Ove subote u emisiji Vikend popodne, Televizije E, razgovaramo o važnosti psihološke sigurnosti u sklopu radnog mjesta, kao i brojnim aktivnostima civilnog društva koje organizuje projekte o sigurnosti na poslu.
Drugi dio posvećujemo tehnologiji kroz informativne i edukativne razgovore - prvo sa finansijskom analitičarkom o tome kakve tehnologije koriste kriptovalute i koja je njihova razlika u odnosu tradicionalno trgovanje akcija na berzi?
Zatim sa IT stručnjakom pričamo o &nbsp;kakve prilike e-commerce pruža ljudima koji unutar, kao i van granice sopstvene države traže mogućnosti za posao!
Pratite nas kao i svakog vikenda od 17 sati!

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Vikend popodne: Psihološka sigurnost na radnom mjestu, tehnologija kroz informativne i edukativne razgovore...

Ove subote u emisiji Vikend Popodne, Televizije E otkrivamo čudesni svijet prirode i tehnologije!
U prvom dijelu emisije, naše gošće iz Prirodnjačkog muzeja vodiće nas kroz skriveni svijet botanike i objasniti fascinantne procese biljaka i gljiva - organizama koji kriju mnoge tajne.&nbsp;
Razgovaramo sa stručnjakom za sajber bezbjednost, koji otkriva kako da zaštitimo svoje podatke i prepoznamo prijetnje u digitalnom svijetu.
Na kraju, opuštamo se uz kulinarski kutak sa Sandrom Manojlović, koja priprema ukusno jelo savršeno za nedjeljno popodne.
Ne propustite nas i ove subote od 17 sati!

Vikend popodne na TV E: Čudesni svijet prirode i tehnologije, kako da zaštitimo podatke i prepoznamo prijetnje u digitalnom svijetu...

"Srećan dan" donosi priče o tehnologiji, umjetnosti, teataru i kulinarstvu.&nbsp;
O tome kako tehnologija sve više utiče na svakodnevicu, kao i kreativnost razgovaraćemo sa Tamarom Pavlović, inženjerkom podataka.&nbsp;
Ugostićemo glumicu Hristinu Popović koja se kroz autobiografski šou "Dobra sam ispala, šta mi fali?" bavi porodicom, djetinjstvom i životnim lekcijama.&nbsp;
Gost "Srećnog dana" je i reditelj, profesor i glumac Branko Ilić, povodom jubilarnog 70. izvođenja predstave "Lista za ljubav", komedije koja godinama osvaja publiku.&nbsp;
Za gastronomski kraj jutra, menadžerka gastronomije Anđela Vujović priprema tunjevinu tataki sa bulgur salatom i karamelizovanim smokvama – savršenu kombinaciju svježine i elegancije na tanjiru.&nbsp;
Budite uz "Srećan dan" od devet do 11 sati!

U "Srećnom danu" o tehnologiji, umjetnosti, teataru i kulinarstvu

U regionu su zabilježeni slučajevi telefonskih prevara, imitacije glasa, koja može biti prirodna, ili uz pomoć vještačke inteligencije potpuna imitacija glasa poznate osobe, naročito ako ta osoba ima neke video snimke na društvenim mrežama gdje se njihov glas može iskoristiti da se generiše potpuno lažan govor, rekao je u jutarnjem programu "Budilnik", na Televiziji E, ekspert za sajber bezbjednost Branko Džakula.
Telefonske prevare, kaže Džakula, najčešće počinju izazivanjem nekog šoka i pritiska kod žrtve, gdje pozivalac tvrdi da je bliski član porodice doživio nesreću i često se predstavlja kao policajac ili ljekar.
- Traže da im uplatite novac i da nikome ne govorite za situaciju, a često &nbsp;da bi djelovali uvjerljivo koriste i lažno prikazivanje brojeva. To je tehnika koja se zove spoofing, gdje možete da zamaskirate svoj broj telefona, da u suštini kada pozivate žrtvu na ekranu izađe broj telefona ili koji je poznat žrtvi, ili koji izgleda kao zvaničan broj telefona policije - rekao je Džakula.
On je istakao da se građani gotovo ne obavještavaju o prevarama putem telefona, ili interneta, izuzimajući neka ograničena obavještenja policije koja objašnjavaju neki konkretan slučaj.
- Međutim ni ta obavještenja često ne dođu do većine građana, ne budu adekvatno prenesena, ili ne budu adekvatno pojašnjena. Smatram da edukacija treba da je kontinuirana i da dolazi sa više adresa i da bude targetirana na stariju populaciju Crne Gore koja je najviše pogođena ovakvim vidom prevara. Najčešće zbog tog jaza u korištenju tehnologije i uopšte u mogućnosti prepoznavanja ovakvih vidova prevare i oni su najčešće žrtve koje podlegnu ovakvim pozivima i uplate taj novac napadaču i izazovu veliku štetu - zaključio je Džakula. &nbsp;

Džakula: Starija populacija Crne Gore je najviše pogođena telefonskim prevarama zbog jaza u korištenju tehnologije

