Počeli su „AI ratovi“, a mi potpuno zavisimo od Amerikanaca i Kineza

Kao i brojne druge velike tehnologije u prošlosti, vještačka inteligencija (AI) može biti izuzetno korisna, ali istovremeno i veoma opasna. Na primjer, za nekoliko minuta može pregledati hiljade redova računarskog koda i upozoriti programera na ozbiljan bezbjednosni propust. S druge strane, istu sposobnost mogu iskoristiti i hakeri i neprijateljske države.
Veliki hakerski napadi
Koliku štetu mogu izazvati sajber-napadi pokazali su nedavni hakerski upadi u Evropi. U jednoj prodavnici u Švedskoj hakeri su podigli temperaturu frižidera i zamrzivača na 50 stepeni, dok su u Francuskoj napadnuti sistemi za hlađenje u tri skladišta krvne plazme. Za ove slučajeve nema javno dostupnih dokaza o upotrebi vještačke inteligencije, ali postoje i slučajevi u kojima je ona korišćena.
Primjera radi, američka kompanija za vještačku inteligenciju Anthropic dokumentovala je špijunsku operaciju u kojoj su napadači veliki dio posla prepustili njenom alatu Claude Code, prenosi Index.hr.
AI u hibridnom ratovanju
Vještačka inteligencija već se koristi i u hibridnom ratovanju. Njemačka vlada utvrdila je da je Rusija kampanjom Storm-1516 pokušala da utiče na izbore za Bundestag u februaru 2025. godine. Tokom kampanje, koju je, prema navodima Berlina, podržavala ruska vojna obavještajna služba, širili su se i lažni snimci izrađeni uz pomoć vještačke inteligencije. Njemačke vlasti navode da je cilj bio produbljivanje podjela i podrivanje povjerenja u demokratske institucije.
Očigledno je da Evropa mora da se brani od novih prijetnji, dok se u razvoju sopstvene vještačke inteligencije u velikoj mjeri oslanja na strane tehnologije.
O tome šta Evropska unija (EU) može da uradi kako bi bila konkurentnija, bezbjednija i nezavisnija, kao i gdje se u svemu tome otvara prilika za Hrvatsku, razgovarali smo sa Stjepanom Picekom, stručnjakom za bezbjednost vještačke inteligencije sa zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva (FER).
Šta EU i Hrvatska treba da preduzmu?
Picek smatra da su EU i Hrvatska bolje pripremljene na papiru nego u praksi.
„Imamo zakone i institucije, ali pitanje je koliko su naši ključni sistemi zaista otporni na napade. Vještačka inteligencija dodatno povećava rizik jer omogućava automatizaciju sajber-napada, ali i stvaranje veoma uvjerljivih lažnih sadržaja kojima se, na primjer, može uticati na izbore i narušiti povjerenje građana“, objašnjava on.
Smatra da prvi korak treba da budu redovna, nezavisna bezbjednosna testiranja i simulacije stvarnih napada, posebno na kritičnu infrastrukturu i izborne sisteme.
„Međutim, dugoročno je jednako važna i tehnološka nezavisnost. Ne možemo govoriti o bezbjednosti ako u potpunosti zavisimo od stranih AI sistema, data centara ili komunikacione infrastrukture. Zato Evropa mora da razvija sopstvene AI kapacitete, ali i bezbjednu komunikacionu infrastrukturu, uključujući satelitske sisteme“, kaže stručnjak sa FER-a.
Hrvatska pritom ne mora sve da razvija samostalno, već treba maksimalno da iskoristi zajedničke evropske kapacitete.
„Konačno, cilj nije potpuna nezavisnost, već sposobnost da ključni sistemi nastave da funkcionišu i u kriznim situacijama“, pojašnjava on.
U čemu EU zaostaje?
Evropa, kaže Picek, značajno zaostaje za SAD kada je riječ o ulaganjima, računarskoj infrastrukturi i razvoju najvećih modela. Vodeće američke kompanije uglavnom se oslanjaju na velike komercijalne modele koje korisnici koriste kao uslugu.
Kineski DeepSeek i Qwen, s druge strane, istakli su se modelima koje drugi mogu preuzeti, pokretati na sopstvenim računarima i prilagođavati svojim potrebama.
„Trka u razvoju najvećih modela zahtijeva ogromna ulaganja, a pitanje je koliko bi Evropa od nje imala koristi“, ističe Picek.
U kojim oblastima EU može biti konkurentna?
On mnogo zanimljivijim smatra razvoj manjih, specijalizovanih jezičkih modela, prilagođenih konkretnim industrijama i zadacima.
„Takvi modeli mogu biti jeftiniji, trošiti manje energije i lakše se pokretati na opremi korisnika. Evropa već ima snažnu industriju, kvalitetna istraživanja i znanje potrebno za takav razvoj“, naglašava on.
