U Crnoj Gori se posljednjih godina u političkom i javnom prostoru često govori o navodnoj potrebi „povratka Crnoj Gori dinastije Petrovića“, odnosno Crnoj Gori 19. vijeka, tadašnjim tradicionalnim shvatanjima i vrijednostima. Zato se slobodno možemo zapitati – kako bi knjaz Nikola odgovorio na aktuelnu ponudu megainvesticije Mohameda Alabara čiji je preduslov da bi ulcinjsku Veliku plažu sa zaleđem na sljedećih 90 godina preuzela firma ovog kontroverznog biznismena iz Ujedinjenih Arapskih Emirata? Sudeći prema bogatim izvorima koje su ostavili češki poznavaoci Crne Gore s kraja 19. i početka 20. vijeka, u kojima nalazimo neke zanimljive istorijske paralele sa aktuelnim događajima i debatama, odgovor crnogorskog suverena bio bi jasan, jednostavan i nedvosmislen. &nbsp;
Brojni češki putopisci koji su posjećivali Crnu Goru u decenijama između Berlinskog kongresa i Prvog svjetskog rata obožavali su Ulcinj. Pored nadahnuća burnom istorijom, prirodnim ljepotama i mješavinom kulturnih uticaja kojima ih je opčinjavala najjužnija opština tadašnje crnogorske monarhije, po pravilu su izražavali mišljenje da će grad sa svojom okolinom, ukoliko se bude razvijao na pametan način, postati omiljeno evropsko lječilište i ljetovalište.
Ipak, češki autori s kraja 19. i početka 20. vijeka su se čvrsto nadali da će razvoj grada kao turističke destinacije ostati u rukama tamošnjeg stanovništva i pod kontrolom crnogorske države. Vratislav Černi (Černý, 1871-1933), jedan od najznačajnijih českih poznavalaca Crne Gore s početka 20. vijeka koji je u Ulcinju boravio nekoliko puta, u tekstu "Slovenska morska banja na Jadranu" iz 1911. rezimiraao je tipičan pogled čeških putnika sljedećim riječima: „Kad bi prazne kuće kojih je u gradu dosta neka poduzetna ruka uredila, otvorila dobre restorane i vlada pomogla s organizovanjem društvenog života, vaskrsnuo bi Ulcinj iz učmalosti i vjerujte, ne bi bilo ljepšeg banjskog mjesta na cijelom Jadranu…“ Istovremeno je upozorio da uprkos velikom potencijalu ulcinjskog kraja ne bi trebalo „ovaj čarobni dio zemlje prepustiti na milost i nemilost tuđeg poduzetništva i poplavi stranaca.“ &nbsp;
Zanimljivo i danas opet aktuelno svjedočanstvo o jednoj planiranoj megainivesticiji uz pomoć krupnog stranog kapitala koja je prijetila da potpuno promjeni karakter Ulcinja i njene okoline ostavio je pisac Jozef Holeček (1853-1929) u svojoj knjizi Crna Gora krajem vijeka (Prag, 1899), koja do sada nije prevedena na crnogorski. Tokom svoje druge posjete Ulcinju 1897. Holeček je uočavao skroman ali ipak očigledan napredak u razvoju turističke infrastrukture u odnosu na svoju prvu posjetu 1882. godine, kada je u spartanskim uslovima spavao „zajedno s Turcima i Arbanasima“ u lošim higijenskim uslovima. Nepune dvije decenije kasnije, smjestio se u urednom i čistom hanu koji je vodio ugostitelj Tanas Cilinder, po Holečeku jedan „čudan produkt balkanske mješavine – Grk rođen u južnoalbanskom gradu Elbasanu, po nacionalnosti danas Srbin i po državljanstvu Austrijanac.“
Kao i drugi češki pisci, Holeček je u svojoj knjizi naglasio da je Ulcinj, kao grad s najboljim položajem na cijelom Jadranu i odličnom klimom, preodređen da postane prirodno lječilište. Međutim, crnogorska vlada u to vrijeme objektivno nije imala dovoljno finansijskih sredstava da bi mogla pokrenuti razvoj grada u poželjnom pravcu. Na Cetinju se prema Holečeku u vrijeme njegovog boravka pojavila ideja da bi Ulcinj mogao postati pomorsko ljetovalište uz pomoć jednog akcionarskog društva. Češki pisac je ljudima koji su razmišljali o ovoj ideji tokom ličnog susreta odlučno rekao bi od ove zamisli trebalo odustati, zato što je pretpostavljala učešće stranog kapitala i služila bi prije svega tuđim investitorima i gostima. Prema mišljenju češkog autora, Crnogorcima je na žalost tuđa ideja jednog postepenog, smišljenog i dugogodišnjeg razvoja i sve bi radili „en gros“ – uveliko i odmah, odnosno – ili nešto veliko ili ništa.
