dobiju određenu podršku u međunarodnim krugovima kroz taj simbolični akt poklanjanja simbola okupacije iz 1918. godine, a to je kapela na Lovćenu koju je izgradio Aleksandar Karađorđević 1925. godine - rekao je Barović gostujući u emisiji "Na kraju dana" na Televiziji E.
Povodom izjave ambasadora Evropske unije u Crnoj Gori Johana Satlera da su identitetska pitanja "crvena zastavica", Barović ističe da o temeljnim vrijednostima ne može biti kompromisa.
- Ne možemo dolaziti na nivo koji određenu grupaciju abolira, to nije ni pomirenje, nije ni evropski, nije ni civilizacijski tako nešto raditi. Crvena zastavica je da o nekim stvarima nema zastave i ne smije imati rasprave, jer ako kao država ili društvo izgubimo određene vrijednosti onda bolje da nas nema nego da prihvatamo neke stvari koje nijesu u skladu sa etikom i načinima kako jedno društvo treba da postupa, treba da se ponaša i treba da izgleda, pogotovu jedno evropsko društvo - kazao je Barović.
On smatra da Satlerova izjava neće promijeniti pristup onih koji, kako kaže, forsiraju teme identiteta.
- Smatram da Satlerova izjava neće promijeniti ništa, jer oni koji forsiraju takve teme će nastaviti i dalje da ih forsiraju, da sprovode svoje planove i ideologiju, dok god Crnogorci, kako kaže, budu ćutali na takve stvari - navodi Barović.
Prema njegovom mišljenju, zabrinjava pasivnost dijela građana.
- Vidjeli smo ankete koje kažu da ima nekoliko desetina procenata ljudi koji se drže po strani po pitanju gorućih tema, po mom mišljenju to je katastrofalno, ali dok god se ćuti na te probleme oni će se nastavljati, a oni koji sprovode tu priču će zadovoljno da trljaju ruke - zaključio je Barović.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DabXsqyWxDjw&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Barović: Kapela na Lovćenu koju je izgradio Aleksandar Karađorđević 1925. je simbol okupacije

Crnogorski poslanici danas će ponovo glasati o prijedlozima za izbor troje sudija Ustavnog suda.
Kako je najavljeno iz Skupštine, poslanici će na sjednici, koja bi trebalo da po;ne u 11 sati, raspravljati o nekoliko zakonskih rješenja, nakon čega će se izjasniti o predlozima akata o kojima je pretres završen, kao i o predlozima za izbor sudija Ustavnog suda.
U prvom krugu glasanja, 14. oktobra, kandidati za sudije Jovan Jovanović, Mirjana Radović i Mirjana Vučinić nijesu dobili potrebnih dvije trećine glasova.
Tada su Radović i Jovanović, koji su prijedlog skupštinskog Ustavnog odbora, dobili 44, odnosno 45 glasa, dok je Vučinić, koju je predložio predsjednik države Jakov Milatović, podržalo svega 16 poslanika.
Nakon prethodnog neuspjelog pokušaja da se obezbijedi potrebna većina, poslanici će imati novu priliku da se izjasne o predloženim kandidatima, a ovog puta za izbor sudija neophodna je tropetinska podrška, odnosno glasovi 49 poslanika.

