"Srećan dan" donosi priče o tehnologiji, umjetnosti, teataru i kulinarstvu.&nbsp;
O tome kako tehnologija sve više utiče na svakodnevicu, kao i kreativnost razgovaraćemo sa Tamarom Pavlović, inženjerkom podataka.&nbsp;
Ugostićemo glumicu Hristinu Popović koja se kroz autobiografski šou "Dobra sam ispala, šta mi fali?" bavi porodicom, djetinjstvom i životnim lekcijama.&nbsp;
Gost "Srećnog dana" je i reditelj, profesor i glumac Branko Ilić, povodom jubilarnog 70. izvođenja predstave "Lista za ljubav", komedije koja godinama osvaja publiku.&nbsp;
Za gastronomski kraj jutra, menadžerka gastronomije Anđela Vujović priprema tunjevinu tataki sa bulgur salatom i karamelizovanim smokvama – savršenu kombinaciju svježine i elegancije na tanjiru.&nbsp;
Budite uz "Srećan dan" od devet do 11 sati!

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

U "Srećnom danu" o tehnologiji, umjetnosti, teataru i kulinarstvu

U večernjoj emisiji “Ljetnjeg programa” naša tema je - jesu li kultura i umjetnost u krizi.
Dok nas svakodnevno preplavljuju kič i šund, a pozorišne sale ostaju poluprazne, čini se da umjetnost sve teže pronalazi put do ljudi, posebno mladih. Djeca sve rjeđe odlaze u pozorište, odrastaju uz muziku sumnjivog kvaliteta, a ulaganja države u kulturu gotovo da i nema.
Ipak, uprkos svemu, postoje oni koji ne odustaju - umjetnici koji vjeruju da istinska umjetnost ima moć da mijenja svijet i da oplemenjuje svakodnevicu.
Naši sagovornici su glumac i producent Dušan Kovačević, profesorica muzike Andrea Demirović i profesorica i prevoditeljka Milica Rajković.

Ljetnje veče na TV E: Jesu li kultura i umjetnost u krizi?

