O čemu govorimo kad govorimo o crnogorskome jeziku
Jasno je da evropsko priznanje neće okončati osporavanje crnogorskoga jezika, ali će obesmisliti sve pokušaje njegova delegitimisanja tvrdnjama da je izmišljen, vještački, nametnut ili podmetnut. I tu je izvor uzbune u srpskom političkom korpusu
Ministarka Maida Gorčević prenijela nam je prije dva dana informaciju da se u Savjetu Evropske unije formira tim za crnogorski jezik, koji će se baviti pripremom crnogorske verzije Ugovora o pristupanju Crne Gore Evropskoj uniji, te da je već otvoren konkurs za pravnika-lingvistu koji će raditi u Briselu. Reklo bi se odlična vijest za državu kandidatkinju za članstvo u EU.
No u Crnoj Gori prilike su takve da se administrativni potez Brisela čita kao simbolički važan korak jer podrazumijeva da crnogorsko ime jezika postane priznato i dobije dodatni legitimitet u evropskome pravnom poretku. Pa polakote! Red je red, i prema njemu jedna tako bitna stvar prosto mora proći preko Goleš planine.
Prvi je, u skladu sa svojim uobičajenim registrom, verbalni rafal sasuo Milan Knežević. On formiranje tima za crnogorski jezik u Briselu formuliše kao krivično djelo, opisujući ga kao „direktan pucanj u sve koji su se na popisu izjasnili da govore srpskim jezikom“. Crnogorski je jezik „manjinski“, a kao takav izgleda nema legitimitet da bude zvanični jezik EU – ili makar ne prije srpskoga. Tako iz ličnoga doživljaja razočaranosti zbog neispunjenoga a po njemu „prirodnog“ prava prvenstva kreira retoriku žrtve, ugroženosti i diskriminacije.
To što vlast prihvata da se prema Ustavu službeni jezik Crne Gore prizna i kao službeni jezik u evropskome pravu Knežević naziva ni manje ni više nego „veleizdajom“, što je po definiciji izdaja sopstvene države. Kneževićev je zaključak nelogičan samo za neupućenoga u njegovu političku poetiku: „Veleizdaja u epizodama u režiji 'najvećeg' Srbina Milojka Spajića. Što bi tek radio da ne voli Srbiju kao što kaza da je voli.“ Ne treba biti električar pa ustvrditi da su se neke žice prespojile kad se veleizdajom Crne Gore smatra zanemarivanje interesa Srbije na crnogorskome evropskom putu.
Činjenica da je Brisel otvorio radna mjesta za crnogorske pravnike u svom jezičko-pravnome timu prizvala je i druge iz srpskoga nacional-političkoga korpusa. Spasoje Tomić je 43,18% onih koji su na popisu maternji jezik nazvali srpski definisao kao natpolovičnu većinu. Bojan Panaotović je ukazao na „fascinantan demokratski deficit gospođe Gorčević i vladajuće većine, kojima ni najmanje ne smeta što nema nikakvih timova unutar Crne Gore niti u EU za jezik kojim govori ubjedljivo najveći broj građana, a to je srpski jezik.“ Novinari jednoga portala komentarišu i da je Evropskoj uniji crnogorski jezik podmetnut.
Iznova se kao na pokvarenome karuselu popisna statistika vrti kao Ustavom predviđen referendum, a popisni procenti čistim egzibicionizmom prerastaju u neophodnu većinu za promjenu statusa jezika. Rezultati Popisa zapravo nikako ne idu u prilog onima koji ga zloupotrebljavaju. Čak i kad bismo svih 269.307 onih koji su na Popisu naveli srpski kao maternji jezik – a nijesu svi oni birači – pretvorili u glasove za ustavnu promjenu, to bi i dalje bilo značajno manje od Ustavom zahtijevanih tri petine birača, ili projektovanih 325 hiljada prema državnome biračkom spisku iz 2023. godine.
I eto o čemu se danas govori kad se govori o crnogorskome jeziku.
Ovo nije u biti lingvistički spor. Zato ga nije moguće razriješiti debatama o porijeklu jezika, njegovoj strukturi ili stepenu razumljivosti s drugim jezicima. Jer i nije riječ o gramatici, pravopisu ili jotaciji, već o političkoj strategiji trajnoga simboličkoga konflikta koji se hrani ponavljanjem istih teza o ugroženosti i diskriminaciji, čak i kad su nosioci te političke strategije većina u vlasti. Samo dok opstaje nerazriješena, ta tema savršeno služi političkoj mobilizaciji birača.
I onda kad se popis izjednačava s referendumom, ili kad se ugroženom predstavlja grupa što vrši vlast, ili pak kad se diskriminacijom imenuje poredak u kojem su jezička prava svima ustavno zagarantovana – sve se to radi jezikom. U tome je njegova politička moć – ima sposobnost da imenuje, da ubijedi, prosudi i osudi. Da od ličnoga i političkoga interesa napravi tobože prirodni fakat.
Istovremeno, svaka zajednica ima pravo da svoj jezik imenuje. I baš u pravu Crne Gore da svoje nazove svojim leži glavni problem srpske hegemonističke politike.
Jasno je da evropsko priznanje neće okončati osporavanje crnogorskoga jezika, ali će obesmisliti sve pokušaje njegova delegitimisanja tvrdnjama da je izmišljen, vještački, nametnut ili podmetnut. I tu je izvor uzbune u srpskom političkom korpusu: dopuštiti crnogorsko ime jezika u Evropskoj uniji znači izgubiti bitku za simboličko vlasništvo nad Crnom Gorom. A su čim će onda pred Miloša?