Poslanici danas ponovo glasaju o kandidatima za sudije US

„Quod ab initio vitiosum est, non producit effectum“ – zapisali su još starorimski pravnici. Veliki Valtazar Bogišić, tvorac crnogorskog „Opšteg imovinskog zakonika“, jedinog građansko-pravnog propisa na ovim prostorima koji nije prost prevod odgovarajućeg dokumenta neke velike sile, latinsku je sentencu formulisao u svima razumljivo „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.&nbsp;
Grbo se rodio i pokušaj Srbije da ima more. Ako ne računamo situaciju da je prvo more pobeglo od Srbije još mnogo pre njenog nastanka – Panonsko more – naredni pokušaj Srbije da ima more zbio se u vreme cara Dušana. Velika ranosrednjovekovna država obuhvatala je skoro ceo Balkan s odgovarajućom morskom vodom, i bila naseljena mnogim narodima, među kojima su tadašnji Srbi (Raščani) bili među najmalobrojnijim. Ta je država propala posle kratkog trajanja u praksi, ali je ostala da živi u šovinističkim mozgovima velikodržavnih ambicija do danas.
Opet nešto moramo da ne-računamo. Dok je Srbija bila Smederevski sandžak Osmanskog carstva, imala je more. Ne jedno, već nekoliko mora. Ali, ni jedno nije bilo srpsko, već Sultanovo. Kao i Srbi. Pa se to ne računa; najzad, ni jedan nedovoljno slavan period srpske istorije ne sme u istoriji ni da prenoći, kamo li da ostane i da se „računa“.
Tričavih pet vekova kasnije, Srbija je opet pokušala da ima more. Osmansko carstvo se raspadalo, posle samo nešto više od 600 godina postojanja (srpsko je trajalo čak devet godina!), pa je svaka balkanska državica poskočila da otrgne koje parče. Srbija se dokopala Drača, i imala more celih četiri meseca: od kraja novembra 1912, do aprila 1913. &nbsp;
A onda, pet godina kasnije, more se ukazalo kao realna šansa. Formirana je Kraljevina SHS, u koje su Kraljevina Crna Gora (ne baš svojom voljom) i Država Slovenaca, Hrvata i Srba (današnje – skoro - Slovenija, Hrvatska i BiH) unele i more. Ali, avaj: ti koji su uneli more u zajedničku državu držali su da je to ulog jednak srpskim planinama i rekama – dakle, zajednički – dok je za drugu stranu sve to bio zasluženi ratni plen. I tako su Srbi imali more, kao što su imali i sve ostale priznate i nepriznate narode od početka kljakave kraljevine, skoro 22 godine. Ko zna šta bi bilo, da velika tragedija svetskog rata nije rasparčala i tu, unutrašnjim mržnjama i nezadovoljstvom onih koji su bili pasivni subjekti srpskog posedovanja, već nagriženu državu.
Naredni pokušaj da more bude zajedničko takođe se završio katastrofom: Srbima su more „oteli“ oni koji i izlaze na more, i čije je i bilo to more uneto u zajedničku državu, tad bratstvo-jedinstvenu SFRJ. Pokušalo se devedesetih da se spasi što se spasiti može, da se zadrže bar „srpski Dubrovnik“ i „srpska Crna Gora“, sa sve pripadajućom slanom vodom, ali avaj: ni Hrvati ni Crnogorci se s time nikako nisu slagali. Onda je proklete 2006. zakucan poslednji ekser u kovčeg prirodnog hegemonističkog prava Srba: „otcepila“ se Crna Gora.
I upravo je u vreme uspešnog crnogorskog referenduma za obnovu državne nezavisnosti Aleksandar Vučić, tada još revnosni Šešeljev radikal, poručio da je crnogorska nezavisnost samo privremena. Što će reći, i da je period Srbije bez mora privremeno stanje.
Od momenta kada je postao potpredsednik srpske vlade, pa do dana današnjeg, Vučić je pozivao građane Srbije da ne letuju na „hrvatskom moru“. Crnogorsko more nije pominjao, a ovih smo dana saznali i zbog čega.
„Lakše bismo odgovorili da imamo more. Zato nemamo more, zato su odvojili Crnu Goru od Srbije, zato Pašiću nisu dali izlaz na more, iako se borio svim srcem“, rekao je Vučić za nešto što se zove medijem u Srbiji.
Dakle, tradicionalna belosvetska zavera protiv Srbije u svim epohama postojanja Planete je dala efekta. Posle onolikih klipova u točkove, ubacivali su nam i klipove u peraja, a od srpskog naroda je i ta istina skrivana. Eh, da Srbija ima more, gde bi joj kraj bio?&nbsp;