Baviti se umjetnošću u Crnoj Gori je svojevrsni mazohizam, jer naše društvo nije avazovalo do te mjere da cijeni umjetnost, a pogotovu da ne govorimo o glumi i dramskoj umjetnosti i televizijskoj, filmskoj, likovnoj - rekao je gostujući u emisiji Srećan dan, na Televiziji E, glumac i jedan od osnivača Regionalne unije tatara (RUTA) i član upravnog odbora Dušan Kovačević.
Ističe da naše društvo ne cijeni dovoljno umjetnost, te da na to utiče naše vaspitanje odmalena, a da se tako i sistem ponaša prema umjetnostima, pa se uvijek najmanje odvaja za kulturu i za obrazovanje, što bi trebalo da bude stub svakog društva.
- Na veliku sreću po nas moje kolege i ja već dugi niz godina, od otvaranja te modernije ere umjetnosti u Crnoj Gori, od otvaranja akademija na Cetinju pa na ovamo zaista se trudimo da ostavimo koliki toliki pečat nacionalnog identiteta, misleći da smo tu, stvaramo u Crnoj Gori, iako svi mi radimo i po regionu i na drugim teritorijama, ali ono što nas karakteriše je to da smo većinom crnogorski stvaraoci, autori i to će ostati zabilježeno za generacije naše zemlje - rekao je Kovačević.
Veliki broj kvalitetnih umjetnika, podsjeća on, iznjedrila je Crna Gora, iako se u umjetnost malo ulaže pažnje i sredstava.
Angažovanje glumaca sa drugih područja, objašnjava Kovačević, u crnogorskim ostvarenjima je sindrom male sredine i neka vrsta kompleksa da je sve tuđe milije i bolje nego naše i da se više cijeni ono što je sa strane.
- Kad sam počeo da radim seriju "Dojč kafe" prije 12 godina insistirali smo da budu to crnogorski glumci, što više crnogorskih autora u svim segmetima, od scenografije, kostimografije, režije. Kada se desi da baš nemamo na našim prostorima, u Crnoj Gori onda smo pribjegavali tome da pozovemo nekoga ko je stručan i ko može da obuči naše ljude. To je bila jedna misija. Onda smo naišli na to da, po nekima, to nije bilo dovoljno kvalitetno, u smislu da je bilo grešaka, ali je misija bila u tome da svi ti ljudi učestvuju u jednom procesu, pa neka i pogriješe, nije niko ostao bez života u tome, ne operišemo, nijesmo hirurzi. Mi smo zaista sa velikim entuzijazmom, zdušno, sa punim srcem i svime što raspolažemo u tom trenutku, znanjem koje smo imali, ušli u jedan proces stvaranja serijskog programa i eto pokrenuli smo to da postoji neki kakav takav kontinuitet stvaranja. Ljudi pribjegavaju da zovnu neke ljude sa strane, za koje misle da će im donijeti popularnost, publiku, to je u principu do mentaliteta, već do sistema - istakao je Kovačević.
Sagovornik emisije Srećan dan kaže da se ne treba zatvarati, već da treba sarađivati sa ljudima koji se zalažu za međugraničnu saradnju.
Teško je glumcima koji nijesu iz Crne Gore, objašnjava Kovačević, iznijeti neku ulogu ulogu sa crnogorskim dijalektom, te kad on dobije ulogu van granica Crne Gore bude to uloga, kako podsjeća, u kojoj igra čovjeka iz Crne Gore.
- Igrao sam i čovjeka sa Raba, autentičnog Hrvata, iz Vukovara, iz Vranja i Nisa, desi se da treba takav karakter, ali sam siguran da ne može to bolje raditi nego čovjek koji je odatle, bez obzira koliki sam sluhista i koliko to mogu da odradim u akcentuaciji, melodiji, kako treba, ipak mislim da taj mentalitet govora ne može čovjek da uradi kao onaj domicilni- naglasio je Kovačević.
RUTA festival egzistira od 2019. godine, ove godine prvi put u Tivtu, a Kovačević kaže da su direktor Centra za kulturu Tivat Goran Božović i gradonačelnik Željko Komnenović imali veliki značaj u prepoznavanju značaja Regionalne unije teatara.
- Tivat je postao proteklih nekoliko dana centar pozorišnog zbivanja, sa značajnim predstavama, ljudima koji su došli umjetnicima koji ponjeli utiske iz Tivta zaista fantastične, u smislu dobrodošlice, organizacije i svega onoga što se tamo zateklo i posebno osvrt na sve ljude koji su zaposleni u Centru za kulturu Tivat, koji su na vrhunski profesionalan način odradili sve to, a mali ih je broj, nije da imaju kao u pozorištima velik broj ljudi za tu logističku podršku i organizacionu, ali su se potrudili na pravi način i da svima bude ugodno, što su govorili javno gosti koji su bili - zaključio je Kovačević.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DYviuhHTPcOM&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Kovačević: Baviti se umjetnošću u Crnoj Gori je svojevrsni mazohizam