Češki pisac istovremeno donosi svoje svjedočanstvo o jednom drugom, mnogo bombastičnijem pokušaju razvitka Ulcinja uz pomoć inostrane „investicije vijeka“, koji se desio krajem 90-ih godina 19. vijeka: „Prije nekoliko godina Ulcinj je postao zanimljiv jednom međunarodnom kockarskom društvu. Ponudili su knjazu Nikoli 3 milona, ukoliko bi im dao dugoročnu koncesiju da u Ulcinju naprave svjetske kockarnice i sve što sa za njih veže. Do godine ili dvije Ulcinj bi se potpuno promjenio. Male kućice bile bi srušene, na njihovom mjestu nikli bi veliki hoteli i palate, na brežuljcima iza grada prostirali bi se parkovi i šetnjice, između njih sijali bi mermerni ljetnikovci. Bogati stranci otkrili bi i ulcinjsku ravnicu. Kupovali bi njene dijelove, gradili bi na njima ljetnje rezidencije, oko kojih bi cvjetali bajkoviti vrtovi. Čitav kraj bi oživio. Čak iz prekomorskih zemalja u Ulcinj bi dolazili rasipnici i trošadžije, bogati i oni koji bi to htjeli bez rada postati, tražeći ovdje svoju šansu. Crnoj Gori otvorio bi se izvor prihoda od kojeg bi i budala mogao da napuni džepove.“
Holeček dalje upozorava na težak ekonomski položaj Crne Gore, kojoj je tada falio osnovni investicioni kapital da bi se mogla brže razvijati. Bez njega se morala obraćati u inostranstvo, često u ponižavajućim uslovima: „Prošle godine Beč i Berlin Nikoli su onemogućili zajam od milion franaka, koji je dogovorio u Milanu, zato što Crna Gora navodno spada u sferu ekonomskih interesa Beča i Berlina (…) i Italija ne bi trebala da se tamo upliće, da ne bi rizikovala ekonomski rat s Bečom i Berlinom. Ukoliko bi Crna Gora dala Ulcinj u dugoročni zakup, ne bi dobila samo milion, nego tri miliona i to tri miliona koje ne bi morala da vrati kao dug nego bi ostali njenim vlasništvom. Što bi s takvim ogromnim kapitalom mogao napraviti jedan mudar vladar poput knjaza Nikole!“
Ali Nikola je ideju kockarske megainvesticije i ponuđene milione za zakup Ulcinja, obavještava Holeček, odlučno odbio. Glavni razlog je prema češkom piscu predstavljala knjaževa težnja da njegovi sugrađani sami nauče da rade i da u ekonomskoj sferi očuvaju nezavisnost isto kao što su je uspjeli sačuvati u sferi politike. Knjaz Nikola, kaže Holeček, „želi da njegova zemlja bude uvijek zemljom njegovog naroda, gdje će stranac, ukoliko dođe kao prijatelj, biti dočekan kao dobrodošao gost, ali gdje gospodarom neće biti niko drugi osim Crnogorca. Želi da junački moral crnogorski ostaje sačuvan od dodira s kosmopolitskom demoralizacijom. Pomenuto odbijanje predstavlja jedno od najljepših djela Nikoline vladavine,“ zaključuje češki pisac.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Šta bi knjaz Nikola odgovorio Alabaru?

Predsjednik Jakov Milatović, krajem februara, podnio je Skupštini Crne Gore inicijativu za donošenje zakona o „rehabilitaciji i obeštećenju političkih zatvorenika Golog otoka“ i drugih zatvora gdje je od kraja 40-ih do sredine 50-ih godina 20. vijeka robovalo preko 3000 ljudi iz Crne Gore. Radilo se o heterogenoj grupi zatvorenika koji su poslije izopštavanja Jugoslavije iz sistema sovjetskih satelita pod kontrolom Stallinove Moskve uhapšeni zbog antidržavne djelatnosti u korist Sovjetskog saveza i staljinističkih političkih uvjerenja.
Rezolucija Informbiroa danas predstavlja vremenski udaljeniji događaj nego što je to u vrijeme razlaza Tita i Staljina bio Velji rat, Bitka na Vučjem dolu i Berlinski kongres. Ključno je pitanje zašto je upravo danas, 2025. godine, potrebno da se država miješa u istorijske debate i teme i da instrumentalizuje pitanja koja su istoričari u međuvremenu već temeljno obradili i objasnili.
<h3>Detaljno istražena „tabu tema“</h3>
Događaji vezani za rezoluciju Informbiroa i njene posljedice, uključujući sudbinu političkih zatvorenika Golog otoka, gotovo četiri decenije ne predstavljaju nikakvu tabu temu ili „skrivanu stranu istorije“. O njima se otvoreno govori i piše odkad je predsjednik Milatović rođen. Crnogorska istoriografija i publicistika, pored brojnih istoričara iz drugih postjugoslovenskih republika i inostranstva, posvetila je ovoj temi veći broj radova, organizovani su javni skupovi, objelodanjena su mnoga svjedočanstva. Goli otok je odavno prisutan i u javnoj kulturi sjećanja – nekoliko crnogorskih gradova poput Podgorice, Cetinja, Budve i Danilovgrada ima već od početka 90-ih trgove i ulice koje nose naziv „golootočkih žrtava“.
U istoriografiji postoji na osnovu nepobitnih dokaza konsenzus da je Jugoslaviji od 1948. do sredine 50-ih realno prijetila smrtna opasnost od Sovjetskog saveza i njegovih tadašnjih vjernih satelita kojima je bila opkoljena s više strana (Mađarska, Rumunija, Bugarska, Albanija), uključujući mogućnost vojne intervencije i okupacije. S obzirom na činjenicu da su u zemlji postojale grupe staljinističke orijentacije, spremne da sarađuju s Moskvom protiv Tita i nezavisnog puta vlastite zemlje, iz bezbjednosnih razloga je objektivno postojala potreba da se ljudi proruske orijentacije identifikuju i privremeno izoluju. Na žalost, kao što se u istoriografiji često ponavlja, Titova Jugoslavija se protiv staljinizma borila uz pomoć staljinističkih metoda.
Pored članova Komunističke partije Jugoslavije koji su stvarno bili angažovani u izdajničkim prosovjetskim aktivnostima i bili su više lojalni Staljinu nego Titu, u zatvoru su završili i brojni komunisti koji se nijesu namjeravali angažovati protiv Titovog rukovodstva, ali jednostavno nijesu mogli zamisliti da bi Jugoslavija mogla opstati bez pomoći Sovjetskog saveza, i javno su iznijeli svoje mišljenje. Kult Staljina i sovjetske Rusije bio je u Crnoj Gori duboko ukorijenjen i mnogi se nijesu snalazili u novoj situaciji, jer za razliku od uskog kruga vodećih komunista poput Tita i Milovana Đilasa, nijesu imali lično iskustvo sa Staljinom i totalitarnim karakterom njegove brutalne diktature. Pored onih koji su na neki način simpatizovali s Moskvom, na Golom otoku i u drugim logorima završio je i veliki broj nevinih ljudi, uhapšenih na osnovu posrednih dokaza, odnosno slabih i nerijetko sasvim izmišljenih optužbi koje organi bezbjednosti u interesu „frontalnog napada na informbirovce“ uopšte nijesu ni provjeravali. Goli otok je imao karakter pravog koncentracionog logora, gdje se sa zatvorenicima postupalo neljudski i često s ekstremnom brutalnošću. Sve ove činjenice su već decenijama vrlo dobro poznate i detaljno razjašnjene.
