Glavni grad Podgorica je tokom 2024. godine potrošio gotovo pola miliona eura više za ugovore o djelu nego što je bilo planirano budžetom.&nbsp;
Ovu informaciju iznio je juče šef kluba odbornika Demokratske partije socijalista (DPS) u Skupštini Glavnog grada, Andrija Klikovac.&nbsp;
Prema budžetskoj dokumentaciji, u koju je Portal ETV imao uvid, za angažmane u 2024. godini po osnovu ugovora o djelu bilo je planirano 992.000 eura. Međutim, na kraju godine, ta stavka dostigla je gotovo 1.422.000 eura. Pojedine gradske službe i sekretarijati višestruko su premašili projekciju troškova, pokazujući ozbiljan raskorak između finansijskog plana i izvršenja.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 52.5%; padding-top: 120px;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fetv.me%2Fpolitika%2Fklikovac-glavni-grad-2024-utrosio-50-000-eura-vise-za-ugovore-o-djelu-nego-sto-je-predvideno-dostavicemo-dokumentaciju-sdt-u&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
<h2>Između plana i stvarnosti</h2>
Služba bivše gradonačelnice Olivere Injac, na primjer, potrošila je 77.000 eura za ugovore o djelu, iako je planirano 32.000, što predstavlja više nego dvostruko povećanje.&nbsp;
Sličan obrazac zabilježen je i u Službi za građane, kojom rukovodi Vladislav Dajković iz Slobodne Crne Gore – planirano je 15.000 eura, a utrošeno četiri puta više, ukupno 60.000 eura. Služba glavnog gradskog arhitekte takođe je premašila plan, potrošivši 45.000 eura umjesto predviđenih 8.000.
Sekretarijat za finansijske poslove i analizu budžeta, kojim rukovodi Balša Špadijer iz Pokreta za Podgoricu, umjesto 15.000, utrošio je skoro 57.000 eura. Sekretarijat za kulturu je takođe bio izdašan – od planiranih 150.000 eura potrošeno je skoro 226.220, dok je Sekretarijat za sport planiranu sumu od 50.000 premašio za više od 9.000 eura.
Znatnije odstupanje bilježi se u Sekretarijatu za komunalne poslove, na čijem je čelu Andrija Babović iz koalicije „Za budućnost Podgorice“. Umjesto 5.000 eura, koliko je bilo planirano, ova služba je potrošila 47.600 eura za ugovore o djelu. I Sekretarijat za saobraćaj, koji vodi Ninoslav Kaluđerović, trošio je više od planiranog u 2024: predviđenih 15.000 eura pretvorilo se u nešto više od 26.000 eura.
Uprava za inspekcijske poslove potrošila je 37.420 eura, iako je planirano da po osnovu isplate ugovora o djelu bude izdvojeno 5.000. Služba Komunalne policije, kojom rukovodi Radenko Radenović iz koalicije „Za budućnost Podgorice“, umjesto 3.000 eura potrošila je 17.500. Služba za zajedničke poslove utrošila je 26.000 eura, što je više nego dvostruko u odnosu na planiranih 10.000.
Služba za informacioni sistem planirala je da u ove svrhe izdvoji 10.000 eura, ali je taj iznos gotovo udvostručen na kraju godine.
<h2>Prekoračenja i balans</h2>
Prekomjernu potrošnju bilježe i ustanove iz oblasti kulture. Narodna biblioteka „Radosav Ljumović“, na čijem je čelu Slavica Ilinčić, potrošila je 71.476 eura, iako je planom bilo predviđeno da se izdvoji 40.000 eura na ugovore o djelu.&nbsp;
Gradsko pozorište je umjesto planiranih 300.000 eura potrošilo 346.000. S druge strane, Muzeji i galerije Glavnog grada su se držali blizu plana – od planiranih 70.000, potrošili su nešto više od 65.000 eura. Kulturno-informativni centar „Budo Tomović“ je takođe potrošio manje od planiranog – od predviđenih 110.000, utrošili su 102.370 eura na ugovore o djelu.
Jedna od rijetkih službi koja je potrošila manje od planiranog je i Služba zaštite i spašavanja – od predviđenih 2.000, potrošeno je svega 946 eura.
Direkcija za imovinu i Uprava za zaštitu imovinsko-pravnih interesa Glavnog grada ostali su u okviru planiranog i i na ugovore o djelu potrošili 11.000, odnosno 5.000 eura.
Ovakvi podaci pokreću brojna pitanja o budžetskoj disciplini i kontroli troškova u gradskoj upravi. Zbog toga će opozicini DPS dostaviti dokumentaciju Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) na dalje postupanje, poručujući iz te partije da će zaštititi budžet Podgorice od bahatosti i javašluka trenutne lokalne vlasti.