Čini mi se da je Vojo čekao prvi ružan dan da ode sa Škvera. Bio je čovjek koji je dobro promišljao našu stvarnost. Nije bio samo sanjar, neobična ličnost, koja je predana samo svojoj umjetnosti, već čovjek koji je jako razumio svijet oko sebe - kazao je u centralnoj informativnoj emisiji 24 sata Televiziji E, reditelj, Andro Martinović.
Film o vijeku Voja Stanića sprema se za premjeru. Povod je, kaže reditelj Martinović, bio jubiljel, stotinu godina od Stanićevog rođenja.
- Završavamo ga u trenutku kada nas je Vojo napustio. Ali, nekako, iz noći u noć, gledajući materijale od kojih pravimo film, osjećam koliko je Vojo prisutan. Tako će biti uvijek. Vojo je, kako ga je nazvao jedan od naših sagovornika u filmu, profesor Đorđe Kadijević, bio jedan običan genije. Bila je zaista privilegija dijeliti vrijeme sa njim, uživati u njegovom slikarstvu. To je bila moja lična privilegija, zahvaljujući dubokom prijateljstvu koje je sa njim gajio moj otac. Imao sam priliku puno puta da slušam Voja. Svaki put kada odem u Herceg Novi osjećao bih se kao da sam na nekom malom hodočašću - kaže Martinović.
Slike Voja Stanića su, kaže, prozori u duboko istinit svijet.
- Ako bi se jednog dana desilo ovo čime nam prijete u vijestima, da će doći do smaka svijeta, mislim da bi se on prema Vojovim slikama mogao dobro rekonstruisati i da bismo iz njih razumjeli ko je čovjek - naglasio je Martinović.
Po svemu je bio osoben Vojo Stanić. To, vjeruje Martinović, nije bilo slučajno. Bio je slikar krajnje autentičan, koji se nije trudio da prati duh vremena.
- Svaki slikar pripada svom vremenu, ono je jače od svake individualnosti. Vojo je našao jedan svoj izraz, kako da dočara ono što je neka vrsta realnosti, nazvao bih je možda najbliže magičnom realnošću. Ne bih čak rekao da je to nadrealizam i da Vojo pripada nekom određenom pravcu, jednostavno, umio je da svijet vidi drugačije. Tu počinje i završava se svaka umjetnost - istakao je Martinović.
Premijera filma o Voju Staniću biće 13. decembra u Crnogorskom narodnom pozorištu.
- Pustio sam da Vojo govori sam, tragajući kroz arhivu za njegovim ingenioznim iskazima. Zahvalio bih se Radio Televiziji Crne Gore, koja mi je to omogućila. Izdvojio sam segmente i doveo ih u vezu sa dokumentarnim materijalima, sa Vojovim slikama. Puno galerija i privatnih galerija smo obišli i zabilježili slike. Mislim da će biti dragocjeno da ih publika vidi na jednom mjestu, posebno zato što je dio tih slika u privatnom posjedu. Vojo je, jednostavno, neiscrpna tema. Moj otac stalno pita: “Kad ćete više da završite taj film?” Shvatio sam da se meni ne izlazi iz tog materijala, da toliko inspiriše, i da se uvijek nalazi neki novi način da se pristupi Voju. Čini mi se da bi najbolje bilo da traje tako u nedogled. Ali, moraćemo jednog trenutka da stavimo špicu - kaže reditelj.
Vojo Stanić je crnogorskom društvu ostavio moralno nasljeđe. Naročito, podsjeća Martinović, u teškim vremenima kada je bio stub koji držao najbolje što je u našoj tradiciji. I onda kad se Crna Gora obrukala za Dubrovnik.
- Bio je čovjek koji je dobro promišljao našu stvarnost. Nije bio samo sanjar, jedna neobicna ličnost koja je predana samo svojoj umjetnosti, već i čovjek koji je jako razumio svijet oko sebe - zaključio je Martinović.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DlxMIRICzP0E&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Martinović: Vojo Stanić umio da vidi svijet drugačije, tu počinje i završava se svaka umjetnost

Brojni građani reagovali su na spot Glavnog grada za kampanju "Podgorica blista kad je čista" ukazujući da se u njemu forsiraju stereotipi, da se žena predstavlja kao objekat - kao i da vode seksističku kampanju. U Glavnom gradu su na to poručili da nijesu imali namjeru da povrijede ničija osjećanja - već da se radi o umjetnosti.
- Umjetnost nudi slobodu izraza u kojoj nema mjesta politici, a poštujući autorski rad Glavni grad ni na koji način nije uticao na kreativnu obradu ključne poruke koja je trebalo da bude prenijeta kroz kampanju ,,Podgorica blista, kad je čista" čiji je jedini cilj podizanje svijesti o značaju pravilnog odlaganja otpada. Uprkos različitim intepretacijama, među kojima su najbrojnije politički motivisane, poruke koje upućujemo nikada se nisu odnosile na podjelu između žena i muškaraca ili bilo koju drugu podjelu osim na savjesne i nesavjesne, budući da smo uvijek glasni kada je u pitanju promocija istinskih vrijednosti koje doprinose boljitku društva u cjelini - naglasili su oni.
Poručili su da autorski tim kampanje nije imao namjeru da povrijedi bilo čije osjećanje, već da podstakne na društvenu angažovanost.
Stav građana dijeli i predsjednica Skupštine Glavnog grada Jelena Borovinić Bojović.
- Smatram da je potpuno neprimjereno korišćenje rodnih uloga u promociji usluga koje su namijenjene svim građanima i građankama. Spot Glavnog grada "Podgorica blista kad je čista" ne odražava odnos grada prema ženama, niti se uklapa u moju borbu za rodnu ravnopravnost. Posebno zabrinjava činjenica da su žene u spotu prikazane na stereotipan i degradirajući način, i svedene na objekte pažnje slučajnih prolaznika. Jasno je da je spot seksistički i da dodatno učvršćuje rodne stereotipe. Ono što je najvažnije, ovaj sadržaj ne odražava stvarne stavove o ženama i njihovoj ulozi u društvu - kazala je ona.

