Istraživanja javnog mnijenja u SAD-u zapanjuju. Netanyahu nije u pravu kada narod uvjerava da su odnosi s Amerikom stabilni. Četrnaestog septembra, nakon što je američkom državnom sekretaru Marcu Rubiju pokazao 2000 godina stare blokove Zid plača, najsvetijeg mjesta u Jerusalemu, Benjamin Netanyahu je izjavio: „Savez između naših zemalja snažan je i trajan poput kamenja koje smo upravo dotakli.“ No realnost danas izgleda drugačije.
Što je Izrael izolovaniji zbog rata u Gazi, to se više oslanja na Ameriku. Na aktuelnoj Opštoj skupštini UN-a čak i stari saveznici – Australija, Britanija, Kanada i Francuska – priznaju palestinsku državu. No zbog izraelskog širenja naselja na Zapadnoj obali, ideja države čini se teško ostvarivom. Amerika je sada jedina preostala prepreka koja sprječava da Izrael sklizne u status parije, sa posljedicama koje bi bile razorne po njegovu diplomatiju, sigurnost i međunarodni položaj.
Netanyahu nije u pravu kada narod uvjerava da su odnosi s Amerikom stabilni. Svojim postupcima razljutio je Trumpovu administraciju, a pukotine u savezu postaju sve dublje.
Podrška Izraelu u samoj Americi ubrzano kopni. Demokrati se već godinama udaljavaju od najprivilegovanijeg američkog saveznika, a sve više i republikanci. Iznenadni gubitak američke podrške bio bi za Izrael katastrofa – za malu državu od 10 miliona ljudi u nesigurnom i neprijateljskom okruženju.
Istraživanja javnog mnijenja u Americi su zapanjujuća. Udio Amerikanaca koji podržavaju Izrael u odnosu na Palestince pao je na najniži nivo u posljednjih 25 godina. Godine 2022. 42 % američkih odraslih imalo je negativno mišljenje o Izraelu, dok ih je sada 53 %.
Nedavna anketa YouGov/Economist pokazuje da 43 % Amerikanaca vjeruje da Izrael u Gazi čini genocid. U posljednje tri godine nepovoljni stavovi o Izraelu među demokratama starijima od 50 godina porasli su za 23 procentna poena. Među republikancima mlađim od 50 godina stavovi su danas podijeljeni, dok je 2022. godine 63 % njih jasno podržavalo Izrael. Između 2018. i 2021. udio mladih evangelika u Americi, mlađih od 30 godina, koji su izražavali veću podršku Izraelu nego Palestincima, pao je sa 69 % na samo 34 %. Anketari smatraju da se taj dramatični pad nastavio i nakon 2021. godine.
Da bi se razumjelo zašto je ovo važno, treba se vratiti u period kada je američka veza s Izraelom bila snažna kombinacija vrijednosti i interesa. Obje zemlje su demokracije koje su utemeljili pioniri u potrazi za utočištem nakon progona. Obje su vjerovale da je njihova država izuzetna: jedna kao „svjetionik slobode“, druga kao „svjetlost narodima“. Istovremeno su im se interesi poklapali. Tokom Hladnog rata, Izrael je bio prepreka sovjetskoj ekspanziji u arapskom svijetu. Nakon raspada Sovjetskog Saveza i dalje su bili saveznici protiv Irana. Nakon napada 11. septembra 2001. ujedinila ih je mržnja prema islamističkom terorizmu.
Šta je krenulo po zlu?
Za demokrate, raskol s Izraelom prvenstveno je pitanje vrijednosti – posebno među mlađim generacijama. Iako je usporedba nategnuta, mladi često projiciraju ogorčenje zbog američke istorije ropstva i neokolonijalizma na Palestince kao žrtve i izraelske doseljenike kao tlačitelje. Taj trend dodatno pojačava izraelski politički zaokret udesno. Netanyahu je pritom jasno svrstao Izrael u republikanski tabor, računajući da će republikanci napadati svaku demokratsku administraciju koja ga bude pritiskala zbog naselja ili mirovnih pregovora.
Kod republikanaca, pak, pad podrške manje ima veze s ideologijom, a više s interesima. Nezadovoljstvo zbog milijardi dolara poreznih sredstava poslanih Ukrajini prelijeva se i na pomoć Izraelu – više od 300 milijardi dolara koje je Washington izdvojio od 1948. Nadalje, izraelski napadi na Katar i Siriju potkopali su Trumpove pokušaje da uspostavi regionalni mir. Dio donatorske elite, predvođene predsjednikom koji dobro zna gdje je novac, sve se više okreće bogatim zaljevskim monarhijama.
Rat u Gazi dodatno je pogoršao situaciju. Kada Amerikanci gledaju fotografije izgladnjele djece, s pravom osjećaju jezu. Neki republikanski komentatori, poput Tuckera Carlsona, negoduju zbog ideje da bi Izrael napadom na Iran mogao uvući Ameriku u još jedan rat na Bliskom istoku. Kad god se Izrael kritikuje, njegovi branitelji često uzvraćaju optužbama za antisemitizam – što nije uvijek opravdano. Pretjeranom uporabom, tako teška optužba gubi snagu. To je loše za Jevreje svuda, pa i u Izraelu. Optimisti će reći da netko samo želi proširiti paniku. Izraelske i američke vlade ranije su se sukobljavale, a njihovi vojnici su u junu prvi put u istoriji ratovali jedni uz druge, protiv Irana. Kada rat u Gazi završi i na vlast dođe novi izraelski premijer, interes Izraela za blisko savezništvo s Amerikom ponovno će se pojaviti. Izraelska dominacija na Bliskom istoku, tvrde optimisti, znači da ga Amerika ne može ignorisati.
To je opasno samozavaravanje.
Dugoročne promjene u javnom mnijenju znatno su opasnije od povremenih trzavica između vlada. One se razvijaju polako, ali kada jednom krenu, gotovo ih je nemoguće zaustaviti. A kada birači promijene stav, politički tabui ruše se preko noći. Neki izraelski analitičari upozoravaju da bi Joe Biden mogao biti posljednji američki predsjednik čija je podrška Izraelu duboko instinktivna, a ne rezultat političkog kalkulisanja.
Vojni ugovor s Izraelom počiva na višegodišnjem sporazumu. Sadašnji, koji zemlji svake godine donosi 3,8 milijardi dolara, ističe 2028. i uskoro bi trebao ući u novu fazu pregovora. U Jerusalemu, međutim, strahuju da bi Donald Trump mogao odbiti isplate. Zato se sporazum nastoji preoblikovati u „partnerstvo“. Ipak, novac je manje važan. Ključna je razmjena tehnologije i garancija pristupa najnaprednijem oružju, posebno u ratnim vremenima.
Nova vizija 
 Pogrešno je misliti da će Netanyahuov nasljednik ispraviti stvari. Izrael je duboko podijeljena demokratija u kojoj velik dio birača podržava nacionalističko-religijsku desnicu. Gaza će ostati otvorena rana, čak i kada borbe prestanu. Moćne frakcije odlučne su proširiti naselja i anektirati Gazu i dijelove Zapadne obale.
Ovog sedmice Benjamin Netanyahu opisao je Izrael kao „super-Spartu“, zemlju spremnu da stoji sama protiv svih. U toj viziji, sigurnost se gradi na potpunoj vojnoj dominaciji nad Bliskim istokom – što Izrael demonstrira ratom u Gazi i napadima na arapske prijestolnice kad god to poželi.
No uvjerenje da trajna sigurnost može biti osigurana isključivo silom i samodostatnošću opasna je iluzija i tragična zabluda. Takav put mogao bi udaljiti Izrael od jedinog saveznika kojeg ne može nadomjestiti – Sjedinjenih Država. Za Izrael, to bi bila kobna greška.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

The Economist: Amerika okreće leđa Izraelu?

