Nekadašnja državna sekretarka MUP-a Srbije Dijana Hrkalović proglašena je krivom danas u Specijalnom sudu u Beogradu po optužnici za trgovinu uticajem, javlja Nova.rs.
Hrkalović se sudi da je uticala na policijske načelnike da ometaju istrage i krše zakon i to u tri slučaja.
Uz Hrkalović, na optuženičkoj klupi nalazi se i bivši načelnik novosadske Policijske uprave Milorad Šušnjić, koji je takođe oglašen krivim.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

400x240

400x203

thumbnail

Dijana Hrkalović proglašena krivom za trgovinu uticajem

Najviši žalbeni sud u Francuskoj potvrdio je presudu protiv bivšeg predsjednika Nikolasa Sarkozija za korupciju i trgovinu uticajem, naređujući mu da nosi elektronsku narukvicu godinu dana, što je prvi put za jednog bivšeg šefa države.
Sarkozi, koji je ranije proglašen krivim za ilegalne pokušaje da osigura povlastice od jednog sudije, "evidentno" će poštovati uslove presude nakon presude Kasacionog suda, ali će slučaj odnijeti na Evropski sud za ljudska prava radi žalbe, izjavio je njegov advokat za Agence France-Presse.
Sarkozi je uložio žalbu na presudu iz 2021. godine, prema kojoj mu je izrečena zatvorska kazna u trajanju od tri godine. Dvije godine su bile uslovne, a Sarkozi bi nosio elektronsku narukvicu umjesto odlaska u zatvor u posljednjoj godini.
Patris Spinosi, Sarkozijev advokat, izjavio je da će se žaliti Evropskom sudu za ljudska prava kako bi osporio ovu presudu.
Spinosi je dodao da će Sarkozi poštovati presudu, ali će nastaviti koristiti sva pravna sredstva koja su mu na raspolaganju da dokaže svoju nevinost.
Sarkozi, konzervativac koji i dalje ostaje važna figura u francuskoj politici čak i nakon što je napustio funkciju 2012. godine, proglašen je krivim od strane nižeg suda za pokušaj podmićivanja sudije i trgovinu uticajem u zamjenu za povjerljive informacije o istrazi u vezi s finansiranjem njegove predsjedničke kampanje iz 2007. godine.
Sud je utvrdio da je Sarkozi dogovarao zaposlenje sudije u Monaku u zamjenu za povjerljive informacije o istrazi u vezi s optužbama da je Sarkozi primio ilegalne isplate od nasljednice L’Oréala, Lilijan Betankur.
Sudija Gilbert Azibert takođe je osuđen za korupciju i trgovinu uticajem.
Očekuje se da će Sarkozi sljedeće godine biti suđen za optužbe za korupciju i nezakonito finansiranje u vezi s navodnim libijskim finansiranjem njegove uspješne predsjedničke kampanje 2007. godine. Sarkozi negira sve optužbe. Ako bude osuđen u slučaju Libije, Sarkozi bi mogao da dobije kaznu do 10 godina zatvora.

500x500

1250x600

1084x550

Sarkoziju potvrđena kazna od godinu dana kućnog pritvora

Bivšem glavnom specijalnom tužiocu Milivoju Katnić niko nije mogao da bude šef, niti da izdaje naređenja - kazao je u Višem sudu nekada prvi čovjek Specijalnog policijskog odjeljenja Dragan Radonjić.
On je ovo odgovorio na pitanje nekadašnjeg visokog policijskog funkcionera Zorana Lazovića koji se, optužnicom SDT-a, tereti da formirao kriminalnu grupu čiji je član navodno bio Katnić. U ovom postupku sudi se i suspendovnom specijalnom tužiocu Saši Čađenoviću. Oni se terete da su svoje službene položaje podredili kavačkom mafijaškom klanu.
Svjedok Radonjić kazao je da Katnića poznaje od 2016. godine i da "subjektivno ne može da doživi da je Katniću &nbsp;neko šef".
- Njemu niko ne može da izdaje naređenja..Ne može ni u porodici da mu bude šef - to je moje mišljenje kazao je Radonjić.
On je bio kategoričan da nikada od Katnić nije dobio neki nezakoniti nalog, da neku osobu ne procesuira ili da neko treba da bude privilegovan.
- Svakodnevno sam imao komunikaciju sa njim. Upravo je on forsirao da prikupljamo podatke, da se što više osoba obuhvati pretkrivičnim postupkom - kazao je Radonjić.
Uskoro opširnije...