Glavni grad na konstatacije da su objavili seksistički spot poručuje da se radi o umjetnosti

Ministarstvo evropskih poslova (MEP) raspisalo je konkurs za praksu „Evropeizuj znanje“, koja je namijenjena studentima završne godine osnovnih i master studija na fakultetima društvenih nauka na univerzitetima u Crnoj Gori.
Kako su rekli iz tog Vladinog resora, program pruža jedinstvenu priliku mladima da tokom devet sedmica prakse u Ministarstvu saznaju više o evropskoj integraciji Crne Gore, pregovaračkom procesu i evropskim fondovima, ali i radu i organizaciji javne uprave.&nbsp;
- Kroz sedmične rotacije, stažisti će raditi uz mentore u 11 direkcija i dva biroa, učestvovati u pisanju analiza, izvještaja i materijala za pregovore, kao i u pripremi sastanaka i komunikaciji prema EU - kaže se u saopštenju.&nbsp;
Navodi se da će tokom prakse stažisti imati priliku i da se upoznaju sa radom glavnog pregovarača i ministarke evropskih poslova.
Ministarka evropskih poslova Maida Gorčević pozvala je studente i studentikinje društvenih nauka da se prijave na program Evropeizuj znanje, jer, kako je kazala, to nije obična praksa, već prilika da iznutra sagledaju kako se gradi evropska budućnost Crne Gore.&nbsp;
Ona je rekla da praksa studentima pruža mogućnost da zakorače u instituciju u kojoj se svakodnevno donose odluke koje oblikuju put Crne Gore ka EU, čime postaju dio te priče, ne samo posmatrači.&nbsp;
- Dobićete iskustvo koje se ne može naučiti iz knjiga, a nas će kao instituciju motivisati vaša energiju, ideje i svjež pogled na jedan od najvažnijih procesa u zemlji - poručila je Gorčević.&nbsp;
Prijave se podnose elektronskim putem, popunjavanjem onlaj forme najkasnije do 5. decembra, a informacije o potrebnoj dokumentaciji i formular dostupni su na sajtu www.eu.me.&nbsp;
Iz MEP-a su rekli da će kandidate rangirati komisija tog resora, a da će deset najboljih biti pozvani na praksu koja počinje u januaru i traje devet sedmica.&nbsp;
- Stažiranje nije plaćeno, a polaznici će po završetku dobiti potvrdu o uspješno obavljenoj praksi - navodi se u saopštenju.
Ovo je drugi krug rotacione prakse u Ministarstvu evropskih poslova.&nbsp;
Prethodni je organizovan u decembru prošle godine, kada je takođe deset najbojih kandidata provelo devet sedmica u MEP, gdje su kroz konkretne zadatke, rad sa mentorima i učešće u izradi ključnih dokumenata razvili praktična znanja i vještine.&nbsp;

Raspisan konkurs za praksu u MEP-u

Skupština Glavnog grada je, sa 34 glasa za, usvojila Informaciju o potrebi proglašenja brda Ljubović Parkom prirode – inicijativu koju je pokrenuo Opštinski odbor Socijalističke narodne partije (SNP) Podgorica.
Predsjednik OO SNP Podgorica Bogdan Božović kazao je da je ovo značajna pobjeda građana i javnog interesa.
- Brdo Ljubović je jedno od posljednjih zelenih utočišta Podgorice, prostor zdravlja, rekreacije i odmora za hiljade ljudi. Usvajanje ove inicijative dokaz je da se može voditi politika koja štiti prirodu i dugoročne potrebe grada - naveo je Božović u saopštenju za medije.
On se zahvalio odbornici SNP-a Maši Stevović na, kako je rekao, izuzetnom trudu i posvećenosti tokom cijelog procesa. 
- Očekujemo da nadležne službe nastave proceduru bez odlaganja, kako bi Ljubović što prije dobio status Parka prirode i trajnu zaštitu. OO SNP Podgorica ostaće potpuno posvećen očuvanju ovog prostora. Ljubović mora ostati zelen, otvoren i dostupan svima - poručio je Božović.

Božović: Bez odlaganja nastaviti procedure kako bi Ljubović što prije dobio status Parka prirode i trajnu zaštitu