Politikolog Danilo Kalezić ocijenio je da izraelski napad na Iran predstavlja prelomni trenutak u višemjesečnoj eskalaciji tenzija na Bliskom istoku, ali i duboku geopolitičku prekretnicu u kojoj se ogleda vakuum međunarodnog liderstva, naročito u SAD.
Kalezić za Portal Analitika ističe da je ovaj napad najteži udar na Iran u posljednjih nekoliko decenija, koji razotkriva njegove unutrašnje slabosti, dok istovremeno postavlja nova pitanja o ulozi Zapada i evropske bezbjednosti.
- Odbrambeni napad Izraela na Iran predstavlja kulminaciju višemjesečnih napora izraelskih vlasti u trenutku kada postoji vakuum u međunarodnim odnosima, s ciljem da se dugoročno riješi prijetnja koju Iran predstavlja za region i za svijet - smatra Kalezić.
Kako je dodao, napad ima i simboličku dimenziju.
- Ovo vidim i kao priliku da se iranskim građanima pošalje jasna poruka – da moraju i treba da pokušaju, vlastitim snagama, da se oslobode klerikalnog fašističkog režima koji ih uništava i destabilizuje cijeli region - naglasio je Kalezić.
<h2>Kako će se ponašati američki predstavnici&nbsp;</h2>
Kalezić upozorava da se u ovoj situaciji ne može zanemariti ni uloga Sjedinjenih Američkih Država, koje su suočene s ozbiljnom krizom strateškog vođstva.
- Veliko je pitanje i ogromna odgovornost na tome kako će se ponašati američki predstavnici. Ne smije se dovesti u pitanje strateško partnerstvo između Izraela i SAD, ali istovremeno ovaj događaj ogoljava krizu liderstva u Americi - ocijenio je Kalezić.
Prema njegovim riječima, ova kriza ne samo da ugrožava dugoročni mir na Bliskom istoku, već i osujećuje napore Izraela da se, kako kaže, odbrani od iranske prijetnje.
<h2>Izrael uništava iransku mrežu uticaja</h2>
Govoreći o taktici koju je Izrael primijenio, tj. direktni napad, Kalezić navodi da se ona može tumačiti iz dva ključna aspekta.
- Prvi je višemjesečno djelovanje u Pojasu Gaze, južnom Libanu i sjevernoj Siriji, gdje su uspješno uništene snage Hezbolaha, čime je ozbiljno narušena mreža iranskog uticaja. Drugi aspekt je činjenica da rat u Ukrajini iscrpljuje Iran, čineći ga manje sposobnim za snažan i organizovan odgovor - kazao je Kalezić.
<h2>Iran bez kapaciteta za snažnu vojnu reakciju</h2>
On smatra da se u narednih 48 sati može očekivati simboličan odgovor Irana, jer ova zemlja očigledno nema kapacitet za snažnu vojnu reakciju.&nbsp;
- Ovaj napad predstavlja najznačajniji udar koji je Iran iskusio u posljednjih nekoliko decenija i razotkriva sve njegove slabosti – od ekonomske iscrpljenosti pod sankcijama, preko preopterećenosti podrškom saveznicima, do sve slabije kontrole nad terorističkim mrežama širom regiona i svijeta - naglasio je Kalezić.
Posebnu pažnju, kako ističe, sada mora obratiti i Evropa.
- Odgovornost sada prelazi i na Evropu, čije bezbjednosne službe moraju biti u stanju visoke pripravnosti - upozorio je on.
<h2>Mreža tzv. „vukova samotnjaka” za osveta</h2>
Prema njegovim riječima, odgovor Irana najvjerovatnije neće doći direktnom vojnom konfrontacijom sa Izraelom.
- To se već sinoć vidjelo nakon serije neuspješnih napada na Tel Aviv. Umjesto toga, Iran će vjerovatno pokušati da upotrijebi mrežu tzv. „vukova samotnjaka“ kako bi se osvetio za ovaj napad - ocijenio je Kalezić.
Dodao je da se trenutno ne može ni sagledati obim operacije koju Izrael izvodi nad Iranom, niti šteta koju je Iran pretrpio.
- Sad je na Americi strateška, geopolitička, istorijska odgovornost da podrži napore Izraela na eliminisanju i neutralisanju nuklearne, ali i drugih prijetnji koje Iran izaziva po svijetu - zaključio je Kalezić.

Kalezić: Ne može se sagledati obim operacije Izraela ni šteta koju je Iran pretrpio, ogoljena kriza liderstva u Americi

Američki bruto domaći proizvod (BDP) smanjio se 0,2 posto u prvom tromjesečju ove godine na godišnjem nivou, utvrdilo je američko Ministarstvo trgovine u drugoj procjeni.
To je 0,1 postotni bod manje od izvorne procjene. Manji pad posljedica je revizije ulaganja prema gore, saopštilo je ministarstvo.
Revizija ulaganja prema gore djelimično je nadoknadila reviziju potrošnje prema dolje, objasnilo je Ministarstvo trgovine, prenosi SEEbiz.
Ministarstvo je time potvrdilo prvi pad BDP-a od 2022. godine.
Iako je pad bio manji od izvorne procjene, i dalje je predstavljao veliko odstupanje od rasta od 2,4 odsto u posljednjem tromjesečju prošle godine.
Kako je ministarstvo objasnilo, pad BDP-a u prvom tromjesečju posljedica je povećanja uvoza i usporavanja privatne i javne potrošnje.
Uvoz je naglo porastao u prvom tromjesečju ove godine, povećavajući trgovinski deficit zbog straha od carina američkog predsjednika Donalda Trumpa.
To je prijetio tokom cijele svoje predsjedničke kampanje. Nakon što je preuzeo dužnost, prvo ih je nametnuo susjednim zemljama i Kini, a zatim i ostatku svijeta. Međunarodni trgovinski sud u srijedu je poništio većinu carina zbog nezakonitog opravdanja, ali Trump i dalje ima druge pravne mogućnosti za uvođenje privremenih carina.
Uvoz je činio najveći udio rasta BDP-a u prvom tromjesečju, a neizvjesnost oko carinske politike takođe je učinila američke potrošače opreznima. Njihova potrošnja porasla je samo 1,8 odsto u prvom tromjesečju, prema revidiranim podacima, umjesto 2,7 odsto, što je najgori rast u posljednje tri godine.
Potrošnja potrošača porasla je četiri odsto u posljednjem tromjesečju prošle godine, a 3,7 odsto u trećem tromjesečju prošle godine.

Pad američkog BDP-a u prvom tromjesečju niži od prve procjene

Američka vojska proučava nove načine vođenja ratova koristeći ukrajinski sukob kao primjer, izjavio je američki predsjednik Donald Tramp.
U govoru na dodjeli diploma na Vojnoj akademiji SAD u Vest Pointu Tramp je istakao da se stvari brzo mijenjaju, kao i vrste ratovanja, što se, nažalost, vidi sa Rusijom i Ukrajinom.
- Proučavamo to, i to je veoma strašna stvar za proučavanje. Vidimo različite oblike ratovanja. Vidimo dronove koji se obrušavaju pod uglovima, brzo i precizno. Nikada nismo vidjeli takve stvari i učimo iz toga - rekao je Tramp.
Tramp je izjavio 15. maja da će stvoriti "veće, bolje i jače" oružane snage SAD zahvaljujući neviđenom paketu finansiranja od trilion dolara za Ministarstvo odbrane, usvojenom u aprilu, koji je namijenjen za restrukturiranje i modernizaciju vojske, prenose Nezavisne.

Tramp: Američka vojska proučava nove načine vođenja ratova

Evropljani plaćaju različite cijene ljekova u zavisnosti od toga gdje žive, ali troše znatno manje nego građani Sjedinjenih Američkih Država, prenosi Euronews.
Predsjednik SAD Donald Tramp u ponedjeljak je kritikovao Evropsku uniju najavivši planove za smanjenje troškova ljekova za američke građane.
- Plaćaćemo koliko i Evropa - rekao je Tramp novinarima, dodavši da su zemlje EU "teške", "brutalne" i "nepristojne" u pregovorima sa farmaceutskim kompanijama, prenosi Euronews.
Cijene ljekova u SAD među najvišima su u svijetu. Ta zemlja je 2022. godine potrošila 617,2 milijarde dolara (542,7 milijardi eura) na ljekove, dok je 24 evropske zemlje zajedno potrošilo 233,5 milijardi dolara (205,3 milijarde eura), prema analizi RAND korporacije.
Trampov plan predviđa vezivanje američkih cijena ljekova za najniže cijene koje važe u drugim razvijenim zemljama – ukoliko proizvođači sami prethodno ne snize cijene. Međutim, još nije jasno kako bi ovaj plan mogao biti sproveden, niti kolike bi uštede donio pacijentima u SAD.
Zašto su ljekovi skuplji u SAD? A šta je to u evropskom pristupu cijenama ljekova što je, po Trampu, "teško", "brutalno" i "nepristojno"?
Cijene su više u SAD jer farmaceutske kompanije tvrde da moraju da nadoknade visoke troškove razvoja novih ljekova – dok evropske zemlje pregovaraju kako bi cijene snizile, za razliku od američke vlade, koja u pravilu to ne čini.
Prema izvještaju Svetske zdravstvene organizacije (SZO), većina evropskih država u obzir uzima i cijene istih ljekova u drugim zemljama kada odlučuje koliko je spremna da plati.

Ipak, Evropljani ne plaćaju ljekove isto – cijene variraju u zavisnosti od države.
Na primjer, Švajcarska prosječno troši 525 eura godišnje po osobi na ljekove, dok Hrvatska izdvaja 262 eura.
Jedan od razloga su povjerljivi pregovori sa farmaceutskim kompanijama, što, prema mišljenju kritičara, može dodatno povećati cijenu već skupih ljekova.
- Praktično ne postoji transparentnost - rekao je za Euronews Helt Husejin Naci, vanredni profesor zdravstvene politike na Londonskoj školi ekonomije.
Zemlje se pri pregovorima rukovode različitim kriterijumima. U Engleskoj i Švedskoj ključan je odnos cijene i koristi, dok Njemačka procjenjuje koliko novi lijek može da poboljša stanje pacijenata u poređenju sa već postojećim terapijama.
Vrijedno je napomenuti da su cijene ljekova u evropskim državama u posljednjim godinama porasle. U Njemačkoj su, na primjer, troškovi ljekova u bolnicama porasli za 11,5 odsto, a u apotekama za 2,6 odsto između 2012. i 2022. godine.

Zdravstveni osiguravači su prošle godine upozorili da rast cijena ljekova već opterećuje državne budžete.
- Cijene su već previsoke u mnogim evropskim zemljama, s obzirom na to koliko javni zdravstveni sistemi mogu da izdrže - kaže Naci i upozorava da bi dodatni pritisak iz SAD ili farmaceutskih kompanija da se cijene povećaju „ozbiljno ugrozio sistem“.
<h2>Ko snosi trošak ljekova?</h2>
Unutar Evrope postoje razlike i u tome ko tačno snosi trošak ljekova – najveći dio pokrivaju javni zdravstveni sistemi, ali dio se plaća i iz sopstvenog džepa ili putem dodatnog zdravstvenog osiguranja.
U baltičkim zemljama, kako navodi SZO, pacijenti mogu plaćati različite cijene za isti lijek, u zavisnosti od toga koju bolest imaju. U Estoniji, Poljskoj i Francuskoj postoje i recepti sa fiksnim participacijama.
U Kipru je 2022. godine država (zajedno sa obaveznim zdravstvenim fondovima) pokrila 90 odsto ukupnih troškova za ljekove, dok je u Bugarskoj taj udio bio samo 23 odsto. Ovi podaci obuhvataju sve ljekove, ne samo one na recept.
- Očekivati od zdravstvenih sistema da plaćaju još više za ljekove, jednostavno nije realno - zaključuje Naci.

