Čarter let i ostale nepodopštine

Pošto ih je srpska bezbjednosna agencija (BIA) obavjestila da se Radoje Zvicer, šef kavačkog klana, nalazi u Crnoj Gori, 87 momaka iz Srbije je pohrlilo čarter letom u Crnu Goru, o trošku srpskog obrazovnog sistema, ne bi li se dodatno obrazovali, da ne kažem magistrirali, na diverzifikaciji poslovnih aktivnosti i obrascima kako sačuvati vođu klana od ruke zakona. Zlu ne trebalo. Crnogorska policija nije imala razumijevanja za želju narečenih momaka iz Srbije da se obrazuju, pa ih je čartovala u pravcu odakle su došli. Iako nijesu imali nikakve veze sa slanjem narečenih ljubitelja učenja, posebno ne predśednik Srbije A. Vučić, vlasti Srbije su im na beogradskom aerodromu obezbjedile udoban prevoz do najslobodnijeg dijela Srbije - Pionirskog parka, znajući da se radi o tananim i ośetljivim dušama, pogođenim odnosom „srpske Sparte“ prema njima.

Predśednik Srbije je primijetio da ti „dečaci“ nijesu ništa nezakonito uradili, da su samo htjeli da uče, jer je poznato da je beogradski Pionirski park mjesto đe se edukuju sve sami budući intelektualci i budući doktori nauka, te da su ga crnogorski organi lijepo zamolili, on sam bi urgirao da se vrate odakle su došli, jer je čarter let organizovan mimo njegovog znanja. Poznato je da se u Srbiji često dešava da se njegovi saradnici otrgnu i na svoju ruku preduzimaju određene aktivnosti. Dragan Vučićević, vlasnik beogradskog Informera, koji još nije vratio glavu, precizno je dekonstruisao namjere „milogoraca“, crnogorskih ustaša, plana da Milo Đukanović, zajedno sa Radojem Zvicerom i Mikijem Spajketom, napravi neku diverziju, u kojoj bi njegov omiljeni predśednik mogao biti ili žrtva, ili koletaralna žrtva.

MOŽDA IM TREBA DODIJELITI I PLAKETE

Velja je muka na vlasti u Crnoj Gori, veća nego Velje brdo, da „provale“ što je bila namjera sadržaja čarter leta iz Beograda. Neko kaže da su htjeli da skandiraju „Aco Srbine“, drugi da su htjeli da lijepe plakate, postavljaju banere, poneko se śetio kraja tobožnjeg dokumentarnog filma Centra za društvenu (ne)stabilnost iz Novog Sada, sa porukom da će „doći po svoje“, treći, opet, misle da su došli da se upišu u svetosavsku gimnaziju, četvrti, opet, misle da su došli da izaberu na kojem mjestu će da pazare gajbu na Veljem brdu. Zlobnici tvrde da se radi o kriminalcima, iako se jasno vidi da se radi o produhovljenim licima, božjim rabovima, sa tetovažama prepunim svetosavskih simbola. Ko zna, možda su došli i da odu u Ostrog, da se izliječe kao nekadašnji general srpske policije Bratislav Dikić?

Crnogorsko tužilaštvo bi trebalo da adekvatno nagradi lokalnu „gospodu“, koja je obezbijedila domaćinski prijem i logistiku za čarterovce, kako bi se ośećali kao kod kuće i efikasno obavljali djelatnosti koje su im, dolaskom, u opisu posla. Kako se u Crnoj Gori često nagrađuju oni koji rade u interesu Srbije, protiv interesa Crne Gore, možda im treba dodijeliti i plakete. Recimo, glavnom organizatoru plaketu „prvi petokolonaš“, njegovim prvim pomoćnicima „drugi petokolonaš“ i tako dalje.

DRAGI MANUELE, TI SI VEOMA DRAG GOST

Crnogorski predśednik Milatović se toliko zbližio sa francuskim predśednikom Makronom, da ga je toliko tikao, kao da su zajedno čuvali koze po Bjelopavlićima. Nekako je sebi izgledao mnogo veći nego što je kad pokaže toliku količinu prisnosti. Dragi Manuele, ti si veoma drag gost i slično. Toliko je bilo bliskosti i emotivno da su produžili blokadu Cetinja sve do noćnih sati. Zato sam morao pješke špičiti do „Volija“ da bih nešto iźeo. Da su tako blokirali Cetinje za preprošlu novu godinu, ne bi Aco Martinović tako lako prelazio iz kraja u kraj Cetinja.

Da neko ne pomisli da me ne raduje što je svijet došao u Crnu Goru, uz izuzetke onih koji nijesu svijet, vrlo mi je drago što je Crna Gora domaćin tako brojnom samitu evropskih i regionalnih lidera, opet uz izuzetke. Kao što me raduje što se ostvaruje moj san od malih nogu da moja Crna Gora jednom bude u društvu civilizovanog svijeta, a ne da vječito balavi za istočnjačkim despotijama i mlati o istorijskim vezama krvi. Ono što me čini žalosnim jeste izuzetno nizak nivo demokratskih principa, nizak nivo ljudskih prava, odsustvo svake modernosti, provincijalni i kolonijalni mentalitet i bježanje od pripadnosti Crnoj Gori i autentičnog identiteta, vidljivog svima, sem zemlji odakle je doletio čarter i njenim ispostavama u Crnoj Gori.