Ustavni sud Crne Gore prvi put održao je konsultacije sa studentima prava, što predstavlja početak nove prakse i otvaranje institucije prema budućim pravnicima, ali i onima koji su još uvijek u školskim klupama, saopšteno je iz te sudske instance.
Konsultacije su održane u okviru konkursa za najbolji studentski esej, kojim Ustavni sud obilježava 120 godina od donošenja prvog pisanog krovnog akta – Ustava za Knjaževinu Crnu Goru.
Predsjednica suda Snežana Armenko poručila je da je riječ o iskoraku koji je bio neophodan i koji se pokazao kao potpuno opravdan.
- U šezdeset godina dugoj tradiciji Ustavni sud nikada nije imao ovakav oblik saradnje sa studentima. Krajnje je vrijeme da se institucije i cjelokupno društvo okrenu mladima kao budućim naraštajima. Ljudska prava i Ustav vama ostaju, a jednog dana ćemo vam predati štafetu da je nosite, kao i mi sada - kazala je Armenko studentima.
Studenti prava, koji svoje eseje mogu predati do 5. decembra, imali su priliku da kroz neformalan razgovor podijele svoja razmišljanja o temi konkursa „Od slobode do ustavnosti – žive li ideali Nikoljdanskog ustava u savremenoj Crnoj Gori?“
Sa studentima su, pored predsjednice suda, razgovarale i sutkinje Desanka Lopičić i Momirka Tešić, sekretarka suda Biljana Damjanović i ustavnosudski savjetnici Dijana Drobnjak i Milan Vukčević.
U znak podrške daljem studiranju, studentima je poklonjen „Komentar Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore“, čiji su autori Mladen Vukčević i Snežana Armenko.&nbsp;

Početak nove prakse: Ustavni sud prvi put održao konsultacije sa studentima prava

DTRD-ECA će omogućiti jasnije praćenje studentskih aktivnosti, njihovu veću vidljivost, ali i vrednovanje kroz sticanje ECTS kredita kroz institucionalne mehanizme, kazala je koordinatorka projekta „Razvoj, praćenje, priznavanje i digitalizacija ekstrakurikularnih aktivnosti na univerzitetskom nivou – DTRD-ECA“, prof. dr Sanja Peković.
Na Univerzitetu Crne Gore održan je kick off sastanak Erasmus + projekta „Razvoj, praćenje, priznavanje i digitalizacija ekstrakurikularnih aktivnosti na univerzitetskom nivou – DTRD-ECA“, koji finansira Evropska komisija kroz Erasmus+ program jačanja kapaciteta u visokom obrazovanju 2025.
Projekat okuplja partnere iz Španije, Hrvatske, Francuske i Crne Gore, a ima za cilj razvoj, praćenje, digitalizaciju i priznavanja ekstrakurikularnih aktivnosti studenata.
Sastanak je otvorio rektor Univerziteta Crne Gore, prof. dr Vladimir Božović, naglasivši da razvoj, digitalizacija i formalno priznavanje ekstrakurikularnih aktivnosti predstavljaju važan korak ka modernizaciji visokog obrazovanja.&nbsp;
On je istakao da nove generacije studenata zahtijevaju savremenije pristupe, kao i da će ovaj projekat značajno unaprijediti odnos Univerziteta prema studentskom angažmanu van tradicionalne nastave.
Koordinatorka projekta, prof. dr Sanja Peković, u uvodnom obraćanju predstavila je ključne ciljeve, očekivane rezultate i dugoročni uticaj projekta na sistem visokog obrazovanja u Crnoj Gori.
Tokom sastanka partneri su razmatrali najvažnije projektne komponente, uključujući razvoj politika za priznavanje ekstrakurikularnih aktivnosti, jačanje postojećih i osnivanje novih studentskih klubova i izradu platforme koja će omogućiti praćenje i dokumentovanje studentskog angažmana.
Predstavnici Univerziteta Haen (Španija), Univerziteta u Zagrebu (Hrvatska), Univerziteta Côte d’Azur (Francuska) i NVO Centra za omladinsku edukaciju predstavili su svoje uloge, metodologije i planove za naredni period. Sastanak je završen diskusijom o daljim aktivnostima i usaglašavanju dinamike realizacije, uz zajednički dogovor o sljedećim koracima u sprovođenju projekta.

DTRD-ECA će omogućiti jasnije praćenje studentskih aktivnosti i njihovu veću vidljivost