Vlada Crne Gore nema stvarnu namjeru da sprovede optimizaciju i profesionalizaciju javne uprave, te da kontinuirani rast broja zaposlenih pokazuje da je državna administracija i dalje „sigurno stanište za partijski kadar'', kazala je zamjenica izvršnog direktora CDT-a, Milena Gvozdenović.
- Crna Gora ima ogroman broj zaposlenih u javnoj upravi, koji iz godine u godinu raste, a prati ga i rekordno izdvajanje za bruto zarade. U predlogu budžeta za 2026. godinu za plate je planirano čak 726 miliona eura. Nažalost, ovo nije posljedica — kako se često tvrdi — ‘razvoja’ države, već prije svega partijske potrebe da se u državne institucije smjesti što veći broj svojih ljudi- istakla je Gvozdenović.
Prema posljednjim podacima Ministarstva finansija iz septembra 2025. godine, u javnoj upravi radi 54.841 osoba. Od toga je na centralnom nivou zaposleno 47.584, a na lokalnom 7.257 ljudi — što je povećanje od 4.655 zaposlenih u odnosu na decembar 2020.
- Ovi brojevi nijesu konačni, jer nemamo podatke o broju zaposlenih u privrednim društvima u većinskom vlasništvu države i opština. Iako Vlada tvrdi da je uspostavila kompletnu evidenciju, mi i dalje ne znamo koliko ljudi radi u još 174 državna i opštinska preduzeća- ističe ona i dodaje da ne postoje ni evidencije o angažovanima po ugovorima o djelu i privremenim i povremenim poslovima.
Gvozdenović upozorava da stvarni broj zaposlenih u javnom sektoru značajno premašuje zvanične podatke, pa bi uspostavljanje potpunih i provjerenih evidencija moralo biti prvi korak za bilo kakvu ozbiljnu reformu.
Podsjeća da je premijer ranije ove godine najavio zamrzavanje zapošljavanja i smanjenje broja zaposlenih za 20 odsto, uz obrazloženje da „mnogi ljudi ne rade, ne dolaze na posao ili rade neadekvatno“.
- Očigledno je da taj način nije pronađen — ili ga, zapravo, Vlada uopšte ni ne traži- ocjenjuje Gvozdenović.
Uprkos povećanju broja zaposlenih, Crna Gora, prema njenim riječima, i dalje nema dovoljno stručnih i institucionalnih kapaciteta za sprovođenje reformi i evropskih obaveza.
- Evropska komisija jasno poručuje da nedostatak administrativnih kapaciteta utiče na proces usklađivanja sa pravnom tekovinom EU u svim sektorima- ističe Gvozdenović.
Reforma javne uprave, kako podsjeća, podrazumijevala bi izradu sveobuhvatnih funkcionalnih analiza, koje bi pokazale gdje postoji manjak, a gdje višak zaposlenih. Međutim, iz same Strategije reforme javne uprave i izvještaja je jasno da takve analize vjerovatno neće biti izrađene do kraja aktuelnog strateškog ciklusa, iako su bile planirane za sektore obrazovanja i zdravstva.
- Indikator uspjeha u uspostavljanju optimalne javne uprave navodi smanjenje udjela broja zaposlenih u javnoj upravi u ukupnom broju zaposlenih u Crnoj Gori. Međutim, kako raste ukupna zaposlenost, ovaj udio se automatski smanjuje — iako broj zaposlenih u javnom sektoru realno raste. Vlast to pokušava predstaviti kao rezultat reformi, ali DRI jasno navodi da je riječ o periodičnim kretanjima na tržištu rada, a ne o plodovima fiskalne i kadrovske politike- kaže Gvozdenović.
Gvozdenović smatra da je bilo teško očekivati da najglomaznija Vlada Crne Gore do sada zaista sprovodi optimizaciju i profesionalizaciju uprave.
- Nažalost, uprkos obećanjima o meritokratiji, vlast je očigledno preuzela najprepoznatljiviji modus operandi prethodne trodecenijske vlasti — jačanje partijske kontrole kroz širenje administracije, umjesto njenog unapređenja- zaključila je Gvozdenović.

Gvozdenović: Partije ne dozvoljavaju optimizaciju javne uprave, pod izgovorom ''razvoja'' države se zapošljavaju partijski ljudi

Produkcijska kuća „Džep sa tajnama“ predstavila je filmski triptih „Dukljanski knjaz“, koji čine kratki filmovi „Jedne dukljanske noći“,„Rastanak“ i „Smrt“. Projekat donosi savremenu interpretaciju jedne od najpoznatijih priča drevne Duklje, kroz spoj istorijske drame i vizuelno snažnog izraza.
Uloge nose Milo Perović, koji tumači lik Vladimira, i Iskra Zeković, koja igra Kosaru. Kreativni tim predvodi Momčilo Zeković Zeko, autor teksta, muzike i produkcije.
Montažu i kolorizaciju potpisuje Gojko Brkuljan, dok je za kameru, snimanje i fotografiju zadužen Miodrag Mika Marković. Na projektu su radili i Marko Vuković kao gafer, Luka Cvijović kao rasvjetljivač, te Boban Radojević kao snimatelj tona. Za šminku i frizure pobrinula se Milka Stojanović, dok je kostimografiju potpisala Lina Leković. Muzički aranžman djelo je Senada Dreševića.
Autentična vizuelna komponenta dodatno je oblikovana originalnim kostimima Muzeja srednjovjekovnih avantura iz Kotora/Krsca i saradnjom sa Dragicom Filipović iz CNP-a. Projekat je sniman u junu na lokaciji OJ Zavičajnog muzeja JU Kulturni centar Bar, čime je Stari Bar još jednom dobio značajno mjesto u filmskim projektima posvećenim crnogorskoj istoriji.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DXYLdKOqFVkk&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
Projekat je realizovan uz podrškuTurističke organizacije Bar, restorana „Taraca“ iz Kotora, kompanije Artikulacija DOO iz Podgorice i Opštine Bar. Prevod na makedonski jezik uradili su Aleksandar i Zagorka Donski, što projektu otvara prostor za regionalnu dostupnost.