Radonjić: Katniću niko nije mogao biti šef, nikada od njega nijesam dobio nezakoniti nalog

Iako Crna Gora posjeduje normativni okvir u ovoj oblasti, svaki izgubljeni život žene je dokaz da sistem nije reagovao dovoljno brzo, koordinisano i odlučno - ocijenila je predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Valentina Pavličić.
Ona je, na Danu otvorenih vrata Centra za ženska prava, povodom obilježavanja Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama i početka kampanje "16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama", kazala da je borba protiv rodno zasnovanog nasilja zajednička misija državnih institucija, civilnog sektora i građana. Cilj je, kako dodaje, obezbjeđivanja djelotvorne zaštite ljudskih prava i jednakih mogućnosti.
- Zaštita žena od nasilja nije samo pravna obaveza, to je moralna dužnost, dug prema svim ženama koje su ćutale zbog straha, trpjele zbog „mira u kući“ ili nestale u tišini - istakla je Pavličić.
Efikasna zaštita žena, prema njenim riječima, zahtijeva pravovremenu koordinaciju policije, pravosuđa, socijalnih službi, obrazovnih ustanova i nevladinih organizacija, kako bi se rizici prepoznali na vrijeme, a institucije reagovale brzo i odlučno da spriječe najteže ishode.
Podsjeća da država ima obavezu da preduzme sve razumno moguće mjere kako bi spriječila nasilje, što je standard utvrđen i praksom Evropskog suda za ljudska prava.
Pavličić je naglasila da sudovi imaju posebnu odgovornost u obezbjeđivanju zaštite žrtava, uz primjenu visokog standarda dužne pažnje, brzog reagovanja i pristupa usmjerenog na žrtve, kako bi se spriječila njihova sekundarna viktimizacija.
- Vrhovni sud je sa tim ciljem inicirao izradu Smjernica za izricanje krivičnih sankcija u predmetima seksualnog i rodno zasnovanog nasilja, kao važnog iskoraka ka ujednačenoj, rodno senzitivnoj i efikasnoj kaznenoj politici koja obezbjeđuje odgovarajuće sankcije za počinioce i hitne mjere zaštite žrtava - podsjetila je Pavličić.
Zgrada Vrhovnog suda biće večeras osvijetljena narandžastim svjetlom kao znak podrške Međunarodnom danu borbe protiv nasilja nad ženama i kampanji „16 dana aktivizma“.

Pavličić: Svaki izgubljeni život žene pokazuje da sistem nije reagovao

Studenti Pravnog fakulteta u Podgorici danas su posjetili Apelacioni sud Crne Gore, radi prisustvovanja javnoj sjednici vijeća u krivičnom postupku. 
Posjeta je organizovana u okviru aktivnosti predviđenih Memorandumom o saradnji, koji je 2024. godine zaključen između Apelacionog suda Crne Gore i Pravnog fakulteta u Podgorici.
- Do sada je u okviru Memoranduma o saradnji sa Pravnim fakultetom u Podgorici organizovano više aktivnosti, Dan otvorenih vrata, učešće sudija Apelacionog suda u praktičnom programu nastave na Pravnom fakultetu, a danas je studentima zbog njihovog velikog interesovanja omogućeno da prisustvuju javnoj sjednici vijeća, koja je održana u sudnici Apelacionog suda Crne Gore - navedeno je u saopštenju te sudske instance.
Druga grupa studenata će imati priliku da u četvrtak, 27. novembra, prisustvuje pretresu koji će bitiodržati pred ovim sudom kao drugostepenim.
- Saradnja između Apelacionog suda Crne Gore i Pravnog fakulteta u Podgorici nastaviće se i u budućnosti, na obostrano zadovoljstvo, kako bi se kroz upoznavanje sa radom Apelacionog suda Crne Gore, privukli budući mladi kadrovi za rad u pravosuđu i rad Apelacionog suda učinio još transparentnijim - zaključeno je u saopštenju.

