Četniki zločinac Pavle Đurišić nije slučajno izabran da mu se drži liturgija, podiže spomenik. To je urađeno s namjerom. Jer, Đurišić je bio najkrvoločniji. Zabijati glavu u pijesak, kao noj, o ovako osjetljivim stvarima, znači da će upravo to njima doći na vrata. Neće doći nekim mitskim turbo Srbima, ili turbo Crnogorcima, nego onima koji tvrde da su široki, koji su tu da bi sproveli reformske akcije i misle da će zagladiti evropsko pero. Živi je primjer Dritan Abazović, kojeg su u jednom trenutku uzdizale iste snage koje sve ovo rade, a u drugom trenutku nije dobio ni hvala, nego je pušten niz vodu - kazao je u centralnoj informativnoj emisiji 24 sata Televiziji E, politički savjetnik Aleksandar Musić.
To što je u beranskom selu Gornje Zaostro nezakonito podignut spomenik četničkom zločincu Pavlu Đurišiću, koji sada štiti Srpska pravoslavna crkva u svojim zidovima, nije se slučano desilo, već s namjeron, kaže politički savjetnik Aleksandar Musić.
- Od svih crnogorskih četnika ili njihovih komandanata Pavle Đurišić je bio definitivno najkrvoločniji. Bio je krvoločniji i od Đorđija Lašića, i od Baja Stanišića, i od generala Blaža Đukanovića. Oni koji ga biraju, to čine sa i te kako dobrim razlogom. U situacijama koje su brutalne, emotivne, izazivaju šokove, treba vidjeti zašto se to radi. Ovdje se manje treba usredsrediti na to ko je bio Đurišić, jer su stvari kristalno jasne savkome ko ima minimum savjesti - kaže Musić.
Vjeruje da je riječ o nečemu puno opasnijem.
- Ako je Gornje Zaostro Crna Gora, a dvojica novinara su izloženi mučenju dvadesetorice lokalnih alkoholičara i besprizornika, a policija stoji sa strane i sve to gleda, crnogorska policija u Crnoj Gori, onda postoji ozbiljan, ozbiljan problem. To znači da je, barem u tom momentu, država odustala od sebe same. Otkad države postoje, u nekom savremenijem smislu, imaju neku logiku i hijerarhiju, način postupanja. Desilo se i to da ljudi, iz različitog straha, pogotovu lideri, nemaju ništa o tome reći. Bilo je sitnih kazni, čisto da bi se moglo reći da se nešto učinilo - podsjeća Musić.
Sekundarni problem je to što je, kako ističe, cijeli događaj, zapravo, kulturološka šok terapija kojom se legalizuje Pavle Đurišić, pa ono što je nepojmljivo zdravom razumu civilizovanog čovjeka, postaje prihvatljivo.
- Prava instnaca za razgovor o ovim stvarima ne bi trebalo da budu ni gospodin Metodije Ostojić, ni Joanikije Mićović, ni Andrija Mandić, ni Milan Knežević, ni (Marko) Parezanović, koji su na različite načine uključeni u ovo što se zbiva. Pravi sagovornici su gospodin Milojko Spajić i Danilo Šaranović, jer su oni na veoma važnim dužnostima u Crnoj Gori. Premijer i ministar unutrašnjih poslova bi trebalo da daju odgovore na ova pitanja… Ovo neće stati, ovdje ima posla sa akceleracijom. Za nekoliko dana ili sedmica desiće se neke nove ili slične situacije. Zabijati glavu u pijesak, kao noj, o ovako osjetljivim stvarima, znači da će upravo to njima doći na vrata. Neće doći nekim mitskim turbo Srbima, ili turbo Crnogorcima, nego onima koji tvrde da su široki, koji su tu da bi sproveli reformske akcije i misle da će zagladiti evropsko pero. Živi je primjer Dritan Abazović, kojeg su u jednom trenutku uzdizale iste snage koje sve ovo rade, a u drugom trenutku, nije dobio ni hvala, nego je pušten niz vodu - podjseća Musić.
Urušava se bezbjednost države, novinara, očigledno i građana od požara, nadolazećih ekonomskih šokova, obračuna, nasilja… Sve to, ističe Musić, zanči da država Crna Gora ne obavlja svoje temeljne dužnosti - brine o bezbjednosti građana.
- Adresa za to su oni koji vode državu, a ne oni koji parazitiraju na njihovoj slabosti i ulaze u njihovo meko tkivo - ističe Musić.
Odgovarajući na pitanje da li se stiče utisak da najveća opasnost nije u ideološkom ekstremizmu pojedinaca, već u institucionalnoj pasivnosti i da li se to može tumači kao znak kapitulacije države pred ekstremizmom, Musić kaže da se ide u tom smjeru.
- Apsolutno je veća opasnost od onih koji obavljaju neku dužnost, a boje se… Nije crnogorska osobina bojati se! Pasivnost je posebno opasna. Imate posla sa strukturama, koje neću stavljati u etnički, ni ideološki ključ, a kojima ako date prst - ide ruka, ako im date ruku - sljedeća je glava. Ako se zaista tvrdi da se gradi Crna Gora u kojoj mora biti mjesta za sve, koja je na evropskom putu, koja ima tržišnu ekonomju, koja gleda u budućnost, onda nije rješenje šutirati mrtvu kravu bišeg režima. Nije rješenje zatavrati oči i vidno i neugodno bojati se ljudi koji ništa dobro ne žele ukupnoj crnogorskoj zajednici - kazao je Musić.
Dugoročno rješenje je, vjeruje, moguće.
- Čini mi se da je dugoročni ključ za stabilnost, maknuti ljude srpske nacionalnosti u Crnoj Gori od projekta esenesizacije koji se zbiva nad njima, kojim taj narod postaje dio kolektivne nervoze i histerije. To se radi kroz danonoćno bombardovanje sa Đurišićima, Jasenovcima, ustašama, kako bi ti ljudi bili uključeni istu onu priču i torturu kojoj su podvrgnuti neki građani Bosne i Hercegovine i Republike Srbije. Mislim da je ključno izmaći ih iz svega toga - kaže Musić.
Ljudi poput Mićovića i Ostojića su u političkoj misiji i treba se, isitiče Musić, s pažnjom ophoditi prema vjernicima.
- Postoji puno ljudi koji imaju prirodni osjećaj za vjeru i tu treba biti nježan i pažljiv. A što se tiče ove vrhuške oni se ponajmanje bave vjerom. Ne bave se čak ni religijom, koja je organizovana vjera, već misijom. Oni neće stati dok je ne ispune. Svi oni u vlasti, kako god se izjašnjavali, koju god ideologiju zastupali, kako god gledali na razdoblje bivšeg režima, kako god gledali na budućnost Crne Gore, a misle da će ovo proći - neće proći. Doći će im na vrata i neće toga na kraju biti pošteđeni. Svi su oni, u političkom i ideološkom smislu, za odstrijel - smatra Musić.
Misao vladajuće većine da će evropski put riješiti brojne probleme u Crnoj Gori je truli politički kompromis, uvjeren je Musić.
- Crna Gora može dobaci do Evropske unije na nosilima, potpuno razvaljena iznutra. Ne može se ekonomskim reformama i evropskim reformama amortizovati ovo. Ove stvari postije od prije, njihov korijen je dublji, perfidniji, riječ je o procesima koji dugo traju, o nečemu čemu je Crna Gora dugo izložena. Ne postoji poglavlje, ili evropski povjerenik, ili rezolucija Evropskog parlamenta koja ove stvari može riješiti. Ovo se može riješiti samo unutar Crne Gore jednim drugačijim, urednijim, iskrenijim i poštenijim rasporedom snaga - poručio je Musić.
 
Govoreći o učinku opozicije, Musić kaže da je, čast izuzecima, mogla i nešto napraviti da nije inertna, da je imala više energije i da je pokazala gard.
- Opcija, kao što postoji kod vlasti, da će evropski put sve riješiti samo treba držati glavu dolje, da će sve otpasti, a neko spolja, u nekom nekom trenutku, izbaciti Mandića iz vlasti, a ugurati njih, potpuno je suluda. Moraju pogledati pet godina unazad i vidjeti kako ih je to poslužilo. A poslužilo ih je nikako. Ako gledate ukupnu količinu aktivnosti tih ljudi, ona je mizerna. I od onih malo aktivnosti što vidite to je ispaljivanje nervoznih rečenica na društvenim mrežama, neka saopštenja, patetične izjave… Sve to šalje sliku onima koji bi ih možda zaokružili da tim ljudima naprosto nije stalo - kaže Musić.
Vjeruje da su za ozbiljne tektonske pomake i ulazak u nove biračke bazene potrebni ljudi za koje će birači željeti da glasaju.
- Stare markice iz opozicije su potpuno izblijedjele. One ne mogu više mobilisati ljude. Vidite li pet do deset novih imena muškarca, žena koja imaju neka uvjerenja, žele da povedu, da se izlože, rizikuju… ja to, iskreno, ne vidimm. Meni se čini da troše vrijeme koje nemaju, dok se na suprotnoj strani radi 500 na sat - kazo je Musić.
Govoreći o tome da li će zbog posljednih dešavanja u Crnoj Gori biti određenih pritiska od međunarodne zajednica na Spajića, Musić kaže da se ne čini da je to nužno.
- To je šteta, možda i neka vrsta sramote međunarodne zajednice. Jer, za njih su ove stvari efemerne. Za Crnu Goru nisu, već i dugoročno trovanje. Njima je bitno da se ispunjavaju neke službene stvari. Imajte na umu da dok god neki većinski sentiment u Evropi pravi kompromise sa Vučićevim režimom, nažalost, Crna Gora tu jeste neka vrsta utješne nagrade. Bitna im je makrostabilnost, a to kako će društvo izgledati za deset, dvadeset godina, kakvi će biti odnosi i hoće li spodobe poput Đurišića biti legalizovane, manje im je bitno. To govori da ko god to želi da mijenja mora prestati da vjeruje u Kvintu, očekivati da će američka ambasdorka nešto preduzeti, već se mora organizovati unutar Crne Gore, izaći pred ljude i ponuditi im zdraviju, inteligentniju, strpljiviju, dugoročniju verziju onoga kakvo društvo treba da bude i za to dobiti povjerenje građana - zaključio je Musić.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Musić: Spajić i Šaranović treba da odgovore na mnoga pitanja