(VIDEO) Pogledajte filmski triptih "Dukljanski knjaz" Momčila Zekovića Zeka

,,Istorijska” rekonstrukcija zgrade Spomen-doma u Kolašinu opet je predmet pažnje javnosti. Nakon što je Specijalno državno tužilaštvo izuzelo dokumentaciju za predmetni posao, rekonstrukcija objekta je izazvala veliku pažnju u regionalnoj stručnoj javnosti, podsjetili su iz opštinskog odbora DPS-a u Kolašinu.
- Način izvođenja radova i rekonstrukciju zgrade Spomen-doma najbolje je ocijenio autor projektant objekta poznati slovenački arhitekta Marko Mušič, koji je saglasan sa arhitekticom, književnicom i novinarkom Enom Katarinom Hajler (koja je lično došla u Kolašin da se uvjeri u devastaciju objekta) da ,,radovi koji se izvode na zdanju, koje je zaštićeno kulturno dobro od lokalnog značaja, ne predstavljaju obnovu, već grubo narušavanje identiteta i arhitektonske vrijednosti”- kazali su iz DPS-a.
Kakav je odnos lokalne vlasti prema zaštićenom kulturnom dobru i jednom od simbola Kolašina, dodaju iz DPS-a, najbolje govori podatak da se arhitekta Mušič obraćao lokalnim vlastima pismom u kojem je ponudio saradnju na obnovi objekta, bez naknade za vlastiti rad. Naravno, niko od predstavnika lokalne vlasti se nije ni udostojio da odgovori gospodinu Mušiču i uzme njegov predlog u ozbiljnije razmatranje. &nbsp;
- Naša partija je u prethodnim godinama konstatno ukazivala na propuste u rekonstrukciji objekta, a čija je cijena koštanja višestruko rasla kako su tekli radovi, pa je zbog postojanja sumnje u nezakonite radnje, Specijalno državno tužilaštvo pokrenulo izviđaj- navode iz kolašinskog DPS-a.
Kolika je ozbiljnost i transparentnost projekta najslikovitije, ističu iz ove partije, govori podatak da gradilište godinama nema ni postavljenu građevinsku tablu, zakonom propisanu ogradu a upitan je i profesionalni i stručni kredibilitet izvođača radova i radnika na izvođenju ovog izuzetno složenog i zahtjevnog projekta.&nbsp;
- Nadamo se da će građani Kolašina uskoro dočekati da se završi ,,rekonstrukcija” objekta Spomen- doma u koji ćemo sa prvim padavinama ulaziti bez kišobrana, a cijeli slučaj će uskoro imati ishod i pred pravosudnim organima države- zaključuje se u saopštenju,

DPS Kolašin: Rekonstrukciju Spomen-doma u Kolašinu obilježile protivzakonite radnje, SDT da do kraja ispita slučaj

Sinoć je u toku noći obijena Saborna crkva Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću, iz koje je ukradena manja količina novca, prenosi portal Dan.
Sveštenik Danilo Zirojević kaže za Dan da je lopov obio ulazna vrata hrame i iz kioska odnio manju količinu novca koje se tu zatekla.
– Lopov nije ulazio u oltar, tako da ništa od crkvenog inventara nije otuđeno. Šteta je zaista minimalna – kazao je Zirojević, dodavši da su u manjoj mjeri oštećena ulazna vrata Sabornog hrama.
Policija je izvršila uviđaj.