Konkretan primjer je francuska kompanija Eviden, koja razvija superračunare BullSequana za treniranje AI modela i naučne simulacije.
Kao primjere konkurentnih evropskih kompanija Picek navodi i francuski Mistral AI, koji razvija jezičke modele i asistenta Le Chat, kao i njemački DeepL, poznat po alatima za automatsko prevođenje. Priliku vidi i u razvoju računarske opreme za vještačku inteligenciju.
„Važnije je da Evropa zna da razvija sopstvene sisteme nego da ima pandan ChatGPT-ju koji bi se takmičio sa svakom novom generacijom američkih modela. Manji model koji dobro obavlja jedan specifičan posao često može biti praktičniji i ekonomski isplativiji“, objašnjava on.
Priliku vidi i u primjeni vještačke inteligencije u medicini, industrijskoj automatizaciji i sajber-bezbjednosti, gdje su posebno važni pouzdanost, bezbjednost i efikasnost.
Šta usporava razvoj evropskih kompanija?
Picek kao glavne prepreke razvoju vještačke inteligencije u EU izdvaja nedostatak ulaganja i fragmentisano tržište. Evropa ima znanje, ali ga teško pretvara u proizvode, dok se kompanije prilikom širenja na druge države članice suočavaju sa različitim nacionalnim procedurama.
„Nije dovoljno finansirati istraživanja ako nakon toga nemamo kapital i uslove za razvoj kompanija“, kaže Picek.
Kako propisi utiču na male kompanije?
Akt o vještačkoj inteligenciji i GDPR, evropska uredba o zaštiti ličnih podataka, povećavaju troškove i usporavaju pojedine projekte, poput razvoja medicinskog sistema koji koristi podatke iz više evropskih bolnica.
„Takve procedure treba pojednostaviti, ali bez slabljenja zaštite podataka“, kaže Picek, koji smatra da povjerenje u bezbjednu vještačku inteligenciju dugoročno može postati evropska prednost.
Jedan od problema je to što velike kompanije imaju pravne timove zadužene za usklađivanje sa propisima, dok manjim kompanijama ispunjavanje istih zahtjeva može oduzeti značajan dio vremena i novca. Picek zato predlaže jasnija pravila, njihovo ujednačeno tumačenje u cijeloj Uniji i jednostavnije procedure za male kompanije.
„Posebno bi korisni bili zajednički resursi za testiranje bezbjednosti i usklađenosti AI sistema“, kaže on.
Vrhunske mašine za proizvodnju čipova nijesu dovoljne
Za nezavisnost EU važan je i hardver. Holandska kompanija ASML proizvodi mašine bez kojih bi bilo gotovo nemoguće proizvoditi najnaprednije čipove bilo gdje u svijetu. Međutim, za razvoj i rad naprednih AI procesora potrebni su i stručnost u dizajnu, brza memorija i softver.
Picek zato smatra da Evropa teško može brzo da postigne potpunu nezavisnost u njihovoj proizvodnji. Realniju priliku vidi u energetski efikasnoj industrijskoj opremi koja obrađuje podatke tamo gdje oni nastaju. Na primjer, mali računar postavljen uz proizvodnu traku mogao bi da analizira snimke sa kamere i označava neispravne proizvode, bez slanja snimaka u data centar.
„Ne smijemo zanemariti energetsku infrastrukturu jer dostupnost i cijena energije postaju sve važniji faktori razvoja vještačke inteligencije“, napominje on.
Šta ako Evropa izgubi pristup stranoj tehnologiji?
Ako politička kriza ili trgovinska ograničenja otežaju pristup AI modelima ili naprednim procesorima, posljedice bi se mogle osjetiti u proizvodnji, logistici, zdravstvu i javnim uslugama.
Kako bi održala ključne sisteme, Evropa bi, smatra Picek, trebalo da ima sopstvene servere, softver koji može da pokreće i prilagođava, kao i stručnjake koji mogu da ga održavaju.
„Tehnološki suverenitet za mene prije svega znači mogućnost izbora i kontrole, ali ne i izolaciju od ostatka svijeta“, kaže on.
Gdje se u svemu tome otvara prilika za Hrvatsku?
Picek priliku za Hrvatsku vidi u sajber-bezbjednosti i razvoju specijalizovanih AI sistema za industriju i medicinu.
„Imamo kvalitetne istraživače, ali moramo bolje povezati univerzitete, industriju i javni sektor“, kaže on. Volio bi da vidi više malih kompanija koje rezultate istraživanja pretvaraju u proizvode.
Građani bi koristi najbrže mogli da osjete kroz brže administrativne procedure i bolju organizaciju zdravstvenih usluga.
„Međutim, tu bih bio oprezan: cilj nije uvesti vještačku inteligenciju po svaku cijenu, već riješiti konkretan problem i moći pokazati da je rješenje zaista bolje od postojećeg“, poručuje Picek.