„Quod ab initio vitiosum est, non producit effectum“ – zapisali su još starorimski pravnici. Veliki Valtazar Bogišić, tvorac crnogorskog „Opšteg imovinskog zakonika“, jedinog građansko-pravnog propisa na ovim prostorima koji nije prost prevod odgovarajućeg dokumenta neke velike sile, latinsku je sentencu formulisao u svima razumljivo „Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi“.&nbsp;
Grbo se rodio i pokušaj Srbije da ima more. Ako ne računamo situaciju da je prvo more pobeglo od Srbije još mnogo pre njenog nastanka – Panonsko more – naredni pokušaj Srbije da ima more zbio se u vreme cara Dušana. Velika ranosrednjovekovna država obuhvatala je skoro ceo Balkan s odgovarajućom morskom vodom, i bila naseljena mnogim narodima, među kojima su tadašnji Srbi (Raščani) bili među najmalobrojnijim. Ta je država propala posle kratkog trajanja u praksi, ali je ostala da živi u šovinističkim mozgovima velikodržavnih ambicija do danas.
Opet nešto moramo da ne-računamo. Dok je Srbija bila Smederevski sandžak Osmanskog carstva, imala je more. Ne jedno, već nekoliko mora. Ali, ni jedno nije bilo srpsko, već Sultanovo. Kao i Srbi. Pa se to ne računa; najzad, ni jedan nedovoljno slavan period srpske istorije ne sme u istoriji ni da prenoći, kamo li da ostane i da se „računa“.
Tričavih pet vekova kasnije, Srbija je opet pokušala da ima more. Osmansko carstvo se raspadalo, posle samo nešto više od 600 godina postojanja (srpsko je trajalo čak devet godina!), pa je svaka balkanska državica poskočila da otrgne koje parče. Srbija se dokopala Drača, i imala more celih četiri meseca: od kraja novembra 1912, do aprila 1913. &nbsp;
A onda, pet godina kasnije, more se ukazalo kao realna šansa. Formirana je Kraljevina SHS, u koje su Kraljevina Crna Gora (ne baš svojom voljom) i Država Slovenaca, Hrvata i Srba (današnje – skoro - Slovenija, Hrvatska i BiH) unele i more. Ali, avaj: ti koji su uneli more u zajedničku državu držali su da je to ulog jednak srpskim planinama i rekama – dakle, zajednički – dok je za drugu stranu sve to bio zasluženi ratni plen. I tako su Srbi imali more, kao što su imali i sve ostale priznate i nepriznate narode od početka kljakave kraljevine, skoro 22 godine. Ko zna šta bi bilo, da velika tragedija svetskog rata nije rasparčala i tu, unutrašnjim mržnjama i nezadovoljstvom onih koji su bili pasivni subjekti srpskog posedovanja, već nagriženu državu.
Naredni pokušaj da more bude zajedničko takođe se završio katastrofom: Srbima su more „oteli“ oni koji i izlaze na more, i čije je i bilo to more uneto u zajedničku državu, tad bratstvo-jedinstvenu SFRJ. Pokušalo se devedesetih da se spasi što se spasiti može, da se zadrže bar „srpski Dubrovnik“ i „srpska Crna Gora“, sa sve pripadajućom slanom vodom, ali avaj: ni Hrvati ni Crnogorci se s time nikako nisu slagali. Onda je proklete 2006. zakucan poslednji ekser u kovčeg prirodnog hegemonističkog prava Srba: „otcepila“ se Crna Gora.
I upravo je u vreme uspešnog crnogorskog referenduma za obnovu državne nezavisnosti Aleksandar Vučić, tada još revnosni Šešeljev radikal, poručio da je crnogorska nezavisnost samo privremena. Što će reći, i da je period Srbije bez mora privremeno stanje.
Od momenta kada je postao potpredsednik srpske vlade, pa do dana današnjeg, Vučić je pozivao građane Srbije da ne letuju na „hrvatskom moru“. Crnogorsko more nije pominjao, a ovih smo dana saznali i zbog čega.
„Lakše bismo odgovorili da imamo more. Zato nemamo more, zato su odvojili Crnu Goru od Srbije, zato Pašiću nisu dali izlaz na more, iako se borio svim srcem“, rekao je Vučić za nešto što se zove medijem u Srbiji.
Dakle, tradicionalna belosvetska zavera protiv Srbije u svim epohama postojanja Planete je dala efekta. Posle onolikih klipova u točkove, ubacivali su nam i klipove u peraja, a od srpskog naroda je i ta istina skrivana. Eh, da Srbija ima more, gde bi joj kraj bio?&nbsp;