<h3>Potomci „golootočkih mučenika“ kao dobitnici na lutriji</h3>
Međutim, ideja finansijske kompenzacije i rehabilitacije žrtava borbe protiv realnih i navodnih staljinista koju je predsjednik Milatović najavio sedamdeset sedam godina poslije rezolucije Informbiroa iz mnogih razloga je upitna, štetna i realno teško izvodljiva. Neki predstavnici današnje crnogorske vlasti označavaju sve političke zatvorenike za „golootočke mučenike“. Termin koji je očito preuzet iz crkvenog diskursa tretira sve zatvorenike kao nevine žrtve, bez individualne odgovornosti, što apsolutno ne odgovara mnogo složenijim istorijskim činjenicama. Pored toga, zagovornici rehabilitacije i finansijske odštete „golootočkih mučenika“ sami priznaju da nemaju na raspolaganju podatke da li je neko od njih još danas živ.
U svjetlu te činjenice, ideja novčane kompenzacije njihovim potomcima zvuči vrlo upitno – ukoliko država ne zna da li je još neko od nekadašnjih zatvorenika živ, još je sigurnije da apsolutno nema nikavku evidenciju njihovih potomaka niti kriterijume za njihovu odštetu. Istovremeno, u nacrtu zakona govori se o „navodnoj podršci rezoluciji Informbiroa“, što opet u mnogim slučajevima ne odgovara istini. Brojni crnogorski komunisti su svoju podršku rezoluciji, odnosno Staljinu, posebno tokom prvih nekoliko mjeseci poslije juna 1948, iznijeli sasvim otvoreno i glasno, na javnim sastancima. Očito je da se ovim zakonom želi stvoriti nova mitologija koja namjerno zamagljuje i deformiše složenu istorijsku istinu.
Da bi se ideja predsjednika Milatovića mogla stvarno sprovesti, trebalo bi formirati veliki tim istoričara i pravnika koji bi vjerovatno godinama morali razmatrati pojedine slučajeve, i rješavati eventualne primjedbe i tužbe, i sve to s vrlo neizvjesnim rezultatom. Nabrojićemo samo nekoliko važnih pitanja koja bi zakon morao uzeti u obzir.
Prvo, ukoliko se svi nekadašnji „informbirovci“ tretiraju kao nevine žrtve, da li se to odnosi samo na one koji su završili u zatvorima? Neki od najradikalnijih pristalica Staljina nijesu završili na Golom otoku nego su ubijeni prilikom pokušaja bjekstva u inostranstvo. Najpoznatiji su slučajevi generala Arsa Jovanovića, načelnika Generalštaba JNA, koji je poginuo u avgustu 1948. prilikom pokušaja ilegalnog prelaska u Rumuniju, i rukovodstva oblasnog komiteta KPJ u Bijelom Polju, čiji su članovi u januaru 1949. kolektivno pobjegli u šumu u namjeri da pređu u Albaniju, ali svi do jednog su likvidirale snage bezbjednosti još na crnogorskoj teritoriji. Dalje, dok su mnogi Crnogorci uhapšeni na teritoriji Narodne Republike Crne Gore i odatle poslati na Goli otok i druge zatvore za staljiniste van Crne Gore, nije zanemarljiv ni broj onih koji su bili uhapšeni u drugim republikama. Crnogorci su krajem 40-ih i početkom 50-ih godina bili vrlo brojni i u partijskom, državnom, vojnom i bezbjednosnom aparatu u Srbiji, odnosno na federalnom nivou. Nije sigurno da li bi predloženi zakon obuhvatio sve crnogorske informbirovce ili samo one koji su uhapšeni u Crnoj Gori.
S obzirom na činjenicu da je iz Crne Gore bilo preko 3000 zatvorenika, broj njihovih potomaka koji bi mogli dobiti pravo na finansijsku odštetu danas vjerovatno doseže nekoliko desetina hiljada. S obzirom na to da su istorijski događaji na koje bi se odnosila odšteta udaljeni već tri četvrtine vijeka ili još više od današnjih dana, postoji više generacija potomaka: djeca (ako su još u životu, radi se uglavnom o pripadnicima starije generacije), unuci, praunuci… S obzirom na migracije stanovništva u okviru bivše Jugoslavije i šire, jedan ne baš mali broj potomaka „golootočkih mučenika“ živi u inostranstvu, u Beogradu, u Vojvodini, i u Parizu i u Americi, neki možda čak i u Rusiji.
Nije jasno da li bi kompenzacija obuhvatila sve ili samo one koji danas žive u Crnoj Gori i posjeduju crnogorsko državljanstvo. Logično se postavljaju i druga pitanja povezana s odštetom: hoće li se odšteta isplaćivati „po glavi“, dakle, jedan paušalni iznos po zatvoreniku (na osnovu broja mjeseca/godina provedenih u zatvoru) koji će se podijeliti svim živim potomcima? Ukoliko neko od bivših Golootočana ima danas samo jednog živog potomka, on će ispasti kao dobitnik na lutriji. Ali u drugim slučajevima, ukoliko neko od njih ima u životu djecu, unuke i praunuke, možda čak iz više brakova, odšteta će vjerovatno postati košmar za državne organe i sjeme razdora za cijelu razgranatu porodicu.
Hoće li odšteta obuhvatiti i eventualnu vanbračnu djecu ili samo „legitimne“ nasljednike? I šta će biti s odštetom ukoliko bivši zatvorenici danas nemaju direktno potomstvo? U svakom slučaju, ideja finansijske kompenzacije potomcima „golootočkih mučenika“ predstavljala bi na praktičnom nivou pravi rašomon, veliki mnogogodišnji teret za državnu administraciju, birokratiju i sudstvo, i gotovo sigurno bi stvorila nove podjele i razdore u crnogorskom društvu i unutar mnogih porodica realnih i lažnih potomaka. Ukoliko bi se primjenila samo minimalistička varijanta, o kojoj se raspravljalo prije dvadeset godina kad su još neki od bivših logoraša bili u životu, odšteta bi se odnosila samo na njih, njihove bračne partnere i djecu. S obzirom na to koliko nas vremena djeli od pomenutih događaja, finansijska odšteta bi u tom slučaju predstavljala uglavnom jeftinu i praznu gestu, zato što u životu praktično više nijesu ni nekadašnji zatvorenici ni njihovi bračni partneri, i sve je manje i njihovih potomaka iz prve generacije.&nbsp;
<h3>Rehabilitacija staljinista = kupovina glasača</h3>
Onih koji su doživjeli nepravde sredinom 20. vijeka na vlastitoj koži više nema. Niko ne osporava neljudske patnje koje su nekadašnji zatvorenici svojevremeno doživjeli. Međutim, postoji jedna važna činjenica o kojoj se u Crnoj Gori praktično ne govori, odnosno, kao da se ne primjećuje.