Tamara Klikovac

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Od plana do prekoračenja: Služba Olivere Injac potrošila duplo više na ugovore o djelu, Dajkovićeva četvorostruko, nije štedjela ni kultura...

U novom izdanju emisije Vikend popodne Televizije E donosimo raznovrsne i inspirativne teme. Sa alpinistom razgovaramo o tome kako izgledaju fizičke i mentalne pripreme za osvajanje nekih od najopasnijih vrhova svijeta i gdje su granice ljudske izdržljivosti.
U nastavku emisije upoznajemo mladu članicu MASTER-a i govorimo o projektima koji kroz saradnju mladih i stručnjaka promovišu nauku u Crnoj Gori. Posebnu pažnju posvećujemo i klimatskim promjenama u 2026. godini kao i zašto one više nijesu predviđanje, već realnost, i kako klimatski uslovi direktno utiču na ekonomiju jedne zemlje.
Za sam kraj, u kuhinji smo sa Sandrom Manojlović, koja nam sprema brze, jednostavne i ukusne recepte idealne za vikend! Pratite nas kao i svakog vikenda od 17h!

Vikend popodne na TV E: Fizičke i mentalne pripreme za osvajanje najopasnijih vrhova svijeta

Sindikat medija Crne Gore (SMCG) je u bazi Safejournalists tokom prošle godine zabilježio 28 napada na medijske radnike i radnice, saopšteno je iz tog udruženja.
To, kako su kazali iz SMCG, nije finalni broj, već se odnosi na slučajeve koje su medijski radnici prijavili Sindikatu i za koje su čuli iz sredstava informisanja.
- Iskustvo nas uči da uvijek postoji određeni broj napada koji ne budu prijavljeni ili do nas ne dođu, pa će konačni podaci biti poznati tek početkom ove godine, nakon što dobijemo zvanične informacije iz policije - napomenuli su iz SMCG.
Oni su agenciji MINA kazali da je taj broj zabrinjavajući kada se stavi u širi kontekst.
- Od kada sistematski pratimo napade na novinare, najgore su bile 2021. i 2022. godina, kada smo takođe bilježili po 28 slučajeva. Dakle, već sada je prošle godina jedna od najgorih, a postoji realna opasnost da postane najgora kada je u pitanju broj prijavljenih napada - rekli su iz SMCG.
Kako su naveli, posebno je alarmantan rodni aspekt podataka.
- Od 28 napada, koliko smo do sada zabilježili u prošloj godini, čak 16 je bilo usmjereno na novinarke, pet na njihove muške kolege, dok su u preostalim slučajevima žrtve bile grupe medija - rekli su iz SMCG.
Prema njhovim riječima, podatak o tome da je tri puta bilo više napada na žene u odnosu na muškarce, ne smije biti ignorisan.
Govoreći o položaju novinara, iz SMCG su naveli da vide određene pomake u posljednjih nekoliko godina kada je u pitanju zaštita novinara od pravosudnih organa.
- Tu je prije svega uvođenje kvalifikovanog oblika (ugrožavanja sigurnosti, teškog ubistva, teške tjelesne povrede i prinude) više krivičnih djela u Krivičnom zakoniku, na inicijativu SMCG i Akcije za ljudska prava. Obavezujuće uputstvo vrhovnog državnog tužioca Milorada Markovića u slučaju napada na novinare - kazali su iz SMCG.
Upitani o potpisivanju Granskog kolektivnog ugovora (GKU) u svijetlu najavljenog zatvaranja svih poglavlja u pregovorima Crne Gore sa Evropskom unijom do kraja godine, iz SMCG su podsjetili da je to bitna obaveza u okviru pristupnih pregovora.
