Specijalna politička zavisnost specijalne tužilačke trojke

 ,,Kadija te tuži, kadija ti i sudi...“  

Ta stara narodna izreka nastala je u Srbiji za vrijeme osmanske vladavine, kada je kadija bio jedina vlast u selu, odnosno - bio je i tužilac i sudija.  

Koji vijek kasnije, ne u Srbiji, nego prije neki dan ovđe u Crnoj Gori, u zgradi Višeg suda u Podgorici, gledali smo rimejk ove stare izreke.  

,,Tužilac te tuži, tužilac će da ti i presudi...“   

Tako je, očito, rezonovala trojka specijalnih tužilaca – Jovan Vukotić, Ivana Petrušić–Vukašević i Miroslav Turković - kad su, u petak 31. jula, zatražili izuzeće tročlanog vijeća Višeg suda.  

SPECIJALNA PRISTRASNOST SPECIJALNIH TUŽILACA

Ne zato što su sudije uradile nešto mimo pravnih normi; ne zbog toga što je bilo ogrješenja o Zakon o krivičnom postupku...  

Ne, trojka specijalnih tužilaca je tražila da se sudije Višeg suda u Podgorici uklone od odlučivanja samo zato što su se usudili, što su se drznuli da – vrate na ispravku optužnicu protiv podgoričkog biznismena Aleksandra Mijajlovića i još pet osoba.  

E, sad, ako se zna obrazloženje za vraćanje optužnice koje potpisuju Zoran Radović, predsjednik Višeg suda, Boris Savić, doskorašnji predsjednik Višeg suda i iskusna sutkinja Vesna Kovačević– onda se može shvatiti otkud frustracija, nervoza i nesvakidašnja reakcija specijalnih tužilaca  

Jer, odluka Višeg suda ogolila je užasnu istinu: da postoji direktna korelacija između političkih poteza vlasti i akcija Specijalnog državnog tužilaštva. Tačnije: koga čelnici avgustovske vlasti targetiraju, taj ubrzo postane predmet obrade Specijalnog tužilaštva.  

OPTUŽNICA – BEZ KRIVIČNOG DJELA?!  

Rješenje Višeg suda otkrilo je javnosti zastrašujući podatak: specijalni tužioci nijesu pružili jedan, jedini, dokaz da je biznismen Aleksandar Mijajlović davao naloge, uputstva ili vrbovao bilo koga za kriminalnu organizaciju. Naprotiv: čak svjedoci optužbe u optužnici jasno negiraju bilo kakav uticaj na politička dešavanja, odnosno izborni proces?!  

A da bi farsa bila potpuna, pokazalo se da je tužilačka trojka pokušala da Aleksandru Mijajloviću, koji nije državni službenik ili službeno lice, nakači i krivično djelo zloupotrebe položaja.  

Već iz ovoga jasno je: Aleksandra Mijajlovića je prvo avgustovska vlast žigosala, da bi ga specijalno tužilaštvo procesuiralo!

A kako su ga procesuirali, to je posebna priča: na skoro tri stotine stranica optužnice tužilačka trojka nije formulisala krivično djelo vezano za navodni nezakoniti uticaj Mijajlovića na šest medija. Prije svega zato što uticaj na medije  – uopšte nije krivično djelo, što zna student prve godine prava.  

ZLOUPOTREBA PROFESIJE  

Ali, ovdje nije riječ o neznanju specijalne trojke specijalnih tužilaca, već o političkim namjerama i zloupotrebi profesije.    

O tome najbolje govore činjenice: u danima dok je advokatima odbrane trajala obaveza čuvanja službene tajne, Naredba za sprovođenje istrage protiv Mijajlovića i pet osoba direktno predata novinarki Vijesti da bi se skandalozno targetirali čelni ljudi iz ,,nepoželjnih” medija.  

To je tek dio slagalice zloupotreba. Tužilačka trojka - dok je besprizorno targetirala urednike i čelnike menadžmenta šest kritičkih medija - svjesno je sakrila telefonske komunikacije Mijajlovća sa menadžerkom medijskog koncerna Vijesti. I da nije bilo javnog istupa advokata Piperovića, SDT ne bi direktoricu Vijesti ni pozivalo da svjedoči.  

