Stanari Ulice Prolaz Jovana Cvijića u Bloku pet okupili su se u znak protesta zbog najave nadležnih da će po sredini ulice postaviti stubiće, odakle su poručili nadležnima da neće odustati od namjere da zaustave njihovo postavljanje.&nbsp;
Kao rješenje preporučuju postavljanje rampe na početak ulice kako bi prolaz mogli imati stanari i zaposleni u vrtiću Suncokrili.
- Ne slažemo se sa postavljanjem stubića po kolovozu parkinga. Za njihovo montiranje saznali smo prije dva dana i to od administratora grupe roditelja vrtića. Prikupili smo potpise stanara i poslaćemo nadležnima da traže novo rješenje - rekao je Željko Babović, stanar. 
&nbsp;
Babović je pokazao rješenje koje je 24. maja 2024. godine Sekretarijat za saobraćaj donio nalažući Putevima da na parking saobraćajnicama na prilazu vrtićima Sunce i Suncokrili u Ulici Blaža Jovanovića, postave zaštitni stubići.
Direktor Puteva Radoš Zečević saopštio je za "Dan" da su od Sekretarijata za saobraćaj dobili nalog za postavljanjanje stubića.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Protest stanara Ulice Prolaz Jovana Cvijića: Ne dozvoljavaju postavljanje stubića, traže rampu