Evropljani potroše znatno manje novca na ljekove od Amerikanaca: Šta najviše utiče na cijenu, i ko snosi trošak?

U vili ambasadora Švajcarske u Ujedinjenim nacijama danas su nastavljeni pregovori Kine i Amerike, s ciljem okončanja trgovinskog rata između ove dvije zemlje.
Prema pisanju Rojtersa, juče su razgovori između američkog ministra trgovine Skota Besenta i kineskog dopremijera He Lifenga trajali čak osam sati.
Ipak, nije bilo konkretnih rezultata, a učesnici, koji uključuju i predstavnika za trgovinu SAD-a Džejmisona Grira, nisu davali izjave o ishodu prvog dana razgovora.
Očekuje se da će ova runda pregovora u Švajcarskoj trajati još danas, kada će biti poznato više detalja o tome da li su razgovori urodili plodom.
Podsjetimo, trgovinski rat između Kine i SAD-a počeo je kada je američki predsjednik Donald Tramp unilateralno uveo carine na robu iz Kine.
Peking je ubrzo odgovorio uvođenjem svojih carina, što je dovelo do trgovinskog rata koji je kulminirao sa carinama od više od 100 odsto na robu iz obje zemlje.
Ipak, Tramp je juče, nakon prve runde razgovora, rekao da će potencijalno smanjiti američke carine na "ispod 80 odsto", mada nije dijelio više detalja o pregovorima.

Nastavljaju se pregovori Amerike i Kine u Švajcarskoj: Bez konkretnih rezultata

Iranski šef diplomatije Abas Arakči izjavio je da u ovom trenutku ne postoje uslovi za direktne razgovore sa Sjedinjenim Američkim Državama o pitanju nuklearnog sporazuma.
Kako je objasnio, razlog za to su ekonomske sankcije i politika pritisaka koju sprovodi Vašington.
- U ovom trenutku vodićemo samo indirektne pregovore. Očigledno, zbog prijetnji koje je uputila vlada SAD i ekonomskih sankcija, kao i politike maksimalnog pritiska na nas, ne možemo da vodimo direktne pregovore sa njima. Ali diplomatski put je otvoren, indirektni pregovori nisu nešto komplikovano ili iznenađujuće, moguće je postići dogovore - poručio je Arakči nakon sastanka sa ruskim ministrom spoljnih poslova Sergejem Lavrovim, prenijela je agencija "RIA Novosti".
On je naglasio da iranska strana i dalje smatra da postoji šansa za dogovor, ali da su prepreka za to prevelika očekivanja iz SAD.
- Zahtjevi SAD koji su nerealni samo će smanjiti mogućnost postizanja sporazuma - istakao je Arakči, dodajući da će Teheran sjutra učestvovati u pregovorima "veoma ozbiljno i punom voljom" kako bi se pronašlo rješenje u vezi sa iranskim nuklearnim programom.
Arakči je takođe potvrdio da će sjutradan otputovati u Rim, gdje će se priključiti novoj rundi posrednih razgovora između Teherana i Vašingtona, koji se održavaju pod pokroviteljstvom Omana.
Podsjetimo, prethodna runda ovih posrednih pregovora održana je 12. aprila u Muskatu, glavnom gradu Omana, kada su se predstavnici SAD, predvođeni specijalnim izaslanikom Stivom Vitkofom, susreli sa Arakčijem.
Američki pregovarač opisao je tadašnje razgovore kao "pozitivne i konstruktivne", dok je i Arakči potvrdio da je atmosfera bila "konstruktivna i mirna". On se zahvalio ministru spoljnih poslova Omana, Badru Al Busaidiju, na uloženom trudu u olakšavanju komunikacije između delegacija i najavio da će naredni sastanak sa američkom stranom biti održan 19. aprila, prenosi "24Sedam".

1250x600

1084x550

Iran: Nismo spremni za direktne pregovore sa Amerikom

Razgovori Rusije i Amerike o radu njihovih diplomatskih misija počeli su jutros u Istanbulu u vrijeme približavanja Moskve i Vašingtona i izražene spremnosti za rješenje sukoba u Ukrajini.
Sastanak koji se održava iza zatvorenih vrata vode ruske i američke diplomate u američkom konzulatu, i drugi je susret predstavnika dvije sile poslije onog na nivou ministara spoljnih poslova 18. februara u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji.
Rusko Ministarstvo spoljnih poslova objavilo je kratak video snimak dolaska delegacije Moskve na sastanak, u crnom kombiju.
Prvi rusko-američki razgovori od početka sukoba u Ukrajini u februaru 2022. godine održani su nekoliko dana poslije telefonskog razgovora Vladimira Putina i Donalda Trampa kojim je prekinuta izolacija Moskve koju su Vašington i Zapadnjaci sprovodili tri godine.
Rusi i Amerikanci rekli su da žele da srede svoje bilateralne odnose, zbog čega Kijev i njegovi evropski saveznici strahuju da će biti zaobiđeni u rješavanju rata u Ukrajini.
Poslije razgovora u Rijadu ruski ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov i njegov američki kolega Marko Rubio rekli su da žele ponovo da uspostave funkcionisanje njihovih ambasada i konzulata, posle brojnih uzajamnih protjerivanja obavljenih u diplomatskim misijama posljednjih nekoliko godina.
Pored te teme Moskva i Vašington rekli su da rade na ponovnom uspostavljanju ekonomske i energetske saradnje, posebno na Arktiku i u svemiru.

U Istanbulu počeli razgovori ruskih i američkih diplomata

U pucnjavi u američkoj saveznoj državi Virdžinija ubijena su dva policajca, saopštili su lokalni zvaničnici.
Policijska uprava Virdžinija Biča potvrdila je njihovu pogibiju, ali još nije dala nikakvo objašnjenje, prenose agencije.
Iz Uprave policije zamolili su javnost za strpljenje dok traje istraga i poručili da tuguju zbog gubitka.