Obijena Saborna crkva Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću

Prava slika današnje Crne Gore je „kulturna“ politika vlasti koju najlakše definišemo riječju postavgustovska. Kriterijumi po kojima se postavljaju čelni ljudi kulturnih ustanova sve su samo ne renomiranost i kompetentnost. Jedini kriterijumi su partijska, vjerska i nacionalna pripadnost. Da ne zaboravimo učešće u opskurantnim (pogledaj rječnik) litijama, retrogradnim manifestacijama svega najprimitivnijeg što Crna Gora može da izbaci. Da je to temelj i ontološko biće postavgustovske vlasti svjedoče namjere da se podižu spomenici lideru tih primitivnih uličnih metanija, koje namjeravaju da podižu širom Crne Gore, kao simbole mržnje prema Crnoj Gori, svemu crnogorskom, „brozomorno-montenegrinskoj ideologiji, koja se temelji na dukljanskoj mitologiji“. Ograđujem se ako nije tačno, ali sam čuo da su se dijelile i potvrde o učešću u litijama, kao buduće ulaznice za avanzovanje. Spomenici jednom popu diljem Crne Gore i jesu najbolja potvrda sunovrata Crne Gore, koja ne podiže spomenike znanju i nauci, već mantijašima i mraku.&nbsp; Biti dio civilizacije podrazumijeva poznavanje prošlosti na osnovu istorijskih artefakata, a ne guslarske mitomanije i popovskih izmišljotina. Aleksandar Solženjicin piše: „Da bi uništio jedan narod, moraš prvo saśeći njegove korijene“. Milan Kundera u „Knjizi ljubavi i zaborava“ piše nešto slično: „... prvi korak k uništenju jednog naroda jeste brisanje njegovog pamćenja … nađi nekoga da napiše nove knjige, proizvede novu kulturu, izmisli novu istoriju. Ta nacija ubrzo počinje zaboravljati što je i što je bila“.&nbsp; <h2>NEDODER NACIJA</h2> Nekadašnja slobodarska Crna Gora danas je poprimila kmetski karakter i čeka da joj neko drugi vrati ime i dostojanstvo. Ponavljači, vlasnici lažnih diploma, pridošlice iz raznih crnogorskih i okolnih pripizdina pišu nam istoriju, uče nas jeziku predaka, onima kojima je jezik prepun turcizama smetaju crnogorski italijanizmi, poklanjaju sebi crnogorske nacionalne nagrade za trivijalna i lažna, nepostojeća djela, preuzimaju nam nacionalne institucije praveći od njih seoske domove kulture. Prvi predśednik Crnogorskog centra PEN kluba, profesor Pavle Mijović, kada je uhapšen i ispitivan u zatvoru u Dubrovniku od policije zbog Belvederskih demonstracija 1936. ostavio je zapisano kako mu je policajac koji ga je ispitivao rekao: „Možda se zakon promijeni i dozvolimo rad vaše komunističke stranke, ali, ukoliko i dalje nastavite da se zalažete za crnogorsku naciju sve ćemo vas istrijebiti“. Meša Selimović je napisao da čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. Pokazalo se, ipak, da je crnogorska nacija nedoder i da kad su se prvi put Crnogorci mogli nacionalno izjasniti na popisu 1948. godine, oni su to masovno uradili. Problem sa bilo kojim identitetom je što se on stalno mora zalivati od strane političkih i društvenih elita. Ako vi to ne činite taj prostor će ispuniti drugi i, što kaže Kundera, ta nacija ubrzo počinje zaboravljati što je i što je bila. Crnogorski komunisti su se ponašali kao da je vrijeme stalo i da će vječito ostati takvo, da sve imamo u drugoj republici, da zato Crnoj Gori ne trebaju ni fakulteti, ni mediji, ni klinički centri, ni naučne ustanove, niti da je religija bilo kakav faktor u društvu. Padom socijalizma ostavili su Crnu Goru na izvolte uticaju velikopsrpskog nacionalizma i njegovom glavnom promoteru – Crkvi Srbije. Crkva Srbije sve vrijeme radi na tome da svetosavlje bude zajedničku teološka perspektiva crnogorskog društva, a srpski identitet istorijski kontinuitet. Kad se pogledaju podaci od popisa do popisa dobije se mjera njihovog uspjeha kroz period potonjih tri i po decenije. Ili, ako hoćete, pokazuje se inferiornost crnogorskog društva, nedostatak samopoštovanja i provincijalni karakter.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251123071156_ae092c010934e30260c0a25b3f0cb3a9ab379f9e5bf31ce9e80fa79c2aa9886c.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251123071156_ae092c010934e30260c0a25b3f0cb3a9ab379f9e5bf31ce9e80fa79c2aa9886c" data-rendition-name="original" width="1200" height="710" loading="lazy" alt="Biblioteka"> <figcaption>„ESTETIKA“ PORTALA IN4S: Biblioteka „Radosav Ljumovićetv</figcaption> </figure>  <h2>ZADRUŽNI DOM</h2> Po statističkim podacima u Podgorici stanuje bezmalo pola Crne Gore. Za Podgoricu su dvije kulturne institucije uvijek imale veliki značaj, ako ne računamo nacionalno i gradsko pozorište. Biblioteka „Radosav Ljumović“ i KIC. Ako vi na čelo Biblioteke „Radosav Ljumović“ izaberete Slavicu Ilinčić, koja je sama po sebi antiteza kulture i promoter ideologije srpstva i svetosavlja kao temelja Crne Gore, koja je u biblioteku uvela „estetiku“ portala IN4S, a na čelo KIC-a harmonikaša, koji svojim vokalnim interpretacijama zasmijava čitav region, onda ste dvije više nego značajne institucije pretvorili u zadružni dom u Lebanama. I tu nema nikakve slučajnosti. Ideja i jeste da se sve institucije Crne Gore prilagode „estetici“ braće Mićović, Metodija i Krnje Jele, da se sroza na nivo najseljačkije pučke zabave najprimitivnijeg soja u Crnoj Gori, koji buja iz godine u godinu. Pa nama „Zavetnica“ vodi Filmski centar Crne Gore, zaboga?