Ne bi bilo ni korupcije, ni rasprodaje prirodnih resursa, ni nerešenih ubistava političkih protivnika; ne bi bilo ni rušenja nadstrešnice, ni izbegavanja odgovornosti za to; ne bi se kršio zakon da bi se omogućilo rušenje „Jugoslavije“ ili „Generalštaba“; ne bi se zidali najveći zagađivači u plodnoj ravnici Vojvodine, dočim bi tamošnji veliki gradovi zasigurno imali pitku vodu; ne bi se noću rušilo u Savamali, ne bi niko tražio dva minuta snimka s naplatne rampe, niko ne bi pitao da li je zaista bio pijan pilot srušenog helikoptera; ne bi kriminalci mleli ljude, ne bi „navijači“ divljali, ne bi maskirane barabe „menjale“ policiju u uniformama...&nbsp;
Da ima mora, mislite da bi se osetilo što su nekompetentni duduci i vlasnici pečenjara uništili sistem Elektroprivrede Srbije? Eh, da je mora, ne bi Kinezi u njihovim proizvodnim otrovima zagađenoj Istočnoj Srbiji imali, maltene, svoju državu. Da ima mora, ne bi Kinezi i Rusi iznosili srpsko zlato i druge rude uz simboličnu nadoknadu. Uz more, kako bi Rusi držali špijunski centar u Nišu i kako bi dirigovali srpskim „političarima“ kao pačjom školom? Da ima mora, „Ćacilend“ bi mogao da se baškari i na plaži. Sve to, i još svašta. Samo zbog nemanja mora.
Čak je i onaj kanal Moravom do Egeja ostao negde u brojnim radikalskim planovima kojih je toliko bilo da su, jamačno, neki prosto zaboravljani, a kako bi tek Srbija odgovorila da bar do mora može Moravom. Odgovor bi, ima li mesta sumnji, bio moćan.&nbsp;
I da ne pominjemo Kosovo, tu rak-ranu srpske stvarnosti od Nikolaja Velimirovića naovamo, Kosovo kojeg je Srbija istorijski „imala“ još kraće nego more, ali ga sada zasigurno nema – zato što nema more. Dobro, ima Matiju Bećkovića, i to je nešto.
Na more, koje su im zlikovci uzeli, Srbi, dabome, imaju svako pravo. Kao i na Crnu Goru koja je, kao što je opštepoznato, srpska država, a Crnogorci ne postoje, i svako ko drugačije kaže je Milogorac i kopile iz Titovog Jajca. Poznata je ta doktrina iz „Načertanijem“ zagađenog srpskog uma, koja, opet, postaje sve glasnija kako ovovremena, aktuelna, živuća država Srbija zbog svoje nesposobne i zapadnoazijskim bezbednosnim službama instruisane vlasti doživi kakav politički poraz.
Ruku na srce, imaju Srbi pravo i na grčko more, što zbog Krfa i Soluna, što zbog pokojnog jagodinskog siledžije Palme koji je dobio „srpsko parče“ plaže za „plićak – kolo“ u Paraliji. Muka je, međutim, što je Grčka em daleko, em vojno i politički kudikamo moćnija, pa bi ćar pojeo vajdu. Ne računamo nedavno na društvenim mrežama lansiranu tezu da Srbija, iz nepoznatih razloga, ima pravo na – recimo, autor nije tačno zapamtio - četvrtinu Krita: fantazije u stilu Deretića ipak nisu postale zvanični stav Beograda. Još.
Više je nego zanimljiva ta potreba da se umesto u stvarnosti živi u kompleksima i izmišljenoj istoriji upodobljenoj da opravda svako bivše i buduće nepočinstvo. Nesrećni zbog onog što nemaju i što nije njihovo, zanemaruju ono šta imaju i šta propada jer je tuđe slađe. Ali, to je već stvar one grane medicine koja se bavi psihičkim zdravljem, i, u nekim slučajevima, krivičnog prava.
Ono o čemu može jedan medijski tekst da raspravlja je pitanje niza političkih i ekonomskih neuspeha današnje srbijanske vlasti, koji se maskiraju aktuelizovanjem davno sklonjenih pitanja iz prošlosti ili buđenjem tek zakopanih aveti balkanskih mržnji i sukoba. Nemoć Srbije da se uobroči u sopstveni guber i dvorište, koje u mnogim njenim delovima danas zvrji avetinjski prazno, problem je za komšije koje „imaju more“ ili već nešto što vazda nezasitim radikalima treba. Ali, čini se još više, to je problem za samu Srbiju, koja odbija i izbegava napredak i sreću, jureći rep sopstvenih fantazija i slobodnom rukom pisanih hegemonističkih noćnih polucija.
„Nihil est in intellectu, quod antea non fuerit in sensu“, napisao je odavno Džon Lok. „Nema ničega u intelektu što pre toga nije bilo u čulima“. I možda baš to pokazuje problem s intelektom, ne samo u današnjoj Srbiji već i u nekim drugim državama uspostavljenim na ovom zlosrećnom parčetu Raja – jer im kroz čula nije prošla istina i stvarnost, već frustracijama pogurana izmišljotina, što neverovatnija to za primaoca stvarnija.
Tako i ova priča o moru: mora da prođe kroz čula, kakva-takva, da bi mogla da bude predstavljena kao noćna mora i razlog nekih budućih neuspeha. Ali, noćne more se često završe enurezom. Mislite o tome, Vrhovni komandante.