Bivši zatvorenici sa Golog otoka ni u Titovom režimu, poslije izlaska iz zatvora, uglavnom nijesu diskriminisani i proganjani, naprotiv, većinom su dobili mogućnost da se integrišu u društvo i u svakom pogledu napreduju. Bivši politički zatvorenici zapošljavani su, imali su pravo da se poslije izlaska iz zatvora školuju na fakultetima. Mnogi od njih ponovo su primljeni u partiju i već u prvoj polovini 60-ih godina zauzimali su i rukovodeća mjesta. Dobili su stanove, izgradili kuće, osnovali porodice koje su mogli finansijski obezbijediti, slobodno su putovali po svijetu kao i drugi Jugosloveni. U poređenju sa sudbinom znatno brojnijih žrtava političkih progona u staljinističkim režimima i zemljama koje su ostale lojalne Moskvi sve do 1989. godine, poput Čehoslovačke, njihova reintegracija u društvo i njihovi životi poslije izlaska iz zatvora bili su uglavnom na zavidnom nivou.
U Čehoslovačkoj, ljudi koji su postali žrtve staljinističkog terora u isto vrijeme kad su u Jugoslaviji staljiniste (i navodne staljiniste) slali na Goli otok, obično su bili diskriminisani sve do smrti ili do pada komunističkog režima. I poslije odsluženja kazne, bili su nepodobni: izgubili su kuće i stanove, konfiskovana im je imovina, nijesu dobijali penziju… Istovremeno su obično još decenijama u okviru kolektivne odmazde maltertirane čitave njihove porodice, roditelji, potomci i bliski rođaci, ni krivi ni dužni. Njihova djeca i unuci bili su po pravilu doživotno sprječeni da studiraju na fakultetima, često nijesu dobili ni mogućnost da uče gimnaziju ili drugu srednju školu, nijesu imali pravo da dobiju pasoš i putuju čak ni u susjedne socijalističke zemlje, i zbog navodnih grijehova svojih roditelja, nekad i đedova, ogroman broj ljudi je bio neformalno osuđen da živi na margini društva od najtežih radničkih poslova. Zato se može slobodno reci da je većinu „Golootočana“ i njihovih porodica na svoj način, u upoređenju s drugim komunističkim državama, u realnom životu tiho i neprimjetno rehabilitovao tadašnji Titov režim u kojem nijesu patili doživotno ni oni ni njihove porodice i potomci.
Izgleda da je glavna svrha inicijative za donošenje zakona o rehabilitaciji i obeštećenju „golootočkih mučenika“ i njen tajming rezultat jeftine političke kalkulacije. Prvo, dobija se utisak da predstavnici trenutnog crnogorskog političkog establišmenta nijesu baš mnogo obrazovani i zato očito nijesu svjesni da ne otvaraju nikakvu tabu temu, i sudeći prema njihovim izjavama apsolutno nemaju pojma o postojanju ozbiljnih istoriografskih i publicističkih radova od kojih su mnogi izašli već tokom 90-ih godina.
Drugo, s obzirom na činjenicu da je od Informbiroa i Golog otoka prošlo mnogo vremena, finansijsko obeštećenje će u minimalističkoj verziji biti ili samo simbolično (ukoliko obuhvati bračne partnere i djecu u prvoj generaciji) ili će opterećivati državnu administraciju i sudstvo još mnogo godina unaprijed ukoliko obuhvati sve žive potomke. I treće, u Crnoj Gori postoji jedna opšta ali uglavnom pogrešna pretpostavka da se ljudi u svojim političkim preferencijama vode primitivnim determinizmom, što u ovom slučaju znači da potomci nekadašnjih „informbirovaca“ koji su sredinom prošlog vijeka stvarno ili navodno navijali za Staljina i Sovjetski savez protiv vlastite zemlje i vlastitog rukovodstva s Titom na čelu, danas moraju automatski navijati za Putinovu Rusiju, Vučićev Beograd i SPC, odnosno, za današnju crnogorsku vlast. Ova pretpostavka nema uporište u crnogorskoj realnosti, zato što veliki broj ljudi u Crnoj Gori na sreću ipak misli vlastitom glavom.
U Crnoj Gori, kao i u crnogorskoj dijaspori u vrijeme pokreta za nezavisnost prije referenduma 2006, mnogi ljudi koji su preživjeli Goli otok, njihovi potomci i rođaci, aktivno su podržavali crnogorsku nezavisnost i sve do danas glasaju na izborima za partije građanske i prozapadne orijentacije. Inicijativa koju je iznio predsjednik Milatović i koju su takođe sasvim očekivano javno podržali lideri bivšeg DF najviše liči na očajan pokušaj skretanja pažnje s aktuelnih vrućih tema i namjeru kupovine djela glasača koji bi dobili oštećenje iz državne kase i zauzvrat glasali za one političke partije i pojedince koji su im neočekivano obezbijedili nekoliko hiljada eura pod parolom ispravljanja istorijskih nepravdi.

Rehabilitacija staljinista 77 godina poslije rezolucije Informbiroa

Najmanje 13 osoba je poginulo u eksploziji u Indoneziji tokom odlaganja zastarjele municije, saopštili su danas vojni zvaničnici i dodali da je nekoliko osoba povrijeđeno.
Među poginulima u eksploziji na Zapadnoj Javi, čiji uzrok još nije poznat, su najmanje četiri vojnika.
Ispituje se da li su tokom odlaganja poštovane sve bezbjednosne procedure. Iako daleko od naselja, takve akcije privlače lokalno stanovništvo koje skuplja metalni otpad.

Najmanje 13 osoba poginulo prilikom odlaganja zastarjele municije u Indoneziji

Policijski službenici Južnoafričke Republike uhapsili su visokorangiranog člana organizovane kriminalne grupe iz Crne Gore I. C. (34), u gradu Boksburgu, postupajući po međunarodnoj potjernici NCB Interpola Podgorica - saopšteno je iz Uprave policije.