&nbsp; A onda nam Raonikije, tri puta sudski osporavani direktor RTCG, na mala vrata uvodi kampanju kako od malih mogu indoktrinirati buduće generacije ideologijom svetosavlja, srpske Sparte i junaštvom Pavla Đurišića. Pa još doveo svetosavskog stručnjaka za satanizam sa nesretnog Pravnog fakulteta. I to onaj isti Raonikije koji mi onako sa prosvijećenih visina održa lekciju da je on učinio više za demokratiju u Crnoj Gori i od mene i od Mila i od Ranka i čitave tadašnje vlasti. Biće da je u međuvremenu evoluirao od liberala i demokrate u protođakona Javnog servisa, jer je evolucija kod Crnogoraca postala nacionalni sport. Što reče onaj na televiziji „ja kad mi treba kažem da sam Srbin, a kad mi treba Crnogorac“! Eto, dotle smo stigli, sve se udarajući u junačke grudi, dičeći se sopstvenom junaštvu i čojstvu u prošlosti. <h2>&nbsp;PRODANE DUŠE</h2> Pošto ni mnogo veće države ne mogu izdržati toliki broj prodanih duša, riješio sam svaki put da poklonim po koju crticu iz istorije, nakon što sam predočio da su nam preci ginuli na Mojkovcu nizašto, jer nije bilo više nijednog Srbina kojem bi čuvali odstupnicu, već im je smješteno iz razloga koje napisa komandant Glavnog štaba crnogorske vojske, srpski pukovnik Petar Pešić, u beogradskoj „Pravdi“ od 9. maja 1925. godine: „Odnosno tvrđenje mojih kritičara, da sam savetovao pokojnom Kralju Nikoli da zaključi mir sa Austrijom, napominjem, da sam izneo u 'Ratniku' celu istoriju tog pitanja i nemam potrebe da ga ponovo izlažem. Sem toga nalazim da bi to bilo izlišno, jer su oni suviše slabi da shvate vojno-politička pitanja toga obima. Ali moram im postaviti ovo pitanje: jesu li ma kad razmišljali o tome, kakava bi situacija bila za celokupan naš narod, da Kralj Nikola nije uputio Franji Josifu onu depešu, i da je na Solunskom frontu pored Srpske Vrhovne Komande našla i Crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u Otadžbinu pored Kralja Petra i Kralj Nikola?“ Ponavljaću vam ovo sve dok ne shvati i posljednja fukara kakve su namjere bile prema Crnoj Gori!  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251123071156_f2b83f9f9204bb7991a3504b9c8619c1e39d5b90c53f941882276c6c313903c4.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251123071156_f2b83f9f9204bb7991a3504b9c8619c1e39d5b90c53f941882276c6c313903c4" data-rendition-name="original" width="1086" height="1579" loading="lazy" alt="tekst"> <figcaption>Petar Pešić tekst u „Pravdi“etv</figcaption> </figure>  Ne znam znate li ko je Jovan Đonović? On je uz Marka Dakovića jedan od najogorčenijih protivnika kralja Nikole od beogradskih studenata iz Crne Gore, učesnik u organizaciji više atentata na knjaza/kralja Nikolu. E pa taj Jovan Đonović piše, takođe u „Pravdi“: „On, koji misli, da nije Kralj Nikola uputio depešu Franji Josifu ne bi se kompromitovao u očima saveznika i svog naroda, da bi izveo nešto vojske i postavio je na Solunski Front i najzad sa njom ušao u Crnu Goru, - morao je, prirodno, utrošiti prilično vremena i spremiti dosta činjenica da se to desi. Idući za njegovim pisanjem ulazimo u njegovu misao, da je jedinstvo Crne Gore i Srbije bilo moguće: ako Kralj Nikola osramoti Crnu Goru predajom vojske, a sebe uprlja izdajstvom“. Čak je i on shvatio na koji način se jedino moglo izvesti „ujedinjenje“, kako ga zovu stručnjaci iz SNP-a, kad piše: „„Zar, onda nije jasno i laiku, da se g. Pešić nije mnogo starao da se ne desi sa crnogorskom vojskom ono, za šta se bojao da se ne dogodi srpskoj“?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025112308110_b09368a04c996bf3fb5610c1d7f586564ee6bdf8f71aa68877908c8f1a215143.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025112308110_b09368a04c996bf3fb5610c1d7f586564ee6bdf8f71aa68877908c8f1a215143" data-rendition-name="original" width="530" height="829" loading="lazy" alt="tekst"> <figcaption>Jovan Đonović tekst u „Pravdi“etv</figcaption> </figure>  <h2>&nbsp;ODA CRNOGORCIMA</h2> Što se tiče Marka Dakovića, po kojem se zove orden koji predśednik Rajo dodjeljuje sopstvenim „velikanima“, on je bio poznat po učešću u atentatima na knjaza/kralja Nikole i po tome što je nakon Podgoričke skupštine ćerao po ulicama građane da pjevaju pjesme srpskom kralju Petru, ukoliko ne bi htjeli ubijao ih hicima iz pištolja. Pravi heroj uz Pavla Đurišića.&nbsp; Malo da se taknemo i francuske štampe, obzirom na sramnu ulogu Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore. „La Revue Diplomatique“, Pariz, 30. novembra 1919. g. donosi tekst „4.000 Crnogoraca u srpskim zatvorima“: „Konferencija Mira optužuje neprijatelja za zločine, a u isto vrijeme dozvoljava da Srbija iste zločine vrši u Crnoj Gori ... Francuski narod i njegovo javno mnjenje su uz Crnu Goru. Ali, zašto neko u francuskoj vlasti ne uzvikne: Dosta je, prekinite sa davljenjem Crne Gore!? Ako je Francuska prijatelj Srbije, ne mora biti neprijatelj Crne Gore. čast Francuske je u pitanju... Naš je zahtjev: Francuska treba da učini da se Srbija evakuira iz Crne Gore i da Crna Gora bude Crnogoraca. ... Dičite se Crnogorci, jer plemeniti i civilizovani svijet i danas vidi i sa divljenjem i simpatijama prati vašu borbu i podvige protivu nebratske i izdajničke Srbije Karađorđevića, kao što je nekad slavio i divio se djelima vašim i vaših predaka kad se ginulo 'za krst časni i slobodu zlatnu'“. Eh, kao što je nekad ....