VOJVODA RAJO „ŠIROKE RUKE“

Vojvoda Rajo, koji i sam zaslužuje pominjanu plaketu, riješio je da što veći komad Crne Gore ispoklanja Srbiji i njenoj crkvi, kao da mu je đedovina u Krnjoj Jeli. Navodnom princu se poklanja dvorac na Kruševcu u Podgorici, kao da ga je Nikola I Petrović gradio iz svog džepa. Malo mu je stan, plac na Cetinju i poprilične svote novca, za koje se ne zna kojim gospodnjim putevima su završile. Ne znam čime je to zaslužio? Za vojvodu Raja mi je jasno. Da je dizao dva prsta i vikao „E viva, e viva Montenegro“, dobio bi od Raja šipak, ovako kad malo-malo ide na poklonjenje navodnom srpskom „krlju“ i Karađorđevićima, kad ga po Italiji okružuju čudni likovi, koji dijele čudne ordene, puštaju čudne pjesme, vojvoda Rajo je široke ruke. Srpska mitologija je puna likova koji su stvarni koliko i Zagor – Te – Nej, pa su mogućnosti neograničene.

To da li Crna Gora, ili bilo koja bivša republika Jugoslavije, duguje išta porodici Karađorđević, najbolje pokazuju egzakntni podaci o njihovoj pljački, kojom su postali jedna od najbogatijih kraljevskih porodica u Evropi. Dr Milan Bartoš, profesor Beogradskog Pravnog fakulteta, jedan od srpskih i jugoslovenskih pravnika sa najvećim ugledom u inostranstvu, objavio je poslije Drugog svjetskog rata seriju članaka o tome kako su Karađorđevići sticali svoje bogatstvo koje je list Glas objavio pod zajedničkim nazivom „Monarhija i novac“.

Aleksandar Karađorđević je bio čovjek koji je kraljevski položaj vrlo revnosno iskorišćavao za sticanje svojih nepokretnih imanja i bogatio na račun naroda. Versajskim ugovorom 1918. godine dodijeljeno je pravo građanima Francuske, Belgije, Srbije i Crne Gore na naplatu ratne štete na račun Njemačke. Ratna šteta je procijenjena na 5,5 milijardi zlatnih franaka. KSHS je 1922. godine donijela Zakon o isplati ratne štete dosuđene po Uredbi o naknadi štete od 30. juna 1920. godine. Umjesto da korisnici ratne odštete budu direktno oštećeni, država je preuzela na sebe obavezu da isplati ratnu štetu putem obveznica sa 2,5 % rente, a da se ona pojavi kao potražioc od Njemačke-Vajmarske Republike. Špekulacijama i malverzacijama banke u vlasništvu Karađorđevića i neki ministri ostvarili su dobit od 400 miliona dinara, otkupljujući obveznice od siromašnog naroda budzašto.

BRUTALNA PLJAČKA CRNE GORE

Na skupštinskoj śednici KSHS od 01.02.1924. poslanik dr Mihailo Ivanović je konstatovao: „U ekonomskom pogledu stav srbijanske buržoazije prema Crnoj Gori tragičan je. Razmjenom perpera za dinare u odnosu 2:1 crnogorskom narodu oteto je 3 do 4 stotine miliona dinara. Crnoj Gori je dosuđena ratna šteta 2,75%, a Srbiji 5%. Do sada je međutim u Crnoj Gori poslato samo nekoliko prskalica i dvije vršalice. Za ovih pet godina beogradski režim oduzeo je u Crnoj Gori preko pet milijardi dinara“.

Beogradska Politika od 01.01.1926. godine donosi tekst pod naslovom „Reparacije za Crnu Goru“, u kojem piše: „Uoči božićnih praznika iz Crne Gore je stigla jedna deputacija koja je posetila zastupnika ministra finansija i ministra pravde. Deputaciju je pored toga primio, pred sam svoj dolazak iz Beograda, i predsednik vlade g, N. Pašić. Tiče se reparacija Crnoj Gori, na ime čega Crnogorci nisu još dobili skoro ništa iako je Crna Gora stradala teško, kao i Srbija“... Dalje čitajte iz samog teksta.

Njujork tajms je 16. aprila 1922. godine objavio tekst „Negiranje nacije“ poznatog američkog publiciste Voltera Litlerfilda u kojem piše u podnaslovu: „Crnogorski napori da spriječe anektiranje njihove države od strane Srbije – Reparaciona komisija ne zna kome da plati 2.000.000$ prikupljenih za Crnu Goru“. U samom tekstu piše: „Ali desiće se dva događaja u novembru 1918. godine, koja će ove pobožne izjave učiniti nedjelotvornim na Pariskoj mirovnoj konferenciji i drugim konferencijama koje su usljedile – nedjelotvornim čak i pred Savjetom i Skupštinom Lige nacija. Skoro humoristička epizoda te situacije je da je Reparaciona komisija prikupila 2.000.000$ za Crnu Goru, ali navodno nije znala kome da ih isplati, premda je Srbija uložila zahtjev“. Naravno, pogađate, taj novac je preuzela Srbija!

Ima toga još sijaset, ali i ovo je dovoljno da svako sa zrnom mozga i etičkog kodeksa zaključi da Crna Gora ne duguje Karađorđevićima NIŠTA. Naprotiv, ako neko nekome duguje to je Srbija Crnoj Gori. Što se tiče vlasništva nad sakralnom imovinom, tu stvari stoje još gore po vojvodu Raja. Pošto to zahtijeva širu elaboraciju, time ćemo se pozabaviti u posebnom tekstu. Vojvoda Rajo bi morao da zna da se restitucija ne odnosi samo na Drugi svjetski rat. Restitucija se odnosi i na nezakonito ukidanje države Crne Gore i protivpravno i protivkanonsko ukidanje Crnogorske autokefalne crkve 1918/19. godine i otimanje crnogorskog sakralnog naslijeđa! Pa, ako treba i do Strazbura. Jednom ste već izgubili proces.