U Crnoj Gori na djelu su politike istorije, što je jedno od najmoćnijih oružja, a sve to vješto koristi predsjednik Skupštine Andrija Mandić, ocijenio je u razgovoru za Pobjedu Aleksandar Musić, politički konsultant i politikolog.
Kako je kazao, Mandić lukavo ubrizgava istoriju u konkretne poteze, a to se ogleda u govoru koji je održao u Kamniškoj Bistrici „da bi proparazitirao na kolektivnoj traumi Srba“. Za to vrijeme, prema riječima Musića, Crna Gora nema snage u opoziciji koje mogu promijeniti društveni pravac, pa samim tim, kako kaže, trenutna njena strategija vodi u još pet godina ničega.
Musić smatra da je nedostatak ozbiljne reakcije predsjednika i premijera na glorifikaciju četničkih vojvoda od strane crkvenih velikodostojnika zapravo odraz čistog straha.
- Što se tiče Spajića i Milatovića, razlog zašto ćute u ovakvim neugodnim situacijama je strah. Čisti strah. Naime, lom epoha i odsudne razlike između pokojnog mitropolita Amfilohija Radovića i Joanikija Mićovića duboke su, a između ostalog se ogledaju i u tome što je pokojni Radović imao autoritet u nemalom dijelu društva i ko god bi ulazio u polemiku s njim birao bi riječi, no nije bilo straha, nije bilo paralize, dok Mićović na raspolaganju ima upravo to - rašireni strah, prećutnu kulturu nezamjeranja. On to zna i vješto koristi da bi proširio svoj manevarski prostor, naveo je sagovornik Pobjede.
Razgovor započinjemo u trenutku kada je aktuelna tema dodjele Trinaestojulske nagrade. Šta nam imena nagrađenih govore o današnjoj Crnoj Gori?
MUSIĆ: Radi se o ratu za simbole, zaposjedanju simboličkih tačaka crnogorske državnosti od 2006. naovamo. To je ujedno i odgovor na pitanje kako to da osoba koja prezire 13. jul uopšte želi primiti Trinaestojulsku nagradu, želi je baš zato što je prezire. Zato što je može imati. Zato što joj je očišćen put do nje. Ipak, portal Borba je dobro namirisao da zbog nebranjivih činjenica u konkretnom slučaju ovakve stvari njihovim favoritima nanose više štete nego koristi te suptilno poručio da se od svega odustane. Predsjednik Skupštine je ipak nastavio s dodjelom, čime je percepcijski proklizao – dodjeljuje nagradu kompromitovanoj osobi za upitno djelo dok građani gutaju suzavac i primaju udarce pendrecima, čime se ispod umivenog lica počelo nazirati ono izvorno, radikalsko. Slika koja će se urezati. Mandić je toga sada svjestan i kada bi mogao vratiti vrijeme unazad – drugačije bi odigrao ovu situaciju, natjerao bi Bećira Vukovića da se sam povuče.
Interesantno je da groteskne elemente cijele priče nisu otkrili oni koji primaju platu za to, izabrani predstavnici građana, nego harfistkinja koja je istražila situaciju. Ponovo se pokazuje potentnost crnogorskog civilnog društva, a impotentnost crnogorske politike. Nagrada se daje spornoj osobi za knjigu za koju je do zadnjeg bilo nejasno postoji li, a šef žirija je danilovgradski funkcioner jedne od vladajućih stranaka (PES). Za svaku opozicionu političku snagu s pulsom to bi bili ziceri samo takvi. Ne i ovdje. Nadalje, neki članovi žirija su zabrljali, a onda se galamom vadili, a bilo je tu i prvo glasne ćutnje i pomalo zakašnjele reakcije nekih od prijašnjih vedeta te nagrade, ali i iskrene protestne terenske energije građana. Toliko se dubinskoga u crnogorskom društvu prelomilo i ocrtalo na ovom događaju.
Ne tako davno crkveni velikodostojnici takođe su izazvali revolt dijela javnosti veličanjem četničkih vojvoda Pavla Đurišića i Draže Mihailovića. Jesu li reakcije najvažnijih državnih zvaničnika vrijedne pomena?
MUSIĆ: Na djelu su tzv. politike istorije. Naime, priča o tome da je istorija ono što se dogodilo – priča je za naivne. Ona je jedno od najmoćnijih oružja u politici, slika istorije koju progurate vaš je direktni saveznik u sadašnjosti. Nešto prošlo, nešto mrtvo, kroji sadašnje i živo. I tu leži razlog zašto predsjednik Skupštine radi ono što radi. Njegov govor u Kamniškoj Bistrici ogledni je primjer koliko se toga može lukavo ubrizgati u navodno puko obilježavanje stradanja – Mandić zabašurenom kvazilegalističkom pričom o „JvuO“ (namjerno ne koristeći pojam četnici) gura tu formaciju kao tobože regularnu i tragičnu stranu istorije (lukavo ignorišući činjenicu da je vrhovni vođa te vojske Petar II Karađorđević devet mjeseci prije toga istima naredio staviti se pod NOVJ), navodeći stradalnike iz „Crne Gore, Boke, Sandžaka“ po navici mrvi krovni pojam Crne Gore, uvodi sliku Donje Gradine da bi proparazitirao na kolektivnoj traumi Srba – a ignoriše da su se snage koje oplakuje povlačile sa snagama strukture odgovorne za Donju Gradinu. Radi se o nišnoj ideološkoj materiji, ne bih isključio da tu ima i savjetovanja sa strane. Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo moguće da je u Crnoj Gori bilo demokratskog suočavanja s događajima s kraja i po završetku Drugog svjetskog rata. Kada se nešto gura pod tepih, bez suočavanja, to prije ili poslije eksplodira i to na otrovan način. Propuštena prilika za odavanje počasti istinskim civilnim žrtvama postaje gorivo za savremenu destrukciju. To je ono što se sada zbiva.
Tako ratni zločinac i saveznik ustaša Pavle Đurišić postaje tragično pala figura „bratoubilačkog rata“, a Draža Mihailović, koji se četiri godine bavio antipartizanskim, a ne antifašističkim ratom, aminovao sve što Đurišić i Đujić i rade, sarađivao s Nedićem, primao od njega i Njemaca oružje, a potkraj rata slao emisare (Đukić, Brašić) Paveliću postaje „prvi antifašista Evrope“. Istovremeno se oni drugi, koji nisu po volji, optužuju da su „ustaše“. To su politike istorije u izvedbi. Bijelo postaje crno, noć postaje dan. Ako se zna kako to odigrati. Što se tiče Spajića i Milatovića, razlog zašto ćute u ovakvim neugodnim situacijama je, strah. Čisti strah. Naime, lom epoha i odsudne razlike između pokojnog mitropolita Amfilohija Radovića i Joanikija Mićovića duboke su, a između ostalog se ogledaju i u tome što je pokojni Radović imao autoritet u nemalom dijelu društva i ko god bi ulazio u polemiku s njim birao bi riječi, no nije bilo straha, nije bilo paralize, dok Mićović na raspolaganju ima upravo to - rašireni strah, prećutnu kulturu nezamjeranja. On to zna i vješto koristi da bi proširio svoj manevarski prostor. Izgubljenost i nesnalaženje druge strane sve ovo cementira, ona ne shvata da zgražanjem i recitovanjem glupavih moralističkih pjesmica kojima je istekao rok trajanja nema ni promil šanse pobijediti u ovakvom sofisticiranom kulturnom, narativnom i simboličkom ratu.
Aktuelne su glasine o prekompoziciji vlasti, koju navodno zagovaraju pojedine diplomatske adrese. Koliko u svemu ovome ima istine i realnih mogućnosti?
MUSIĆ: Neki diplomatski krugovi lobiraju za takvu rekonfiguraciju parlamentarne većine, no ovdje možda leži zamka. Ako se pogleda pet godina unazad, uvijek neko opoziciji baci udicu, ona se na nju ulovi, od svega na kraju nema ništa, a u međuvremenu spali vrijeme koje nema - kombinacija s Abazovićem u kojoj ih je Abazović preveslao, umoljavanje Spajiću pa ljutnja nakon odbijanja, nadanje u Milatovića u Podgorici pa implozija te priče u posljednjem trenutku, pumpanje očekivanja pred nikšićke izbore pa hladni tuš i sad, najnovije, priča o „evropskoj vladi“. Bespomoćno plutanje od situacije do situacije, nada, razočaranje, robovanje događajima umjesto stvaranje događaja, a izgubljeno dragocjeno vrijeme za korjenitu regeneraciju. Naravno, nije isključeno da u nekom trenutku dođe do takve rekonfiguracije većine, no u teoriji se i sve ovo prije navedeno moglo dogoditi, a nije. I tako u krug. Čini mi se da se dugoročno upravo suprotno događa, a to je da su stranci sve indiferentniji prema Mandiću. Od priče o crvenim linijama preko sadašnje ćutnje možda idemo ka situaciji u kojoj će on biti potpuno legalizovan, ako već i nije. Ne treba zaboraviti i otkud to dolazi. S jedne strane, Mandić je kapilarna društvena snaga koju je sve teže ignorisati pa se normalizuje, a s druge strane svako zapadno popuštanje režimu u susjednoj državi i pravljenje kombinacija s njima direktno se prevodi u popuštanje Mandiću u Crnoj Gori. Sumirano, u 2025. nema milosti i poklona, vlast se mora znati uzeti, dovesti sve druge pred gotov čin.
Ima li Crna Gora uopšte dostojnu i ozbiljnu opoziciju koja bi mogla uzdrmati vlast, bilo uz pomoć sa strane ili bez nje - na izborima? 
MUSIĆ: Kako stvari stoje trenutno, ako ćemo iskreno, i ne baš. Naime, snaga i izgledi bilo koje opozicije za buduću pobjedu u bilo kojoj državi mjere se u tome koliko ona može uticati na atmosferu u društvu bez direktnih alata vlasti, koliko može progurati svojih istina, svojih slika, svojih tema, svojih kriterijuma, koliko pritiska na vlast može stvoriti, koliko razdora u redove vlasti može unijeti, koliko talasa u društvu može proizvesti, koliko straha može nametnuti. Neka svako sudi vidi li šta od toga u crnogorskom slučaju. Neki kažu da se đeca vlasti bačena u opoziciju ne znaju boriti i bitnije, ne znaju pobijediti. Ima časnih ljudi, ima zdravih načela, ima individualnog talenta i pomaka poput Budve (zdrava saradnja Crnogoraca i crnogorskih Srba nasuprot DB-ovskom podvaljivanju otrova etničkih kavgi), no nema strategije i nema kreative za tektonske poduhvate. Jezik je čas agresivan čas otuđen od realiteta, ispaljuju se fraze i frazice koje novim generacijama ne znače ništa, biraju se teme koje se ne mogu ili ne znaju iznijeti i zato se napadi na Mandića i Spajića od njih odbijaju kao od teflona, barata se virtuelnim postocima koji se prevode u tačno 0% vlasti. Poređenja radi, kada se pogledaju situacije u Hrvatskoj ili Sloveniji u kojima bi snažne stranke koje su bile dugo na vlasti izgubile izbore, one bi u opoziciji grizle, profilisale bi 5-10 imena, pokrenule 4-5medija, realizovale 50-ak terenskih akcija, povezale se s desetinama organizacija, inicijativa, ne bi dale disati vlasti, učinile bi im život nepodnošljivim, i ubrzo bi se vratile na vlast. U Crnoj Gori toga nema ni u tragovima. Pet godina izgubljeno je u nadi da će se vlast nekako dogoditi, pet godina prosutih ni u što. Naravno, može se dogoditi nešto naglo, neka brza izmjena u vlasti, no strategija koja se svodi samo na nadu u to znači još pet godina ničega.
Da li je priča o isključivanju ZBCG iz vlasti logična u trenutku kada lider koalicije Andrija Mandić, čini se, vrlo dobro upravlja situacijom i na domaćem i na međunarodnom planu?
MUSIĆ: Priča o isključivanju zasad nije logična jer trenutna raspodjela troškova i koristi favorizuje trenutnu većinu. Spajić se bavi evropskim putem, investicijama i međudržavnim sporazumima te ignoriše ideološko, Demokrate se bave iscrpljivanjem svojih sinekura do krajnjih granica, a Mandić uparuje dubinske sinekure i inteligentne ideološke zahvate – makroigru. Ako se tome doda benevolentni (ili nedovoljno ispriječeni) strani element – sluti da će ova većina opstati, iako neki funkcioneri PES-a pokušavaju, doduše stidljivo, napraviti otklon od Mandića. Takođe, nezavisno o događajima u susjednoj državi, valja biti oprezan pri proricanju Mandićeve budućnosti – rezultati u Nikšiću pokazali su da je specifično ideološko korijenje pušteno i ne zavisi više samo o tome hoće li režim u susjednoj državi opstati. Dugoročni rad se isplatio. Mandić je prešao put od fatalne koljenice u Kristalu i suđenja za pokušaj državnog udara do prošlomjesečne kolumne u National Interestu, američkom visokoprofilnom političkom časopisu. Jasno je da iza toga stoje finansije i lobistički napori van Crne Gore, koji su mu često i dani/spušteni bez da ga se uvijek pita. No, ne stoji samo to. Tu je i nešto njegovog iskustva, lukavstva i organizacije. Ono čega nema na onim stranama koje bi trebalo da ga pobijede.
Crna Gora je nedavno zatvorila tek jedno poglavlje u pregovorima sa EU. Euforije nije manjkalo među državnim zvaničnicima, uprkos činjenici da je učinjeno daleko manje od najavljenog. Uveliko se priča o drugoj polovini 2026. kada će, kako vlast govori, biti završeni pregovori i zatvorena sva poglavlja. Koliko je, imajući u vidu sporu dinamiku države u ovom procesu, to uopšte realno?
MUSIĆ: Svjedočićemo situaciji u kojoj u drugoj polovini 2026. neće biti zatvorena sva poglavlja, no biće novih pomaka na evropskom putu. Istovremeno, ništa od ovoga neće promijeniti dva, čini se trajna obilježja crnogorskog evropskog puta, proces koji je više karijerni podijum vlasti i opozicije, pri čemu i dalje niko građanima Crne Gore, običnim ljudima, ne objašnjava benefite EU za njih, nego je sve svedeno na dosadnu, neokolonijalnu priču o poglavljima u maniru pokvarenog džuboksa, te činjenicu da bi se vrlo lako moglo dogoditi da Crna Gora dobaci do EU, ali potpuno razvaljena iznutra, zatrovanih odnosa i s veto-igračima izvan same Crne Gore. EU može dati okvir, no ne može osigurati ozdravljenje društva. Sadržaj je ključan. U trenutku kada uđe u EU, što je sadržaj Crne Gore? Kakvi su odnosi između nacija i između ljudi? Kakva je struktura ekonomije, proizvodi li se išta više dodatne vrijednosti, inovira li se? Koji je nivo povjerenja u društvu? Postoji li nada? Rađa li se više ljudi no što umire? Kakav je sastav društvene elite? Kako je najslabijima u društvu? To su ključna pitanja.
U susjednoj Srbiji nastavljaju se studentski protesti koji su naglo skrenuli udesno. Da li je sve to povod da Vučić osigura opstanak na vlasti na krilima ugušene energije kojoj su se radovali mnogi i u Crnoj Gori?
MUSIĆ: Mnoga tumačenja srpskih protesta (i njihovih najnovijih elemenata) koja su se mogla čuti u Crnoj Gori (a i neka u Hrvatskoj) promašila su bit, iz nekoliko razloga. Prvi je taj da onaj ko se lako očara, lako se i razočara. Drugi je taj da se pred tamošnje protestante postavljaju nerealna, neprirodna očekivanja – očekuje se da ideološki budu na liniji onih marginalnih pojava koje su katkad „rado viđeni gosti“ u „regionu“, a u Srbiji (a i drugdje) su politički nebitni, tamošnjem režimu katkad čak i korisni idioti u odnosu na koje on sebe lako oslikava nacionalnim. Treći, ključni razlog, uvijek imati na umu meritum, prirodu režima protiv kojeg se studenti bore. Mladi ljudi se bore protiv režima čiji čelnik rasprodaje zemlju i zdravlje građana Srbije bivajući sluga stranim interesima, koji se kalio na pokličima 100 muslimana za jednog Srbina, koji je iz podruma izvukao i legalizovao razne šljivančanine, kapetane dragane, bokane i slične utvare, režima koji je mladoj djevojci slomio vilicu, a onda oslobodio one koji su to izvršili, režima koji se godinama u gušenju društvenog nezadovoljstva služio brigadama batinaša koje su predvodile osobe koje su mljele druge ljude. Zamjerati svisoka nešto nekome ko se bori protiv toga je neukusno. Mladim ljudima ne treba uskraćivati nacionalni osjećaj ili nametati krivicu, tek tada prijeti opasnost da nacionalno pređe u patologiju. Hoće li nacionalni osjećaj ove generacije na kraju biti zdrav, poluzdrav, nezdrav ili toksičan vrijeme će pokazati, no unaprijed paranoisati bezveze je. Ostaje činjenica da su studenti jedini dosad raskrinkali i načeli tri stuba na kojima je režim počivao. Prvi stub je propagandni monopol na nacionalno. Studenti su pokazali da režim prijeti, galami i srbuje, a istovremeno uništava Srbiju. Drugi stub je ekonomski model u kojem se sirotinji daju mrvice sa stola, a obilno se hrani nova klasa superbogataša. Studenti su pokazali da taj model, čiji je ključni element sistemska korupcija - doslovno ubija. I najzad, treći stub – uništili su lični brend čelnika režima, Aleksandra Vučića, koji je uvijek stajao osjetno bolje od svoje stranke. Natjeravši ga u paniku i defanzivu, pokazali su da se boji, da se ne usudi raspisati izbore (što je uvijek radio kad bi mu zagustilo), jer zna da bi ih prvi put, uza sve izborne mahinacije, izgubio.
Istovremeno, nemam nikakve iluzije da dio onih koji protestuju (ili ih vode) ne pršti od ljubavi prema Crnoj Gori, blago rečeno. No, ako ćemo iskreno – koga briga? Crna Gora mora brinuti za sebe, osnažiti sama sebe, a ne očekivati tuđu milost ili ukomirano obnavljati propalu Jugoslaviju. Odnosi u susjedstvu zasnovani na čistim računima, korektnom postupanju, čak i suzdržanosti, bez (lažnog) bratimljenja i bez (prave) mržnje, bili bi zdravije i održivije rješenje od učitavanja želja i jeftine patetike.