KIC mijenja ime u KIČ

Sedamdesetogodišnji Božidar Šundić poginuo je u saobraćajnoj nesreći koja se danas, oko 12:15 sati, dogodila u nikšićkoj Župi, saopšteno je nezvanično iz Uprave policije.
Do nesreće je došlo kada je automobil kojim je upravljao Šundić, iz za sada neutvršenih razloga, sletio sa puta.
Kako prenosi RTCG, riječ je o bivšem generalnom direktoru Javnog servisa. Njegovo vozilo nađeno je pored puta u Župi, a kako prenosi taj medij informacije iz policije, pretpostavlja se da je doživio srčani udar tokom vožnje.
U policiji kažu da utvrđuju uzrok nesreće.
Šundić je bio na čelu RTCG od 2018. godine do 2021. godine.&nbsp;
Šundić je bio diplomirani inženjer, dugogodišnji novinar i urednik više crnogorskih medija.&nbsp;

Nikšić: Poginuo bivši generalni direktor RTCG Božidar Šundić

Bosanskohercegovački novinar i televizijski voditelj Adnan Rondić tvrdi da je postojao "Sarajevo safari", snajperski lov na ljude u Sarajevu devedesetih sa kojim se sumnjiči da je povezan i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, te da je sramna činjenica da pred državnim sudom ne postoji nijedna podignuta optužnica za opsadu glavnog grada BiH.
- Duboko vjerujem da je postojalo nešto što se naziva "Sarajevo Safari", ili što bi jedan Sarajlija rekao možda je ispravnije bilo reći "Sarajevo hunting" (Sarajevo lov). Nijesu oni nas samo promatrali i fotografisali kao na safariju, već su nas ubijali. Preživio sam opsadu Sarajeva i ostao sam bez 28 članova porodice, uključujući i moga oca i odlično znam da je ovo što se tvrdi istina i ovo nije prvi put da se pominje "Sarajevo Safari" - rekao je Rondić.
On je napomenuo da državno tužilaštvo nije podiglo nijednu optužnicu za opsadu Sarajeva.
- Imamo četiti haške presude i desetine hiljada dokumenata dokaza. I sam sam dokaz i spreman da svjedočim što su građani Sarajeva proživljavali u te četiri godine krvave opsade. Međuti, Državno tužilaštvo BiH neće, ili ne postoji interes da se stavi tačka barem dijelom na ono što se dešavalo 90-ih i to stvara frustraciju - istakao je Rondić.
Prema njegovim riječima, "Sarajevo safari" ponovo je otvorila rane, aktualizovala teške dane... Živimo, kako kaže, nedovršeni mir ili zamrznuti konflikt koji ne dozvoljava da se krene dalje.
- Treba se nadati da ćemo daći snage i mehamizme da izađemo iz ovog začaranog kruga. Ne smijemo odustati - poručio je Rondić.
<h2>Vrijeme je za reset</h2>
Komentarišući relativizaciju antifašističkog nasljeđa kao i normalizaciju narativa koji veličaju nacionalističke i klerikalne strukture, Rondić kaže da oni nijesu novi.
- Kroz istoriju su se mijenjali njihovi akteri, komunikacijski kanali putem kojih su dolazili do javnosti, ali oni postoje vjekovima, počev od porodice, baštini ih obrazovni sistem, mediji, crkva, akademska zajednica... Postoje i oni koji na takvu vrstu paradigme ne pristaju, ali bojim se da su društva dominantno sklona takvoj vrsti narativa koji ne pospješuju život u ovom dijelu svijeta - istakao je Rondić.
Podsjetio je na nedavni izliv mržnje bivšeg predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika o muslimanima.
- To nije nešto što mu je tom trenutku palo na pamet. "Niko krupno ko Turčin ne laže" zvuči poznato i te kako i u Crnoj Gori. Riječ je o starim narativima - naveo je Rondić.
On ističe da je vrijeme za neku vrstu reseta i da svim ljudi na ovim prostorima, pa i takozvane elite treba da se pogledaju u ogledalo i postave pitanje "Gdje smo mi to sada"?
- Važno je da svi, ako ne iz moralnih, onda iz pragmatičnih razloga pogledamo gdje nas ovakva vrsta narativa vodi. Ja bih bio skloniji da to radimo iz moralnih, etičkih razloga, ali neka za početak iz ugla elita budu praktični razlozi - kazao je Rondić, dodajući da je to proces koji će trajati, ali da ne smijemo odustati.
On je stava da nacionalizam i revizionizam nikada nijesu otišli sa scene. Ponekad se smanji, ali elite, smatra on, koriste tu vrstu narativa jer znaju da takav narativ još nalazi na plodno tlo.
- Imate primjer predizborne kampanje za predsjednika bh. entiteta Republika Srpska - svi kandidati, posebno dvojica glavnih se skoro isključivo obraćaju jednom biračkom tijelu - Srbima. Znaju odakle bi podrška mogla doći. Koriste narative koji ni njima nisu daleki i mrski i onda imamo situaciju kakvu imamo - naglasio je Rondić.
<h2>"Bez značajnih promjena u RS nakon izbora"</h2>
On ne očekuje značajnije promjene u RS nakon ovih izbora, čak i ako kandidat opozicije pobijedio. Međutim, smatra da mogu pokazati određene trendove.
- Bojim se da oko većine ključnih stvari neće biti suštinske razlike. Možemo dobiti umivenijeg, pitomijeg čovjeka na čelu bh. entiteta RS, ali to su samo izbori za čelnu poziciju. Rezultati mogu biti svojevrsni test onoga što može uslijediti na opštim izborima u BiH 2026. godine - rekao je Rondić.
Ima, dodaje on, nekoliko ključnih karakteristika ovih izbora. Ipak je, kako ističe, pobijedila država.
- Onog momenta kada je Milorad Dodik osuđen na jednogodišnju kaznu zatvora rekao je da je neće prihvatiti, kao ni odluku Centralne izborne komisije koja mu je uskratila mandat. Rekao je da neće biti izbora, te da i ako ih bude na njima neće učestvovati. Međutim, prihvatio je presudu suda, platio je jednogodišnju kaznu zatvora, očito prihvatio odluku Centralne izborne komisije i izbori se održavaju i na njima učestvuje kandidat Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Ovo mi je ključna karakteristika i njihova vrijednost - kazao je Rondić.
T.K.