„Quod ab initio vitiosum est, non producit effectum“ – zapisali su još starorimski pravnici. Veliki Valtazar Bogišić, tvorac crnogorskog „Opšteg imovinskog zakonika“, jedinog građansko-pravnog propisa na ovim prostorima koji nije prost prevod odgovarajućeg dokumenta neke velike sile, latinsku je sentencu formulisao u svima razumljivo „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.&nbsp;
Grbo se rodio i pokušaj Srbije da ima more. Ako ne računamo situaciju da je prvo more pobeglo od Srbije još mnogo pre njenog nastanka – Panonsko more – naredni pokušaj Srbije da ima more zbio se u vreme cara Dušana. Velika ranosrednjovekovna država obuhvatala je skoro ceo Balkan s odgovarajućom morskom vodom, i bila naseljena mnogim narodima, među kojima su tadašnji Srbi (Raščani) bili među najmalobrojnijim. Ta je država propala posle kratkog trajanja u praksi, ali je ostala da živi u šovinističkim mozgovima velikodržavnih ambicija do danas.
Opet nešto moramo da ne-računamo. Dok je Srbija bila Smederevski sandžak Osmanskog carstva, imala je more. Ne jedno, već nekoliko mora. Ali, ni jedno nije bilo srpsko, već Sultanovo. Kao i Srbi. Pa se to ne računa; najzad, ni jedan nedovoljno slavan period srpske istorije ne sme u istoriji ni da prenoći, kamo li da ostane i da se „računa“.
Tričavih pet vekova kasnije, Srbija je opet pokušala da ima more. Osmansko carstvo se raspadalo, posle samo nešto više od 600 godina postojanja (srpsko je trajalo čak devet godina!), pa je svaka balkanska državica poskočila da otrgne koje parče. Srbija se dokopala Drača, i imala more celih četiri meseca: od kraja novembra 1912, do aprila 1913. &nbsp;
A onda, pet godina kasnije, more se ukazalo kao realna šansa. Formirana je Kraljevina SHS, u koje su Kraljevina Crna Gora (ne baš svojom voljom) i Država Slovenaca, Hrvata i Srba (današnje – skoro - Slovenija, Hrvatska i BiH) unele i more. Ali, avaj: ti koji su uneli more u zajedničku državu držali su da je to ulog jednak srpskim planinama i rekama – dakle, zajednički – dok je za drugu stranu sve to bio zasluženi ratni plen. I tako su Srbi imali more, kao što su imali i sve ostale priznate i nepriznate narode od početka kljakave kraljevine, skoro 22 godine. Ko zna šta bi bilo, da velika tragedija svetskog rata nije rasparčala i tu, unutrašnjim mržnjama i nezadovoljstvom onih koji su bili pasivni subjekti srpskog posedovanja, već nagriženu državu.
Naredni pokušaj da more bude zajedničko takođe se završio katastrofom: Srbima su more „oteli“ oni koji i izlaze na more, i čije je i bilo to more uneto u zajedničku državu, tad bratstvo-jedinstvenu SFRJ. Pokušalo se devedesetih da se spasi što se spasiti može, da se zadrže bar „srpski Dubrovnik“ i „srpska Crna Gora“, sa sve pripadajućom slanom vodom, ali avaj: ni Hrvati ni Crnogorci se s time nikako nisu slagali. Onda je proklete 2006. zakucan poslednji ekser u kovčeg prirodnog hegemonističkog prava Srba: „otcepila“ se Crna Gora.
I upravo je u vreme uspešnog crnogorskog referenduma za obnovu državne nezavisnosti Aleksandar Vučić, tada još revnosni Šešeljev radikal, poručio da je crnogorska nezavisnost samo privremena. Što će reći, i da je period Srbije bez mora privremeno stanje.
Od momenta kada je postao potpredsednik srpske vlade, pa do dana današnjeg, Vučić je pozivao građane Srbije da ne letuju na „hrvatskom moru“. Crnogorsko more nije pominjao, a ovih smo dana saznali i zbog čega.
„Lakše bismo odgovorili da imamo more. Zato nemamo more, zato su odvojili Crnu Goru od Srbije, zato Pašiću nisu dali izlaz na more, iako se borio svim srcem“, rekao je Vučić za nešto što se zove medijem u Srbiji.
Dakle, tradicionalna belosvetska zavera protiv Srbije u svim epohama postojanja Planete je dala efekta. Posle onolikih klipova u točkove, ubacivali su nam i klipove u peraja, a od srpskog naroda je i ta istina skrivana. Eh, da Srbija ima more, gde bi joj kraj bio?&nbsp;