SAD: U pucnjavi ubijena dva policajca

Nije prošlo ni dvadeset godina od svršetka „posljednjeg“ svjetskog rata – a rat je opet pred vratima. Približavanje te pošasti stavlja u pokret sve društvene snage. Opredjeljuje se – za rat, ili za mir, za fašizam ili za demokraciju. (Josip Broz Tito, Proleter – glasilo Komunističke partije Jugoslavije, 1937.)
Alexis de Tocqueville, francuski grof i filozof, koji je unatoč tome što mu je dio rodbine stradao na giljotini, bio simpatizer Francuske revolucije, otputovao je 1830-ih u Ameriku. Pored ostalih zanimljivosti iz Novoga svijeta, našao je da, za razliku od Francuske u kojoj je revolucija najavila slobodu, bratstvo i jednakost ali je potom uslijedila kontrarevolucija koja je potkopala te vrijednosti, u Americi demokracija funkcionira. Slobode i jednakosti, našao je ovaj Francuz u Americi, više nego u Evropi, a vlast bira, postavlja i opoziva narod.
Nije to, naravno, raj na zemlji, kaže Tocquivelle u izviješću francuskoj vladi koja mu je platila put, naprotiv, ima kriminala i zatvori su puni kao svugdje, a uz to se u mnogim dijelovima SAD-a, održava i robovlasnički sustav i rasizam, koji ni oslobođenim potomcima robova ne garantira jednaka prava i slobode. Ali, ipak, demokracija u Americi djeluje, kaže ovaj liberalni aristokrat, jer nema feudalne aristokracije, nema državne religije jer je ustav zabranjuje a svim vjerama daje slobodu djelovanja, a nema ni primjera da se neki moćni vojskovođa ili političar proglasio za diktatora napoleonskih ambicija. Tom zemljom, po ustavu, vladaju izabrani predstavnici naroda: od šerifa, gradonačelnika i guvernera federalnih država do članova federalnoga parlamenta Kongresa i predsjednika SAD, svi oni dolaze i odlaze s vlasti prema tome kako se odlučuje na izborima.
De Tocquivelle je vjerovao da će uznapredovala modernizacija i kapitalistička industrijalizacija u SAD do kraja devetnaestog vijeka osigurati još veću društvenu jednakost. Tu se prevario jer je razvoj kapitalizma stvorio nove nejednakosti i proturječja koja su kulminirale u dvadesetom vijeku ekonomskim krizama, imperijalističkim ratovima i revolucijama poput komunističkog boljševizma i kontrarevolucionarnog fašizma. Američka se demokracija ovih (kontra)revolucija bojala, komunizma više nego fašizma.
Tako je u državnim progonima za obranu poretka stradao puno veći broj američkih ljevičara nego desničara i puno više radnika koji su Ameriku gradili i u ratovima branili, nego kapitalista koji su te radnike iskorištavali i od njihovog truda profitirali. Ali se onaj tokvilski demokratski minimum – da na vrhu piramide nema ni faraona ni napoleonskog diktatora, da nema ni monopola državne religije ni po njoj posvećene ideologije, ni ekvivalenta feudalne aristokracije, uspijevao održati.
Otada pa do nedavno, nekako je ta američka narodna republika odolijevala svim ekstremnim autoritarnim izazovima. Od kojih je onaj fašistički, autoritarno-napoleonski model uortačen s krupnim kapitalom i njegovim oligarhijama koje su de facto naslijedile nekadašnju feudalnu aristokraciju, bio i ostao najozbiljnija opasnost. Ali tako vladajući u američkoj demokraciji nisu mislili jer je država anarhiste, sindikaliste, komuniste i socijaliste uvijek najviše od svih progonila.
Razloga za to ima više, recimo, obrana privatnog vlasništva koje garantira sreću kako ustav proklamira, ili mit da američka demokracija zbog sustava podjele i uzajamne kontrole između zakonodavne, sudske i izvršne vlasti, može odoljeti desnim autoritarnim izazovima. Taj je mit otpočetka bio problematičan jer je već u debatama pri donošenju ustava, političar iz Virdžinije, „američki Ciceron“, Patrick Henry, upozorio da predsjednik SAD ima kraljevske ovlasti koje ugrožavaju slobodu naroda i država članica federacije i da ih treba ograničiti jer se taj jaki predsjednik lako može prometnuti u tiranina i proglasiti za kralja poput onoga kojega je nedavno američki narod oružjem zbacio.
Sredinom 1930-tih, u godinama uzleta fašizma i mobilizacije svjetskog antifašističkog pokreta, prvi američki književni nobelovac, Sinclair Lewis, objavio je distopijski roman „To se ovdje ne može dogoditi“ (It Can’t Happen Here), o dolasku fašista na vlast u zemlji koja je vjerovala da joj je taj dugovječni demokratski sustav neprobojna brana svakom ekstremnom autoritarizmu. Tih je tridesetih, ipak propao pokušaj fašističkog udara na američku demokraciju kojega su vodili bogati industrijalac Henry Ford i nacistička partija SAD. Ford je poslao Francu u Španjolsku kamione a na izborima u Americi podržao pilota Lindberga, kandidata za američku verziju nacističkog firera ili fašističkog dučea koji je (kao poslije Trump) nastupao s izbornim sloganom America First!.
Taj put fašizam u Americi nije prošao. Ali never say never, kažu Angloamerikanci. Opet će se u, za fašizam povoljnim historijskim okolnostima, pojaviti neki novi Ford, ovaj put u automobilu nazvanog po jednom genijalnom Balkancu koji se danas okreće u grobu. I taj će se novi Henry Ford uortačiti se s novim kandidatom za američkog firera, bivšim plejbojem, građevinskim poduzetnikom i rentijerom, da ga ohrabri i ojača nakon neuspjelog „pivničkog puča“. Jer povijest se ponekad zna i ponoviti ako se ljudi oko toga potrude iako ne mogu znati hoće li se iz toga izroditi trijumf, tragedija ili farsa.
Na ovom mjestu, treba dopuniti poznatu marksističku tezu o sprezi fašizma i krupnog kapitala uvjetovane prirodom kapitalizma. Ta alijansa krupnog kapitala i ekstremne desnice nije proizišla samo iz ekonomskih proturječja nego i dinamike revolucije i kontrarevolucije u kojoj, kako su pokazali Jakobinci i Pariški Komunari a potom Lenjin i Trocki, male grupe „profesionalnih revolucionara“ mogu poput biblijskih sila u desetak dana mijenjati povijest i stvarati novi svijet. Drugim riječima, lijevi ekstremizam je hranio desni. Podsjetimo se stoga da je antifašizam narodne fronte protiv fašizma i rata od 1935, bio populistički masovni pokret koji jest označio fašizam kao glavnog protivnika ali nije tolerirao ni lijevo „sektaštvo“ ni takozvana „lijeva skretanja“. A još prije, u francuskoj revoluciji jakobinski ekscesa pripremili su teren za cara Napoleona i kontrarevoluciju koja se predstavljala kao revolucija, a potom ekscesi revolucionarnog boljševizma pogodovali pojavi kontrarevolucionarnog fašizma. Ta će se dinamika ponoviti i kod pojave najnovijih oblika fašizma.
Putin će tako opravdati invaziju Ukrajine obranom Rusije od sotonizma i transrodne ideologije a Trump obećati demontažu ideologije različitosti i wokizma u ime zaštitite tradicionalne obitelji u onih 77 milijuna Amerikanca koji su velikim dijelom zbog tog lijevog ekstremizma njemu dali glas, a uskratili ga liberalnoj partiji koja se srodila s tom ideologijom tobožnje ljevice preokupirane kulturom a ne ekonomijom a radničku klasu odbacila pa je i ona glasovala za Trumpa. To sve, naravno, ne znači da kapitalizam i liberalna demokracija nisu u sebi nosili rizik fašizma kao i boljševizam ekscesa koji su vodili prema gulagu i gladomoru. I nije samo Sinclair Lewis predvidio fašistički udar protiv američke demokracije, već i mnogi drugi, čak i u popularnoj kulturi. Kao što su, na primjer, filmovi o Jamesu Bondu 007 u kojima negativac utjelovljuje globalnu kapitalističku korporaciju moćniju od mnogih država, koja želi preuzeti svijet i urediti ga kao „diktaturu krupnog kapitala“, kako je fašizam svojedobno definirala Kominterna.
Trump-Muskov blitzkrieg protiv američke demokracije pokrenut početkom 2025, scenarij je iz Jamesa Bonda ali ovaj put s uspjehom negativca pa čak i bez nekoga sposobnoga protivnika poput Jamesa Bonda koji ga pokušava zaustaviti. De ne spominjemo da tom blitzkriegu ne stoji na putu danas ni nekoć jako sindikalno organizirano radništvo, ni SSSR ni svjetski antifašistički pokret kojega vode komunisti. U nekim filmovima o Jamesu Bondu kapitalističke i komunističke zemlje poput SSSR-a, udružuju se usred međusobnoga hladnog rata, protiv te zle korporacije. Ali danas ne postoje komunističke velesile kakav je bio Sovjetski savez. Njega je naslijedila Putinova Rusija s Putinom kao ruskim Trumpom okruženog lojalnim oligarsima.