- Pritom, situacija sa Opštim kolektivnim ugovorom (OKU), koji nije usvojen već samo produžen do 31. marta, ukazuje na hitnu potrebu usvajanja GKU u oblasti medija, kako bi zaposleni bili dugoročnije zaštićeni i kako ne bi zavisili od drugih dokumenata poput OKU za koji je potrebna šira saglasnost socijalnih partnera - kazali su iz SMCG.
To udruženje, kako su istakli, od početka ima konstruktivan pristup tom procesu.
Oni su rekli da na pregovorima ne traže ništa što medijskim radnicima već ne pripada, niti insistiraju na nerealnim ili neodrživim zahtjevima.
- Tražimo dostojanstvene uslove rada i minimalnu sigurnost za ljude koji rade u medijima, ali nailazimo na nerazumijevanje poslodavaca, koji čak i elementarne zahtjeve predstavljaju kao biznis prepreku - naveli su iz SMCG.
To, kako su dodali, pokazuje da se rad medijskih radnika i dalje posmatra kao trošak koji treba minimizirati, a ne kao ono što jeste - temelj kvalitetnog i održivog medijskog sistema.
- Očekujemo da će u narednom periodu poslodavci početi da sagledavaju širu sliku i interes države, koja već izdvaja značajna sredstva kroz Fond za pluralizam kako bi mediji mogli da funkcionišu - rekli su iz SMCG.
Kako su istakli, ta sredstva nijesu namijenjena samo opstanku medija kao preduzeća, već i unapređenju uslova rada onih koji u tim medijima proizvode sadržaj od javnog interesa.
- Poslodavci bi, upravo kroz GKU, trebalo da pokažu spremnost da zadrže kvalitetne kadrove i da mladim ljudima ponude jasnu perspektivu u novinarstvu. U suprotnom, suočavamo se sa realnim problemom odlaska najboljih novinara u druge sektore - kazali su iz SMCG.
Govoreći o zaštiti od onlajn /online/ prijetnji, iz SMCG su kazali da je rješenje za to jasan pravni okvir, ali i njegova dosljedna primjena i spremnost institucija da reaguju brzo i ozbiljno.
- Strože kazne same po sebi nijesu rješenje, ali imaju snažan odvraćajući efekat, naročito u društvu u kojem je onlajn nasilje dugo bilo tretirano kao nešto što je „manje ozbiljno“ od prijetnji u fizičkom prostoru - rekli su iz SMCG.
Oni su dodali da je iskustvo pokazalo da medijski radnici nijesu ugroženi samo na radnom mjestu ili tokom izvještavanja sa terena, već i u privatnoj sferi, posebno u onlajn prostoru.
- Društvene mreže su postale produžetak radnog okruženja novinara, ali bez ikakvih jasnih granica i bez osjećaja sigurnosti, naročito za novinarke koje su, kako smo napomenuli, često meta brutalnijih i ličnijih prijetnji - kazali su iz SMCG.
Oni su naveli da je važan primjer da sistem može da funkcioniše kada postoji politička i institucionalna volja, slučaj prijetnji upućenih novinarki televiziji E Itani Kaluđerović putem Fejsbuka.
- Osoba koja joj je prijetila osuđena je na devet mjeseci zatvora za kvalifikovani oblik krivičnog djela ugrožavanja sigurnosti - rekli su iz SMCG.
Oni su pojasnili da je riječ o odredbi koja predviđa strože kazne kada je žrtva novinar, a koja je, na inicijativu SMCG-a i Akcije za ljudska prava, uvedena u Krivični zakonik 2022. godine.
- Takve presude šalju jasnu poruku da prijetnje novinarima nijesu bezazlene i da neće ostati nekažnjene - kazali su iz SMCG.
Oni su istakli da je važno ohrabriti i same medijske radnike i radnice da prijavljuju prijetnje, jer se u suprotnom jača osjećaj nekažnjivosti.