Kako se to zove: specijalna politička pristrasnost specijalnih tužilaca?!  

TARGETIRANI I PRIVILEGOVANI MEDIJI

Zašto je komunikacija pojedinih medija sa vlasnikom medija-bajing agencije tretirana kao krivično djelo, a ista komunikacija predstavnika drugog medija sa istim vlasnikom medija-bajing agencije, već pominjanim Mijajlovićem, posmatrana je kao sasvim normalna poslovna aktivnost?  

Upravo to pitanje razobličava paklene, podmukle namjere SDT-a.  

Kao što ćutanje Vijesti i ostalih od tužilaca povlašćenih medija – koji nijesu objavili informaciju o vraćanju optužnice na doradu – dokazuje nezdravu vezu između SDT-a i pojedinih, počito uslužnih, medija.   

I jasno je. Činjenice govore, da su specijalni tužioci željeli – ugađajući političarima na vlasti – da kriminalizuju medije, one koji nijesu po volji te iste vlasti.  

Uostalom, nije im prvi put. Jula 2024, specijalni državni tužilac Miloš Šoškić, targetirao je šest novinarki i novinara – Kaćušu Krsmanović, Tamaru Nikčević, Šekija Radončića, Darka Šukovića, Samira Rastodera i mene, Draška Đuranovića, tadašnjeg urednika Pobjede, kao i nagrađivanog pisca Milorada Popovića.  

Dugogodišnju profesionalnu i građansku komunikaciju medijskih poslenika sa bivšim glavnim tužiocem Milivojem Katnićem, tužilac Šoškić je besprizorno pokušao da iskoristi kako bi kriminalizovao slobodnu i kritičku riječ.

Nakon oštre reakcije javnosti, Šoškić se formalno ućutao, baš kao i njegov šef, glavni specijalni tužilac Vladimir Novović.  

A sada, kada se ružna istorija ponavlja, Novović i dalje tihuje.  

A valjalo bi da se oglasi glavni specijalni tužilac i da objasni: je li pitao svoje specijalne tužioce zašto su se odlučili na ovaj korak?  

VLADAVINA SILE A NE VLADAVINA ZAKONA

Tim prije jer je riječ o – presedanu. Prvi put od formiranja Specijalnog državnog tužilaštva marta 2015. godine, specijalni tužioci su tražili izuzeće sudija. I to zbog političke pristrasnosti, kako reče tužilac Jovan Vukotić.  

Baš zanimljivo. Kada je jula 2024. godine predsjednik Višeg suda Zoran Radović oslobodio krivice sve prvobitno osuđene za pokušaj terorizma oktobra 2016. godine - krivice je oslobođeno i devet srpskih državljana koji su priznali krivicu?!  

Tada Specijalno tužilaštvo nije smatralo da treba tražiti izuzeće predjednika Vijeća Višeg suda zbog očite pravne nelogičnosti. A sada, kada je isti sudija Radović sa kolegama vratio optužnicu protiv Mijajlovića kao pravno nevaljan akt – odmah se maše zahtjevom za izuzećem.  

Zato je jasan sadašnji bijes specijalnih tužilaca: odluka Višeg suda je krunski dokaz o brutalnoj političkoj instrumentalizaciji; dokaz da je onako napisana optužnica pokušaj da se nastavi politički progon Mijajlovića, i da se van snage stavi ključna poruka člana 1 Zakona o krivičnom postupku – da je svrha zakona  pravično vođenje krivičnog postupka i da, citiram, ,,niko nevin ne bude osuđen”.  

Bjesumučni zahtjevi za produženjem pritvora su upravo dokaz da pojedini specijalni tužioci žele da pritvor postane kazna i da oni presuđuju a ne sud.  

Zato je sada važno pitanje: da li će crnogorsko društvo u tišini gledati zloupotrebu zakona i politizaciju tužilaštva i uopšte pravosuđa; hoće li se oglasiti Sudski savjet, ima li glasa od Vrhovnog suda?  

Jer, na kraju, ne treba zaboraviti onu staru latinsku izreku: ,,Gdje sudi onaj koji tuži, ondje vlada sila, a ne zakon."