Studenti Pravnog fakulteta pratili sjednicu vijeća Apelacionog suda

Crnogorska zastava zavijorila se na Tajlandu! Centralna tema današnje emisije E-uživo su sjajni rezultati crnogorskih sportista na Svjetskom prvenstvu u džiju-džici na Tajlandu. Gošće emisije su reprezentativke Mirjana Martinović i Andrea Milaš.
U emisiji E-uživo govorićemo i o crnogorskim običajima, ali i ritualima širom svijeta. Jesmo li robovi običaja ili oni ostaju čuvari tradicionalnih vrijednosti, koji odolijevaju zubu vremena.
Sagovornici Andree Marić biće i mladi programeri Luka Pejović, Luka Đuričković i Maksim Vuković, koji će govoriti o ljubavi prema robotici i programiranju, a koji će otkriti i kako starijim generacijama objašnjavaju izazove svojih hobija.
Panelisti E-uživo osvrnuće se i na najnovije istraživanje OEBS-a o nasilju nad ženama, uoči međunarodne kampanje „16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja“.
Emisiju E-uživo pratite na TV E u periodu od 16 do 18 sati.

Centralna tema emisije "E uživo" sjajan rezultat crnogorskih sportista na Svjetskom prvenstvu u džiju-džici na Tajlandu