1250x600

1084x550

Musić: Dok Mandić lukavo koristi politike istorije, strategija opozicije vodi u još pet godina ničega

Koalicija Za budućnost Crne Gore (ZBCG) - organski rast i korjenita, tektonska promjena u društvenom tkivu, nije samo do zle zavjere nego i do inteligentnog, razrađenog i perfidnog pristupa - prokomentarisao je politikolog iz Zagreba Aleksandar Musić nakon lokalnih izbora koji su danas održani u Nikšiću i Herceg Novom.
On je, u objavi na društvenoj mreži X (bivši Tviter) ocijenio da je Pokret Evropa sad (PES) za dvije godine razočarao dvije trećine svojih birača, te da su živi štit koalicije ZBCG.
- Sljedeći ciklus pet odsto - prognozira Musić.&nbsp;
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2Falexlexmusic%2Fstatus%2F1911501812664074679%3Fs%3D54&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
Osvrnuo se i na Demokratsku partiju socijalista (DPS).
- Isto radiš, isto fasuješ, pet godina tavorenja i efektivno pušiona za pušionom, sad još jače rokati - naveo je Musić.
Za Demokrate je ocijenio da padaju brže nego očekivano.
- Reputacijom potrošeni, a graničnim biračkim bazenima ZBCG-om pojedeni - istakao je Musić.
Stranka evropskog progresa (SEP), prema njegovim riječima, predstavlja amaterizam.&nbsp;
- I dosada od starta grupacije, sada i službeno presuđeno - dodao je on.
Ocijenio je da je Građanski Pokret URA Dritan Abazović poslao na smetlište.
- URA - Abazović podojio, pedaliran na smetlište - prokomentarisao je Musić.
Osvrnuvši se na Evropski savez (ES), rekao je da im je srce na mjestu, ali da su bez para i znanja osuđeni na male ambicije.

Musić: ZBCG - nije samo do zle zavjere nego i do inteligentnog, razrađenog i perfidnog pristupa, PES im je živi štit

Ono najsramotnije, najnecrnogorskije, ono je što je u svakom raskoraku sa crnogorskom tradicijom (kako god da doživljavaš Crnogorce, da li kao nacionalne Crnogorce ili crnogorske Srbe, zavisno koji dio društva gledaš), je nepojavljivanje državne vlasti na komemoraciji na Cetinju.
To je ocjena Aleksandra Musića, politikologa iz Zagreba. On je u emisiji na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT) kazao da je to jezivo ubistvo na Cetinju i zaista bestidna reakcija vlasti, ono što je hiljade mladih ljudi izvelo na ulice.
- Ovo što se dogaša u Crnoj Gori je zapravo autonomno. Tragedija je možda nešto drugačija, u smislu društvenih okolnosti, nego u Srbiji, ali je trauma i ono što dolazi na površinu jednako intenzivno - rekao je Musić.
Na dan kad su ti ljudi pobijeni, podsjeća on, policija je nekoliko sati lutala, ministar policije se bavio time kakav mu je odsjaj naočara u kameri, a niko iz vlasti se nije pojavio.
- Devet policajaca je bilo u gradu. Pa su poslije manipulisali sa snimcima kamera, pa je to završilo u srpskim tabloidima, što znači da neko i u tako jezivoj tragediji diluje ispod stola snimke koji bi trebalo prvo biti dostupni policiji, pa onda javnosti - dodao je Musić.
<h2>,,Ti mladi ljudi su jako strpljivi"</h2>
Dodao je da protest mladih ljudi u Crnoj Gori ima procrnogorski šmek. 
- Protest se zove ,,Kamo Śutra?". To su neki koristili da je to nekakvo crnogorsko nacionalističko divljanje. Veze nema sa vezom, dolaze ljudi iz svih stranaka i različiti djelovi društva podržavaju - inženjeri, arhitekte, akademski djelatnici. Ti mladi ljudi su takođe jako strpljivi, jako inteligentni, vrhunskih vizuala. I tačno gađaju tamo gdje treba - rekao je Musić.
<h2>,,Stranka odgovorna za sigurnost možda najparazitskija stranka koju je svijet ikada vidio"</h2>
Stranka koja je odgovorna za sigurnost u Crnoj Gori, za policiju i tajne službe je možda, navodi on, najparazitskija stranka koju je svijet ikada vidio.
- To je stranka Demokrate. Demokratska Crna Gora, čiji je lider jedan od ,,persona non grata" u Hrvatskoj, koji se dugo migolji. On bi bio dobar sa Hrvatskom i Evropom, ali kad je biti ili ne biti - onda klekne pred moćnijeg, pred onog kojeg se boji a to je u konkretnom slučaju Andrija Mandić i njegov gospodar. To je stranka ljudi koje, da ih zajedno staviš, nemaju pet godina radnog staža. Samo im je do službenih automobila, do popeka. Popek je neka vrsta crnogorske verzije pohovane svinjetine - dodaje Musić.
To im je zapravo, dodaje on, politički rad.
- Uhljebljivanje, prežderavanje, bujanje stomaka. A što se tiče dužnosti koju imaju prema društvu, prema sigurnosti - od toga nema ništa.
<h2>U Crnoj Gori - trokomponentna vlast</h2>
Ono što je zanimljiva politička dinamika jeste, dodaje on, da sada imate trokomponentnu vlast Milojka Spajića i Pokreta Evropa sad koji u sebi ima sve i svašta, različite struje koje vuku na različite strane i oni imaju određenu podršku Evrope.
- Zatim stranka Demokrate koji se isključivo bave vlastitom koristi i muljanjem - dodaje Musić.
I kako smatra hrvatski politikolog, Novu srpsku demokratiju kao trećeg činioca Novu srpsku demokratiju (NSD) i Demokratsku narodnu partiju (DNP) - Mandićev dio koalicije.
- Oni rade jedan dubinski, tektonski, dugoročni posao. Radi ga vrhunski. Mogu ja o njima ideološki misliti šta god želim, oni su najinteligentniji i najuspješniji igrači u Crnoj Gori. U pogrešnom cilju, po mom mišljenju, ali rade to poprilično suvereno - smatra Musić.
Ta skalamerija, dodaje on, to nekako plovi.
<h2>Opozicija - terminalno nesposobna</h2>
- Mnogi su gasili vatru benzinom pa su izazvali požar. Oni su odmah, loptaški, pokušali opoziciji pripisati proteste u Crnoj Gori. Mandić ne, ali ostali da. Ko god posmatra crnogorsku političku scenu vidi da je opozicija terminalno nesposobna - dodao je Musić.
On je rekao da je opozicija izgubila četiri godine i 15 izbora.
- Sve moguće izbore. Ne može, nije u stanju izreći jednuu razumljivu rečenicu prosječnom građaninu u Crnoj Gori, a kamoli da organizuje hiljade mladih ljudi koji izbjegavaju sve nagazne mine prijašnjih vremena. Pa su se tako odredili i stavili distancu prema starom i prema novom trenutnom i traže neke načelne stvari - rekao je politikolog.
Crna Gora je mala, ona je manja od Srbije, teritorijalno je manja od Srbije, pa je onda i, dodaje, broj ljudi nešto manji.
- Ali po nivou inteligencije, unikatnosti i zapravo zdravih stvari koje bi svako trebalo potpisati nezavisno od toga kako se nacionalno izjašnjava, to je jako ugodno iznenađenje. Ono što lično posmatram je to kako će se to u nekom trenutku preliti na nešto trajnije. Hoće li biti obavještajno bušeno spolja ili iznutra i hoće li biti obavještajno bušeno od trenutnog, i hoće li zbog nekih starih sujeta biti bušeno od onog starog, u svakom slučaju Crna Gora je barem malo prodisala. A i to je na tragu njene istorije, jednog slobodarskog načina gledanja na ovaj život - dodaje Musić.
On dodaje da je to naslijeđe ono koje uči da je čojstvo ono koje mora biti prvo.

Musić: Ono najsramotnije povodom tragedije je nepojavljivanje državne vlasti na komemoraciji na Cetinju