Rondić: Tvrdim da je postojao "Sarajevo safari", sramna činjenica da ne postoji nijedna optužnica za krvavu opsadu

„Quod ab initio vitiosum est, non producit effectum“ – zapisali su još starorimski pravnici. Veliki Valtazar Bogišić, tvorac crnogorskog „Opšteg imovinskog zakonika“, jedinog građansko-pravnog propisa na ovim prostorima koji nije prost prevod odgovarajućeg dokumenta neke velike sile, latinsku je sentencu formulisao u svima razumljivo „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.&nbsp;
Grbo se rodio i pokušaj Srbije da ima more. Ako ne računamo situaciju da je prvo more pobeglo od Srbije još mnogo pre njenog nastanka – Panonsko more – naredni pokušaj Srbije da ima more zbio se u vreme cara Dušana. Velika ranosrednjovekovna država obuhvatala je skoro ceo Balkan s odgovarajućom morskom vodom, i bila naseljena mnogim narodima, među kojima su tadašnji Srbi (Raščani) bili među najmalobrojnijim. Ta je država propala posle kratkog trajanja u praksi, ali je ostala da živi u šovinističkim mozgovima velikodržavnih ambicija do danas.
Opet nešto moramo da ne-računamo. Dok je Srbija bila Smederevski sandžak Osmanskog carstva, imala je more. Ne jedno, već nekoliko mora. Ali, ni jedno nije bilo srpsko, već Sultanovo. Kao i Srbi. Pa se to ne računa; najzad, ni jedan nedovoljno slavan period srpske istorije ne sme u istoriji ni da prenoći, kamo li da ostane i da se „računa“.
Tričavih pet vekova kasnije, Srbija je opet pokušala da ima more. Osmansko carstvo se raspadalo, posle samo nešto više od 600 godina postojanja (srpsko je trajalo čak devet godina!), pa je svaka balkanska državica poskočila da otrgne koje parče. Srbija se dokopala Drača, i imala more celih četiri meseca: od kraja novembra 1912, do aprila 1913. &nbsp;
A onda, pet godina kasnije, more se ukazalo kao realna šansa. Formirana je Kraljevina SHS, u koje su Kraljevina Crna Gora (ne baš svojom voljom) i Država Slovenaca, Hrvata i Srba (današnje – skoro - Slovenija, Hrvatska i BiH) unele i more. Ali, avaj: ti koji su uneli more u zajedničku državu držali su da je to ulog jednak srpskim planinama i rekama – dakle, zajednički – dok je za drugu stranu sve to bio zasluženi ratni plen. I tako su Srbi imali more, kao što su imali i sve ostale priznate i nepriznate narode od početka kljakave kraljevine, skoro 22 godine. Ko zna šta bi bilo, da velika tragedija svetskog rata nije rasparčala i tu, unutrašnjim mržnjama i nezadovoljstvom onih koji su bili pasivni subjekti srpskog posedovanja, već nagriženu državu.
Naredni pokušaj da more bude zajedničko takođe se završio katastrofom: Srbima su more „oteli“ oni koji i izlaze na more, i čije je i bilo to more uneto u zajedničku državu, tad bratstvo-jedinstvenu SFRJ. Pokušalo se devedesetih da se spasi što se spasiti može, da se zadrže bar „srpski Dubrovnik“ i „srpska Crna Gora“, sa sve pripadajućom slanom vodom, ali avaj: ni Hrvati ni Crnogorci se s time nikako nisu slagali. Onda je proklete 2006. zakucan poslednji ekser u kovčeg prirodnog hegemonističkog prava Srba: „otcepila“ se Crna Gora.
I upravo je u vreme uspešnog crnogorskog referenduma za obnovu državne nezavisnosti Aleksandar Vučić, tada još revnosni Šešeljev radikal, poručio da je crnogorska nezavisnost samo privremena. Što će reći, i da je period Srbije bez mora privremeno stanje.
Od momenta kada je postao potpredsednik srpske vlade, pa do dana današnjeg, Vučić je pozivao građane Srbije da ne letuju na „hrvatskom moru“. Crnogorsko more nije pominjao, a ovih smo dana saznali i zbog čega.
„Lakše bismo odgovorili da imamo more. Zato nemamo more, zato su odvojili Crnu Goru od Srbije, zato Pašiću nisu dali izlaz na more, iako se borio svim srcem“, rekao je Vučić za nešto što se zove medijem u Srbiji.
Dakle, tradicionalna belosvetska zavera protiv Srbije u svim epohama postojanja Planete je dala efekta. Posle onolikih klipova u točkove, ubacivali su nam i klipove u peraja, a od srpskog naroda je i ta istina skrivana. Eh, da Srbija ima more, gde bi joj kraj bio?&nbsp;