Ne bi bilo ni korupcije, ni rasprodaje prirodnih resursa, ni nerešenih ubistava političkih protivnika; ne bi bilo ni rušenja nadstrešnice, ni izbegavanja odgovornosti za to; ne bi se kršio zakon da bi se omogućilo rušenje „Jugoslavije“ ili „Generalštaba“; ne bi se zidali najveći zagađivači u plodnoj ravnici Vojvodine, dočim bi tamošnji veliki gradovi zasigurno imali pitku vodu; ne bi se noću rušilo u Savamali, ne bi niko tražio dva minuta snimka s naplatne rampe, niko ne bi pitao da li je zaista bio pijan pilot srušenog helikoptera; ne bi kriminalci mleli ljude, ne bi „navijači“ divljali, ne bi maskirane barabe „menjale“ policiju u uniformama...&nbsp;
Da ima mora, mislite da bi se osetilo što su nekompetentni duduci i vlasnici pečenjara uništili sistem Elektroprivrede Srbije? Eh, da je mora, ne bi Kinezi u njihovim proizvodnim otrovima zagađenoj Istočnoj Srbiji imali, maltene, svoju državu. Da ima mora, ne bi Kinezi i Rusi iznosili srpsko zlato i druge rude uz simboličnu nadoknadu. Uz more, kako bi Rusi držali špijunski centar u Nišu i kako bi dirigovali srpskim „političarima“ kao pačjom školom? Da ima mora, „Ćacilend“ bi mogao da se baškari i na plaži. Sve to, i još svašta. Samo zbog nemanja mora.
Čak je i onaj kanal Moravom do Egeja ostao negde u brojnim radikalskim planovima kojih je toliko bilo da su, jamačno, neki prosto zaboravljani, a kako bi tek Srbija odgovorila da bar do mora može Moravom. Odgovor bi, ima li mesta sumnji, bio moćan.&nbsp;
I da ne pominjemo Kosovo, tu rak-ranu srpske stvarnosti od Nikolaja Velimirovića naovamo, Kosovo kojeg je Srbija istorijski „imala“ još kraće nego more, ali ga sada zasigurno nema – zato što nema more. Dobro, ima Matiju Bećkovića, i to je nešto.
Na more, koje su im zlikovci uzeli, Srbi, dabome, imaju svako pravo. Kao i na Crnu Goru koja je, kao što je opštepoznato, srpska država, a Crnogorci ne postoje, i svako ko drugačije kaže je Milogorac i kopile iz Titovog Jajca. Poznata je ta doktrina iz „Načertanijem“ zagađenog srpskog uma, koja, opet, postaje sve glasnija kako ovovremena, aktuelna, živuća država Srbija zbog svoje nesposobne i zapadnoazijskim bezbednosnim službama instruisane vlasti doživi kakav politički poraz.
Ruku na srce, imaju Srbi pravo i na grčko more, što zbog Krfa i Soluna, što zbog pokojnog jagodinskog siledžije Palme koji je dobio „srpsko parče“ plaže za „plićak – kolo“ u Paraliji. Muka je, međutim, što je Grčka em daleko, em vojno i politički kudikamo moćnija, pa bi ćar pojeo vajdu. Ne računamo nedavno na društvenim mrežama lansiranu tezu da Srbija, iz nepoznatih razloga, ima pravo na – recimo, autor nije tačno zapamtio - četvrtinu Krita: fantazije u stilu Deretića ipak nisu postale zvanični stav Beograda. Još.
Više je nego zanimljiva ta potreba da se umesto u stvarnosti živi u kompleksima i izmišljenoj istoriji upodobljenoj da opravda svako bivše i buduće nepočinstvo. Nesrećni zbog onog što nemaju i što nije njihovo, zanemaruju ono šta imaju i šta propada jer je tuđe slađe. Ali, to je već stvar one grane medicine koja se bavi psihičkim zdravljem, i, u nekim slučajevima, krivičnog prava.
Ono o čemu može jedan medijski tekst da raspravlja je pitanje niza političkih i ekonomskih neuspeha današnje srbijanske vlasti, koji se maskiraju aktuelizovanjem davno sklonjenih pitanja iz prošlosti ili buđenjem tek zakopanih aveti balkanskih mržnji i sukoba. Nemoć Srbije da se uobroči u sopstveni guber i dvorište, koje u mnogim njenim delovima danas zvrji avetinjski prazno, problem je za komšije koje „imaju more“ ili već nešto što vazda nezasitim radikalima treba. Ali, čini se još više, to je problem za samu Srbiju, koja odbija i izbegava napredak i sreću, jureći rep sopstvenih fantazija i slobodnom rukom pisanih hegemonističkih noćnih polucija.
„Nihil est in intellectu, quod antea non fuerit in sensu“, napisao je odavno Džon Lok. „Nema ničega u intelektu što pre toga nije bilo u čulima“. I možda baš to pokazuje problem s intelektom, ne samo u današnjoj Srbiji već i u nekim drugim državama uspostavljenim na ovom zlosrećnom parčetu Raja – jer im kroz čula nije prošla istina i stvarnost, već frustracijama pogurana izmišljotina, što neverovatnija to za primaoca stvarnija.
Tako i ova priča o moru: mora da prođe kroz čula, kakva-takva, da bi mogla da bude predstavljena kao noćna mora i razlog nekih budućih neuspeha. Ali, noćne more se često završe enurezom. Mislite o tome, Vrhovni komandante.