SMCG: 28 prijavljenih napada na medijske radnike u 2025.

Tivat bilježi rast turističkih posjeta, pokazuju posljednji podaci Turističke organizacije o strukturi smještaja i broju ostvarenih dolazaka.&nbsp;
U tom gradu trenutno boravi 1,3 hiljade gostiju od kojih najveći udio čine strani turisti, njih čak 1,28 hiljada, dok je domaćih evidentirano 16.
U odnosu na godinu ranije zabilježen je rast od 17 odsto, dok je u odnosu na 2024. neznatno niže, prenosi Radio Tivat.
Najveći dio turističkog prometa ostvaren je u privatnom smještaju, gdje je zabilježeno ukupno 1,15 hiljada posjeta, od čega su gotovo svi strani gosti, 1,14 hiljada. U poređenju s prethodnom godinom, ovaj segment bilježi rast od osam odsto, dok je u poređenju sa 2024. godinom zabilježen blagi pad od pet odsto.
U hotelima boravi 151 gost, sa značajnim učešćem stranih gostiju-136. Taj vid smještaja u poređenju sa godinom ranije bilježi snažan rast, što pokazuje na povećano interesovanje za hotelski smještaj u Tivtu.
Najveći udio gostiju čine turisti sa tržišta Rusije, dok se odmah iza njih nalaze gosti iz Srbije. Slijede Azerbejdžan i Ukrajina, koji imaju primjetno manji, ali i dalje značajan doprinos u ukupnom broju dolazaka. Zapažen je i udio gostiju sa tržišta Velike Britanije i Turske.
Nije zanemarljiv ni broj gostiju koji dolaze iz Bosne i Hercegovine, dok Hrvatska i Njemačka bilježe podjednak, ali znatno manji udio u odnosu na vodeće zemlje.