Dogodi se jezivo masovno ubistvo – a državna vlast se ne pojavi na komemoraciji pobijenim građanima. To su već sama po sebi vrata društvenog pakla – stvari ne mogu ostati na tome, jer društvo uvijek reaguje – ocijenio je za Pobjedu politički i medijski analitičar Aleksandar Musić iz Zagreba. On je u razgovoru za Pobjedu ukazao na primjere bizarne reakcije crnogorske vlasti na ispoljeno nezadovoljstvo građana zbog rupa u sistemu bezbjednosti ogoljenih prvojanuarskim masakrom na Cetinju. Komentarišući situaciju u kojoj se partijskim saopštenjima pokušava obesmisliti zahtjev neformalne grupe studenata „Kamo śutra“ i njihov poziv na odgovornost čelnika bezbjednosnog sektora zbog drugog masovnog zločina u istom gradu za dvije i po godine, Musić ističe da u analizi turbulentnih situacija uvijek treba krenuti od osnova. Umjesto toga, kako navodi, politički nastupi stranke iz vlasti koja drži funkcije u bezbjednosnom sektoru proizveo je kontraefekat po njih same. - Demokrate su gasile vatru benzinom, pa izazvale požar – okarakterisao je Musić medijske nastupe te partije čiji su stranački kadrovi u sektoru bezbjednosti - ministar unutrašnjih poslova Danilo Šaranović i potpredsjednik Vlade za politiku bezbjednosti Aleksa Bečić - suočeni sa zahtjevima neformalne grupe studenata „Kamo śutra“ da podnesu ostavke. <h2>Umjesto ostavki, traže mete</h2> Njihovo povlačenje sa pozicija studenti su istakli kao polaznu osnovu za temeljne reforme i odlučne korake za unapređenje sigurnosti građana i neutralisanje političkih podjela i na njima zasnovane opšte polarizacije crnogorskog društva. Neformalna grupa studenata ustala je zbog toga što niko iz vladajuće garniture nije prepoznao makar objektivnu ili moralnu potrebu da odstupi sa pozicija nakon što je prvog dana ove godine poslije svađe u lolalnoj kafani Aco Martinović, prije nego je presudio sebi, na ukupno pet lokacija u prijestonci ubio 12 osoba, uključujući i dvoje djece, a ranio četvoro sugrađana.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250109070152_bb57b39d3381a54da51b85bd3fb685d2c2153d7d816f66315dbe5a33db6182b1.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250109070152_bb57b39d3381a54da51b85bd3fb685d2c2153d7d816f66315dbe5a33db6182b1" data-rendition-name="original" width="1920" height="1451" loading="lazy" alt="Aleksandar Musić"> </figure>  Obrazloženi zahtjevi i bunt zbog ugrožene sigurnosti građana kojima niko nije bio u stanju da garantuje bezbjednost, kao i prateća podrška univerzitetskih profesora, saradnika u nastavi, kao i umjetnika i kulturnih djelatnika, dočekana je na nož od stranke čiji kadrovi drže MUP i dio Vlade. Plaćenim objavama na društvenim mrežama, Demokrate su u jednom od partijskih saopštenja, pokušavajući da argumentuju tvrdnje da iza protesta stoji DPS, naveli da je neformalna studentska grupa namjenski oformljena 1. januara. Previdjeli su ili namjerno preskočili činjenicu da su članovi „Kamo śutra“ aktivno protestovali u decembru, pružajući podršku kolegama- studentima u Srbiji i Hrvatskoj, kao i organizatorima prošlogodišnjih protesta „Neka bude kazna neprestana“ u Podgorici koji su bili reakcija na zataškane slučajeve seksualnog uznemiravanja u školama. <h2>Agresijom na freške rane</h2> Aleksandar Musić nije mogao da ponudi uporedni primjer koji bi izjednačio sa taktikom Demokratske Crne Gore koja na zahtjeve akademske zajednice odgovara etiketiranjem ne samo studenata već univerzitetskih profesora, akademika, umjetnika i književnika i svih koji su stali u odbranu prava na građansku reakciju i bunt. - Demokrate su u ovoj situaciji primijenile možda najgluplju komunikacijsku taktiku kojoj sam ikad svjedočio – na još svježe rane masovnog ubistva krenuli su agresijom i crtanjem meta na licima svojih sugrađana. Kao da to nije bilo dovoljno – nakon što su optužili nevine ljude i osramotili se, naprasno mijenjaju ton pa govore o tome da među prosvjetnicima 'ima poštenog svijeta', ne shvatajući da ako si krenuo jednim smjerom tako radikalno, svaki otklon od tog smjera, koliko god bio suicidalan – još je gori jer pokazuje tvoju strah i slabost. Iz lošeg u gore – kategoričan je Musić. Prema njegovim riječima, ista stvar bila bi i napad na akademske radnike. - Ne postoji akademski radnik na ovom svijetu koji nema neke svoje političke preferencije, neki imaju članske karte, no ići na cijelu jednu društvenu grupaciju čizmom – bilo bi i uvijek jeste neinteligentno – smatra sagovornik Pobjede. <h2>Partije na mukama</h2> Musić ukazuje da ovi događaji, rastom podrške i iz drugih domena društva osim one studentske – „polako dobijaju svoj život i to postaje problem za svaku vlast“. - Neki funkcioneri pokreta Evropa sad neoprezno su uletjeli u percepcijsko minsko polje, pokušavajući reciklirati istu priču, a onda na teži način naučili da se bezrazložno sramote – i to za očuvanje tuđe nesposobnosti i tuđih privilegija. Pretpostavljam da u PES-u trenutno kuva jer su stalno rastrgnuti između Demokrata i NSD-a/DNP-a/SNP-a, najistureniji su u izvršnoj vlasti, a svako malo im u krilo doleti neka bomba tuđe nesposobnosti ili tuđih ideoloških eksperimenata. No to je, naravno, njihov problem. Nezavisno od drugih, Milojko Spajić morao je biti na Cetinju na komemoraciji i tačka – smatra Musić. Prema njegovim riječima, iz ugla političke analize događaja, „kao najinteligentniji i najlukaviji crnogorski političar po običaju se pokazuje Andrija Mandić“. - Iako bi se očekivalo da će on zbog svoje ideološke pozicije prvi zajahati priču o OKG-u, mafiji, DPS-u itd. – Mandić je iskusan, ima puno utakmica u nogama – zna da čim imaš društveno osjetljiv trenutak i tisuće ljudi na ulicama – pametnije je pričekati i vidjeti, pustiti druge da se izranjavaju, pa onda povući potez kad je na obzoru već neki izgledni ishod. Ono što Mandić ima reći suptilno ili manje suptilno kaže kroz Borbu i IN4S, a mimo toga – čeka i vreba – ocjenjuje Musić. On smatra da DPS, koji Demokrate optužuju da stoji iza ovoga, doslovno ne zna što bi. – Osjećaju da moraju učiniti nešto, no po običaju ne znaju što i zato su i u ovom društvenom procesu uglavnom pasivni promatrač. Sa druge strane, predsjednik države Jakov Milatović kalkuliše, te će, kao i uvijek do sad, prekalkulisati samog sebe i nikoga drugoga – zaključio je Musić. <h2>Protesti</h2> Prvi protest neformalne grupe studenata „Kamo śutra“ održan je 5. decembra ispred zgrade MUP-a u Podgorici, a podršku im je dalo više hiljada građana. Prethodilo mu je ispoljavanje revolta u petak 3. januara ispred zgrade Vlade, u momentu dok je u objektu zasjedalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost povodom događaja na Cetinju.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250109070152_a471f164894ffac14c775379919ff08eb275b5ea853f03ab640494835c84d91b.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250109070152_a471f164894ffac14c775379919ff08eb275b5ea853f03ab640494835c84d91b" data-rendition-name="original" width="1920" height="1280" loading="lazy" alt="Radoje Cerović"> <figcaption>Radoje Cerović(Photo: Pobjeda/Dobrilo Malidžan)</figcaption> </figure>  Povod i tog skupa bilo je što niko od rukovodilaca sistema bezbjednosti nije podnio ostavke, niti je prepoznao makar objektivnu odgovornost za najteži zločin u novijoj crnogorskoj istoriji. I nakon tog protesta reagovala je Demokratska stranka, koja je širila lažne informacije, objavljujući slike učesnika protesta za koje je navodila da su ljudi koji, kako se ispostavilo, nijesu uopšte bili prisutni, odnosno, objavljivali su pogrešan identitet. Građani su poručili da traže ostavke, da se nestručni zamijene stručnima, zahtijevaju rigoroznije zakone... Među više stotina okupljenih bilo je i građanskih aktivista, umjetnika, ljudi iz raznih branši, ali i raznih gradova. Kao jedan od učesnika tog protesta psiholog i komunikolog Radoje Cerović kazao je u izjavi za Pobjedu da je ono što se dogodilo na Cetinju posljedica obezglavljenog sistema bezbjednosti. - Policija je samo jedan od tih primjera. Bez profesionalaca, bez ljudi kojima je to struka, bez ljudi sa iskustvom i onih koji razumiju kako funkcionišu sistemi ne može se upravljati državom. Ili je namjera da se sistem sruši ili je postupanje posljedica kolosalnog oblika amaterizma, improvizacije što dokazuje da ovi ljudi, na ovakav način, nisu dorasli da upravljaju mjesnom zajednicom, a ne državom – kazao je Cerović.

Demokrate gasile vatru benzinom, pa izazvale požar

Požar koji je prije dva dana izbio u Buljarici i proširio se na područje Čanja, velikim naporom vatrogasaca, loializovan je i stavljen je pod kontrolu, piše Bar info.
- Hrvatski kanader trenutno prikuplja vodu kod Kraljičine plaže, nakon čega će početi sa dejstvom. Jednu količinu vode će izbaciti u Čanj, a ostatak na požarište u Buljarici - saopštio je za Radio Bar i Bar Info Aco Vulević, komandir barske Službe zaštite i spašavanja.

Požari u Čanju i na Volujici lokalizovani, vatru gasi i hrvatski kanader

Druga noć Balkan Dance Festivala u Baru protekla je u znaku nezaboravne energije i vrhunskog muzičkog programa.&nbsp;
Na sceni su zasijali izvođači koje publika obožava, atraktivna Rada Manojlović i bez sumnje, najveća balkanska muzička ikona, Aca Lukas.&nbsp;
Već na samom početku atmosfera u dvorani dostigla je vrhunac.&nbsp;
Publika je horski pratila svaku pjesmu, a Rada je dodatno podigla adrenalin kada je, usred nastupa, sišla među publiku i zajedno s njima zapjevala svoje hitove. Nakon Radinog nastupa na scenu je stupio Aca Lukas, čiji koncerti tradicionalno donose posebnu dozu euforije.&nbsp;
Njegov prepoznatljivi glas, bezvremenski hitovi i neposredna komunikacija s publikom digli su cijelu dvoranu na noge. Iako važi za jednog od najpopularnijih pjevača među svim generacijama, Lukas priznaje da mu posebno imponuje što ga sve više prate mlađi obožavaoci.&nbsp;
- Posljednjih godina publika se nekako razdijelila, ali nevjerovatno mi je koliko sada na mojim nastupima ima mladih ljudi. To mi je posebno drago. Meni je najvažnije da svi koji dođu, odu zadovoljni i da požele da se vrate - poručio je Lukas.&nbsp;
Ponedjeljak veče u Baru već se upisuje među događaje o kojima će se dugo govoriti.&nbsp;
Festival se nastavlja velikim finalom večeras u dvorani „Topolica“, gdje će publiku zabavljati Slaven Đukanović i autentična Barbara Bobak, koji će svojim hitovima i zanimljivim repertoarom u velikom stilu zatvoriti ovogodišnje izdanje Balkan Dance Festivala.

Aca Lukas digao Bar na noge, Rada Manojlović sišla u publiku

Službenici Uprave policije preduzimaju sve neophodne mjere i radnje sa ciljem utvrđivanja uzroka požara koji su u posljednja dva dana aktivni na teritoriji više opština i regija širom države, a angažovani su helikopter, dronovi i kompletan raspoloživi sastav policije.
- Sa ciljem adekvatnog odgovora na ovaj ozbiljan bezbjednosni i ekološki izazov, aktivirani su svi raspoloživi kapaciteti policije. Aktivnosti će se sprovoditi i putem nadzora iz vazduha, sa posebnim fokusom na identifikaciju i postupanje prema osobama koje - bilo namjerno ili iz nehata - izazivaju ili podmeću požare - ističu u saopštenju. 
Uprava policije će, kako dodaju, prema takvim osobama preduzeti represivne mjere, odnosno biće na udaru zakona i procesuirana u skladu sa važećim zakonskim propisima.
- Tokom požarne sezone u protekla dva mjeseca službenici Uprave policije su identifikovali i procesuirali šest osoba osumnjičenih za izazivanje opšte opasnosti i to po jedna osoba u Podgorici, Herceg Novom, Danilovgradu i Bijelom Polju i dvije osobe u Ulcinju - precizirano je u saopštenju.
Uprava policije apeluje na građane da pokažu maksimalnu odgovornost i oprez, posebno imajući u vidu pojačan rizik od izbijanja požara usljed produženog sušnog perioda i izuzetno visokih temperatura. 
- Bacanje cigareta iz vozila u pokretu, kao i paljenje vatre, baklji ili korišćenje drugih potencijalnih inicijatora požara predstavljaju ozbiljnu prijetnju po bezbjednost ljudi, imovine i životne sredine, te mogu dovesti do širenja požara velikih razmjera - naglasili su u saopštenju.
Pozivaju sve građane da, bez izuzetka, pruže podršku nadležnim institucijama i Upravi policije i bez odlaganja prijave svako sumnjivo ponašanje, kretanje osoba ili aktivnosti koje mogu ukazivati na pokušaj izazivanja požara, kako prije, tako i nakon njegovog izbijanja.
- Uprava policije će preduzeti sve zakonom propisane mjere i radnje i pojačati prisustvo na terenu, s ciljem identifikacije i procesuiranja počinilaca, ukoliko se utvrdi da je uzrok požara ljudski faktor. Na raspolaganju Upravi policije će biti angažovani i helikopter Ministarstva unutrašnjih poslova, kao i dronovi Uprave policije koji će obavljati nadzor iz vazduha sa ciljem što efikasnijeg otkrivanja aktivnih požara i identifikacije potencijalno odgovornih - navodi se u saopštenju.
Ističu da su kompletni kapaciteti operativnog i uniformisanog sastava policije i pripadnici specijalnih jedinica stavljeni u pripravnost i angažovani na terenu s ciljem zaštite života i imovine građana, pružanja asistencije nadležnim službama, pomoći ugroženima, te osiguravanja reda i bezbjednosti na pogođenim područjima.