More i noćne more

Crnogorskim medijima iz kabineta predsjednika Skupštine dostavljena je čestitka predsjednika parlamenta Andrije Mandića povodom Dana opštine Bar koji se obilježava danas. Međutim, naslov zvaničnog dokumenta iz kabineta glasi "Predsjednik Mandić čestitao Dan opštine Pljevlja". Tako je, naslovljenom na Pljevlja, čestitkom Mandić poručio da je Bar oduvijek važio za ključno saobraćajno raskršće i opštinu od izuzetnog značaja za našu državu.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251124121152_2da95f70a5fa605cd811772fd1505b5a2a23babf5de9c9d40d5501d03e8b2484.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251124121152_2da95f70a5fa605cd811772fd1505b5a2a23babf5de9c9d40d5501d03e8b2484" data-rendition-name="original" width="948" height="656" loading="lazy" alt="Čestitka"> <figcaption>Čestitka(Photo: screenshot)</figcaption> </figure>  Podsjetimo Dan opštine Pljevlja obilježava se 20. novembra, a ono što jeste interesantno je da ove godine, vodeći se pretragom sa sajta Skupštine, Mandić nije uputio čestitku. Prošle godine predsjednik Skupštine čestitao je predsjendiku Opštine Pljevlja Dariju Vranešu, predsjednici skupštine opštine Jovani Tošić kao i svim građanima.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251124121152_f5f5e2a81864d0a8a93b026eaceef7abcd467ac6efb04dc34af2ac18b0488745.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251124121152_f5f5e2a81864d0a8a93b026eaceef7abcd467ac6efb04dc34af2ac18b0488745" data-rendition-name="original" width="926" height="922" loading="lazy" alt="Čestitka"> </figure>  Ove godine to je izostalo, već čestitka za Dan opštine Pljevlja koja je stigla iz Skupštine upućena je od potpredsjednika Nikole Camaja. Da li je Mandić zaboravio ili planirao da čestita Dan opštine Pljevlja pa odustao i tako ostao sačuvan draft sa tim naslovom, ili je u pitanju nepažnja, ostaje na javnosti da cijeni.

FOTO: Mandićeva čestitka za Dan opštine Bar naslovljena na Pljevlja

Znanje nečega uvijek je istinitije od dobrog zaključivanja. Posebno kada onaj koji zaključuje zna - zašto baš tako zaključuje. A za jadac zna i onaj - koji zna.
24.11.
19:40h
Ne znam ko će u Apelacionom sudu zadužiti predmet u kojem se traži da se pritvor koji je produžen Vladanu Ivanoviću za još dva mjeseca - isključivo zbog uticaja na svjedoke, produži i zbog tačke 4. Koja se u prevodu zove - nikad u dom.
Znam jedno. Da te sudije treba da pogledaju dispozitiv naredbe o istrazi koja je Vladana poslala "tamo" i dispozitiv nove naredbe u kojoj on nije sam (ima ih još), a koji je spojen sa naredbom gdje Ivanović samuje. U toj prvoj pare uzima njegov blagajnik, u drugoj pare uzima Ubović, a Vlado prikriva stanove sa svojom firmom.
Svjedoci su isti.
Za sve okrivljene i pravna lica.
Koji treba svjedočkim iskazom, kako napisa sud, u rješenju o određivanju pritvora da pomognu finansijskom vještaku.
Tapetari.
Koju će dokumentaciju da vještače vještaci - vile znaju. Nje nema. Ona ne postoji. Postoji jedna skaj poruka trećeg lica.
A zašto sudije treba da pogledaju?
Da vide, pod jedan, zašto je pritvor uopšte određen, pod dva, kako se po prvi put u istoriji spajaju dvije različite radnje istog okrivljenog.
I pod tri, da se upitaju, što bi rekli mladi, "može li ovo".
Ima i pod 4 - vidjeće da se pritvor hoće pojačati jer je samo njegova dužina bitna. Ostalo nije.
Koliko me intelekt služi - opasna su vremena.
Kada se ovo traži i može.
Ili ja pojma nemam.
Što je vrlo moguće.
P.S: Znanje nečega uvijek je istinitije od dobrog zaključivanja.
Posebno kada onaj koji zaključuje zna - zašto baš tako zaključuje.
A za jadac zna i onaj - koji zna.

Tag: umjetnost