More i noćne more

Crnogorskim medijima iz kabineta predsjednika Skupštine dostavljena je čestitka predsjednika parlamenta Andrije Mandića povodom Dana opštine Bar koji se obilježava danas. Međutim, naslov zvaničnog dokumenta iz kabineta glasi "Predsjednik Mandić čestitao Dan opštine Pljevlja". Tako je, naslovljenom na Pljevlja, čestitkom Mandić poručio da je Bar oduvijek važio za ključno saobraćajno raskršće i opštinu od izuzetnog značaja za našu državu.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251124121152_2da95f70a5fa605cd811772fd1505b5a2a23babf5de9c9d40d5501d03e8b2484.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251124121152_2da95f70a5fa605cd811772fd1505b5a2a23babf5de9c9d40d5501d03e8b2484" data-rendition-name="original" width="948" height="656" loading="lazy" alt="Čestitka"> <figcaption>Čestitka(Photo: screenshot)</figcaption> </figure>  Podsjetimo Dan opštine Pljevlja obilježava se 20. novembra, a ono što jeste interesantno je da ove godine, vodeći se pretragom sa sajta Skupštine, Mandić nije uputio čestitku. Prošle godine predsjednik Skupštine čestitao je predsjendiku Opštine Pljevlja Dariju Vranešu, predsjednici skupštine opštine Jovani Tošić kao i svim građanima.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251124121152_f5f5e2a81864d0a8a93b026eaceef7abcd467ac6efb04dc34af2ac18b0488745.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251124121152_f5f5e2a81864d0a8a93b026eaceef7abcd467ac6efb04dc34af2ac18b0488745" data-rendition-name="original" width="926" height="922" loading="lazy" alt="Čestitka"> </figure>  Ove godine to je izostalo, već čestitka za Dan opštine Pljevlja koja je stigla iz Skupštine upućena je od potpredsjednika Nikole Camaja. Da li je Mandić zaboravio ili planirao da čestita Dan opštine Pljevlja pa odustao i tako ostao sačuvan draft sa tim naslovom, ili je u pitanju nepažnja, ostaje na javnosti da cijeni.

FOTO: Mandićeva čestitka za Dan opštine Bar naslovljena na Pljevlja

Znanje nečega uvijek je istinitije od dobrog zaključivanja. Posebno kada onaj koji zaključuje zna - zašto baš tako zaključuje. A za jadac zna i onaj - koji zna.
24.11.
19:40h
Ne znam ko će u Apelacionom sudu zadužiti predmet u kojem se traži da se pritvor koji je produžen Vladanu Ivanoviću za još dva mjeseca - isključivo zbog uticaja na svjedoke, produži i zbog tačke 4. Koja se u prevodu zove - nikad u dom.
Znam jedno. Da te sudije treba da pogledaju dispozitiv naredbe o istrazi koja je Vladana poslala "tamo" i dispozitiv nove naredbe u kojoj on nije sam (ima ih još), a koji je spojen sa naredbom gdje Ivanović samuje. U toj prvoj pare uzima njegov blagajnik, u drugoj pare uzima Ubović, a Vlado prikriva stanove sa svojom firmom.
Svjedoci su isti.
Za sve okrivljene i pravna lica.
Koji treba svjedočkim iskazom, kako napisa sud, u rješenju o određivanju pritvora da pomognu finansijskom vještaku.
Tapetari.
Koju će dokumentaciju da vještače vještaci - vile znaju. Nje nema. Ona ne postoji. Postoji jedna skaj poruka trećeg lica.
A zašto sudije treba da pogledaju?
Da vide, pod jedan, zašto je pritvor uopšte određen, pod dva, kako se po prvi put u istoriji spajaju dvije različite radnje istog okrivljenog.
I pod tri, da se upitaju, što bi rekli mladi, "može li ovo".
Ima i pod 4 - vidjeće da se pritvor hoće pojačati jer je samo njegova dužina bitna. Ostalo nije.
Koliko me intelekt služi - opasna su vremena.
Kada se ovo traži i može.
Ili ja pojma nemam.
Što je vrlo moguće.
P.S: Znanje nečega uvijek je istinitije od dobrog zaključivanja.
Posebno kada onaj koji zaključuje zna - zašto baš tako zaključuje.
A za jadac zna i onaj - koji zna.

Tag: sane-takaici

Japan dobija prvu premijerku u istoriji

Danas oblačno i kišovito uz jak južni vjeta

Marinović: Zaštita žena od nasilja počinje brzim i odlučnim odgovorom institucija

Barović: Kapela na Lovćenu koju je izgradio Aleksandar Karađorđević 1925. je simbol okupacije

Poslanici danas ponovo glasaju o kandidatima za sudije US

PRATITE TVe UŽIVO