Ne bi bilo ni korupcije, ni rasprodaje prirodnih resursa, ni nerešenih ubistava političkih protivnika; ne bi bilo ni rušenja nadstrešnice, ni izbegavanja odgovornosti za to; ne bi se kršio zakon da bi se omogućilo rušenje „Jugoslavije“ ili „Generalštaba“; ne bi se zidali najveći zagađivači u plodnoj ravnici Vojvodine, dočim bi tamošnji veliki gradovi zasigurno imali pitku vodu; ne bi se noću rušilo u Savamali, ne bi niko tražio dva minuta snimka s naplatne rampe, niko ne bi pitao da li je zaista bio pijan pilot srušenog helikoptera; ne bi kriminalci mleli ljude, ne bi „navijači“ divljali, ne bi maskirane barabe „menjale“ policiju u uniformama...&nbsp;
Da ima mora, mislite da bi se osetilo što su nekompetentni duduci i vlasnici pečenjara uništili sistem Elektroprivrede Srbije? Eh, da je mora, ne bi Kinezi u njihovim proizvodnim otrovima zagađenoj Istočnoj Srbiji imali, maltene, svoju državu. Da ima mora, ne bi Kinezi i Rusi iznosili srpsko zlato i druge rude uz simboličnu nadoknadu. Uz more, kako bi Rusi držali špijunski centar u Nišu i kako bi dirigovali srpskim „političarima“ kao pačjom školom? Da ima mora, „Ćacilend“ bi mogao da se baškari i na plaži. Sve to, i još svašta. Samo zbog nemanja mora.
Čak je i onaj kanal Moravom do Egeja ostao negde u brojnim radikalskim planovima kojih je toliko bilo da su, jamačno, neki prosto zaboravljani, a kako bi tek Srbija odgovorila da bar do mora može Moravom. Odgovor bi, ima li mesta sumnji, bio moćan.&nbsp;
I da ne pominjemo Kosovo, tu rak-ranu srpske stvarnosti od Nikolaja Velimirovića naovamo, Kosovo kojeg je Srbija istorijski „imala“ još kraće nego more, ali ga sada zasigurno nema – zato što nema more. Dobro, ima Matiju Bećkovića, i to je nešto.
Na more, koje su im zlikovci uzeli, Srbi, dabome, imaju svako pravo. Kao i na Crnu Goru koja je, kao što je opštepoznato, srpska država, a Crnogorci ne postoje, i svako ko drugačije kaže je Milogorac i kopile iz Titovog Jajca. Poznata je ta doktrina iz „Načertanijem“ zagađenog srpskog uma, koja, opet, postaje sve glasnija kako ovovremena, aktuelna, živuća država Srbija zbog svoje nesposobne i zapadnoazijskim bezbednosnim službama instruisane vlasti doživi kakav politički poraz.
Ruku na srce, imaju Srbi pravo i na grčko more, što zbog Krfa i Soluna, što zbog pokojnog jagodinskog siledžije Palme koji je dobio „srpsko parče“ plaže za „plićak – kolo“ u Paraliji. Muka je, međutim, što je Grčka em daleko, em vojno i politički kudikamo moćnija, pa bi ćar pojeo vajdu. Ne računamo nedavno na društvenim mrežama lansiranu tezu da Srbija, iz nepoznatih razloga, ima pravo na – recimo, autor nije tačno zapamtio - četvrtinu Krita: fantazije u stilu Deretića ipak nisu postale zvanični stav Beograda. Još.
Više je nego zanimljiva ta potreba da se umesto u stvarnosti živi u kompleksima i izmišljenoj istoriji upodobljenoj da opravda svako bivše i buduće nepočinstvo. Nesrećni zbog onog što nemaju i što nije njihovo, zanemaruju ono šta imaju i šta propada jer je tuđe slađe. Ali, to je već stvar one grane medicine koja se bavi psihičkim zdravljem, i, u nekim slučajevima, krivičnog prava.
Ono o čemu može jedan medijski tekst da raspravlja je pitanje niza političkih i ekonomskih neuspeha današnje srbijanske vlasti, koji se maskiraju aktuelizovanjem davno sklonjenih pitanja iz prošlosti ili buđenjem tek zakopanih aveti balkanskih mržnji i sukoba. Nemoć Srbije da se uobroči u sopstveni guber i dvorište, koje u mnogim njenim delovima danas zvrji avetinjski prazno, problem je za komšije koje „imaju more“ ili već nešto što vazda nezasitim radikalima treba. Ali, čini se još više, to je problem za samu Srbiju, koja odbija i izbegava napredak i sreću, jureći rep sopstvenih fantazija i slobodnom rukom pisanih hegemonističkih noćnih polucija.
„Nihil est in intellectu, quod antea non fuerit in sensu“, napisao je odavno Džon Lok. „Nema ničega u intelektu što pre toga nije bilo u čulima“. I možda baš to pokazuje problem s intelektom, ne samo u današnjoj Srbiji već i u nekim drugim državama uspostavljenim na ovom zlosrećnom parčetu Raja – jer im kroz čula nije prošla istina i stvarnost, već frustracijama pogurana izmišljotina, što neverovatnija to za primaoca stvarnija.
Tako i ova priča o moru: mora da prođe kroz čula, kakva-takva, da bi mogla da bude predstavljena kao noćna mora i razlog nekih budućih neuspeha. Ali, noćne more se često završe enurezom. Mislite o tome, Vrhovni komandante.