A tamo gdje su na vlasti komunističke partije kao kapitalistički menadžeri, kao u Kini i Vijetnamu, ili kao pseudoreligijske sekte i kultovi kao u Sjevernoj Koreji i Kubi, izgleda ne žele ili nisu u stanju zaustaviti to fašističko korporativno preuzimanje nekoć slavne liberalne demokracije pa makar to izgledno metastaziralo po svijetu. Ili smatraju da će to naškoditi samo zapadu što bi oni pozdravili. Ali propast zapada bi izazvao ipak nešto opasniji globalni potres od propasti SSSR-a.
Po čemu je (sve), osim spomenutih analogija, američki trumpizam fašistički i kako bi mogao metastazirati globalno? Koje bi se još neke prikladne analogije iz povijesti dale izvući? Krenimo od liberalne kapitalističke demokracije koja je mirno, putem demokratskih izbora i voljom većine, tamo između dva svjetska rata predala vlast i fašističkom dučeu i nacističkom fireru, a nedavno i njihovoj inačici Trumpu. Uz „truli liberalizam“, fašizmu, vidjeli smo, pogoduje i lijevi ekstremizam. Boljševizam je zaprijetio ukidanjem privatnog vlasništva, uništenjem religije, nacije i obitelji a ekonomska kriza i liberalni međunarodni poredak taj su kaos učinili još gorim.
Duče i firer obećali su svojim nacijama da će sve te izazove i boljševizma i trulog liberalizma zaustaviti a svoje narode i nacije opet učiniti sigurnima, prosperitetnima i velikima. Slično je svoju priliku dočekao i Trump, kad se trideset godina po svršetku hladnog rata nije dogodio ni kraj povijest ni trijumf liberalnog kapitalizma i demokracije, nego su ekstremi globalizacije i neoliberalnog kapitalizma donijeli koncentraciju ogromnog bogatstva u rukama oligarha i vrtoglavi rast masa svijetom lutajućih siromaha, demontažu države blagostanja, kaos migracija u koje se ubacuju kriminalci i teroristi, i nove ratove. Da ne spominjemo i novu pseudo ljevicu — takozvane identitetske politike koje su otuđile radništvo i predale ga oligarsima i desnim populistima.
Od ostalih analogija iz uspona historijskog fašizma zanimljiva je ona Trumpova pokušaja državnog udara od 6. januara 2020, kao paralela s Hitlerovim prvim propalim minhenskim pivničkim pučem. Ali potom slijedi drugi uspješni državni udar nakon demokratski legitimnog dolaska na vlast. Slijedeća je analogija današnjeg i historijskog fašizma u demonizaciji kolektiva koji se okrivljuje za sve probleme i „konačno rješenje“ u koncentracijskim logorima u koje će se te žrtve koncentrirati (Trump gradi takav logor u zaljevu Guntanamo na Kubi). Ono što za naciste nekada bili Židovi, za današnje su fašiste migranti, siromašni radnici koji pokušavaju ući u bogate zemlje. U njihove su se redove ubacile grupe terorista i kriminalaca, i to će bit dovoljno da ih današnji fašisti sve takvima smatraju.
Dok su se otpočetka Trump-Musk blitzkriega pripremali konclogori, (detention centers) za deportirane imigrante pod optužbom da su kriminalci, Trump je oslobodio iz zatvora preko tisuću stvarnih pravomoćno osuđenih američkih kriminalaca iz njegove privatne pučističke paravojske osuđenih na vremenske kazne od jedne do dvadeset godina zatvora za sudjelovanje u šestojanuarskom puču u kome su ovi kriminalci napali u ugrozili živote policajaca na dužnosti i vandalizirali zgradu parlamenta. Zatim je Trump u paketu s otpuštanjem s posla viška zaposlenika federalne birokracije, također otpustio s posla sve državne službenike koji su na bilo koji način obavljali svoj posao u provedbi zakona protiv Trumpovih zloupotreba vlasti i kršenja zakona a za neke je pripremio i kazneni progon. Do likvidacije Trumpovih političkih protivnika među demokratski izabranim kongresnicima i drugim političkim dužnosnicima nećemo dugo čekati. Taj bi posao trebali obaviti profesionalci iz FBI-a i CIA-e ali tek nakon temeljite čistke koja je već počela i koja će u ove organizacije dovesti Trumpove dragovoljne krvnike (Trump’s willing executioners).
Ali Trump, unatoč psihopatskim osobinama, bešćutnosti i malignom narcizmu, čini se, nije baš sve isto što je bio Hitler. Nije Trumpu, recimo, palo na pamet služiti vojsku svoje države za vrijeme vijetnamske apokalipse kao što je kaplar Hitler u Velikom ratu služio svojoj domovini. A nema američki tajkun ni hrabrosti izvršiti suicid ako propadne, radije će prihvatiti suđenje pod uvjetom da ga prenosi televizija na kojoj će on pozirati s narančastom frizurom i tenom od kvarc lampe. Osim toga, Trump radije ne bi vodio svoju državu u neki veliki rat kao Hitler. Nego bi mirnim putem okupirao Greenland, Kanadu i Panamu i što mu zapne za oko, a u srušenoj palestinskoj Gazi sagradio bi mediteransku rivijeru pod uvjetom da se domicilna populacija na koju godinu iseli a džihadisti suzdrže od raketiranja, klanja i silovanja Izraelaca ako im ovi uplate luksuzne apartmane tamo gdje su im prije bili bunkeri. Pri tome bi Trump, u pauzama između partija golfa, otpuštanja nelojalnih državnih službenika i deportacija imigranata bijedno plaćenih radnika na crno koje naziva kriminalcima, igrao ulogu mirovnog posrednika u velikim ratovima po svijetu.
Ukrajina bi prošla kao Čehoslovačka 1938, zapadni ustupak nacizmu, ovaj put ruskom. A Palestina bi trebala biti kao Španjolska tridesetih. Ima, doista, tamo nasljednika Francovih Maura, Marokanaca i islamofašista. Ali nema antifašista ni interbrigada, jer nema ni komunista ni anarho-sindikalista ni radničke klase, svi su oni poslije pada berlinskog zida otišli u povijest. Ono što se poslije njihova odlaska nazivalo ljevicom moglo je samo natjerati milijune komunista i antifašista da se okreću u grobovima. Tako da se protiv islamofašista našeg doba tuku Židovi, od kojih su manjina poput onih koji su bili većina u mnogim internacionalnim brigadama u Španjolskom građanskom ratu i svjetskom antifašističkom pokratu 1930-tih. Jer većina Židova danas su uz izraelsku desnicu i ponašaju se u španjolskoj analogiji Palestine poput Kondor legije koja je sravnila Guernicu.
Doduše, u toj su Palestini kao Španiji našeg doba, s distance uključeni i neki koji se predstavljaju današnjim antifašistima. To su zapadni studenti koji podržavaju Palestince. Ali ne idu oni s njihovim džihadistima kao braća po oružju u rovove Gaze i zapadne obale. Ne pada im na pamet, nisu oni kao Veljko Vlahović, Matija Šiprak, Mirko Kovačević Lala, Branko Krsmanović, Lazar Udovički, Ivo Vejvoda i ostali jugoslavenski studenti sa praškog sveučilišta koji su u veljači 1937 poslali poruku kolegama iz studentske federacije Španjolske: „Računajte na nas, stižemo u Barcelonu za koji dan i uz vas smo s oružjem u rukama, a uvijek će biti i onih kolega koji će nam dati podršku prosvjedima na sveučilišnim kampusima!“
Tako se ovi današnji zapadni pro-palestinski studenti „Španci“, drže luksuza zapadnih sveučilišnih kampusa. Tu pregovaraju sa sveučilišnim vlastima o striktno veganskoj prehrani za hrabre demonstrante, ovaj put ne antifašiste interbrigadiste, nego „identitarce“, culture warriorse i zagovornike ideologija koje danas predstavljaju najutjecajniju ljevicu. A koje bi, da su živi, oni španski borci koji su iz Praga išli u Barcelonu, likvidirali po kratkom postupku zbog sektaštva, lijevih skretanja i uloge fašističkih korisnih budala.
Kako se globalni fašizam zahuktava, red je upitati se koje bi danas bile inačice sila osovine? To su domalo bile Rusija, Iran i Sjeverna Koreja. Ali od početka Trump-Muskova blitzkriega, Putinova Rusija nije više glavna poluga suvremene globalne fašističke Osovine nego je to Trumpova Amerika. Putinova Rusija, koja je otvorila proces, morat će se zadovoljiti analogijom s Mussolinijevom Italijom. Sad se čeka kojem će se carstvu prikloniti Evropa. Možda Bruxeless kapitulira pa Trump jeftino kupi i Grenland i Island a NATO iscijedi više nego Don Corleone iz svoga reketa. Ali nikada se ne zna, možda otkriju i nekog Tita u toj birokraciji pa ga postave za komesara namjesto Trule Ursule. Da deportira NATO tamo odakle je došao a EU krene nesvrstanim putem. Dalje od Zapada, bliže Istoku, Kini i Indiji, i u dobre s Muslimanima.
Ali kako će Evropa bez ruskog plina? Možda ipak briselski Tito nagovori Moskvu da krene uz nesvrstane a Trumpovu i Muskovu Ameriku prepusti analogiji sudbine Rimskog carstva koja se inače odavno spominje u debatama o promjenama u suvremenom svijetu. Trenutačno je, po toj analogiji, nakon senilnog Klaudija u starom Rimu našeg doba na vlasti Neron. On možda umoli bogove i vjetrove (winds of change) da prenesu požar iz Hollywooda u Washington. Što bi ubrzalo i Trumpove čistke u saveznoj upravi i njegovu pljačku novca poreznih obveznika što mu je otpočetka glavni cilj, a usput izazvalo aplauze potlačenih naroda na imperijalnoj periferiji.