Ne bi bilo ni korupcije, ni rasprodaje prirodnih resursa, ni nerešenih ubistava političkih protivnika; ne bi bilo ni rušenja nadstrešnice, ni izbegavanja odgovornosti za to; ne bi se kršio zakon da bi se omogućilo rušenje „Jugoslavije“ ili „Generalštaba“; ne bi se zidali najveći zagađivači u plodnoj ravnici Vojvodine, dočim bi tamošnji veliki gradovi zasigurno imali pitku vodu; ne bi se noću rušilo u Savamali, ne bi niko tražio dva minuta snimka s naplatne rampe, niko ne bi pitao da li je zaista bio pijan pilot srušenog helikoptera; ne bi kriminalci mleli ljude, ne bi „navijači“ divljali, ne bi maskirane barabe „menjale“ policiju u uniformama...&nbsp;
Da ima mora, mislite da bi se osetilo što su nekompetentni duduci i vlasnici pečenjara uništili sistem Elektroprivrede Srbije? Eh, da je mora, ne bi Kinezi u njihovim proizvodnim otrovima zagađenoj Istočnoj Srbiji imali, maltene, svoju državu. Da ima mora, ne bi Kinezi i Rusi iznosili srpsko zlato i druge rude uz simboličnu nadoknadu. Uz more, kako bi Rusi držali špijunski centar u Nišu i kako bi dirigovali srpskim „političarima“ kao pačjom školom? Da ima mora, „Ćacilend“ bi mogao da se baškari i na plaži. Sve to, i još svašta. Samo zbog nemanja mora.
Čak je i onaj kanal Moravom do Egeja ostao negde u brojnim radikalskim planovima kojih je toliko bilo da su, jamačno, neki prosto zaboravljani, a kako bi tek Srbija odgovorila da bar do mora može Moravom. Odgovor bi, ima li mesta sumnji, bio moćan.&nbsp;
I da ne pominjemo Kosovo, tu rak-ranu srpske stvarnosti od Nikolaja Velimirovića naovamo, Kosovo kojeg je Srbija istorijski „imala“ još kraće nego more, ali ga sada zasigurno nema – zato što nema more. Dobro, ima Matiju Bećkovića, i to je nešto.
Na more, koje su im zlikovci uzeli, Srbi, dabome, imaju svako pravo. Kao i na Crnu Goru koja je, kao što je opštepoznato, srpska država, a Crnogorci ne postoje, i svako ko drugačije kaže je Milogorac i kopile iz Titovog Jajca. Poznata je ta doktrina iz „Načertanijem“ zagađenog srpskog uma, koja, opet, postaje sve glasnija kako ovovremena, aktuelna, živuća država Srbija zbog svoje nesposobne i zapadnoazijskim bezbednosnim službama instruisane vlasti doživi kakav politički poraz.
Ruku na srce, imaju Srbi pravo i na grčko more, što zbog Krfa i Soluna, što zbog pokojnog jagodinskog siledžije Palme koji je dobio „srpsko parče“ plaže za „plićak – kolo“ u Paraliji. Muka je, međutim, što je Grčka em daleko, em vojno i politički kudikamo moćnija, pa bi ćar pojeo vajdu. Ne računamo nedavno na društvenim mrežama lansiranu tezu da Srbija, iz nepoznatih razloga, ima pravo na – recimo, autor nije tačno zapamtio - četvrtinu Krita: fantazije u stilu Deretića ipak nisu postale zvanični stav Beograda. Još.
Više je nego zanimljiva ta potreba da se umesto u stvarnosti živi u kompleksima i izmišljenoj istoriji upodobljenoj da opravda svako bivše i buduće nepočinstvo. Nesrećni zbog onog što nemaju i što nije njihovo, zanemaruju ono šta imaju i šta propada jer je tuđe slađe. Ali, to je već stvar one grane medicine koja se bavi psihičkim zdravljem, i, u nekim slučajevima, krivičnog prava.
Ono o čemu može jedan medijski tekst da raspravlja je pitanje niza političkih i ekonomskih neuspeha današnje srbijanske vlasti, koji se maskiraju aktuelizovanjem davno sklonjenih pitanja iz prošlosti ili buđenjem tek zakopanih aveti balkanskih mržnji i sukoba. Nemoć Srbije da se uobroči u sopstveni guber i dvorište, koje u mnogim njenim delovima danas zvrji avetinjski prazno, problem je za komšije koje „imaju more“ ili već nešto što vazda nezasitim radikalima treba. Ali, čini se još više, to je problem za samu Srbiju, koja odbija i izbegava napredak i sreću, jureći rep sopstvenih fantazija i slobodnom rukom pisanih hegemonističkih noćnih polucija.
„Nihil est in intellectu, quod antea non fuerit in sensu“, napisao je odavno Džon Lok. „Nema ničega u intelektu što pre toga nije bilo u čulima“. I možda baš to pokazuje problem s intelektom, ne samo u današnjoj Srbiji već i u nekim drugim državama uspostavljenim na ovom zlosrećnom parčetu Raja – jer im kroz čula nije prošla istina i stvarnost, već frustracijama pogurana izmišljotina, što neverovatnija to za primaoca stvarnija.
Tako i ova priča o moru: mora da prođe kroz čula, kakva-takva, da bi mogla da bude predstavljena kao noćna mora i razlog nekih budućih neuspeha. Ali, noćne more se često završe enurezom. Mislite o tome, Vrhovni komandante.

Tag: tehnologija