Porast broja gostiju u Tivtu

Odluka administracije Donalda Trampa da se distancira ili povuče podršku Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za krivične sudove, u simboličkom, političkom i finansijsko-upravnom smislu, predstavlja nastavak dugogodišnjeg američkog skepticizma prema međunarodnim sudskim institucijama koje ograničavaju apsolutni suverenitet država. Taj skepticizam ne može se pripisati isključivo Trampovoj administraciji, jer Sjedinjene Američke Države (SAD) nijesu podržale, niti danas podržavaju, stalni Međunarodni krivični sud (MKS) od njegovog osnivanja 2002. godine.
Velike sile – Rusija i Kina – nikada nijesu prihvatile stvaranje globalnog poretka međunarodne krivične pravde. Sada im se u tom pogledu, bez ikakvih kočnica, pridružuju i SAD. U tom smislu svjedočimo svojevrsnoj „zoni sumraka“ međunarodnog krivičnog prava, u kojoj se postojeće institucije formalno još održavaju, ali im se sistematski potkopava finansijska, politička i moralna osnova.
Povlačenje administracije Donalda Trampa iz Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove posebno je znakovito i predstavlja konkretnu istorijsku prekretnicu. Iako su SAD imale ključnu ulogu u osnivanju i Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR) 1993, odnosno 1994. godine, to razdoblje podrške je iza nas. Ova Trampova uredba nije došla kao grom iz vedra neba. Obznanjena je već 4. februara 2025. godine, a njena primjena stupa na snagu 4. februara 2026. SAD time šalju poruku da daju prioritet nacionalnim interesima i unutrašnjopolitičkoj logici nad multilateralnim mehanizmima međunarodne pravde, čak i kada je riječ o instituciji poput Mehanizma, koji je pravni nasljednik sudova osnovanih uz snažnu američku podršku.
SAD su se decenijama pozicionirale kao ključni zagovornik međunarodne pravde i vladavine prava, naročito u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata te tokom osnivanja ad hoc sudova za ratne zločine nakon završetka Hladnog rata, početkom devedesetih godina prošlog vijeka. Slabljenjem podrške Mehanizmu, SAD rizikuju gubitak moralnog autoriteta i kredibiliteta u budućim raspravama o ljudskim pravima, ratnim zločinima i odgovornosti političkih i vojnih elita. Istovremeno, takav potez može ohrabriti druge države da preispitaju ili smanje sopstvenu saradnju s međunarodnim sudovima, pozivajući se upravo na američki primjer, čime se dodatno urušava autoritet, prije svega Međunarodnog krivičnog suda.
SAD time šalju poruku da se međunarodne obaveze mogu relativno lako suspendovati iz unutrašnjopolitičkih razloga, bez obzira na to što to dugoročno potkopava stabilnost međunarodnog poretka i vodi njegovom urušavanju od strane velesile koja ga je i uspostavila. Jedan se poredak urušava, a nema nikakvih naznaka čime će biti zamijenjen. Ovakav razvoj događaja dodatno potvrđuje koliko je sistem međunarodne pravde i multilateralne saradnje ranjiv na političke promjene velikih sila. Za žrtve ratnih zločina i za države koje se oslanjaju na mehanizme Ujedinjenih nacija, poruka je izuzetno zabrinjavajuća: međunarodna pravda i globalna solidarnost nijesu zagarantovane, već zavise od trenutne političke volje i oportunističkih prioriteta zasnovanih na nacionalnim interesima.
Za Međunarodni rezidualni mehanizam, američko povlačenje iz finansiranja ove institucije Ujedinjenih nacija predstavlja ozbiljan finansijski i reputacioni udar. Politička podrška pojedinačnih država članica UN-a bila je i ostala ključna karika njegovog legitimiteta, finansiranja i sprovođenja mandata. Povlačenje SAD-a ipak ne znači nužno i trenutnu institucionalnu paralizu. Mehanizam nikada nije ni trebalo da bude trajna institucija u okviru UN-a i, po prirodi svog mandata, od samog početka nalazi se u fazi postepenog zatvaranja kroz smanjenje obima rada. Pitanje je, međutim, koliko će gubitak finansijske podrške jedne od najvećih donatorki, u samoj završnici, dodatno otežati izvršavanje preostalih zadataka – od nadzora nad izvršenjem kazni do zaštite arhiva i svjedoka.
<h3>Gase se svjetla: jedno po jedno</h3>
Činjenica da se čak 31 agencija sistema Ujedinjenih nacija nalazi na istoj listi pokazuje da ne govorimo o izolovanom potezu, već o potencijalnoj paralizi velikog dijela operativnog rada UN-a. UN nema mehanizam kojim bi kratkoročno mogao finansijski nadomjestiti izostanak američkih sredstava za projekte tih agencija. Posljedice su zamrzavanje programa, odlaganje isplata, rezanje terenskih operacija i smanjenje prisustva UN-a upravo u najosjetljivijim regionima svijeta. U praksi to znači da se međunarodna pravda, humanitarna pomoć, razvojni projekti i zaštita ljudskih prava direktno dovode u pitanje – ne iz pravnih, već iz finansijskih razloga, zbog odluke jedne države.