Za I. C. je, kako je navedeno u saopštenju, Crna Gora raspisala crvenu Interpolovu potjernicu radi obezbjeđivanja njegovog prisustva u krivičnim postupcima koji se protiv njega vode pred Višim sudom u Podgorici zbog sumnje da je izvršio krivična djela stvaranje kriminalne organizacije i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija.
- On se tokom prethodnog perioda skrivao u Južnoafričkoj Republici i uhapšen je u toj državi pod lažnim identitetom, zbog izvršenog krivičnog djela iz oblasti zloupotrebe i krijumčarenja opojnih droga - kazali su iz Uprave policije.
Ova aktivnost je, kako ističu, rezultat bliske i intenzivne operativne saradnje koju nadležne službe Sektora za borbu protiv kriminala, odnosno NCB Interpola Podgorica ostvaruju sa međunarodnim partnerima, a u okviru koje se došlo do podataka o falsifikovanim putnim ispravama I. C, što je rezultiralo njegovim lociranjem i hapšenjem u Južnoafričkoj Republici.
- Slijedi dalja komunikacija između pravosudnih organa Crne Gore i Južnoafričke Republike, odnosno NCB Interpola Podgorica i NCB Interpola Pretorija sa ciljem realizacije ekstradicije - navodi se u saopštenju.
Dodaju da sprovođenjem ciljanih potraga za članovima organizovanih kriminalnih grupa i izvršiocima teških krivičnih djela, Uprava policije Crne Gore – Sektor za borbu protiv kriminala preduzima planske, sveobuhvatne i kontinuirane aktivnosti sa ciljem efikasne borbe protiv svih vidova teškog i organizovanog kriminala.

Po potjernici Interpola: U Južnoafričkoj Republici uhapšen visokorangirani član OKG iz Crne Gore

Naša zemlja, Crna Gora, za koju vjerujemo da će ubrzo postati prva naredna članica EU, duboko je vezana za evropsku ideju, a mislim da svi znaju da je naša želja da u EU uđemo uspravljene glave – dostojanstveno, ispunjavajući sve neophodne obaveze, poštujući sve preduslove, pritom i čuvajući svoju istoriju, tradiciju i identitet - poručio je predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić.
On je, obraćajući se danas učesnicima Konferencije predsjednika parlamenata zemalja članica Evropske unije u Budimpešti na temu "Budućnost Evrope", kazao da je 28. saziv Skupštine Crne Gore za nevjerovatno kratko vrijeme u potpunosti odblokirala proces pristupanja i napravila istorijske rezultate.
- Od kojih posebno ističem zatvaranje tri pregovaračka poglavlja krajem 2024. godine, te da imaju jasnu viziju da do kraja 2026. godine zatvorimo sva poglavlja, a da do 2028. uz podršku zemalja članica, postanemo prva naredna punopravna članica Unije. Ovo nije samo politička ambicija neke stranke, već želja više od 80 odsto građana Crne Gore koji snažno podržavaju naš evropski put, što nas, uz postignute rezultate, čini apsolutnim liderom u regionu - podvukao je Mandić.
Rekao je,kako se navodi u saopštenju, da je prisutnim kolegama predsjednicima poznata informacija koju je naglasio - "da je Crna Gora po prvi put demokratski promijenila vlast 2020. godine i da za razliku od dotadašnje vlasti, opredjeljenje sadašnje za Evropu nije deklarativno", te da "danas našu zemlju vode ljudi kojima evropska budućnost nije samo fraza".
- Evropska unija, u vremenu sve većih globalnih izazova, mora biti oslonac miru, bezbjednosti i čuvati dostojanstvo čovjeka. Vjerujem da samo Evropa koja poštuje svoje narode može biti ona koja vodi slobodni svijet. Danas smo bliže nego ikada da Crna Gora postane član Evropske unije. Sa nadom i vjerom u zajedničku budućnost spremni smo da damo svoj puni doprinos evropskoj porodici - zaključio je Mandić.

Mandić: Naš cilj je da u evropsku porodicu uđemo uspravljene glave

Više javno tužilaštvo u Novom Sadu saopštilo je da je 12. maja Višem sudu u Novom Sadu podnijelo optužni prijedlog protiv okrivljenih: M. C, S. Đ, L. D, M. V, L. J, D. S, B. Đ, D. B, M. P, D. A, A. P. i J. D. zbog opravdane sumnje da su izvršili krivično djelo "Pripremanje djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Srbije".
Za šestoro koji se nalaze u pritvoru Tužilaštvo je predložilo produženje te mjere, dok je Višem sudu u Novom Sadu predloženo da odredi suđenje u odsustvu za drugih šestoro koji su nedostupni državnim organima.
Šestoro opozicionih i omladinskih aktivista uhapšeno je 14. marta, uoči masovnog protesta u Beogradu, pod optužbom da su izvršili krivično djelo pripremanje djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Srbije.
Jedan od uhapšenih je član organizacije Studenti protiv autoritarne vlasti (STAV), dok su ostali iz opozicionog PSG-a.
Policija za isto krivično djelo sumnjiči još šestoro omladinskih i studentskih aktivista iz organizacije STAV, koji nisu u Srbiji i za njima je raspisana i potjernica.
Veče prije hapšenja, 13. marta, na provladinim televizijama sa nacionalnom pokrivenošću emitovan je audio snimak prisluškivanog razgovora sa sastanka aktivista, na kojem je bilo riječi o planovima da se na protestu u Beogradu nametne ideja prelazne vlade i upad u zgradu Radio-televizije Srbije.
<h2>Protest u Novom Sadu</h2>
Na protestu koji su 12. maja studenti u Novom Sadu organizovali ispred zgrade pravosudnih organa zatraženo je oslobađanje pritvorenih aktivista, kao i svih političkih zatvorenika u Srbiji.
- Pustite ih, oslobodite ih! Sloboda za aktiviste, studente, profesore i sve građane koji su politički zatvorenici ovog režima - poručeno je sa skupa.
Na kraju protesta je pročitano i svih 12 imena "pritvorenika i izgnanika" iz PSG i STAV-a, koji se pod optužbom za rušenje ustavnog poretka u pritvoru nalaze gotovo dva mjeseca.