More i noćne more

Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić čestitao je Dan Opštine Bar rukovodstvu te opštine i svim građanima Bara.
- Bar je oduvijek važio za ključno saobraćajno raskršće i opštinu od izuzetnog značaja za našu državu. Njegov značaj u Crnoj Gori, ali i širem regionu, čini ga neizostavnim centrom sa velikim razvojnim potencijalom – istakao je &nbsp;Mandić.
Naglasio je da puna valorizacija kapaciteta Luke Bar, rekonstrukcija pruge Beograd–Bar i nastavak izgradnje autoputa otvaraju nove perspektive, pozicionirajući Bar kao značajno, ne samo regionalno već i globalno saobraćajno i ekonomsko središte.
- Ubijeđen sam da će Bar nastaviti da se razvija kao savremena opština koja uspješno spaja tradiciju i modernizaciju, na korist svojih stanovnika i cijele Crne Gore – zaključio je Mandić.

Mandić: Bar nastavlja da se razvija kao savremena opština koja uspješno spaja tradiciju i modernizaciju

Povodom 19. decembra, Dana oslobođenja Podgorice, JU NB „Radosav Ljumović“ raspisuje literarni konkurs za učenike osnovnih i srednjih škola sa teritorije Podgorice, saopšteno je iz ove ustanove.
Tema Konkursa je „Podgorica u mojim očima“.
Radove slati na email adresu: <a href="mailto:nbibliotekapodgorica@podgorica.me">nbibliotekapodgorica@podgorica.me</a> do 08. decembra.