Službenici Uprave policije istražuju uzroke požara i identifikuju potencijalne osumnjičene, kompletan raspoloživi sastav na terenu

Nikada neće zacijeliti rane desetina cetinjskih porodica čije najmilije su u smrt odnijela dvojica sumanutih ubica – dvadeset troje mrtvih u dva masovna zločina za nepunih godinu i po. Među ubijenima su četvorica dječaka, po dva rođena brata u oba masakra. A teško da će ikada zacijeliti i sramota Države Crne Gore zbog postupanja policije u ova dva slučaja, kao i zbog činjenice da su familije žrtava i preživjeli bukvalno ostavljeni sami i prepušteni svome bolu. Sramota državnih vlasti je i što te porodice preživljavaju i svojevrstan državni zločin upornim odbijanjem institucija da pruže odgovore na brojna pitanja, prije svih o odgovornosti bezbjednosnog sektora, kako institucinalnoj, tako i pojedinačnoj. Velika je bruka vlasti da niko od policijskih zvaničnika nije ni pomislio da preuzme, ako ne objektivnu, makar moralnu odgovornost i činom ostavke pokažu da osjećaju bar nelagodu za dva masovna zločina u crnogorskoj prijestonici – prvi 12. avgusta 2022. i drugi 1. januara ove godine. <h2>UŽAS MEDOVINE</h2> Treća je godišnjica masakra u Medovini. Mještanin Vuk Borilović tog kobnog 12. avgusta počeo je krvavi pir u svojoj kući. Meta mu nije bila njegova porodica, nijesu bili tu, već podstanari Martinovići. Nataša (35) i njena dva sina Mašan (11) i Marko (8). Miloš Martinović koji je toga popodneva poslom bio u Budvi u telefonskim razgovorima sa suprugom svjedočio je tragediji svoje familije, bespomoćan da im pomogne. A onda ga je nazvao i Borilović, kada mu je pobio porodicu. - ...ja sam ga pitao - đe su mi đeca, a on mi kaže: „Nema ni moje ni tvoje đece, sve sam ih pobio“ – isječak je potresnog svjedočenja Miloša Martinovića u istraživačkom dokumentarnom serijalu „Masakr odgovornosti“, novinarki Svetlane Đokić i Milice Babić emitovan na Televiziji E 2023. godine U Cetinje je iz Budve stigao za 13 minuta, ali već je bilo kasno. Ne sluteći da hrli ka smrti u Medovinu je toga popodneva dojurio i Borilovićev ujak Goran Đurišić (54) vjerujući da će uspjeti da urazumi sestrića, ali ga je ovaj hladnokrvno ubio, kao i Milana Mitrovića (37), kuma Martinovića, koji je pohitao da pomogne kumovskoj familiji. Upadao je Borilović u kuće svojih komšija i pucao na svakoga koga je zatekao. Ubio je Dimitrija (78) i Danicu (74) Drecun u njihovom domu, a njihovog sina Rajka (56) na kućnom pragu. Smrtonosne hice ispalio je i u sestre Aleksandru (52) i Milu (51) Radunović u njihovoj kući. Petoro komšija iako ranjeni, preživjeli su - Filip Đurković, Aleksandar Drecun, Slavica Zvicer, Mileva Ramadanović, Darinka Čelebić. Perživio je i policajac Ljubiša Maksimović, koji se među prvima pojavio u Medovini, ne sluteći razmjere tragedije. Supruga i četvoro djece Vuka Borilovića nijesu toga dana bili na Cetinju. Prema nezvaničnim informacijama, nekoliko dana ranije otišli su van grada. Vuk Borilović masakr je počinio svojom lovačkom puškom, za koju je imao dozvolu, iako je godinu ranije uhapšen zbog brutalnog nasilničkog napada na svoga šefa, u dvorištu njegove kuće, zbog čega je i osuđen. Osim što ga je teško povrijedio, demolirao mu je autobil i kamenjem gađao u prozore kuće. Policiji, nažalost, to nije bio alarm da mu oduzme oružje.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250812070840_bc3345cc819703dfc074b04bf80d420843f292e4ba6674e977ba16e54068654d.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250812070840_bc3345cc819703dfc074b04bf80d420843f292e4ba6674e977ba16e54068654d" data-rendition-name="original" width="1920" height="1280" loading="lazy" alt="Paljenje svijeća "> <figcaption>VUK BORILOVIĆ POBIO 10 OSOBA: Paljenje svijeća Cetinje 2022. godine (Photo: Pobjeda/Stevo Vasiljević)</figcaption> </figure>  <h2>KRIVIČNE PRIJAVE</h2> - Pokrenuli smo krivične postupke protiv šefova cetinjske i podgoričke policije, a u međuvremenu je Osnovno državno tužilaštvo pokrenulo krivični postupak protiv funkcionerke MUP-a Olivere Krivokapić, zbog nesavjesnog rada u službi. Ona 13 mjeseci nije od Vuka Borilovića oduzela oružje, odnosno pokrenula proceduru, iako je dobila obavještenje od kriminalističke policije Cetinja da je protiv njega pokrenut krivični postupak zbog nasilničkog ponašanja. Na taj način direktrno je prekršila član 50 Zakona o oružju, jer je licu koje je izvršilo takvo krivično djelo i po Zakonu i po internim aktima policije oružje moralo da bude oduzeto. Godinu kasnije, on je sa tom puškom za koju je imao dozvolu i izvršio masakr na Medovini – kaže za Portal ETV advokat porodica žrtava i preživjelih Zdravko Đukanović. Nažalost, ističe on, tragedija na Cetinju se ponovila 1. januara ove godine, za što smatra da odgovornost snose institucije. - Jedan od ključnih razloga za ponavljanje ovakve tragedije je okolnost da protiv odgovornih lica u policiji zbog neadekvatne reakcije na Medovini nije pokrenut krivični postupak, nego tek u martu ove godine. Uvjeren sam da je takav postupak pokrenut ranije protiv svih odgovornih lica sigurno bi se ozbiljnije pristupilo kontroli bezbjednosne situacije u Crnoj Gori, pa i na Cetinju i da je na taj način, moguće, i ova druga tragedija mogla da bude izbjegnuta – smatra Đukanović. Poručuje da ovakve tragedije društvo mora da percipira „kao posljednju opomenu i nauk da svi odgovorni za propuste u svom radu moraju biti kažnjeni u skladu sa zakonom“.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250812070840_6b90b288a8312ffa0db177dbe206792ea670df7fe0afeadcc68d3428a64c30eb.webp" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250812070840_6b90b288a8312ffa0db177dbe206792ea670df7fe0afeadcc68d3428a64c30eb" data-rendition-name="original" width="900" height="556" loading="lazy" alt="Medovina "> <figcaption>Neprihvatljivi propusti policije tokom akcije u Medovini</figcaption> </figure>  - Izbjegavanje, odugovlačenje i nezakonito vođenje postupaka je velika šteta za društvo. Porodice žrtava i ja kao njihov zastupnik bez izuzetka nećemo odustati od gonjenja svih onih za koje se utvrdi da su odgovorni za ovu tragediju svojim činjenjem ili nečinjenem - bez razlike – zaključio je Đukanović. On je krivično procesuirao načelnika Centra bezbjednosti Podgorica Gorana Jokića i tadašnjeg šefa cetinjske policije Dalibora Šabana, zbog sumnje da su počinili krivično djelo nesavjestan rad u službi. U vrijeme masakra u Medovini na čelu Ministarstva unutrašnjih poslova bio je Cetinjanin Filip Adžić, funkcioner Ure, koji nije ni pomislio na ostavku iz moralnih razloga, kao ni tadašnji direktor Uprave policije Zoran Brđanin. Nijesu na odgovornost pozvali ni Jokića i Šabana.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250812070844_f140e545612795b3273b93741f2cbadecbe09f7951cc2a73ac55a78adc8cdbcc.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250812070844_f140e545612795b3273b93741f2cbadecbe09f7951cc2a73ac55a78adc8cdbcc" data-rendition-name="original" width="1118" height="745" loading="lazy" alt="Kuća Borilovića"> <figcaption>Kuća Vuka Borilovića, kao simbol zla, porušena 31. decembra 2023. godine</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250812070844_1158a69635843af8ca5ebc978688e59c7dd13d7f0e6812043df6f6a0101b4386.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250812070844_1158a69635843af8ca5ebc978688e59c7dd13d7f0e6812043df6f6a0101b4386" data-rendition-name="original" width="1636" height="921" loading="lazy" alt="Filip Adžić i Zoran Brđanin"> <figcaption>BEZ OSTAVKI: Filip Adžić i Zoran Brđanin</figcaption> </figure>  <h2>BEZOČNA STIGMATIZACIJA</h2> Da crnogorsko društvo i vlastodržci nijesu naučili lekcije iz dva užasna masakra u Prijestonici, nažalost, potvrđuju i neki nedavni događaji, a pogotovo sramni pokušaj parlamentarne većine da Skupština usvoji prijedlog izmjena Zakona o javnim okupljanjima i javnim priredbama. Jedini cilj ove inicijative bio je da se onemoguće porodice žrtava u Medovini i građanke i građani Cetinja da organizuju svakodnevne proteste, odnosno blokadu magistralnog puta na Kruševom ždrijelu, kao legitmni pritisak na vlasti da im pruže odgovore i da odgovorni preuzmu odgovornost. Zasipali su javnost sramotnim stranačkim saopštenjima i izjavama partijskih funkcionera. Najbeskrupulozniji je istup izvršnog direktora Pokreta Evropa sad Vlada Bojovića koji se čak usudio da kaže kako je blokada saobraćaja na Kruševom ždrijelu „namjerna opstrukcija turističke sezone“, te da su među učesnicima „rođaci funkcionera DPS i potraživanih BIL lica“?! Pod pritiskom opozicije, civilnog društva, medija i intelektualaca koji su alarmirali međunarodne adrese upozoravajući da se ovim aktom krše temeljna prava crnogorskih građanki i građana, prijedlog izmjena zakona je povučen iz skupštinske procedure. Dio našeg društva, nažalost, bez obzira na sve, nastavlja sa stigmatizacijom porodica žrtava dva cetinjska masakra, pa je partija predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića i 7. avgusta zatražila reakciju policije „na višemjesečne blokade saobraćaja koje ometaju funkcionisanje čitave države i uništavaju njenu ekonomiju“. Ovo su poručili nakon što su institucije naložile uklanjanje spomen obilježja, odnosno kipa ratnog zločinca iz Drugog svjetskog rata, saradniku nacista, masovnog ubice Pavla Đurišića koji su postavili na privatnom posjedu u selu Gornje Zaostro nadomak Berana. Đurišićev kip, ipak je, očekivano, završio na sigurnom - u lokalnoj crkvi Crkve Sebije, a novoimenovani mitropolit ove vjerske zajednice Metodije Ostojić poručio je policiji da dođe ako smije?! <h2>VEZE SA CRKVOM</h2> Oba zločinca koji su počinili masakre na Cetinju, ispostavilo se, bili su vjernici ove crkve. Cetinjanke i Cetinjani tvrde da su imali i istog takozvanog duhovnika, odnosno svještenika kojem su se ispovijedili i sa njim dijelili svoje tajne. U nedavnom razgovoru za dnevne novine Pobjeda te informacije potvrdila je i Vesna Pejović, koja je u Medovini izgubila kćerku i dva unuka. Kazala je da je ta informacija poznata i nadležnima, ali da ona ne zna da li je taj svještenik ikada saslušan. Uvjerena je i da su oba masovna zločina na Cetinju teroristički akt. A zbog upornog odbijanja nadležnih da komuniciraju s javnošću i predoče apsolutno sve detalje dva masovna zločina, Prijestonica je tri godine „zarobljena“ prepričavanjem raznih verzija okolnosti pod kojima su se dogodile tragedije, šire se poluistine, ali ulazi i u zonu opasnih teorija zavjere. Crnogorske vlasti i institucije pokazale su se nedoraslim i nezrelim da pruže adekvatan odgovor na ova dva događaja, već su uporno plele mrežu laži, pokušavajući da se riješe bilo kakve odgovornosti, toliko da se više ne umiju nositi sa neistinama kojima smo bili zasuti. I zato ćute. Jer, sve što kažu suprotstavljeno je onome što su ranije rekli. - Blokade Kruševog ždrijela na Cetinju se nastavljaju i sigurno se nećemo pomjeriti dok ne budu procesuirani oni koji treba da budu, a moralnu odgovornost su pokazali – poručila je nedavno u glavnoj informativnoj emisiji Televizije E „24 sata“ Vesna Pejović. Bila je jasna – iako nadležni ponavljaju da je na istragu o Medovini stavljena tačka i da je završena, da to nije tako. - ...ni korak nijesu napravili, jer sve dok se bude žmurilo na činjenice koje sam im u sto primjera donijela, onda se ne može zaključiti Medovina tek tako - rekla je Pejović i apelovala da se sprovede „međunarodna istraga“ tog zločina. Ona se za pomoć obratila i Europolu, ali i briselskoj administraciji, jer od ovdašnjih institucija više nema očekivanja. <h2>INSTITUCIONALNI MUK</h2> Pejović i građanke i građani okupljeni na protestima na Kruševom ždrijelu nade ne polažu ni u aktuelnog ministra unutrašnjih poslova Danila Šaranovića i v.d. direktora Uprave policije Lazara Šćepanovića. Traže njihove ostavke. Sve ono što se pokazalo ka ozbiljan problem u funkcionisanju crnogorske policije u kriznoj situaciji tokom policijske akcije u Medovini 2022. godine, ispostavilo se, nije ni pokušano da se ispravi, već su pravljene istovjetne greške. Kao i njihovi prethodnici, Šaranović i Šćepanović, međutim, bježe od bilo kakve odgvornosti i isto tako pletu mrežu laži. Što je sve saopšteno na sjednici skupštinskog odbora za bezbjednost i odbranu, krajem maja, na kojoj je tema bila postupanje policije u tragedijama na Cetinju 12. avgusta 2022. i 1. januara ove godine javnost ne zna, jer je održana u „gluvoj sobi“. U javnom dijelu sjednice Šćepanović je kazao da je „bezbjednosni sektor naslijeđen i nije bio spreman za velike izazove sa kojima se suočavala policija“. Maltene isto je konstatovao i ministar Šaranović rečenicom da je „korijen problema bezbjednosna politika i način kako je vođena Uprava policije u prethodnom periodu“. Porodice žrtava zločina u Medovini vjeruju da do drugog masakra ne bi došlo da je usvojen „Markov i Mašanov zakon“, odnosno njihova inicijativa da se uvedu najstrože kazne za nasilnike, obavezna psihološka vještačenja za one koji posjeduju oružje, oduzimanje oružja osobama koje predstavljaju prijetnju sebi ili drugima... Umjesto toga, jedino što je učinjeno u ove tri godine je odluka da se sruši kuća Vuka Borilovića u Medovini, simbol zla. Porušena je 31. decembra 2023. Kao da se država nadala da će u ruševinama porodičnog doma ovog zlotvora ostati zakopana i pitanja. Ali, previše ih je da bi se mogla sakriti.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250812070844_f372f69ed00f88cab69f2648822be518c590c8c1a75b6f7261caf667c3dd57d4.jpg" data-media-id="editor_4" data-image-id="20250812070844_f372f69ed00f88cab69f2648822be518c590c8c1a75b6f7261caf667c3dd57d4" data-rendition-name="original" width="1600" height="1066" loading="lazy" alt="Danilo Šaranović, Aleksa Bečić, Lazar Šćepanović"> <figcaption>NE OSJEĆAJU ODGOVORNOST: Danilo Šaranović, Aleksa Bečić, Lazar Šćepanović</figcaption> </figure>  <h2>PITANJA</h2> Zašto je Vuk Borilović posjedovao oružje s uredno izdatom dozvolom, iako je bio pravosnažno osuđen za nasilničko ponašanje? Zašto niko u policiji nije pozvan na odgovornost zbog neprihvatljivo neprofesionalnog postupanja i loše koordinacije kriznom situacijom tog 12. avgusta 2022. godine, pogotovo u svjetlu činjenice da je Borilović i nakon dolaska policije, dok su nemoćno posmatrali, pobio i ranio neke ljude? Zašto se u Medovinu nije zaputila policijska ekipa koja od Cetinjana čuva Cetinjski manastir, iako je Aleksandar Drecun, teško ranjen, dojurio do njih tražeći pomoć? Do danas odgovorni odbijaju da kažu ko je rukovodio akcijom u Medovini, iako se to neformalno zna, odnosno da li je to bio načelnik Jokić i da li je situaciju tretirao kao talačku krizu? Ćute i na pitanje zašto je tadašnji komandir Protivterorističke jedinice Miloš Rakonjac tek šest minuta pošto je obaviješten o dešavanjima u Medovini izdao nalog jedinici da krene iz Podgorice?  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250812070848_cc762c42eabc2ee08d70d82f65fdd52f684de629a8749fb138edbe6f0f7e9605.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="20250812070848_cc762c42eabc2ee08d70d82f65fdd52f684de629a8749fb138edbe6f0f7e9605" data-rendition-name="original" width="747" height="498" loading="lazy" alt="Goran Jokić"> <figcaption>KO JE KOMANDOVAO: Goran Jokić</figcaption> </figure>  Samo ovih nekoliko pitanja na koja crnogorska javnost do danas nije dobila odgovore pokazuju koliko je neprofesionalno i neozbiljno rukovođeno policijskom akcijom i da je Borilovićev krvavi pir u Medovini trajao neprihvatljivo dugo i naočigled policije nespremne da ga zaustavi. Ubijen je skoro sat pošto je krenuo u masakr, tek pošto se nekolicina Cetinjana samoorganizovala, svjesni da policija ne reaguje, pa su odlučili da oni pomognu sugrađanima. Obdukcijom je utvrđeno da ga je usmrtio policijski metak. Specijalna policijska jedinica, obučena za ovakve intervencije – Protivteroristička jedinica u Medovinu je stigla kada je sve završeno. Zastrašujući zaključak koji se izvodi iz svega što je javnost mogla doznati u prethodne tri godine je da je do masakra u Medovini doveo niz institucionalnih propusta, od jula 2021. godine kada je upao u dvorište porodične kuće svoga šefa i divljački ga napao, do 12. avgusta 2022. kada je počinio masovni zločin. Da je policija, kao što to čini i za mnogo bezazlenije incidente, pretresla njegovu kuću i oduzela mu lovačku pušku i municiju, da je sud naložio obavezno psihijatrijsko vještačenje Borilovića, a onda i liječenje, da ga je policija „držala na oku“ tragedija je, možda, mogla biti izbjegnuta. Isto, kao što je možda mogao da se ne dogodi masakr 1. januara ove godine, da su u policiji ozbiljno i odgovorno analizirali svoje greške u slučaju Medovine. Nažalost, nesposobnost, neznanje i nestručnost rukovodnog policijskog kadra, pokazali su se i u kriznoj situaciji u januaru. <ul> <li>A tada je otvoreno još jedno ozbiljno pitanje za crnogorske institucije i državne funkcionere – da li je masakr u Medovini bio podsticaj, okidač za novi masovni zločin koji se toga dana dogodio u Prijestonici. Da li je zločinac Aleksandar Martinović ohrabren institucionalnim mukom i nečinjenjem u slučaju Medovine bio ohrabren da i sam krene u krvavi pohod Cetinjem?</li> </ul> Martinović je ubio 13 osoba, među kojima dvojicu dječaka, rođenu braću Jovana i Vukana Vuletića. Ubio je i svoju rođenu sestru Zoricu Vuletić. Martinovićeve žrtve bili su i Mirko Vuletić, stric ubijenih dječaka, zatim njegovi kumovi Radovan i Radmila Martinović i njihovi sinovi Miloš i Marko, te Dragana Drašković, Branislav Mudreša, Radivoje Marković, Jošo Otašević i Dejan Kokotović.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250722170732_e1aa48c78afb6f21752a2116437105380969d3cd740f808349f8c3753b57a5fc.jpg" data-media-id="editor_6" data-image-id="20250722170732_e1aa48c78afb6f21752a2116437105380969d3cd740f808349f8c3753b57a5fc" data-rendition-name="original" width="1600" height="900" loading="lazy" alt="Kruševo ždrijelo/poslanici DPS-a "> <figcaption>NEĆE ODUSTATI: Protesti na Kruševom ždrijelu svakodnevni(Photo: Portal ETV/Duško Mihailović)</figcaption> </figure>