Tokom protesta održan je i izbor za "najgoru instituciju", gdje su u konkurenciji bili Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP), Bezbjednosno-informativna agencija (BIA), sud, tužilaštvo i Klinički centar Vojvodine, a "titulu" je, kako su naveli studenti - ponijelo sudstvo.
Pročitana su i imena, kako tvrde, odgovornih iz MUP-a za prebijanje studenata, a zatim su studenti ocijenili da su u zatvoru "oni koji su rekli istinu".

Tužilaštvo podiglo optužni prijedlog protiv aktivista iz Novog Sada

Da je zapošljavanje po partijskoj osnovi doprlo do svih dubina i širina crnogorskih institucija nije tajna, ali ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da se za visoke funkcije ne biraju samo politički podobni – nerijetko je riječ o ljudima skromnog obrazovanja i iskustva. ĐURAŠKOVIĆEVO VJEČITO DIREKTOROVANJE Aktuelni izvršni direktor Pošte Crne Gore Josip Đurašković ima iskustva u rukovođenju državnim preduzećima – prije direktorske funkcije u Pošti, bio je direktor Regionalnog vodovoda. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804" data-rendition-name="original" width="690" height="462" loading="lazy" alt="IZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković"> <figcaption>ZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  U kratkoj pauzi između direktorskih funkcija, Đurašković je bio koordinator službe bezbjednosti u Regionalnom vodovodu. Da je predodređen za direktorske funkcije, ne može se zaključiti po njegovoj biografiji i obrazovanju, ali može po političkoj pripadnosti – član je Demokrata Alekse Bečića. Pošta Crne Gore, nakon zahtjeva za slobodan pristup informacijama, poslala je kopiju diplome Đuraškovića sa specijalističkih studija – koja pokazuje da je direktor tog preduzeća 2011. godine stekao zvanje diplomiranog ekonomiste na Fakultetu za preduzetnički biznis u Beogradu. Prosječna ocjena mu je 7,56.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8" data-rendition-name="original" width="376" height="617" loading="lazy" alt="CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića"> <figcaption>CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Đurašković je fakultet završio 2011, ali je njegovo studiranje počelo znatno ranije, i to – u prošlom vijeku. Višu poslovnu školu u Beogradu upisao je 1999. godine. Dvogodišnje studije, kako nam je saopšteno iz Beogradske akademije poslovnih i umetničkih strukovnih studija, Đurašković je završio 2007. godine.&nbsp; Treću godinu studija završio je 2009. i stekao naziv strukovni menadžer.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe" data-rendition-name="original" width="1269" height="393" loading="lazy" alt="ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja "> <figcaption>ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Nadamo se da će Pošta biti efikasnija i brža u radu od njenog direktora u studiranju. &nbsp;,,SLUČAJ LEKOVIĆ“ &nbsp;To što je Đurašković tri godine završio za deset, odnosno četiri za 12 – nije dovoljno da zauzme prvo mjesto u kategoriji: vječiti studenti. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković"> <figcaption>ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Na osnovu dosad dostupnih podataka – to mjesto pripada poslaniku Demokrata Momčilu Lekovića. On je, kako je saopšteno ETV sa Pravnog fakulteta, osnovne studije na tom fakultetu upisao 2009. godine. Završio ih je 13 godina kasnije, to jest 2022.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e" data-rendition-name="original" width="1264" height="486" loading="lazy" alt="TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV"> <figcaption>TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Specijalističke završava naredne godine – 2023. Četiri godine studija, poslanik Demokrata, koji često drži slovo u Skupštini svima o svemu, završio je za 14 punih godina. BOGDANOVIĆ UPORNO KRIJE FAKULTET Za Lekovićev dugi staž na Pravnom fakultetu vjerovatno se ne bi ni znalo da se i u ovom slučaju, kao i drugim, poslanik Demokrata ugledao na partijskog kolegu i ideologa partije Borisa Bogdanovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455" data-rendition-name="original" width="1068" height="712" loading="lazy" alt="GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG"> <figcaption>GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Očigledno da Bogdanovićeva ideologija podrazumijeva da obrazovanje krije kao zmija noge, pa u biografiji, koju je predao Skupštini, navodi da je diplomirani pravnik, ali ne i na kojem je fakultetu ili makar u kojoj državi je završio fakultet. Sa druge strane, Bogdanović u biografiji opširno opisuje koje je sve slogane za Demokrate osmislio, navodi i da je završio Školu demokratskog rukovođenja...&nbsp; O fakultetu – ni riječi. &nbsp;PRIČA O ,,MEGATRENDU“ O tome su govorili današnji Bogdanovićevi koalicioni partneri iz nekadašnjeg Demokratskog fronta. I to davne 2017. godine, kada je došlo du sukoba unutar tadašnje opozicije i kada je Demokratski front sumnjičio Demokrate za ,,šurovanje sa SDP-om“. Bogdanovića je tada DF optuživao da vodi prljavu kampanju protiv njih i drugih opozicionara, prvenstveno protiv nekadašnjeg lidera SNP-a Predraga Bulatovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5.jpg" data-media-id="editor_6" data-image-id="20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5" data-rendition-name="original" width="680" height="549" loading="lazy" alt=',,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend'> <figcaption>,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  -Ovo je samo nastavak prljave kampanje koju je protiv Predraga Bulatovića vodila UDBA, a nastavile junoše iz Demokrata koristeći marketing metode sa Megatrenda kojeg je Bogdanović završio u svojoj 35. godini – kazali su tada iz koalicije Andrije Mandića.&nbsp; ,,MEGATREND“ I DRUGE PRIČE... &nbsp;Osim što nije naveo fakultet koji je završio, Bogdanović je u skupštinskoj biografiji izostavio ia da je bio administrativni radnik u nekada najjačoj opozicionoj stranci, &nbsp;Socijalističkoj narodnoj partiji, iz koje su i nastale Demokrate.&nbsp; I Boris Bogdanović, baš kao i njegov kolega Momčilo Leković, u Skupštini vrlo često drže slovo o pravu, kritikuju pravosuđe, određuju ko ima pravo na pretpostavku nevinosti, a ko ne.&nbsp; Zbog takvog nastupa, javnost bi pomislila da je šef poslaničkog kluba Demokrata pravo završio - makar na Harvardu, a ne na Megtarendu.&nbsp; Za privatni Univerzitet Megatrend, koji je osnovao kontroverzni profesor Mića Jovanović, inače poklonik SNS-a Aleksandra Vučiča, vezane su brojne medijske priče o ,,kupoprodaji“ diploma. Ministarstvo prosvjete Srbije je 26. avgusta 2024. godine oduzelo Univerzitetu Megatrend dozvolu za rad, na osnovu odluke Nacionalnog tela za akreditaciju i obezbeđenje kvaliteta u visokom obrazovanju koje je odbacilo zahtev tog univerziteta za novu akreditaciju. No, nakon hitnih intervencija sa ,,najznačajnijih adresa“, Ministarstvo prosvjete je brzo revidiralo odluku i vratilo akreditaciju Univerzitetu Megatrend. Tako da i Boris Bogdanović može da odahne - ,,ostala mu je na snazi“ diploma pa će moći i dalje ,,da dijeli pravdu“ u ime Demokrata koje kontrolišu bezbjednosni sektor.&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Direktor Pošte Đurašković dvogodišnje studije završio za osam godina, poslanik Leković četvorogodišnje za 14?!