NB ''Radosav Ljumović'' raspisuje literarni konkurs za učenike na temu ''Podgorica u mojim očima''

Tri pripadnika pakistanskih graničnih bezbjednosnih snaga ubijena su rano jutros u samoubilačkom napadu na njihov štab u Pešavaru, u provinciji koja se graniči sa Avganistanom, saopštila je policija.
- Jutros u 8.10 po lokalnom vremenu, tri osobe su izvršile samoubilački napad na štab granične policije. Ubijena su tri pripadnika bezbjednosnih snaga koji su čuvali ulaz, dok su tri osobe povrijeđene- rekao je šef policije Pešavara Mijan Said za AFP.
On je dodao da su dva napadača uspjela da uđu u prostorije, kao i da „brzo neutralisani“.
Novinar AFP-a na mjestu napada vidio je tijela osumnjičenih napadača, mrlje krvi na putu i ​​kapiju štaba izrešetanu mecima.
- Napad je završen i u toku je operacija čišćenja kako bi se osiguralo da nema neeksplodiranih bojnih sredstava- rekao je generalni inspektor policije Pešavara Zulfikar Hamid.
Akteri napada, za koji još niko nije preuzeo odgovornost, „biće pronađeni i kažnjeni“, rekao je premijer Šehbaz Šarif ponavljajući posvećenost iskorjenjivanju terorizma.
Islamabad, suočen sa ponovnim porastom napada na svoje bezbjednosne snage, optužuje avganistanskog susjeda da „skriva terorističke“ grupe, među kojima su glavni pakistanski talibani (TTP), dok tu optužbu Kabul negira.
U bombaškom napadu 11. novembra ispred suda u Islamabadu ubijeno je 12 osoba, a nekoliko desetina je povrijeđeno.
Odgovornost za napad preuzela je tada frakcija pakistanskih talibana. Taj napad je organizovan iz Avganistana, prema Islamabadu, koji je saopštio i da je uhapsio četiri osumnjičene osobe.