„Quod ab initio vitiosum est, non producit effectum“ – zapisali su još starorimski pravnici. Veliki Valtazar Bogišić, tvorac crnogorskog „Opšteg imovinskog zakonika“, jedinog građansko-pravnog propisa na ovim prostorima koji nije prost prevod odgovarajućeg dokumenta neke velike sile, latinsku je sentencu formulisao u svima razumljivo „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.&nbsp;
Grbo se rodio i pokušaj Srbije da ima more. Ako ne računamo situaciju da je prvo more pobeglo od Srbije još mnogo pre njenog nastanka – Panonsko more – naredni pokušaj Srbije da ima more zbio se u vreme cara Dušana. Velika ranosrednjovekovna država obuhvatala je skoro ceo Balkan s odgovarajućom morskom vodom, i bila naseljena mnogim narodima, među kojima su tadašnji Srbi (Raščani) bili među najmalobrojnijim. Ta je država propala posle kratkog trajanja u praksi, ali je ostala da živi u šovinističkim mozgovima velikodržavnih ambicija do danas.
Opet nešto moramo da ne-računamo. Dok je Srbija bila Smederevski sandžak Osmanskog carstva, imala je more. Ne jedno, već nekoliko mora. Ali, ni jedno nije bilo srpsko, već Sultanovo. Kao i Srbi. Pa se to ne računa; najzad, ni jedan nedovoljno slavan period srpske istorije ne sme u istoriji ni da prenoći, kamo li da ostane i da se „računa“.
Tričavih pet vekova kasnije, Srbija je opet pokušala da ima more. Osmansko carstvo se raspadalo, posle samo nešto više od 600 godina postojanja (srpsko je trajalo čak devet godina!), pa je svaka balkanska državica poskočila da otrgne koje parče. Srbija se dokopala Drača, i imala more celih četiri meseca: od kraja novembra 1912, do aprila 1913. &nbsp;
A onda, pet godina kasnije, more se ukazalo kao realna šansa. Formirana je Kraljevina SHS, u koje su Kraljevina Crna Gora (ne baš svojom voljom) i Država Slovenaca, Hrvata i Srba (današnje – skoro - Slovenija, Hrvatska i BiH) unele i more. Ali, avaj: ti koji su uneli more u zajedničku državu držali su da je to ulog jednak srpskim planinama i rekama – dakle, zajednički – dok je za drugu stranu sve to bio zasluženi ratni plen. I tako su Srbi imali more, kao što su imali i sve ostale priznate i nepriznate narode od početka kljakave kraljevine, skoro 22 godine. Ko zna šta bi bilo, da velika tragedija svetskog rata nije rasparčala i tu, unutrašnjim mržnjama i nezadovoljstvom onih koji su bili pasivni subjekti srpskog posedovanja, već nagriženu državu.
Naredni pokušaj da more bude zajedničko takođe se završio katastrofom: Srbima su more „oteli“ oni koji i izlaze na more, i čije je i bilo to more uneto u zajedničku državu, tad bratstvo-jedinstvenu SFRJ. Pokušalo se devedesetih da se spasi što se spasiti može, da se zadrže bar „srpski Dubrovnik“ i „srpska Crna Gora“, sa sve pripadajućom slanom vodom, ali avaj: ni Hrvati ni Crnogorci se s time nikako nisu slagali. Onda je proklete 2006. zakucan poslednji ekser u kovčeg prirodnog hegemonističkog prava Srba: „otcepila“ se Crna Gora.
I upravo je u vreme uspešnog crnogorskog referenduma za obnovu državne nezavisnosti Aleksandar Vučić, tada još revnosni Šešeljev radikal, poručio da je crnogorska nezavisnost samo privremena. Što će reći, i da je period Srbije bez mora privremeno stanje.
Od momenta kada je postao potpredsednik srpske vlade, pa do dana današnjeg, Vučić je pozivao građane Srbije da ne letuju na „hrvatskom moru“. Crnogorsko more nije pominjao, a ovih smo dana saznali i zbog čega.
„Lakše bismo odgovorili da imamo more. Zato nemamo more, zato su odvojili Crnu Goru od Srbije, zato Pašiću nisu dali izlaz na more, iako se borio svim srcem“, rekao je Vučić za nešto što se zove medijem u Srbiji.
Dakle, tradicionalna belosvetska zavera protiv Srbije u svim epohama postojanja Planete je dala efekta. Posle onolikih klipova u točkove, ubacivali su nam i klipove u peraja, a od srpskog naroda je i ta istina skrivana. Eh, da Srbija ima more, gde bi joj kraj bio?&nbsp;