Fašizam u Americi i okolini

Saobraćaj na putnom pravcu od Mojkovca do Bijelog Polja biće privremeno obustavljen 29.10.2025. godine zbog radova na rekonstrukciji magistralnog puta put M-2, dionica Slijepač Most – Ribarevine, saopšteno je iz Uprave za saobraćaj.&nbsp;
- Saobraćaj se obustavlja za sve vrste vozila u vremenskom intervalu od 11.00 do 15.00 časova - navode u saopštenju.&nbsp;
Obustava je, kako su naveli, neophodna zbog izvođenja radova koji se, usljed tehničkih i bezbjednosnih razloga, ne mogu realizovati uz istovremeno odvijanje saobraćaja.
- Uprava za saobraćaj apeluje na sve učesnike u saobraćaju da planiraju putovanja u skladu sa novim režimom i poštuju postavljenu signalizaciju - poručuju iz Uprave za saobraćaj.&nbsp;

Uprava za saobraćaj: Sjutra višesatna obustava saobraćaja na putnom pravcu od Mojkovca do Bijelog Polja

Mjesta na kojima su se u Crnoj Gori dogodili ratni zločini treba obilježiti, a žrtvama odati dužnu počast, poručeno je sa konferencije „Politika sjećanja: Memorijalizacija ratnih zločina kao temelj zajedničke budućnosti“, koju je organizovala NVO Akcija za ljudska prava.
„Radi se o potrebi da Crna Gora usvoji politiku sjećanja – da prihvati činjenice o ratnim zločinima i žrtvama tih zločina do kojih je devedesetih došlo na teritoriji Crne Gore i šire na prostoru bivše Jugoslavije, i da obezbijedi da se te činjenice pamte“, saopštila je izvršna direktorica HRA Tea Gorjanc-Prelević, koja navodi i da je usvajanje takve politike „moralna i pravna obaveza“.
Zato su iz HRA predstavili nacrt Politike sjećanja sa planom institucionalizacije sjećanja i memorijalizacije koja bi trebalo da obuhvati:
„Obilježavanje mjesta stradanja civilnih žrtava tokom ratova 1990-ih na teritoriji Crne Gore, u skladu sa istorijskom faktografijom; uspostavljanje zvaničnih datuma sjećanja i programa komemoracije; uspostavljanje muzeja, memorijalnih centara ili dopuna postavki postojećih muzeja; otvaranje arhiva, kreiranje obrazovnih i kulturnih programa posvećenih podizanju svjesti o ratnim zločinima, uzrocima koji su do njih doveli i onome što je potrebno imati na umu da bi se spriječilo njihovo ponavljanje.“
Ministarka kulture i medija Tamara Vujović načelno se saglasila sa predstavljenim nacrtom dokumenta, ali je imala određene sugestije.
„U središtu procesa treba da bude žrtva, a ne politika. Nikakvi interesi, nikakva ideologija. Ako postavimo dvije konstante – poštovanje prema žrtvama i nepokolebljivu vjeru u istinu, u argumente, možemo govoriti o kulturi sjećanja koja ne dijeli, nego iscjeljuje. Dakle, načelno bih podržala ovaj dokument kao polaznu osnovu za temeljan rad, za sučeljavanje argumenata, za debatu koja bi zaista imala široko učešće i dovela do širokog konsenzusa po ovim temama.“
Gorjanc-Prelević je, sa druge strane, iskazala obeshrabrenje zbog ministarkinog promišljanja o otvaranju dugoročnog dijaloga o „činjenicama oko kojih ne treba imati dilema“.
„Mislim da smo, ipak, u jednoj fazi u kojoj bismo mogli i morali da pređemo sa riječi na djela. Posebno kada su u pitanju stradanja i ratni zločini devedesetih godina koji imaju veze sa Crnom Gorom i gdje imamo i sudski utvrđene činjenice“, poručila je direktorica HRA.
<h2>&nbsp;Vlasti Crne Gore i odnos prema ratnim zločinima devedesetih</h2>
Tokom konferencije se moglo čuti da je nekada vladajuća Demokratska partija socijalista „izbjegavala institucionalno suočavanje s ratnim zločinima i odgovornošću, jer su se njeni čelnici tokom ratnih devedesetih nalazili na ključnim pozicijama vlasti i odgovornosti“.
„Zato je umjesto politike tranzicione pravde, dominirala praksa negiranja, relativizacije i selektivnog sjećanja. U tom periodu je započeta praksa memorijalizacije učešća vojnika JNA u agresiji na druge države, bivše jugoslovenske republike, dok su sasvim ignorisani zahtjevi porodica žrtava ratnih zločina da se i njima podignu spomenici“, saopštila je Gorjanc-Prelević.
Iako je, kaže, nakon promjena 2020. godine došlo do izvjesnog napretka, nekonzistentan pristup u suočavanju s prošlošću je nastavljen. S tim se saglasio istoričar i autor nacrta Politike sjećanja Miloš Vukanović.
„Mi nismo imali političke elite tada, a čini mi se ni danas, koje su spremne da kažu – naši politički oci devedesetih su pogriješili.“
Vukanović je poručio i da u kulturi sjećanja ne smije da bude kompromisa oko vrijednosti.
„To je privlačna ideja – zašto se ne bismo približili pomoću kompromisa? Međutim, nema kompromisa u kulturi sjećanja. Nema kompromisa sa onima koji smatraju da su Mladić i Pavković heroji.“
Posljednja dešavanja u glavnom gradu Crne Gore, konkretno napadi usmjereni na državljane Turske koji žive u Podgorici, koordinatorka NVO Centar za žensko i mirovno obrazovanje Ervina Dabižinović dovodi u vezu sa ratnohuškačkom politikom devedesetih godina. Zato je, tvrdi, neophodno da se suočimo sa prošlošću kako ne bismo ponovo proživljavali strahote tog doba.
„Suočavanje sa zločinačkom prošlošću, tranziciona pravda za žrtve i pomirenje. Ovoga nema dok mi ne stanemo politički, stručno, moralno, iza toga da znamo šta se dogodilo devedesetih godina. I da je zločin izvršen u naše ime. Naša obaveza je da utvrdimo što smo mi nekome uradili“, kazala je Dabižinovićeva.
Dodatno, izvršna direktorica NVO Centar za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević zabrinjavajućim ocjenjuje odnos predstavnika aktuelne vlasti prema istoriji i na koji je način čitaju.
„U trenutku dok još nismo izgradili kulturu sjećanja, dok nemamo konsenzus o onome što su nepobitne činjenice, ulazimo u jedan proces otvorene revizije koja ne dolazi iz krugova van vlasti, nego od same vlasti i to prijeti da poništi i one pomake koje imamo.“
Sa druge strane, ministarka Tamara Vujović se nije saglasila sa njihovim stavom i poručila da je glavno usmjerenje i opredjeljenje aktuelne Vlade „da nema relativizacije i revizionizma“, &nbsp;te naglasila da su opasne tvrdnje Dabižinović, koja povezuje direktno zločine 90ih sa aktuelnim dešavanjima, te da je riječ o izolovanom događaju.
Istoričar Filip Kuzman ocjenjuje, pak, da se mnogi postupci vlasti i opozicije, a u vezi sa ratnim zločinima, povlače samo zarad dobijanja političkih poena.
„Ima svijetlih primjera, ali su većinom u pitanju sitno politikantstvo i neiskrenost“, kazao je on. Podsjetio je na usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici u Skupštini Crne Gore koju je inicirala aktuelna opozicija, koja, dok je bila na vlasti, o tome nije razmišljala.
<h2>Uskoro obilježje u Kaluđerskom lazu, možda i za žrtve deportacije u Herceg Novom</h2>
To što su se pojedini crnogorski zvaničnici izvinili susjedima za ratne zločine bio je simbolički iskorak, ali nije bio dovoljan i nije uticao na državnu politiku, poručila je direktorica CGO Daliborka Uljarević.
„Ona nije bila praćena onim čime je trebalo da bude praćena – učinkovitim pravosudnim postupcima, onim što je trebalo da bude uključivanje činjenica o ulozi Crne Gore u agresiji na Dubrovnik i dešavanjima u Bosni i Hercegovini u udžbenike i u obrazovnu politiku. Nije bilo podrške za izgradnju memorijala, niti je to javno priznanje i empatija prema žrtvama.“
Istoričarka Marijana Toma smatra da je upravo memorijalizacija jedan od najvažnijih koraka na putu ka suočavanju s prošlošću.
„Memorijalizacija je usmjerena ka tome da se oda zvanično i javno priznanje onoga što se desilo u prošlosti. To je strategija za državno priznanje patnje žrtava.“
U Crnoj Gori u ovom trenutku imamo samo jedno spomen obilježje za žrtve rata. Nalazi se u Podgorici, u parku na Pobrežju, i posvećeno je svim stradalima u ratovima devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije.
Dakle, žrtve jednog od najvećih ratnih zločina počinjenih na teritoriji Crne Gore tokom tog perioda, kao što je stradanje kosovskih civila albanske nacionalnosti u Kaluđerskom lazu kod Rožaja (1999. godine), nemaju obilježje. Tada su, podsjećamo, pripadnici Vojske Savezne Republike Jugoslavije ubili 21 osobu i ranili sedam.
Mještanin Kaluđerskog laza Hadži Ljajči govorio je na konferenciji o značaju koji bi podizanje spomen obilježja imalo za cjelokupno društvo.
„Spomen obilježje žrtvama zločina bio bi svojevrsni signal da sve nije propalo i da istina ne umire… Poslije 26 godina spomen obilježje bi imalo značaj za sjećanje, po edukaciju mladih naraštaja“, kazao je on i ocijenio da ipak nema istinite riješenosti da taj zločin dobije sudski epilog.
Na konferenciji se čula ohrabrujuća informacija u vezi sa dugogodišnjom inicijativom da se u Kaluđerskom lazu podigne obilježje u znak sjećanja na stradale. Ministarka Tamara Vujović je saopštila da će komisija, koja je razmatrala taj predlog, pozitivno odgovoriti.
„Oko Kaluđerskog laza nema nikakvog spora da se radi o civilnim žrtvama. Bila je dilema zbog nezavršenog sudskog postupka, zatim da li je Crna Gora bila strana u ratu… Sada kažem da će taj predmet biti pozitivno riješen. Nije bila odluka samo DA i Ne, zato dugo traje taj proces.“
I inicijativa za podizanje spomen obilježja u Herceg Novom za žrtve deportacije je još na čekanju. Ministarka, pak, obećava da će se založiti da se ta obaveza realizuje.
„Mislim da se postigao apsolutni konsenzus da se taj događaj mora obilježiti memorijalom. Ja sam na sebe preuzela dodatnu obavezu da se posvetim tom pitanju i da se memorijal postavi“, obećala je Vujovićeva.
Sin deportovanog Osma Bajrovića, Alen Bajrović očekuje da Crna Gora najzad učini nešto po tom pitanju.
„Spomenik u Herceg Novom je najpotrebniji državi Crnoj Gori i njenim građanima, da se pokaže da je ovo civilizovano, a ne varvarsko društvo koje pokušava da izbjegne vrijednosti zdravih zajednica“, napomenuo je Bajrović, podjećajući da je za taj zločin odgovorna cjelokupna crnogorska vlast tog doba, na čelu sa predsjednikom, premijerom i ministrima.
Direktorica HRA Tea Gorjanc-Prelević smatra da u buduće godišnjicu deportacije u hercegnovskoj opštini ne treba da organizuje samo NVO sektor.
„Insistiramo da zajedno sa državom organizujemo obilježavanje godišnjice deportacije, a ne da to rade nevladine organizacije.“
Uz dostojno obilježavanje počinjenih zlodjela i odavanja počasti žrtvama, neophodno je i da u školama učimo što je učinjeno u ratovima devedesetih, s naglaskom na ono što su pojedinci uradili u ime Crne Gore.
„Ako nečega nema u obrazovanju mi ćemo biti u praznini i nećemo znati šta smo napravili nekom drugom. Šta treba da uradimo? Javno priznanje i da se izvinimo. Tranziciona pravda podrazumijeva i memorijalizaciju koja je javno priznanje nečije patnje i žrtve. Ja bih voljela da na zgradi Centra bezbjednosti u Herceg Novom stoji ploča. Da svaka mlada osoba koja tamo uđe treba da zna da treba da razmišlja svojom glavom. Da u jednom trenutku kaže – ja ovo neću raditi“, poručila je Ervina Dabižinović iz ANIME.
Mirsad Rastoder, iz Bošnjačkog nacionalnog vijeća, iskazao je punu podršku Akciji za ljudska prava zbog predložene Politike sjećanja.
„Podržavamo zajedništvo na putu za ozbiljnu strategiju, da pokušamo da dođemo do onih glava koje odlučuju i nameću potpuno drugačiji narativ“, kazao je on.
Rastoder je podsjetio da je spomen obilježje na Pobrežju civilnim žrtvama zločina devedesetih izgrađeno na inicijativu Foruma Bošnjaka, ali da je njihov predlog uključivao i posebne table sa opisima svih ratnih zločina u Crnoj Gori, koje su na kraju izostavljene.
Ipak, nije izostavljeno, smatra Alen Bajrović, iskazivanje pošte Pavlu Bulatoviću, čovjeku koji je u trenutku deportacije Muslimana i Bošnjaka bio na čelu crnogorskog Ministarstva unutrašnjih poslova.
„Moram naglasiti da se ulica i danas u Pljevljima zove po Pavlu Bulatoviću. To je za mene poražavajuće. Apelovao bih da se ime ulice u Pljevljima po ratnom zločincu, cnogorskom ministru, ukloni, jer je bio direktni nalogodavac“, zatražio je Bajrović od ministarke kulture i medija.
Ona je odgovorila da nije upoznata sa postojanjem te ulice u pljevaljskoj opštini, ali da će inspektorke iz njenog resora provjeriti ove navode.
<h2>Istražiti i zločine prije devedesetih godina</h2>
Da ne treba stati samo na odavanju pošte stradalima tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, smatra civilni aktivista Aleksandar Zeković. Poručuje da moramo biti jednaki prema svim žrtvama.
„Ne govorim samo o žrtvama Informbiroa, 1948. Ne sjećamo se ni nevinih civilnih žrtava 1918. godine, tokom sukoba u Crnoj Gori, pa poslije Drugog svjetskog rata u periodu 1941-1945. Gotovo smo deceniju ćutali o tome da te osobe nemaju pravo na grob… Jedan od najvećih zločina je bio u Baru kada je stradalo više albanskih i bošnjačkih mladića, a nema nikakvog obilježja o tome“, kazao je Zeković.
Ministarka Vujović je poručila da je važno govoriti i „o tom bolnom periodu naše istorije“.
„Ako smo 60-70 godina potiskivali tu temu i te žrtve, to je velika nepravda. To je sljedeća velika tema o kojoj treba pričati“. Istakla je da je Crna Gora u obavezi da poštuje rezolucije Savjeta Evrope kojima su osuđeni totalitarni režimi, među kojima je i komunizam. “Smatram da bi rješavanje ovog pitanja doprinijelo uobličavanju politike sjećanja na adekvatan način.”
Istoričar Miloš Vukanović, sa druge strane, smatra da nijedna politička partija nema pravo da otvara priče o Drugom svjetskom ratu i periodu nakon 1918. godine dok imamo zaboravljene žrtve ratova devedesetih.
„Hajde prvo da osvijetlimo devedesete, da bismo samim tim pomogli društvu da postane zrelije da se bavi svim zločinima“, kazao je on.
Konferencija „Politika sjećanja: Memorijalizacija ratnih zločina kao temelj zajedničke budućnosti“ je organizovana u okviru projekta „Zajedno do pravde: Pravna, psihološka i društvena podrška žrtvama ratnih zločina“, koji sprovodi Akcija za ljudska prava, uz podršku Evropske unije kroz regionalni projekat „EU podrška izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu“, a koji implementira Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