Tri samoubilačka napada u Pakistanu

Prava slika današnje Crne Gore je „kulturna“ politika vlasti koju najlakše definišemo riječju postavgustovska. Kriterijumi po kojima se postavljaju čelni ljudi kulturnih ustanova sve su samo ne renomiranost i kompetentnost. Jedini kriterijumi su partijska, vjerska i nacionalna pripadnost. Da ne zaboravimo učešće u opskurantnim (pogledaj rječnik) litijama, retrogradnim manifestacijama svega najprimitivnijeg što Crna Gora može da izbaci. Da je to temelj i ontološko biće postavgustovske vlasti svjedoče namjere da se podižu spomenici lideru tih primitivnih uličnih metanija, koje namjeravaju da podižu širom Crne Gore, kao simbole mržnje prema Crnoj Gori, svemu crnogorskom, „brozomorno-montenegrinskoj ideologiji, koja se temelji na dukljanskoj mitologiji“. Ograđujem se ako nije tačno, ali sam čuo da su se dijelile i potvrde o učešću u litijama, kao buduće ulaznice za avanzovanje. Spomenici jednom popu diljem Crne Gore i jesu najbolja potvrda sunovrata Crne Gore, koja ne podiže spomenike znanju i nauci, već mantijašima i mraku.&nbsp; Biti dio civilizacije podrazumijeva poznavanje prošlosti na osnovu istorijskih artefakata, a ne guslarske mitomanije i popovskih izmišljotina. Aleksandar Solženjicin piše: „Da bi uništio jedan narod, moraš prvo saśeći njegove korijene“. Milan Kundera u „Knjizi ljubavi i zaborava“ piše nešto slično: „... prvi korak k uništenju jednog naroda jeste brisanje njegovog pamćenja … nađi nekoga da napiše nove knjige, proizvede novu kulturu, izmisli novu istoriju. Ta nacija ubrzo počinje zaboravljati što je i što je bila“.&nbsp; <h2>NEDODER NACIJA</h2> Nekadašnja slobodarska Crna Gora danas je poprimila kmetski karakter i čeka da joj neko drugi vrati ime i dostojanstvo. Ponavljači, vlasnici lažnih diploma, pridošlice iz raznih crnogorskih i okolnih pripizdina pišu nam istoriju, uče nas jeziku predaka, onima kojima je jezik prepun turcizama smetaju crnogorski italijanizmi, poklanjaju sebi crnogorske nacionalne nagrade za trivijalna i lažna, nepostojeća djela, preuzimaju nam nacionalne institucije praveći od njih seoske domove kulture. Prvi predśednik Crnogorskog centra PEN kluba, profesor Pavle Mijović, kada je uhapšen i ispitivan u zatvoru u Dubrovniku od policije zbog Belvederskih demonstracija 1936. ostavio je zapisano kako mu je policajac koji ga je ispitivao rekao: „Možda se zakon promijeni i dozvolimo rad vaše komunističke stranke, ali, ukoliko i dalje nastavite da se zalažete za crnogorsku naciju sve ćemo vas istrijebiti“. Meša Selimović je napisao da čovjek postaje slobodan svojom odlukom, otporom i nepristajanjem. Pokazalo se, ipak, da je crnogorska nacija nedoder i da kad su se prvi put Crnogorci mogli nacionalno izjasniti na popisu 1948. godine, oni su to masovno uradili. Problem sa bilo kojim identitetom je što se on stalno mora zalivati od strane političkih i društvenih elita. Ako vi to ne činite taj prostor će ispuniti drugi i, što kaže Kundera, ta nacija ubrzo počinje zaboravljati što je i što je bila. Crnogorski komunisti su se ponašali kao da je vrijeme stalo i da će vječito ostati takvo, da sve imamo u drugoj republici, da zato Crnoj Gori ne trebaju ni fakulteti, ni mediji, ni klinički centri, ni naučne ustanove, niti da je religija bilo kakav faktor u društvu. Padom socijalizma ostavili su Crnu Goru na izvolte uticaju velikopsrpskog nacionalizma i njegovom glavnom promoteru – Crkvi Srbije. Crkva Srbije sve vrijeme radi na tome da svetosavlje bude zajedničku teološka perspektiva crnogorskog društva, a srpski identitet istorijski kontinuitet. Kad se pogledaju podaci od popisa do popisa dobije se mjera njihovog uspjeha kroz period potonjih tri i po decenije. Ili, ako hoćete, pokazuje se inferiornost crnogorskog društva, nedostatak samopoštovanja i provincijalni karakter.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251123071156_ae092c010934e30260c0a25b3f0cb3a9ab379f9e5bf31ce9e80fa79c2aa9886c.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251123071156_ae092c010934e30260c0a25b3f0cb3a9ab379f9e5bf31ce9e80fa79c2aa9886c" data-rendition-name="original" width="1200" height="710" loading="lazy" alt="Biblioteka"> <figcaption>„ESTETIKA“ PORTALA IN4S: Biblioteka „Radosav Ljumovićetv</figcaption> </figure>  <h2>ZADRUŽNI DOM</h2> Po statističkim podacima u Podgorici stanuje bezmalo pola Crne Gore. Za Podgoricu su dvije kulturne institucije uvijek imale veliki značaj, ako ne računamo nacionalno i gradsko pozorište. Biblioteka „Radosav Ljumović“ i KIC. Ako vi na čelo Biblioteke „Radosav Ljumović“ izaberete Slavicu Ilinčić, koja je sama po sebi antiteza kulture i promoter ideologije srpstva i svetosavlja kao temelja Crne Gore, koja je u biblioteku uvela „estetiku“ portala IN4S, a na čelo KIC-a harmonikaša, koji svojim vokalnim interpretacijama zasmijava čitav region, onda ste dvije više nego značajne institucije pretvorili u zadružni dom u Lebanama. I tu nema nikakve slučajnosti. Ideja i jeste da se sve institucije Crne Gore prilagode „estetici“ braće Mićović, Metodija i Krnje Jele, da se sroza na nivo najseljačkije pučke zabave najprimitivnijeg soja u Crnoj Gori, koji buja iz godine u godinu. Pa nama „Zavetnica“ vodi Filmski centar Crne Gore, zaboga?