Možete objaviti na stotine artefakata, faksimila, prvorazrednih dokaza, SPC i njeni sljedbenici potpuno ignorišu sve to i ne pada im na pamet da uđu u polemiku i opovrgnu bilo što od iznesenih činjenica. Oni guraju svoje, imaju svoju „istinu“ i vjerno stado kao publiku koja je svoj mozak predala u njihove ruke. Bilo da je u pitanju kapela na Jezerskom vrhu, nekanonsko i nezakonito gašenje CPC, simonija kod dobijanja tomosa SPC, jeretičko svetosavlje, zločinci u Drugom svjetskom ratu, ... pa smo evo stigli i do Duklje o kojoj Konstantin Porfirogenit, u dijelu „De administrando imperio“, u glavi 34, piše da je naseljavaju Dukljani. Iako se bavi naseljavanjem svih naroda, ne pominje ni Srbe ni Hrvate u Duklji. SPC je izgubila 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv francuskih medija Libération, Le Monde, Le Figaro zbog tekstova u kojima je optužena za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. Zato ne čudi ni što podržava zločince iz Drugog svjetskog rata. No, da se pozabavimo tim fantazijama popa Joanikija Mićovića o Pavlu Đurišiću kao junaku i heroju i načinu na koji je skončao. <h2>Sporazum s okupatorom</h2> Nakon sloma Trinaestojulskog ustanka i dolaska 150.000 italijanskih vojnika u Crnu Goru, postavljen je za guvernera Crne Gore armijski general Alessandro Pirzio Biroli, odlikovan od Vlade Kraljevine Srbije Ordenom bijelog orla s mačevima zbog učešća na Solunskom frontu. Prema četničkim podacima Pavle Đurišić se lično sastao sa predstavnicima Pirzia Birolija, naklonjenog srpskim nacionalistima, dva puta između januara i marta 1942. godine. Đurišiću je nakon toga data potpuna sloboda akcije protiv partizana u operativnoj zoni divizije Venezia.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010516_9f7ace5c12b53ecfe8a5c5ea7dab32ee4068c27728c1fe3f21e451346e9199db.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250511010516_9f7ace5c12b53ecfe8a5c5ea7dab32ee4068c27728c1fe3f21e451346e9199db" data-rendition-name="original" width="640" height="480" loading="lazy" alt="Pavle Đurišić i Pircio Biroli"><figcaption>Pavle Đurišić i Pircio Biroli(Photo: UGC)</figcaption></figure>  Dokument koji je potpisan u martu 1942. godine, prilikom drugog ličnog kontakta Đurišića s okupatorom, nosi naslov „Saglasnosti između Glavne komande italijanskih trupa u Crnoj Gori i kapetana Pavla Đurišića, komandanta crnogorskih četničkih nacionalista koji operišu u zoni dodijeljenoj diviziji Venecija“. Pod tačkom 4. pisalo je: „Da neće nikada okrenuti oružje protiv italijanskih trupa i da ograniče svoju politiku u samoj borbi protiv komunizma“. Sa svoje strane, talijanske se vlasti obavezuju da Đurišićeve odrede opskrbljuju oružjem i da im pruže pomoć u životnim namirnicama i platama, onako kako je sačinjen sporazum s bratom Pavla Đurišića, Vasom. Nakon što su partizanske snage, poslije krvoprolića u Barama Kraljskim i Lubnicama u borbi sa četnicima, morali privremeno napustiti krajem maja 1942. godine Crnu Goru, Alessandro Pirzio Biroli, nakon gotovo dvomjesečnih diskusija, potpisao je sa četnicima sporazum od 12 tačaka 24. jula 1942. godine. Tim sporazumom Đurišić se obavezao da će četnici biti „u potpunoj slozi“ s talijanskim jedinicama i da će spriječiti svaku eventualnu akciju koja bi mogla biti uperena protiv talijanskih vlasti. „Leteći odredi“ imali su tretman legalnih četnika, dok su ostale jedinice imale tretman dobrovoljačke antikomunističke milicije (MVAC — Milizia volontaria anticomunista), odnosno „narodne seljačke milicije“. Đurišić je insistirao za tzv. duhovno odgajanje školske omladine. Školska omladina je obavezna da pohađa crkve „više no što je uobičajeno“ i da obavezno prisustvuje „nacionalnim“ časovima u školi. Na konferenciji četničkih vođa u Šahovićima 30. novembra i 1. i 2. decembra 1942. godine, donešene su odluke koje su vjerovatno dodatno motivišu Joanikija Mićovića za glorifikaciju Đurišića. Među njima se nalaze odluke da će državom vladati dinastije Karađorđevića, da će na teritoriji buduće države živjeti samo Srbi, Hrvati i Slovenci, nacionalnih manjina ne može biti, da se uvodi vjeronauka u škole, da je crkva državna, da je pravoslavna crkva nacionalna i svetosavska, itd. Mnoge odluke liče na današnju Crnu Goru, poput tačke 8. (...) Sudije da budu iz četničke organizacije, kao i svi ostali činovnici, ili tačka 12. Žandarmerija treba da bude formirana iz redova četnika i da stoji pod direktnom kontrolom četničke organizacije. Prilikom ulaska u Kolašin, 23. februara 1942. godine četnički odredi Pavla Đurišića doveli su sa sobom pokretni zatvor. Taj će zatvor postati zloglasno mučilište rodoljuba. Potkraj novembra 1942. Đurišić je naredio: „Svakog uhvaćenog komunistu ubiti na licu mjesta sem vođa, koje vezati i sprovesti ovom štabu“. Prvi veći četnički zločin prema muslimanima, u kojem su sudjelovale Đurišićeve jedinice, zbio se u Foči 19. avgusta 1942. godine, kad