Pitanje je u kojoj mjeri ova administracija SAD-a finansijske razloge koristi kao smokvin list pred američkim građanima kako bi zapravo legitimisala urušavanje multilateralizma. Jedan od najefikasnijih, ali i politički najtiših načina da se „ugase svjetla“ u rijetkim preostalim institucijama međunarodne pravde upravo je ukidanje ili drastično smanjenje finansiranja. Bez otvorenog ukidanja mandata i bez formalnog povlačenja potpisa, institucije se dovode u stanje funkcionalne paralize.
<h3>Ko će zaključati vrata zgrade i baciti ključ?</h3>
Važno je naglasiti da se Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove već od februara 2025. godine postepeno priprema za zatvaranje, ali taj proces prate brojna ozbiljna i zasad neriješena pitanja, kao i nezavršeni projekti. Ključni projekat odnosi se na arhivsku zaostavštinu – jedan od najvažnijih, ali i najskupljih segmenata rada Mehanizma.
U kontekstu drastičnih finansijskih rezova, sve je izvjesnije da će se arhiv tretirati prvenstveno kroz prizmu minimizacije troškova, što otvara zabrinjavajuće dileme: u kojoj mjeri će se arhivska građa reducirati, selektovati ili ograničiti u pristupu, te da li će kriterijumi biti vođeni istorijskim i pravnim značajem ili isključivo finansijskom logikom.
Dodatni problem predstavlja pitanje institucionalne i tehničke održivosti pristupa arhivu. Čak i ako arhiv formalno ostane pod okriljem Ujedinjenih nacija, pristup toj građi nije moguć bez stalnih institucionalnih i uslužnih kapaciteta – od stručnog osoblja, digitalne infrastrukture i bezbjednosnih protokola do pravnih mehanizama koji regulišu korišćenje osjetljivih podataka.
Arhiv Mehanizma nije samo administrativna zaostavština, već temeljni resurs za istoričare, pravnike, novinare, istraživače i same žrtve. Njegova sudbina direktno utiče na mogućnost budućeg suočavanja s prošlošću, utvrđivanja činjenica i sprečavanja revizionizma.
U trenutku kada se istovremeno smanjuju sredstva za desetine agencija UN-a, ostaje otvoreno pitanje da li će UN uopšte biti u stanju da dugoročno obezbijedi smislen, funkcionalan i transparentan pristup arhivu Mehanizma. Bez stabilnog finansiranja postoji realna opasnost da arhiv, iako formalno očuvan, u praksi postane teško dostupan, fragmentisan ili sveden na simboličan nivo.
U tom kontekstu, sudbina arhiva i memorijalizacija zgrade postaju više od tehničkog pitanja nekretnine. To prerasta u test političke volje međunarodne zajednice da sačuva institucionalno pamćenje i normativnu vrijednost međunarodne krivične pravde.
Kraljevina Holandija, Evropska unija ili države sljednice bivše Jugoslavije, na čijim su se teritorijama vodili ratovi i koje imaju neposredan interes za očuvanje arhiva kao dijela kulturne i istorijske baštine, imaju posebnu odgovornost u tom procesu.
Sama zgrada bivšeg Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju nedavno je otkupljena od dugogodišnjeg zakupodavca, osiguravajućeg društva Aegon, i sada je u vlasništvu holandske države, odnosno Ministarstva pravde i bezbjednosti Holandije. Trenutno se vode rasprave o mogućnosti da se u tu zgradu smjesti Direktorat Evropske unije za carine, čime bi objekat dobio novu administrativnu funkciju. Ukoliko do toga ne dođe, postoji realna opcija proširenja kapaciteta Europola, čije se sjedište već nalazi u neposrednoj blizini.
Istovremeno ostaje otvoreno jedno od najosjetljivijih pitanja: da li će se, i na koji način, dio zgrade prenamijeniti u spomen-obilježje i otvoriti za javnost. Upravo se o toj simboličkoj i memorijalnoj dimenziji zgrade trenutno pregovara, ali je ishod krajnje neizvjestan.
Kada je riječ o državama sljednicama bivše Jugoslavije, njihove inicijative nijesu samo poželjne, već i obavezujuće prema sopstvenim građanima. Koliko se država do sada javilo s ponudom da smjesti arhivsku građu u svoje nacionalne arhive? Da li se to uopšte dogodilo? Ispada da je svima najlakše da za sve okrive Donalda Trampa.

Tag: sekretarijati

Od plana do prekoračenja: Služba Olivere Injac potrošila duplo više na ugovore o djelu, Dajkovićeva četvorostruko, nije štedjela ni kultura...

Vikend popodne na TV E: Fizičke i mentalne pripreme za osvajanje najopasnijih vrhova svijeta

SMCG: 28 prijavljenih napada na medijske radnike u 2025.

Porast broja gostiju u Tivtu

Zona sumraka međunarodne kaznene pravde

PRATITE TVe UŽIVO