&nbsp; A onda nam Raonikije, tri puta sudski osporavani direktor RTCG, na mala vrata uvodi kampanju kako od malih mogu indoktrinirati buduće generacije ideologijom svetosavlja, srpske Sparte i junaštvom Pavla Đurišića. Pa još doveo svetosavskog stručnjaka za satanizam sa nesretnog Pravnog fakulteta. I to onaj isti Raonikije koji mi onako sa prosvijećenih visina održa lekciju da je on učinio više za demokratiju u Crnoj Gori i od mene i od Mila i od Ranka i čitave tadašnje vlasti. Biće da je u međuvremenu evoluirao od liberala i demokrate u protođakona Javnog servisa, jer je evolucija kod Crnogoraca postala nacionalni sport. Što reče onaj na televiziji „ja kad mi treba kažem da sam Srbin, a kad mi treba Crnogorac“! Eto, dotle smo stigli, sve se udarajući u junačke grudi, dičeći se sopstvenom junaštvu i čojstvu u prošlosti. <h2>&nbsp;PRODANE DUŠE</h2> Pošto ni mnogo veće države ne mogu izdržati toliki broj prodanih duša, riješio sam svaki put da poklonim po koju crticu iz istorije, nakon što sam predočio da su nam preci ginuli na Mojkovcu nizašto, jer nije bilo više nijednog Srbina kojem bi čuvali odstupnicu, već im je smješteno iz razloga koje napisa komandant Glavnog štaba crnogorske vojske, srpski pukovnik Petar Pešić, u beogradskoj „Pravdi“ od 9. maja 1925. godine: „Odnosno tvrđenje mojih kritičara, da sam savetovao pokojnom Kralju Nikoli da zaključi mir sa Austrijom, napominjem, da sam izneo u 'Ratniku' celu istoriju tog pitanja i nemam potrebe da ga ponovo izlažem. Sem toga nalazim da bi to bilo izlišno, jer su oni suviše slabi da shvate vojno-politička pitanja toga obima. Ali moram im postaviti ovo pitanje: jesu li ma kad razmišljali o tome, kakava bi situacija bila za celokupan naš narod, da Kralj Nikola nije uputio Franji Josifu onu depešu, i da je na Solunskom frontu pored Srpske Vrhovne Komande našla i Crnogorska Vrhovna Komanda, a po proboju ovoga fronta i ulaska u Otadžbinu pored Kralja Petra i Kralj Nikola?“ Ponavljaću vam ovo sve dok ne shvati i posljednja fukara kakve su namjere bile prema Crnoj Gori!  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251123071156_f2b83f9f9204bb7991a3504b9c8619c1e39d5b90c53f941882276c6c313903c4.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251123071156_f2b83f9f9204bb7991a3504b9c8619c1e39d5b90c53f941882276c6c313903c4" data-rendition-name="original" width="1086" height="1579" loading="lazy" alt="tekst"> <figcaption>Petar Pešić tekst u „Pravdi“etv</figcaption> </figure>  Ne znam znate li ko je Jovan Đonović? On je uz Marka Dakovića jedan od najogorčenijih protivnika kralja Nikole od beogradskih studenata iz Crne Gore, učesnik u organizaciji više atentata na knjaza/kralja Nikolu. E pa taj Jovan Đonović piše, takođe u „Pravdi“: „On, koji misli, da nije Kralj Nikola uputio depešu Franji Josifu ne bi se kompromitovao u očima saveznika i svog naroda, da bi izveo nešto vojske i postavio je na Solunski Front i najzad sa njom ušao u Crnu Goru, - morao je, prirodno, utrošiti prilično vremena i spremiti dosta činjenica da se to desi. Idući za njegovim pisanjem ulazimo u njegovu misao, da je jedinstvo Crne Gore i Srbije bilo moguće: ako Kralj Nikola osramoti Crnu Goru predajom vojske, a sebe uprlja izdajstvom“. Čak je i on shvatio na koji način se jedino moglo izvesti „ujedinjenje“, kako ga zovu stručnjaci iz SNP-a, kad piše: „„Zar, onda nije jasno i laiku, da se g. Pešić nije mnogo starao da se ne desi sa crnogorskom vojskom ono, za šta se bojao da se ne dogodi srpskoj“?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025112308110_b09368a04c996bf3fb5610c1d7f586564ee6bdf8f71aa68877908c8f1a215143.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025112308110_b09368a04c996bf3fb5610c1d7f586564ee6bdf8f71aa68877908c8f1a215143" data-rendition-name="original" width="530" height="829" loading="lazy" alt="tekst"> <figcaption>Jovan Đonović tekst u „Pravdi“etv</figcaption> </figure>  <h2>&nbsp;ODA CRNOGORCIMA</h2> Što se tiče Marka Dakovića, po kojem se zove orden koji predśednik Rajo dodjeljuje sopstvenim „velikanima“, on je bio poznat po učešću u atentatima na knjaza/kralja Nikole i po tome što je nakon Podgoričke skupštine ćerao po ulicama građane da pjevaju pjesme srpskom kralju Petru, ukoliko ne bi htjeli ubijao ih hicima iz pištolja. Pravi heroj uz Pavla Đurišića.&nbsp; Malo da se taknemo i francuske štampe, obzirom na sramnu ulogu Francuske u nasilnoj aneksiji Crne Gore. „La Revue Diplomatique“, Pariz, 30. novembra 1919. g. donosi tekst „4.000 Crnogoraca u srpskim zatvorima“: „Konferencija Mira optužuje neprijatelja za zločine, a u isto vrijeme dozvoljava da Srbija iste zločine vrši u Crnoj Gori ... Francuski narod i njegovo javno mnjenje su uz Crnu Goru. Ali, zašto neko u francuskoj vlasti ne uzvikne: Dosta je, prekinite sa davljenjem Crne Gore!? Ako je Francuska prijatelj Srbije, ne mora biti neprijatelj Crne Gore. čast Francuske je u pitanju... Naš je zahtjev: Francuska treba da učini da se Srbija evakuira iz Crne Gore i da Crna Gora bude Crnogoraca. ... Dičite se Crnogorci, jer plemeniti i civilizovani svijet i danas vidi i sa divljenjem i simpatijama prati vašu borbu i podvige protivu nebratske i izdajničke Srbije Karađorđevića, kao što je nekad slavio i divio se djelima vašim i vaših predaka kad se ginulo 'za krst časni i slobodu zlatnu'“. Eh, kao što je nekad ....