SRAMOTA VLASTI: Tri godine od prvog masovnog ubistva u crnogorskoj prijestonici institucionalni muk i drsko neprihvatanje odgovornosti policijskih zvaničnika

Otkrivanju spomenika ozloglašenom četničkom komandantu Pavlu Đurišiću prekjuče je prisustvovao i Vladimir Janković iz Beograda, član Zemunskog klana, saradnik Vojnobezbjednosne agencije Srbije i Bezbjednosno-informativne agencije, pišu Vijesti pozivajući se na izvore iz bezbjednosnog sektora.
Da je Janković prisustvovao događaju, vidi se i na fotografijama fotoreportera tog lista Borisa Pejovića, koji je u subotu u popodnevnim satima, nakon uklanjanja spomenika, maltretiran, dok je njegov kolega Stevo Vasiljević iz Pobjede fizički napadnut.
Janković je, kako pišu Vijesti pozivajući se na izvore iz bezbjednosnog sektora, porijeklom iz beranskog sela Dapsiće.
Ranjavan je u Budvi 2007. godine, u bašti restorana „Jadranska straža“. Tada su ubijeni ukrajinski državljanin Adalbert Šut i Vladimir Rakočević.
Navodno je Vladimir Janković bio i vođa (Team Leader) za obuku ozloglašene ruske plaćeničke grupe Vagner u Angoli.
Na svojoj Fejsbuk stranici objavio je veliki broj fotografija pravoslavnih crkava i manastira koje je obilazio po svijetu i Crnoj Gori, među kojima su i fotografije s pokojnim mitropolitom Amfilohijem, kao i njegovim nasljednikom Joanikijem, zatim sa tivatskim parohom Mijajlom Backovićem, sveštenikom Jovanom Plamencem kod crkve na Rumiji...
Jankovića, koji se prethodno prezivao Ćorac, je u objavi na Fejsbuku pomenuo i Slavko Perošević, jedan od vođa blokada puta koje je u Šavniku organizovala lokalna opozicija. Perošević se juče pohvalio da je poslije 84 godine postao „prvi četnički vojvoda koji je položio zakletvu“ u Crnoj Gori.
- Zakletvu sam položio pred mitropolitom Metodijem i sveštenstvom, kao i pred četničkim vojvodama Miletom Pavićevićem Čičom, Stankom Magudom, Gigom Božovićem, Slavkom Labovićem i Ćorcem... - napisao je Perošević koji je bio jedan od učesnika prosrpskog protesta u Nikšiću 13. jula 2022. godine, na kojem je došlo do nasilnih incidenata.