Ne bi bilo ni korupcije, ni rasprodaje prirodnih resursa, ni nerešenih ubistava političkih protivnika; ne bi bilo ni rušenja nadstrešnice, ni izbegavanja odgovornosti za to; ne bi se kršio zakon da bi se omogućilo rušenje „Jugoslavije“ ili „Generalštaba“; ne bi se zidali najveći zagađivači u plodnoj ravnici Vojvodine, dočim bi tamošnji veliki gradovi zasigurno imali pitku vodu; ne bi se noću rušilo u Savamali, ne bi niko tražio dva minuta snimka s naplatne rampe, niko ne bi pitao da li je zaista bio pijan pilot srušenog helikoptera; ne bi kriminalci mleli ljude, ne bi „navijači“ divljali, ne bi maskirane barabe „menjale“ policiju u uniformama...&nbsp;
Da ima mora, mislite da bi se osetilo što su nekompetentni duduci i vlasnici pečenjara uništili sistem Elektroprivrede Srbije? Eh, da je mora, ne bi Kinezi u njihovim proizvodnim otrovima zagađenoj Istočnoj Srbiji imali, maltene, svoju državu. Da ima mora, ne bi Kinezi i Rusi iznosili srpsko zlato i druge rude uz simboličnu nadoknadu. Uz more, kako bi Rusi držali špijunski centar u Nišu i kako bi dirigovali srpskim „političarima“ kao pačjom školom? Da ima mora, „Ćacilend“ bi mogao da se baškari i na plaži. Sve to, i još svašta. Samo zbog nemanja mora.
Čak je i onaj kanal Moravom do Egeja ostao negde u brojnim radikalskim planovima kojih je toliko bilo da su, jamačno, neki prosto zaboravljani, a kako bi tek Srbija odgovorila da bar do mora može Moravom. Odgovor bi, ima li mesta sumnji, bio moćan.&nbsp;
I da ne pominjemo Kosovo, tu rak-ranu srpske stvarnosti od Nikolaja Velimirovića naovamo, Kosovo kojeg je Srbija istorijski „imala“ još kraće nego more, ali ga sada zasigurno nema – zato što nema more. Dobro, ima Matiju Bećkovića, i to je nešto.
Na more, koje su im zlikovci uzeli, Srbi, dabome, imaju svako pravo. Kao i na Crnu Goru koja je, kao što je opštepoznato, srpska država, a Crnogorci ne postoje, i svako ko drugačije kaže je Milogorac i kopile iz Titovog Jajca. Poznata je ta doktrina iz „Načertanijem“ zagađenog srpskog uma, koja, opet, postaje sve glasnija kako ovovremena, aktuelna, živuća država Srbija zbog svoje nesposobne i zapadnoazijskim bezbednosnim službama instruisane vlasti doživi kakav politički poraz.
Ruku na srce, imaju Srbi pravo i na grčko more, što zbog Krfa i Soluna, što zbog pokojnog jagodinskog siledžije Palme koji je dobio „srpsko parče“ plaže za „plićak – kolo“ u Paraliji. Muka je, međutim, što je Grčka em daleko, em vojno i politički kudikamo moćnija, pa bi ćar pojeo vajdu. Ne računamo nedavno na društvenim mrežama lansiranu tezu da Srbija, iz nepoznatih razloga, ima pravo na – recimo, autor nije tačno zapamtio - četvrtinu Krita: fantazije u stilu Deretića ipak nisu postale zvanični stav Beograda. Još.
Više je nego zanimljiva ta potreba da se umesto u stvarnosti živi u kompleksima i izmišljenoj istoriji upodobljenoj da opravda svako bivše i buduće nepočinstvo. Nesrećni zbog onog što nemaju i što nije njihovo, zanemaruju ono šta imaju i šta propada jer je tuđe slađe. Ali, to je već stvar one grane medicine koja se bavi psihičkim zdravljem, i, u nekim slučajevima, krivičnog prava.
Ono o čemu može jedan medijski tekst da raspravlja je pitanje niza političkih i ekonomskih neuspeha današnje srbijanske vlasti, koji se maskiraju aktuelizovanjem davno sklonjenih pitanja iz prošlosti ili buđenjem tek zakopanih aveti balkanskih mržnji i sukoba. Nemoć Srbije da se uobroči u sopstveni guber i dvorište, koje u mnogim njenim delovima danas zvrji avetinjski prazno, problem je za komšije koje „imaju more“ ili već nešto što vazda nezasitim radikalima treba. Ali, čini se još više, to je problem za samu Srbiju, koja odbija i izbegava napredak i sreću, jureći rep sopstvenih fantazija i slobodnom rukom pisanih hegemonističkih noćnih polucija.
„Nihil est in intellectu, quod antea non fuerit in sensu“, napisao je odavno Džon Lok. „Nema ničega u intelektu što pre toga nije bilo u čulima“. I možda baš to pokazuje problem s intelektom, ne samo u današnjoj Srbiji već i u nekim drugim državama uspostavljenim na ovom zlosrećnom parčetu Raja – jer im kroz čula nije prošla istina i stvarnost, već frustracijama pogurana izmišljotina, što neverovatnija to za primaoca stvarnija.
Tako i ova priča o moru: mora da prođe kroz čula, kakva-takva, da bi mogla da bude predstavljena kao noćna mora i razlog nekih budućih neuspeha. Ali, noćne more se često završe enurezom. Mislite o tome, Vrhovni komandante.