HRA: Vujović najavila memorijalnu ploču za žrtve zločina u Kaluđerskom lazu

Evropska komisija (EK) nije željela da komentariše incidente u Podgorici u kojima je došlo do hapšenja turskih državljana.
- Evropska unija prati situaciju u Crnoj Gori. Ne komentarišemo konkretne slučajeve - ukratko za TVCG glasi komentar portparola Evropske komisije Gijoma Mersijea.
Međutim iz Brisela su reagovali na odluku Vlade Crne Gore o privremenom uvođenju viza državljanima Turske.
- EU prima k znanju najavljenu odluku crnogorskih vlasti da privremeno ukinu bezvizni režim za turske državljane - kazao je Mersije, dodajući da Komisija očekuje od Crne Gore dalji napredak u usklađivanju vizne politike, “posebno potpuno usklađivanje Crne Gore sa viznom politikom EU kako bi se ispunili završni kriterijumi iz Poglavlja 24”.
To znači, kako dodaje Mersije, potpuno usklađivanje sa listom zemalja kojima je potrebna viza EU i listom zemalja za koje je za snazi bezvizni režim.
- Komisija takođe pažljivo prati usklađivanje sa viznim režimom u okviru svog mehanizma suspenzije viza - &nbsp;dodaje Mersije.
U Komisiji podsjećaju da se Crna Gora, kao dio svoje Reformske agende u okviru Plana rasta obavezala da će se dalje uskladiti sa listom zemalja kojima je potrebna viza EU uklanjanjem po jedne zemlje kojoj je potrebna viza godišnje.

EK bez komentara na incidente u CG, očekuju dalje usklađivanje vizne politike

Gost emisije E uživo biće Alen Muhić, dijete začeto iz ratnog silovanja, koji je svoju višedecenijsku borbu za identitet i smisao pretočio u knjigu „Ja sam Alen“ — koju večeras promoviše u Podgorici.
U emisiji najavljujemo i roman „Kismet“, koji će večeras biti predstavljen na FUNK festivalu.
Bavićemo se i temama koje se direktno tiču svakodnevice:
Znamo li porijeklo i sastav hrane koju kupujemo i jedemo?
Kako izgleda dan u vrtićkoj grupi sa više djece od optimalnog broja?
U programu emitujemo i dio intervjua sa Nenadom Kneževićem Knezom, koji u cijelosti možete pogledati u 23 časa u emisiji E glam.
E uživo gledajte radnim danima od 16.00 do 18.00 na E televiziji.