Saradnik BIA prisustvovao otkrivanju spomenika Đurišiću

Povampirene velikosrpske i četničke falange nemaju problem sa razumom i logikom. Razuma kod njih manjka od samog starta, jer da se javlja makar u česticama, ne bi danas novočetnici jednako voleli saradnike nacista (četnike, JVuO) i potomke dela onih koji su nacizmu stali nogom za vrat (Ruse, odnosno Putina).&nbsp;
Na logici tek padaju. Tvrde da su poštovaoci "prvog gerilskog antifašističkog pokreta u Evropi", misleći na formacije Draže Mihailovića. I dok su Mihailovićeve četničke formacije imale bar neke dve istorijski potvrđene bitke protiv nacista, pre nego što su postale njihova verna pomoćna vojska i koljači civila, današnji simpatizeri pokreta DM ne vide contradictio in adjecto čak ni u činjenici da sebe nazivaju antifašističkim pokretom, a podižu spomenik fašisti koga je odlikovao Adolf Hitler.
Ta bi zbrka u glavama pojedinaca bila lako rešiva na nivou Toponica ili Kovin u Srbiji, odnosno Dobrota u Crnoj Gori, da nosioci političke vlasti u ove dve države ne igraju "stiskavac" upravo s baštinicima tih retrogradnih ideja. Trljkajući se znojavim telima s dlakavim četništvom u ritmu "drma mi se na šubari cveće", političari u stvari plešu s najprimitivnijim i najzaostalijim, shodno tome i najkrvoločnijim, delom biračkog tela.&nbsp;
Tim trulim kompromisom trenutno obezbeđuju sebi glasove, ali istovremeno guraju obe države u živi pesak velikosrpskog šovinizma, iz koga se u ranijim, ne tako davnim prilikama, izlazilo teškom mukom i uz velike žrtve. I kako sada vidimo - samo privremeno.
No, pisali smo već o minornom intelektualnom i moralnom kapacitetu ljudi koji su se, u tranzicionom periodu i usled prirodnog nezadovoljstva nedovoljnim napretkom dvaju država pod demokratskim vlastima, dočepali političke vlasti. Njihov je učinak - u Srbiji od 2012, a u Crnoj Gori od 2020. - merljiv vekovima: države su civilizacijski i ekonomski vratili u XVIII, a građane mentalno i logički u XIII vek.
Danas ćemo se pozabaviti njihovim drugim trulim kompromisom, erotski vrućim plesom s organizacijom koja je poslednjih godina pedantno očistila svoje redove od svih progresivnih, slobodnomislećih i zdravorazumskih ljudi. Onom koja upravo ovih dana u Beogradu završava javni inkvizitorski obračun s poslednjom dvojicom teologa koji su se usudili da je kritikuju: s Vukašinom Milićevićem i Blagojem Pantelićem. Dakle, pozabavićemo se organizacijom koja sebe naziva "Srpska pravoslavna crkva", dočim je u međucrkvenoj komunikaciji to Crkva Srbije.
Iako je već od početka devedesetih SPC korisno poslužila balkanskom kasapinu Slobodanu Miloševiću u nastojanju da ratom i etničkim čišćenjem zadrži "sve Srbe u jednoj državi", ta je crkva tek od demokratskih promena 2000. godine postala zaista država u državi. Ne samo da ne plaća nikakav porez na svoju razgranatu privrednu delatnost, nego država pokriva doprinose sveštenika za penziono i zdravstveno osiguranje. Najzad, malo-malo Vlada opredeli neka sredstva za gradnju ili renoviranje hramova, izdaju se i obavezne doplatne poštanske markice, a stižu i bogate donacije iz inostranstva, najviše od ruske države i crkve.
<h2>ĆAR ZA VAJDU</h2>
Kako neki čitalac ovakvog pisanja uvek kaže ono čuveno "da, ali", da ga predupredimo: slične privilegije u Srbiji imaju i ostale verske zajednice. Ipak, slika davanja i uticaja biće potpuna tek kada kažemo da se po popisu 2022. u Srbiji čak 81,1 odsto građana izjasnilo kao pravoslavac, dok sve ostale verske zajednice i ateisti i agnostici zajedno čine preostalih 18,9 procenata.&nbsp;
Doduše, u praksi, većina deklarativnih vernika ne ponaša se kao vernik, pa crkve zvrje prazne. SPC zato od ideje da živi od parohijala, a ne od državnih davanja i oprosta troškova, beži kao đavo od krsta. I tu da bacimo dodatno svetlo podsećanjem na činjenicu da je u deset godina koje su prethodile tom popisu, u Srbiji izgrađeno oko hiljadu crkava, i samo 13 škola.
Dakle, davanjima pravoslavnoj crkvi, političari obezbeđuju njenu podršku, a s obzirom na razgranatost crkvenog sistema i veliki uticaj u narodu, to je možda i investicija s najbržim povratom u poslovnom okruženju. Iako je Ustavom crkva odvojena od države, normalizuje se neformalni političko-crkveni brak iz interesa, i tako sveštenstvo podržava galantnost trenutne vladajuće političke opcije, podržavajući njenu politiku.
U praksi, bar u Srbiji, popovi SPC postali su vrhovni autoritet za sve. Od abortusa do dogmatizovanog Kosova, od vaspitanja dece do nacionalnih pitanja koja su, od 2012. posebno, izgrađena na velikosrpskom šovinizmu i težnji za hegemonijom. Iako bi državne institucije morale da budu laičke, svaki državni organ ili opština imaju slavu, vojska se koristi u verskim ceremonijama, vreme se meri po verskom kalendaru, politički funkcioneri pokazuju svoju religioznost u svakoj situaciji, nema manifestacije kojoj vrh crkve nije gost, a redovno se ide kod patrijarha po duhovni savet.&nbsp;
U Crnoj Gori, opet, svedoci smo posebnog apsurda. Crkva koja zvanično ne priznaje postojanje čitavog jednog naroda (što sadrži i elemente krivičnog dela), koja teritoriju Crne Gore tretira kao teritoriju Srbije, aktivno učestvuje u političkom životu, "komanduje" političkim strankama i njihovim liderima, javno demonstrirajući prezir prema svakom obliku državne vlasti i državnim simbolima Crne Gore. Nema bolje ilustracije za to od odnosa Ljubiše Ostojića - Metodija prema podizanju spomenika ratnom zločincu i saradniku okupatora, kojom je prilikom intonirana i himna strane države, Srbije. Tim stavom, on nije samo bacio pod noge i hrišćanstvo i moral, on je bacio pod noge državu, i tu, u stvari, dolazimo do suštine problema.
Ne postoji, niti u modernom demokratskom društvu sme da postoji, verska ili bilo kakva druga organizacija, koja je "starija" od države. Ne po godini osnivanja, koja je nebitna, već po statusu. Ono šta je ključno je da je država po svojoj suštini zajednica svih njenih građana, dok je crkva - kao i svaka druga uža organizacija (udruženje, klub, savez...) - zajednica tek jednog dela stanovnika države. I u tom je smislu država "starija": zakoni države (moraju da) se primenjuju (i) na crkve i na vernike, crkveni "zakoni" važe samo interno, za one koji su "članovi" crkve i time njene "zakone" prihvataju.
Ne postoji, i ne sme da postoji, nekakav "temeljni ugovor" ili bilo kakav drugi akt ili dokument, koji pripadnicima jedne organizacije (verske, ili bilo koje druge), daje veća prava i manje obaveza nego ostalim građanima. Odnosno, ako tako šta postoji, Ustavni sud mora da reaguje i obezbedi jednakost svih pred Ustavom.
<h2>ISKAČE OSIGURAČ</h2>
Naravno, treba imati u vidu i činjenicu da su svojim ustavima i Srbija i Crna Gora definisane kao sekularne, odnosno, da je crkva odvojena od države. Otuda je u obe zemlje nedopustivo - a da je demokratske i parlamentarne svesti bilo bi i politički kažnjivo - svako koketiranje političara sa religijskom (ili najzad i bilo kojom drugom) organizacijom, kojim se jedan deo društva favorizuje. Jer, političar - posebno onaj na vlasti - obavlja funkciju od javnog interesa i predstavlja i zastupa jednako sve građane, a ne samo svoje simpatizere i ne samo vernike "svoje" crkve. Vera je, kao i kod svakog drugog građanina, njegova privatna, intimna stvar. I ona, u stvari, ostaje na vratima verskog hrama i privatnog doma.
Treba li, najzad, uopšte naglašavati da religijska pravila dotiču samo vernike i da ni u kom obliku i ni na koji način ne smeju da postanu uobičajena za celo društvo, a nekmoli opšteobavezna? Treba li pominjati da crkvi nije mesto u politici, ni u kom obliku ili formi?
Srbija i Crna Gora, na žalost, prečesto i previše se manifestuju kao prepolitička društva. Lično konjukturno i opšte moderno u ove dve države su izgleda uobičajeni motivi delovanja. Interes države i nacije je uvek u senci lukrativnog. Kako se svojevremeno pohrlilo u kom-partiju zarad vajde, sada se trči u religiju zbog ćara. Vera i versko se potežu u cilju jačanja nacionalizma i pravdanja nepočinstava koja se rade, ili tek planiraju.
Pravo verništvo i "snaga vere" u obe države bi se lako izmerili ukidanjem državnih sredstava verskim organizacijama (sem za verske objekte pod zaštitom države, kad važe posebna pravila) i uvođenjem parohijala. Što će reći: ako si član crkve, to članstvo moraš da platiš; koliko članova, toliki je i crkveni guber.&nbsp;
Do tog momenta je, međutim, još dalek put. Na njemu se crkva pruža onoliko koliko joj politika, vođena sopstvenim sebičnim ili na drugom mestu isplaniranim interesima, dopušta. Nekad uspe da "ukoči", svesna sopstvenih religijskih i moralnih normi, ali u poslednje vreme sve češće "iskače osigurač". A to onda nije samo unutarcrkveno pitanje, to je pitanje dalekosežnih i krupnih posledica.
Crkva mora da se vrati u pravni poredak i u okvire suštine sopstvenog postojanja. Ako to nije moguće, zabrana delovanja - bar tamo gde nije u matičnoj državi, plus ispitivanje poslovanja, odgovornost za narušavanje zakonom zaštićenih verskih objekata, pa čak i krivično gonjenje crkvenih velikodostojnika, uprkos odredbama nekakvih ugovora, uopšte nisu nerealna opcija.