More i noćne more

Crnogorskim medijima iz kabineta predsjednika Skupštine dostavljena je čestitka predsjednika parlamenta Andrije Mandića povodom Dana opštine Bar koji se obilježava danas. Međutim, naslov zvaničnog dokumenta iz kabineta glasi "Predsjednik Mandić čestitao Dan opštine Pljevlja". Tako je, naslovljenom na Pljevlja, čestitkom Mandić poručio da je Bar oduvijek važio za ključno saobraćajno raskršće i opštinu od izuzetnog značaja za našu državu.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251124121152_2da95f70a5fa605cd811772fd1505b5a2a23babf5de9c9d40d5501d03e8b2484.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251124121152_2da95f70a5fa605cd811772fd1505b5a2a23babf5de9c9d40d5501d03e8b2484" data-rendition-name="original" width="948" height="656" loading="lazy" alt="Čestitka"> <figcaption>Čestitka(Photo: screenshot)</figcaption> </figure>  Podsjetimo Dan opštine Pljevlja obilježava se 20. novembra, a ono što jeste interesantno je da ove godine, vodeći se pretragom sa sajta Skupštine, Mandić nije uputio čestitku. Prošle godine predsjednik Skupštine čestitao je predsjendiku Opštine Pljevlja Dariju Vranešu, predsjednici skupštine opštine Jovani Tošić kao i svim građanima.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251124121152_f5f5e2a81864d0a8a93b026eaceef7abcd467ac6efb04dc34af2ac18b0488745.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251124121152_f5f5e2a81864d0a8a93b026eaceef7abcd467ac6efb04dc34af2ac18b0488745" data-rendition-name="original" width="926" height="922" loading="lazy" alt="Čestitka"> </figure>  Ove godine to je izostalo, već čestitka za Dan opštine Pljevlja koja je stigla iz Skupštine upućena je od potpredsjednika Nikole Camaja. Da li je Mandić zaboravio ili planirao da čestita Dan opštine Pljevlja pa odustao i tako ostao sačuvan draft sa tim naslovom, ili je u pitanju nepažnja, ostaje na javnosti da cijeni.

FOTO: Mandićeva čestitka za Dan opštine Bar naslovljena na Pljevlja

Znanje nečega uvijek je istinitije od dobrog zaključivanja. Posebno kada onaj koji zaključuje zna - zašto baš tako zaključuje. A za jadac zna i onaj - koji zna.
24.11.
19:40h
Ne znam ko će u Apelacionom sudu zadužiti predmet u kojem se traži da se pritvor koji je produžen Vladanu Ivanoviću za još dva mjeseca - isključivo zbog uticaja na svjedoke, produži i zbog tačke 4. Koja se u prevodu zove - nikad u dom.
Znam jedno. Da te sudije treba da pogledaju dispozitiv naredbe o istrazi koja je Vladana poslala "tamo" i dispozitiv nove naredbe u kojoj on nije sam (ima ih još), a koji je spojen sa naredbom gdje Ivanović samuje. U toj prvoj pare uzima njegov blagajnik, u drugoj pare uzima Ubović, a Vlado prikriva stanove sa svojom firmom.
Svjedoci su isti.
Za sve okrivljene i pravna lica.
Koji treba svjedočkim iskazom, kako napisa sud, u rješenju o određivanju pritvora da pomognu finansijskom vještaku.
Tapetari.
Koju će dokumentaciju da vještače vještaci - vile znaju. Nje nema. Ona ne postoji. Postoji jedna skaj poruka trećeg lica.
A zašto sudije treba da pogledaju?
Da vide, pod jedan, zašto je pritvor uopšte određen, pod dva, kako se po prvi put u istoriji spajaju dvije različite radnje istog okrivljenog.
I pod tri, da se upitaju, što bi rekli mladi, "može li ovo".
Ima i pod 4 - vidjeće da se pritvor hoće pojačati jer je samo njegova dužina bitna. Ostalo nije.
Koliko me intelekt služi - opasna su vremena.
Kada se ovo traži i može.
Ili ja pojma nemam.
Što je vrlo moguće.
P.S: Znanje nečega uvijek je istinitije od dobrog zaključivanja.
Posebno kada onaj koji zaključuje zna - zašto baš tako zaključuje.
A za jadac zna i onaj - koji zna.