Alen Muhić u E uživo: Priča djeteta nastalog iz ratnog zločina

,,Politički akteri, posebno oni na najvišim funkcijama, trebalo bi da se uzdrže od izjava koje bi se mogle shvatiti kao pokušaji uticanja na tužilačke odluke.“ Ova rečenica je dio reakcije Delegacija Evropske unije na upit novinara Vijesti, dan nakon erupcije apsolutizma četničkog vojvode Andrije Mandića i njegovih stranačkih kolega u Skupštini. Složna ekipa bivših frontovaca žestoko je kritikovala vrhovnog državnog tužioca Milorada Markovića i tražila njegovu brzinsku smjenu. &nbsp; TUŽILAČKO (NE)ČINJENJE I... Ali, ne zbog toga što Marković čini, već zato što ne čini ono što su mu rekli da mora. A to je - da po svaku cijenu goni, tuži i zatvori Mila Đukanovića, njegovog brata Aca i užu porodicu, ali i da goni i sve ostale koje targetira nova vlast. &nbsp; U petak su čelnici nekadašnjeg Demokratskog fronta, Andrija Mandić i Milan Knežević, kao i poslanici Jole Vučurović i Dejan Đurović javno su dokazali ono što se znalo: vrhovni državni tužilac Milorad Marković i specijalni državni tužilac Vladimir Novović izabrani su, ne zbog svog prethodnog rada - jer &nbsp;njih dvojica nijesu bili tužioci – već zbog onoga što je bilo predviđeno da urade! &nbsp; Tačnije: da hapse one u koje vlast upre prstom. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251027181040_7520df2c45a5e036fad4928838c7a1bebdd41d021eadb555bc11b33b219aef20.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251027181040_7520df2c45a5e036fad4928838c7a1bebdd41d021eadb555bc11b33b219aef20" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="KONTROLOR POLITIČARA i TUŽILACA: Andrija Mandić u Skupštini Crne Gore "> <figcaption>KONTROLOR POLITIČARA i TUŽILACA: Andrija Mandić u Skupštini Crne Gore(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  Nije to novost. Od avgusta 2020. godine Dritan Abazović i ostala ekipa na vlasti više se bavila pretragama i optužbama protiv stare vlasti, nego evropskim putem Crne Gore; više su istraživali kako da zaposle svoje ljude u državnom sistemu, nego što su razmišljali o reformama sistema. &nbsp; Nije, dakle, avgustovska vlast krila svoje pravo lice, pa jedino što čudi u reakciji Evropljana je – da li su stvarno iznenađeni ponašanjem vrhovne ekipe ekipe ,,oslobodilaca“? &nbsp; ...EVROPSKO ĆUTANJE Ili je, možda, reakcija delegacije EU u Podgorici bila suštinski nezvanično, ali javno, priznanje vlastite greške - da su podržavali vlast čiji najvažniji činioci, poput partija Mandića i Kneževića, ne baštine evropske vrijednosti? &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251027181040_fdcb50f4e36f33823e48cc6111f5ea9898ff8dadf323b31e126853d4d5a00382.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251027181040_fdcb50f4e36f33823e48cc6111f5ea9898ff8dadf323b31e126853d4d5a00382" data-rendition-name="original" width="960" height="600" loading="lazy" alt="NA METI: Milorad Marković u crnogorskom parlamentu"> <figcaption>NA METI: Milorad Marković u crnogorskom parlamentu(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  I zaista, Evropa je uglavnom ćutke posmatrala kada su čelnici nove vlasti ovđe počeli da grade režim koji kontroliše sve i koji najviše podsjeća na onaj režim njihovog političkog mentora - Aleksandra Vučića u Beogradu. &nbsp; Ne, nije bilo reakcije naših, kako volimo da kažemo, zapadnih prijatelja čak ni na onu staru izjavu poslanika nove valsti. Milan Knežević svojevremeno je kazao da je decembra 2023. i januara 2024. godine, baš u zgradi Vlade, sadašnja vlast dogovarala skupštinsku većinu o izboru tužioca - upravo sa sadašnjim &nbsp;vrhovnim državnim tužiocem Miloradom Markovićem. &nbsp; To je bilo jezivo je priznanje zloupotrebe politike, neke vrsta političke zavjere, ali i dokaz o neprimjerenom pritisku vlasti i politike na crnogorsko pravosuđe. &nbsp; Ne, nije bilo reakcije, naši zapadni partneri su sve to oćutali. &nbsp; POGLED U VLASTITO DVORIŠTE &nbsp; No, za rasplet ovog crnogorskog političko-tužilačkog čvora ne treba gledati u pravcu Brisela, već u vlastito dvorište. I pokušati naći odgovor na jedno važno pitanje - &nbsp;zbog čega je Vladimir Novović, u petak u parlamentu, okrenuo leđa Miloradu Markoviću? &nbsp;&nbsp; Da, upravo tako: dio parlamentarne većine na politički krst je razapinjao vrhovnog državnog tužioca zbog izostanka postupanja u slučajevima - koji su &nbsp;isključiva nadležnost – glavnog specijalnog tužioca Vladimira Novovića?! &nbsp; Kojeg su inače i Mandić i Knežević i ostali na sva usta hvalili, dok su Markovića satanizovali. &nbsp; I nije to bilo tek neznanje poslanika, već pokazatelj da cijene Novovićev selektivan pristup, koji se progonom pojedinaca iz opozicije i atakom na kritičke medije, pretvorio u pravi uslužni servis vlasti. Za razliku od Markovića, koji se drznuo da se žali na oslobađajuću presudu u slučaju pokušaja terorizma 2016. godine. &nbsp; Pokazalo se i da je Novović, na svoj način, izrazio zahvalnost poslanicima Mandićeve i Kneževićeve partije: nije se ni pojavio na raspravi u parlamentu, već je poslao svog zamjenika Turkovića koji, valjda po dogovoru, nije glasa puštio tokom zasijedanja Skupštine Crne Gore. &nbsp; Mučno je bilo to ćutanje glavnog specijalnog tužioca Novovića, ali i vrlo znakovito: sam je glavni specijalni tužilac pokazao i dokazao da je podložan i pokoran ljudima iz vrha vlasti. I pokazuje da je Novović spreman da prekrši etički kodeks koji govori da tužilac u svom postupanju, citiram, ,,ne smije biti instrument bilo koje društvene ili političke grupe“. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251027181056_d707f3ea3caefd5ec94650d9869609313dad6b65de87b82de56603529477727b.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20251027181056_d707f3ea3caefd5ec94650d9869609313dad6b65de87b82de56603529477727b" data-rendition-name="original" width="1110" height="618" loading="lazy" alt="HAPŠENJE NAJAVILI POLITIČARI: Veselin Kovačević ispred zgrade SPO"> <figcaption>HAPŠENJE NAJAVILI POLITIČARI: Veselin Kovačević ispred zgrade SPO(Photo: Portal ETV )</figcaption> </figure>  MUČNE PORUKE SPECIJALNOG TUŽIOCA I, kada se sve to zna, onda ne čudi što je glavni specijalni tužilac Vladimir Novović odlučio da primi nove, dodatne pohvale iz vlasti i djeluje upravo po nalogu jedne političke grupe. &nbsp; Danas je - baš kako je Dritan Abazović mnogo puta ranije, ali i prije koji dan, najavljivao - priveo biznismene Veska Kovačevića i Ranka Ubovića, osumnjičene za navodno pranje novca. &nbsp; Ako postoje dokazi, hapšenje je logično. Ali, teško je prihvatiti da je pravno logično kada SDT javno saopšti da tužioci – koji su dali nalog za hapšenje - ,,vode hitnu istragu za dokazima”, kako piše u saopštenju SDT-a. &nbsp; Dakle: za navodnu kriminalnu radnju koja se desila možda i deceniju ranije, prvo se hapsi onda se traga za dokazima? &nbsp; HAPŠENJA PO NALOGU POLITIKE Ispada da je Novović naredio hapšenje, a da će SDT tek dokazivati djelo zbog kojeg su biznismeni već uhapšeni. Logika zasnovana na maksimi ,,prvo hapsi, poslije dokazuj” - pravno je neodrživa, politički zloslutna i društveno perverzna. &nbsp; Ali, očito da je Vladmir Novović svjesno računao da će na svoj konto zgrnuti &nbsp;nove pohvale. Ne samo od Dritana Abazovića, već i od Borisa Bogdanovića koji je odmah slavodobitno poručio da će sada, citiram, ,,džabe da cvile i Ubovićeve partije, njegovi mediji, njegovi politički telali i poltroni”. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251027181048_9590562f0743bf657ad4f8c9645e0aa604b31f3a1e611b92613dfd064b3d3533.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20251027181048_9590562f0743bf657ad4f8c9645e0aa604b31f3a1e611b92613dfd064b3d3533" data-rendition-name="original" width="831" height="1109" loading="lazy" alt="MALI BERIJA IZ DEMOKRATA: Objava Borisa Bogdanovića"> <figcaption>MALI BERIJA IZ DEMOKRATA: Objava Borisa Bogdanovića(Photo: Portal ETV )</figcaption> </figure>  Priča o cviljenju političih protivnika posljednji se put - &nbsp;još u doba staljinističih čistki - čula iz usta zloglasnog tužioca Lavrentija Berija. Sada, vijek kasnije, o političkom cviljenju svojih političkih neprijatelja govori šef poslaničkog kluba Demokrata, crnogorski mali Berija. &nbsp;&nbsp;&nbsp; Djeluje monstruozno, ali to je ta nova Crna Gora na koju su se izgleda neki već navikli. Što se tiče novinara Televizije E i Portala ETV, nećemo se navikavati na politički progon, ma od koga dolazio. &nbsp; I moraće, oni koji bi željeli da vide naš kraj, moraće još da se potrude, i političari i tužioci, da nas primoraju da zašutimo kad imamo argumente da govorimo. &nbsp; Prosto: neće moći ove noći, ali i svake druge noći. &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Strategija: ,,Prvo hapsi, onda dokazuj”

Biznismen Ranko Ubović priveden je, po nalogu SDT-a, u Specijalno policijsko odjeljenje.
Nije poznat razlog zbog čega je priveden Ubović jer se Specijalno državno tužilaštvo nije oglašavao ovim povodom.
Prema informacija našeg medija priveden je i biznismen Veselin Kovačević.

Privedeni Ranko Ubović i Veselin Kovačević

Biznismen Veselin Kovačević izveden je u 12.50 sati iz Specijalnog policijskog odjeljenja, a biznismen Ranko Ubović izveden je u 13.30 sati.
Iz Specijalnog državnog tužilaštva je saopšteno da je Specijalno policijsko odjeljenje uhapsilo Ubovića i Kovačevića zbog postojanja osnova sumnje da su učinili više krivičnih djela pranje novca.
Ovo tužilaštvo, kako se navodi u saopštenju, nastavlja da, po nalogu specijalnih tužilaca i u skladu sa odlukama nadležnog suda, u Podgorici, izvršava hitne dokazne radnje sa ciljem prikupljanja dokaza i tragova o krivičnim djelima.
- Osumnjičeni će biti sprovodeni u radi saslušanja u Specijalno državno tužilaštvu u zakonskom roku, a nakon njihovog saslušanja i završetka dokaznih radnji koje se preduzimaju, javnost će biti obaviještena o pokrenutom postupku - kazali su u SDT-u.

Kovačević i Ubović izvedeni iz Specijalnog policijskog odjeljenja

Zoran Piperović, advokat biznismena Ranka Ubovića saopštio je da njegov branjenik nije ni upitan da se izjasni o navodima iz krivične prijave.
- Uhapšen je zbog nečega zbog čega je već bio hapšen Vlado Ivanović. Dakle, sada, prema tvrdnjama, nije Vlado uzeo novac od Zvicera za pet stanova, već Ranko Ubović. Rekao sam – pošto ni za Ivanovića niste naveli osnov, možete li pomoći da objasnite na osnovu čega tvrdite da je Ubović uzeo pare? Na to nije bilo odgovora - kazao je Piperović.
Dodao je da se u prijavi pominje „još jedno pranje novca“, odnosno pet stanova o kojima se, kako je naveo, već govorilo.
- To su oni famozni stanovi koje smo raspravili, u Perli u Budvi – jedan je navodno Ubović uzeo za sebe, jedan Vesko Kovačević, jedan Zoran Lazović, jedan Zoran Tomčić i jedan Aleksandar Mijajlović. On je rekao da su to stanovi "Bemaksa“, koje firma daje prijateljima, a oni, kada nisu tu, vrate ključ na recepciji. Zbog toga je, vjerovali ili ne, uhapšen. I nije uopšte upitan da se izjasni na navode iz krivične prijave - rekao je Piperović.
Advokat je dodao da su pitanja tokom saslušanja bila nevezana za krivičnu prijavu.
- Pitali su ga zašto mu je nadimak Tigar, zašto je dao mladom sinu da vodi firmu, odakle mu novac da je kupi od Kovačevića. Na to je odgovorio – "pitajte njih". Na pitanje da li je bio na večeri na Grahovcu sa Radojem Zvicerom, rekao je da nije. Pitali su ga i da li je bio u Staroj kući na večeri sa Zvicerom – odgovorio je da se ne sjeća - naveo je Piperović.
On je ocijenio da nema osnova za zadržavanje Ubovića.
- Ako je ovo sve što država zna o Ranku Uboviću, ja sam mu rekao – ti si najsretniji Crnogorac - kazao je Piperović.
Na kraju je dodao i da su se danas mnogi radovali.&nbsp;
- Ne treba se radovati ničijem zlu. Ono što sam vam rekao, to je istina – nije uopšte upitan zbog onoga što je u prijavi – zaključio je Piperović.&nbsp;
V.Lj.

Tag: amerika