KIC mijenja ime u KIČ

Sedamdesetogodišnji Božidar Šundić poginuo je u saobraćajnoj nesreći koja se danas, oko 12:15 sati, dogodila u nikšićkoj Župi, saopšteno je nezvanično iz Uprave policije.
Do nesreće je došlo kada je automobil kojim je upravljao Šundić, iz za sada neutvršenih razloga, sletio sa puta.
Kako prenosi RTCG, riječ je o bivšem generalnom direktoru Javnog servisa. Njegovo vozilo nađeno je pored puta u Župi, a kako prenosi taj medij informacije iz policije, pretpostavlja se da je doživio srčani udar tokom vožnje.
U policiji kažu da utvrđuju uzrok nesreće.
Šundić je bio na čelu RTCG od 2018. godine do 2021. godine.&nbsp;
Šundić je bio diplomirani inženjer, dugogodišnji novinar i urednik više crnogorskih medija.&nbsp;

Nikšić: Poginuo bivši generalni direktor RTCG Božidar Šundić

Bosanskohercegovački novinar i televizijski voditelj Adnan Rondić tvrdi da je postojao "Sarajevo safari", snajperski lov na ljude u Sarajevu devedesetih sa kojim se sumnjiči da je povezan i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, te da je sramna činjenica da pred državnim sudom ne postoji nijedna podignuta optužnica za opsadu glavnog grada BiH.
- Duboko vjerujem da je postojalo nešto što se naziva "Sarajevo Safari", ili što bi jedan Sarajlija rekao možda je ispravnije bilo reći "Sarajevo hunting" (Sarajevo lov). Nijesu oni nas samo promatrali i fotografisali kao na safariju, već su nas ubijali. Preživio sam opsadu Sarajeva i ostao sam bez 28 članova porodice, uključujući i moga oca i odlično znam da je ovo što se tvrdi istina i ovo nije prvi put da se pominje "Sarajevo Safari" - rekao je Rondić.
On je napomenuo da državno tužilaštvo nije podiglo nijednu optužnicu za opsadu Sarajeva.
- Imamo četiti haške presude i desetine hiljada dokumenata dokaza. I sam sam dokaz i spreman da svjedočim što su građani Sarajeva proživljavali u te četiri godine krvave opsade. Međuti, Državno tužilaštvo BiH neće, ili ne postoji interes da se stavi tačka barem dijelom na ono što se dešavalo 90-ih i to stvara frustraciju - istakao je Rondić.
Prema njegovim riječima, "Sarajevo safari" ponovo je otvorila rane, aktualizovala teške dane... Živimo, kako kaže, nedovršeni mir ili zamrznuti konflikt koji ne dozvoljava da se krene dalje.
- Treba se nadati da ćemo daći snage i mehamizme da izađemo iz ovog začaranog kruga. Ne smijemo odustati - poručio je Rondić.
<h2>Vrijeme je za reset</h2>
Komentarišući relativizaciju antifašističkog nasljeđa kao i normalizaciju narativa koji veličaju nacionalističke i klerikalne strukture, Rondić kaže da oni nijesu novi.
- Kroz istoriju su se mijenjali njihovi akteri, komunikacijski kanali putem kojih su dolazili do javnosti, ali oni postoje vjekovima, počev od porodice, baštini ih obrazovni sistem, mediji, crkva, akademska zajednica... Postoje i oni koji na takvu vrstu paradigme ne pristaju, ali bojim se da su društva dominantno sklona takvoj vrsti narativa koji ne pospješuju život u ovom dijelu svijeta - istakao je Rondić.
Podsjetio je na nedavni izliv mržnje bivšeg predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika o muslimanima.
- To nije nešto što mu je tom trenutku palo na pamet. "Niko krupno ko Turčin ne laže" zvuči poznato i te kako i u Crnoj Gori. Riječ je o starim narativima - naveo je Rondić.
On ističe da je vrijeme za neku vrstu reseta i da svim ljudi na ovim prostorima, pa i takozvane elite treba da se pogledaju u ogledalo i postave pitanje "Gdje smo mi to sada"?
- Važno je da svi, ako ne iz moralnih, onda iz pragmatičnih razloga pogledamo gdje nas ovakva vrsta narativa vodi. Ja bih bio skloniji da to radimo iz moralnih, etičkih razloga, ali neka za početak iz ugla elita budu praktični razlozi - kazao je Rondić, dodajući da je to proces koji će trajati, ali da ne smijemo odustati.
On je stava da nacionalizam i revizionizam nikada nijesu otišli sa scene. Ponekad se smanji, ali elite, smatra on, koriste tu vrstu narativa jer znaju da takav narativ još nalazi na plodno tlo.
- Imate primjer predizborne kampanje za predsjednika bh. entiteta Republika Srpska - svi kandidati, posebno dvojica glavnih se skoro isključivo obraćaju jednom biračkom tijelu - Srbima. Znaju odakle bi podrška mogla doći. Koriste narative koji ni njima nisu daleki i mrski i onda imamo situaciju kakvu imamo - naglasio je Rondić.
<h2>"Bez značajnih promjena u RS nakon izbora"</h2>
On ne očekuje značajnije promjene u RS nakon ovih izbora, čak i ako kandidat opozicije pobijedio. Međutim, smatra da mogu pokazati određene trendove.
- Bojim se da oko većine ključnih stvari neće biti suštinske razlike. Možemo dobiti umivenijeg, pitomijeg čovjeka na čelu bh. entiteta RS, ali to su samo izbori za čelnu poziciju. Rezultati mogu biti svojevrsni test onoga što može uslijediti na opštim izborima u BiH 2026. godine - rekao je Rondić.
Ima, dodaje on, nekoliko ključnih karakteristika ovih izbora. Ipak je, kako ističe, pobijedila država.
- Onog momenta kada je Milorad Dodik osuđen na jednogodišnju kaznu zatvora rekao je da je neće prihvatiti, kao ni odluku Centralne izborne komisije koja mu je uskratila mandat. Rekao je da neće biti izbora, te da i ako ih bude na njima neće učestvovati. Međutim, prihvatio je presudu suda, platio je jednogodišnju kaznu zatvora, očito prihvatio odluku Centralne izborne komisije i izbori se održavaju i na njima učestvuje kandidat Saveza nezavisnih socijaldemokrata. Ovo mi je ključna karakteristika i njihova vrijednost - kazao je Rondić.
T.K.

Rondić: Tvrdim da je postojao "Sarajevo safari", sramna činjenica da ne postoji nijedna optužnica za krvavu opsadu

Maloljetna Nikolina Vulikić (13) iz Podgorice, čiji je nestanak prijavljen sinoć nešto nakon ponoći, pronađena je živa i zdrava, potvrđeno je Portalu ETV iz Uprave policije.
Policijski službenici Odjeljenja bezbjednosti Podgorica, koji su od trenutka prijave intenzivno tragali za djevojčicom, nakon niza preduzetih aktivnosti locirali su je u naselju Preko Morače i bezbjedno vratili porodici.
Nikolina je prethodno posljednji put viđena u okolini Tuškog puta, u blizini zgrade Čelebića, što je pokrenulo hitnu potragu policije i apel građanima da pomognu informacijama.
Iz Uprave policije zahvalili su građanima na saradnji i brzoj reakciji.

Tag: ulica-jovana-cvijica

Protest stanara Ulice Prolaz Jovana Cvijića: Ne dozvoljavaju postavljanje stubića, traže rampu

More i noćne more

Mandić: Bar nastavlja da se razvija kao savremena opština koja uspješno spaja tradiciju i modernizaciju

NB ''Radosav Ljumović'' raspisuje literarni konkurs za učenike na temu ''Podgorica u mojim očima''

Tri samoubilačka napada u Pakistanu

PRATITE TVe UŽIVO