Vrele igre pod mantijom

Pamflet istorijskog revizionizma, poluistina, prećutkivanja, propagandnog falsifikovanja, u formatu dokumentarnog filma o 13. julu, kojim se normalizuje velikosrpska mitologija, osvanuo je sredinom jula na Jutjub kanalu prosrpske Demokratske narodne partije (DNP), a premijerno je prikazan na Adria Televiziji.
Neskriveni i ključni cilj lažnih istorijskih konstrukcija u ovom uratku jesu otvorena delegitimizacija crnogorske borbe za obnovu državnosti, osporavanje autentičnosti antifašističkog ustanka iz 1941. godine, ali i da se zatomi istina o okupaciji Crne Gore 1918. godine Podgoričkom skupštinom i nametne narativ da su Crnogorci zapravo Srbi koji treba da se vrate sebi.
<h2>TAJNI PODACI O AUTORSTVU</h2>
Transparentnih podataka o režiji, produkciji i autorstvu nema, ali je mnogo toga jasno - a prije svega da je film u javnost plasiran u jeku sve intenzivnije revizije istorije u Crnoj Gori i dok politička vladajuća struja koristi svaki mogući alat - od institucionalne moći do medijske propagande - kako bi poništila crnogorski istorijski i identitetski kontinuitet.
Film od samog početka ne krije da ima političko-revizionističku agendu pošto naratorka u prvim minutima govori o tome da „Crna Gora ima dvije zastave, himne, dva imena, dva pravca ali i dvije istorije“ - tako otvoreno afirmišući „istoriju“ napisanu iz velikosrpskog ugla.
To nije samo ulazna tačka u pokušaj da se gledaoci ubijede da su „dvije istorije“ ravnopravne - da se ne radi o sukobu činjenica i političkoj propagandi, nego i priznanje da autori filma, ko god oni bili, ne prihvataju zvaničnu, međunarodno priznatu i utemeljenu istoriju Crne Gore.
<h2>KLJUČNA ZAMJENA TEZA</h2>
Tako se, pored ostalog, italijanska okupacija iz 1941. godine koristi kao zgodan izgovor da se prikriju mnogo dublji i trajniji ožiljci - poput onih iz 1918. kada je Crna Gora anektirana, a Karađorđevićima omogućeno da pod maskom „volje srpskog naroda“ sebi pripoje novu teritoriju - da bi Srbija, proširena Crnom Gorom i Makedonijom, tvorila kraljevinu tri naroda - Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tada su srpski agenti poslati u Podgoricu, proglašeni „velikom narodnom skupštinom“ i, uz prismotru srpske žandarmerije, izglasali brisanje države Crne Gore - odnosno rezoluciju koju je srpska vlast napisala na Krfu, a kojom se okupacija Crne Gore prihvata proglašenjem pripojenja Srbiji.
U tom trenutku je postojala redovna crnogorska narodna skupština, i to po tadašnjem ustavu jedina koja je mogla raspolagati sudbinom ove države, ali desilo se što se desilo.
Uslijedio je Božićni ustanak, spaljivanje hiljada crnogorskih domova, progon komita, ubijanje onih koji su bili vjerni crnogorstvu i državnoj slobodi. Dvadesetak godina kasnije, a pošto je narod bio za to da zajednica bude organizovana tako da sve zemlje budu slobodne i ravnopravne - a što su srpski politčari odbijali, desio se Petrovdanski sabor na kojem su federalisti, na čelu sa Sekulom Drljevićem, uz Italijane proglasili nezavisnost.
No, ovako posloženih fakata u DNP-ovom i Adrijinom uratku nema. Oni, bez bilo kakvog detaljisanja, konstatuju da je u tom periodu Crna Gora bila dio Zetske banovine, što prati i dalje navođenje da je parola crnogorskih komunista bila „srpstvo, slovenstvo, sloboda“ ili, kako naratorka kaže: „tadašnje rukovodstvo crnogorskih komunista je sebe i te kako smatralo Srbima. Čak i oni koji su se nacionalno izjašnjavali kao Crnogorci nijesu na srpstvo gledali kao na nešto što je strano, nametnuto ili neprijateljsko“.
Sve to vodi do njihove suštine - tvrdnje da je „ustanak 13. jula 1941. bio borba za zajedničku jugoslovensku državu“, odnosno, po njihovom poimanju, za crnogorsko zajedništvo sa Srbijom, a da je deklaracija donijeta 12. jula bila težnja ka separatizmu koja je idućeg dana dobila odgovor.
Ovo je ključna zamjena teza jer je ustanak 13. jula, prije svega, bio antifašistička odbrana dostojanastva naroda koji nije zaboravio ni Podgoričku skupštinu, niti prihvatio ideju da mu se ponovo o sudbini odlučuje „odozgo“. Crna Gora se borila za slobodu - od fašizma i hegemonije, zato je jasno da se plasiranjem narativa o trinaestojulskom ustanku kroz prizmu „jugoslovenskog patriotizma“, a ne i crnogorskog otpora dugotrajnoj fašisitčkoj manipulaciji identitetom, pokušava zbrisati srpska prljava uloga okupatora, a samim tim i crnogorski subjektivitet u Trinaestojulskom ustanku.
<h2>POKUŠAJ DEMONIZACIJE SUPROTSTAVLJANJA SRPSKOJ HEGEMONIJI</h2>
Dodatno, karakterisanjem deklaracije koja je donijeta 12. jula „težnjom ka separatizmu“ između redova se opasno implicira da je svaki zahtjev za crnogorskom nezavisnošću sam po sebi fašistički, a ta teza im služi i za diskreditaciju savremenih crnogorskih državotvornih ideja.
Pored toga, Sekula Drljević, politički lider crnogorskih federalista i separatista koji je isprva svoje djelovanje bazirao na protivljenju srpskoj aneksiji Crne Gore 1918. godine, u filmu se poredi sa Antom Pavelićem - vođom ustaškog pokreta koji je predvodio genocidni režim NDH koji je odgovoran za smrt stotine hiljada ljudi - i to uz tvrdnju da je bio zamišljen kao crnogorski pandan ustaškom poglavniku, tj. da je Crna Gora 1941. trebalo da bude fašistički protektorat sličan NDH.
Kolaboracija Drljevića sa fašistima ostaje fakat - ali se on u ovom filmu demonizuje kao ustaški pandan - iako nikad nije imao oružane snage, niti sprovodio represiju nad bilo kakvim civilima - dok su, sa druge strane, mnogi četnički komandati, poput Pavla Đurišića i Draže Mihailovića, sarađivali sa Italijanima i nacistima - i to ništa manje - nego mnogo više.
Samim tim je jasno da je Drljević, koliko god bio sporan, tvorcima ovog filma poslužio isključivo da bi zalaganje za crnogorsku državnost prikazali kao oličenje fašizma - što im onda i omogućava pravdanje narativa u kojem je jedino čista opcija prosrpska - a sve drugo izdajničko. Zato njegovo poređenje sa Pavelićem služi samo kao alat za brisanje legitimiteta crnogorskih političkih pokreta koji su se suprotstavili srpskoj hegemoniji.
Svime time se pokušava zatvoriti prostor za bilo kakvu diskusiju o crnogorskoj državnosti - jer ako je svaka priča o nezavisnosti fašizam - onda je, valjda, jedina antifašistička opcija ostanak u velikosrpskoj dimenziji.
<h2>,,PRANJE“ ČETNIČKOG POKRETA&nbsp;</h2>
Iako su saradnja četničkog vođe Draže Mihailovića sa okupatorskim silama i masovni zločini nad civilima koji su se suprotstavljali kolaboraciji neupitni, nepobitni i jasni, u filmu se pokušalo ,,pranje” četničke biografije, predstavljajući kolaboraciju četnika Pavla Đurišića sa Italijanima kao - „reakciju na komunističke zločine“.
Tako naratorka kaže da su komunistički zločini „prouzrokovali odluku četnika da sklope ratni sporazum sa Italijanima - sa ciljem uništenja komunista“. Koji su to zločini komunista 1941. godine natjerali četnike na kolaboraciju sa fašistima Pircija Birolija - nije objašnjeno. Očito jer nije se mogla isfabrikovati ,,nova istorija”.&nbsp;
A kako to u propagandnim uratcima obično i biva, jedan narativ temelj je za drugi - pravdanje četnika brzo vodi i do rusofilije koja se silu na sramotu predstavlja kao oličenje crnogorskog mentaliteta.
- Važan faktor motivacije među borcima NOB-a, naročito Crnogorcima, bila je privrženost Moskvi koja je, sem iz ideoloških razloga, proisticala iz tradicionalnih i ratničkih spona prethodnih stoljeća. Još od 18. vijeka osnovni elementi crnogorske državnosti obrazovanja i duhovnosti uživali su jedinu podršku u Rusiji. Poznata krilatica „sa Lovćena kliče vila, oj Rusijo majko mila“ bila je dio mentaliteta mladih partizana. Ne treba da nas čudi što je samo u Crnoj Gori ustaljeni partizanski pozdrav „smrt fašizmu sloboda narodu“ dijelom zamijenjen sa „crvena armija je s nama pobjeda je naša“ - navodi naratorka, dramatično falsifikujući istoriju, sve radi predstavljanja Crnogoraca kao „pravoslavnog“ kulturnog i ideološkog svijeta koji prirodno gravitira ka Srbiji i Rusiji.&nbsp;
Time su u ovom filmu zanemareni i zbrisani svi temelji crnogorskog građanskog i sekularnog identiteta, a trenutno stanje u državi i neophodni otpor srpsko-ruskom uticaju između redova upakovani u izdaju sopstvenog karaktera.&nbsp;
<h2>„DRUGOSRBIJANCI“ I „MONTENEGRINI“</h2>
Ne čudi što je jedan od sagovornika u ovom uratku, pored predstavnika Istorijskog instituta i Milana Kneževića i srpski istoričar, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu i jedan od ideologa velikosrpskog projekta, Čedomir Antić, koji docira o tome kako u Crnoj Gori „nema drugosrbijanaca“.
- Svi drugosrbijanci su postali montenegrini. To je vrlo zanimljivo i govori da je to jedinstvena zemlja. Bila je srpska, danas više nije. Toliko su netolerantni ti ljudi da ne priznaju srpstvo - govori Antić.
Nijesu anonimni autori ovog filma ni prvi ni jedini koji su pokušali lansirati tezu o tome da je crnogorski identitet tvorevina nekadašnjeg komunističkog vođe Milovana Đilasa.&nbsp;
- U jugoslovenskoj javnosti toga vremena nerijetko je bilo zastupljeno stanovište o Đilasu kao tvorcu crnogorske nacije - neki će reći jedne izrazito anti-srpske pojave i dezintegrativnog faktora u odnosu na srpski nacionalni korpus. Sa današnjeg aspekta, postavlja se pitanje da li je to baš tako. Đilasovo nacionalno opredjeljenje bilo je u većem dijelu života nesumnjivo srpsko. O tome govore njegova centralna literalna djela - navodi naratorka.
Na to se nadovezuje Antić koji ističe da „vidimo da je on drugosrbijanac“, te da je „to srpstvo kod njega jako relativno“.
- Zvaničan stav Komunističke partije Jugoslavije prema crnogorskoj naciji nije bio još uvijek jasno i u potpunosti definisan. Crnogorsku naciju je trebalo, po stavu Komunističke partije Jugoslavije, u perodu pred izbijanje rata tek definisati i naučno objasniti. Iz tog razloga je to pitanje ostavljeno za poslije rata. A onda je ponuđeno najviđenijem Crnogorcu među komunistima da ga definiše i na neki način postavi kao model za novu naciju u novoj državi. Ta ličnost bio je Milovan Đilas...Iskustvo ovog rata govori da crnogorski narod, ne samo što je ustao protiv okupatora, nego je pošao i protiv onih struja koje su htjele da ga odvoje od Srba - govori naratorka.
Suština svih ovih navoda je ista: ubijediti Crnogorce da su zapravo Srbi - a kako to uvjerljivije učiniti nego reći da je upravo „tvorac nacije“ u biti Srbin - koji se samo radi partijskih interesa zalagao za crnogorstvo.
<h2>REHABILITACIJA DEVEDESETIH</h2>
Tokom cijelog filma konstanta je nametanje narativa da su crnogorska nacija i državnost produkt manipulacija i zavjere protiv srpstva - uz osporavanje svakog procesa koji je vodio do emancipacije naše države.&nbsp;
Tako Antić riječima da je „dugoročno pobijedila „nidologija“ koja je imala veliku sreću i u jugoslovenskoj državi učinila sve da odvoji Srbiju od Crne Gore“ samo učvršćuje korijene ratnih devedesetih - čiji krici, kroz pritiske i pokušaje podrivanja suverenosti - što iznutra - to i spolja, i danas odjekuju Crnom Gorom.
Dokaz za to je i tvrdnja da je uplivom hrvatskog nacionalizma u vrh crnogorskog dijela KP u potpunosti je narušen „revolucionarni moral čiji su nosioci bili upravo srpski komunisti“.&nbsp;
I više je nego jasno da se radi o grubom pokušaju kriminalizacije crnogorske državnosti i to kroz rehabilitaciju velikosrpske hegemonije čija je suština uvijek bila, i danas jeste, teza da su svi drugi identiteti na ovim prostorima devijantni, nepostojeći – odnosno izdajnički.
<h2>VELIČANJE AB REVOLUCIJE</h2>
U nastavku filma autori su se dotakli Antibirokratske revolucije nazivajući je „savršenim primjerom sadejstva između crnogorstva i srpstva“ - kao da nije riječ o politički dirigovanom puču tadašnjeg režima Slobodana Miloševića kojim je u Crnoj Gori instalirano njemu odano rukovodstvo radi namjere da kontroliše Predsjedništvo SFRJ - a što se nije moglo bez podrške zvanične Crne Gore.
No, ni ovo nije ništa novo, niti čudi, kada se uzme u obzir da je upravo DNP bio jedan od nosioca nastavka kontrarevolucije - odnosno litija 2020. godine. Obje kontrarevolucije su osmišljene i koordinisane iz Beograda, a nacionalizam i navodna ugroženost crkve iskorišteni za vraćanje Crne Gore u velikosrpski kolosjek i ostvarenje njihovih interesa.&nbsp;
Obje su, u konačnom, imale razarajući efekat po crnogorsko društvo i demokratski razvoj.
<h2>VOZ I ŠINE</h2>
Završni dio filma kulminira otvorenim poricanjem i omalovažavanjem savremene državnosti Crne Gore i referendumske volje.
- Riječi i nedjela Štedimlije i Drljevića referendumski su nadglasale borbu naših predaka koji su živote dali boreći se protiv tekovina 12. jula. Iako je 13. jul i danas Dan državnosti Crne Gore - on je nažalost samo broj na zidnom kalendaru, odmah pored slavske ikone kod onih koji je još uvijek imaju. Nerijetko u narodnoj skupštini i u javnosti možemo da čujemo kako se mnogi pozivaju na narodno-oslobodilačku borbu, istrajavanje na himni koja predstavlja ništa drugo do plagijat ratnog zločinca Sekule Drljevića. Priča o precima koji su se borili za slobodu trebalo bi da nam daju danas zajednički put i pravac kojim treba da idemo - navodi naratorka u završnom dijelu.
Nastavlja dociranjem o odnosu crnogorstva i srpstva.&nbsp;
- U našoj državi se najbolje oslikava kroz metaforu kolosjeka: jedno bez drugog ne može da funkcioniše, odnosno voz ne može da nastavi dalje. Potreban je balans jer zabluda je da vlak može zamijeniti voz i da je povijest važnija od istorije. Moramo biti svjesni riječi naših predaka, ne smijemo doživjeti sudbinu Kajina i Avelja, jer braća su braća čak i kada se posvađaju jer ako se odreknemo prošlosti nećemo imati ni budućnost - govori naratorka.
Ova metafora ne znači nikakvo „pomirenje“ niti simboliše bratstvo - već podređenost. Voz predstavlja Crrnu Goru - koja, prema njihovom poimanju, ne može ići bez šina - odnosno Srbije.
Tako je napravljen puni krug: u samoj završnici je potvrđeno da je glavna vodilja ovog uratka upravo nastavak diskursa i velikodržavnih pretenzija koje su 1918, ali i devedesetih započele oružjem, a u 21. vijeku nastavljene sofisticiranijim sredstvima - prije svega institucionalnom revizijom istorije.

DNP i Adria TV revizionistički dokumentarni film o 13. julu iskoristili da još jednom nametnu narativ da su Crnogorci Srbi koji treba da se vrate sebi

Javnost s pravom pita: zašto lider GP URA Dritan Abazović nije u petak bio u Beranama? Gdje je nestao čovjek koji je, kao premijer 2022. godine, svojim potpisom na Temeljni ugovor predao dio državnog suvereniteta Crkvi Srbije? Zašto nije bio prisutan da svjedoči posljedicama tog, po mnogima, izdajničkog čina? Zašto nije bio rame uz rame sa onima koji su u objektu Crkve Srbije slavili lik ratnog zločinca i četničkog komandanta Pavla Đurišića? Zar nije prirodno da se pojavi tamo gdje se njegovo djelo slavi – i to s aplauzima? Jer upravo je on – Dritan Abazović – omogućio ovakve scene. Scene u kojima se u crkve unose kipovi zločinaca, a država Crna Gora ne smije ni da pisne bez “blagoslova” Crkve Srbije. Sve to stoji kao posljedica potpisanog Temeljnog ugovora – dokumenta koji je, u tajnosti, bez javne rasprave, bez parlamentarne procedure, dogovoren s Porfirijem i Srbijom i potpisan u Vili Gorica, 3. avgusta 2022. godine. Tako se ne potpisuje ugovor u ime jedne suverene države. Tako se sklapa pakt u korist druge. Čudi što nije Abazović iskoristio priliku da ga – kako je najavljivao velikosrpski ideolog Matija Bećković – srpska omladina nosi na rukama. Podsjetimo se: - Kad bi Dritan Abazović sjutra stigao u Beograd, nosila bi ga srpska omladina na rukama - izjavio je Bećković nakon izbora 2020. Gdje su sada ti “mladi nosioci”? Gdje su srpski aplauzi za “najbolju investiciju velikosrpske politike” u Crnoj Gori? Tu su bili, spremni, ali Abazovića nije bilo. A bilo je za očekivati da Abazović bude među onima koji su slavili – jer on je omogućio sve: i kip zločinca, i crkvenu moć, i državnu nemoć. Omogućio je da se crkveni hramovi koriste kao političke tvrđave, a oltari kao pozornice za reviziju istorije. Možda je trebalo da bude tamo – da ga dočekaju “prepodobni” vjernici, spremni da mu zapjevaju, uz himnu Srbije. Jer da nije bilo njegovog potpisa – ništa od ovoga ne bi bilo moguće. Da, Dritan Abazović je potpisao Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije – u ime Crne Gore, a bez Crne Gore. Ignorišući pravna upozorenja, protivljenje stručnjaka, akademske zajednice, NVO sektora, političara… Potpisao je ono što nijedan premijer jedne suverene države sebi ne bi smio dozvoliti. Zato pitamo: ako nije imao problem da potpiše, zašto ima problem da se pojavi? Slavili bi ga. Imaju i razloga.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250808090832_0948673d748876542c9af02a2e055b3b9a4997af5d6306faba16fdc81d811951.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250808090832_0948673d748876542c9af02a2e055b3b9a4997af5d6306faba16fdc81d811951" data-rendition-name="original" width="1118" height="745" loading="lazy" alt="Metodije drži liturgiju Pavle Đurišić"> </figure>

Tag: aleksandar-music