je izvršen masakr muslimanskog stanovništva, bez obzira na pol i uzrast. U Šahovićima je na početku januara 1943. godine održana konferencija četničkih komandanata, na kojoj je razrađen plan o uništenju muslimanskih sela u bjelopoljskom kotaru. U ovoj akciji četnici su „tačno prema utvrđenom planu“ uništili 33 muslimanska sela na desnoj obali Lima. Ovaj čudovišni zločin predstavljao je, u stvari, samo uvod u novi, još strašniji, koji je izvršen mjesec dana kasnije. Plan je bio da se izvrši napad na muslimane na teritoriju ne samo čajničkog, nego i pljevaljskog i fočanskog kotara. Draža Mihailović je odlučio da akcijom rukovodi Pavle Đurišić. Izvještaj koji je nakon osam dana Đurišić podnio Draži Mihailoviću poznat je svakome koga interesuje istina, te ga neću citirati. U ovoj akciji poginulo je oko 200 odraslih muslimana, od kojih je jedan dio bio naoružan, a ubijeno je oko 8.000 žena, đece i staraca. Preko polovine ukupnog broja žrtava (oko 53,5 %) čine đeca ispod 14 godina, mnogi u kolijevkama. Veći dio ubijene đece čine đevojčice. S opljačkanom muslimanskom imovinom četnici su se vratili kućama, zbog čega su četničke jedinice stigle na Neretvu sa zakašnjenjem od nekoliko dana, što neki smatraju uzrokom njihovog teškog poraza u ovoj bici.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010520_3b7fc398eb6d11adcf975cae1b0a4a962ec7a089ca4ba615d1787bb1818d4b3f.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250511010520_3b7fc398eb6d11adcf975cae1b0a4a962ec7a089ca4ba615d1787bb1818d4b3f" data-rendition-name="original" width="424" height="335" loading="lazy" alt="Pavle Đurišić i Draža Mihailović"><figcaption>Pavle Đurišić i Draža Mihailović(Photo: UGC)</figcaption></figure>  <h2>Saradnja s Njemcima</h2> Pripremajući se za sudjelovanje u operaciji „Schwarz“, Njemci su ušli u talijansku okupacijsku zonu u Crnoj Gori, upali u Kolašin i razoružali četničke, zajedno sa štabom. Italijanski general Erkole Ronkalja je upozorio Njemce da njihova akcija predstavlja povredu „italijanskih suverenih prava“ i da moraju pustiti Đurišića: „Ako se razoružavanje smjesta ne obustavi, znaću da vas silom oružja spriječim. Guverner Crne Gore je naredio da Đurišić, koji je već u nemačkim rukama, smjesta bude oslobođen i četnici opet naoružani. Bude li se njemačka akcija i nadalje izvodila, smatraću to direktnom akcijom protiv Italije“. Svejedno, nakon hapšenja u Kolašinu (14. maja 1943), Pavla Đurišića su Njemci internirali u Poljsku u logor Strij. Nakon tri mjeseca internacije on je s grupom od dvadesetak ljudi navodno uspio pobjeći 27. avgusta 1943. godine, ali ga je prilikom prelaska Dunava nadomak Beograda uhapsila patrola Srpske državne straže i predala ga Njemcima, na njihovo traženje. Njemci su ga zatvorili u Ratničkom domu u Beogradu. Nakon 40 dana provedenih u zatvoru, Đurišića je, na intervenciju Milana Nedića, puštio Hermann Neubacher, ministar Rajha za Jugoistok. Sredinom maja 1944. godine, Đurišić je pośetio Nedića, Neubachera i njemačkog komandanta za Jugoistok von Weichsa, zamolivši ih da ubrzaju slanje oružja i drugog materijala za njegove jedinice, obećavajući Crnogorski dobrovoljački korpus jačine oko 5.000 ljudi. Nedić je Đurišića unaprijedio u čin potpukovnika, iako ga je skoro u isti čin, na prijedlog Draže Mihailovića, unaprijedio i kralj Petar. Na prijedlog njemačke Komande za Jugoistok, Đurišića je Hitler odlikovao Ordenom gvozdenog krsta. Đurišić je tijesno sarađivao s Njemcima i s pojedinim članovima Narodne uprave, u prvom redu s Jovom Đukanovićem, kod koga je ataširao kao oficira za vezu kapetana Vladimira Đurića. Na početku juna 1944. godine četnici Jakova Jovovića otkrili su u Bjelopavlićima skojevsku organizaciju. Tim su povodom proveli raciju i pohapsili veći broj skojevaca, naprednih omladinaca i drugih rodoljuba. Četničko rukovodstvo na čelu s Pavlom Đurišićem iskoristilo je ovu priliku da inscenira sudski proces. Komandant četničkih snaga za Crnu Goru Blažo Gojnić, imenovao je Prijeki vojni sud, koji je po kratkom postupku osudio na smrt 48 rodoljuba, pretežno omladine. Presuda je izvršena istoga dana u Lazinama. Njemačka komanda je reagovala pismom da se prestane sa masovnim ubijanjima. <h2>Dogovor sa Sekulom Drljevićem</h2> Na samom kraju rata, potkraj novembra i na početku decembra 1944, crnogorski su četnici otpočeli hitne pripreme za povlačenje u istočnu Bosnu. Bili su prinuđeni da se povlače zajedno s Njemcima, pa im je dobro došla njemačka odluka da se, umjesto preko Nikšića, povlače preko Kolašina, Mojkovca, Bijelog Polja i Prijepolja, jer je većina Đurišićevih četnika bila s tog područja. Brojčano stanje svih jedinica iznosilo je oko 7.000 ljudi. S četnicima se povlačio i mitropolit Joanikije Lipovac sa 56 sveštenika. Na ovaj put, đe će ih pokositi tifus, glad i oštra zima, pošao je velik broj četničkih familija, oko 3.000 osoba. Na putu do Trebave napadale su ih partizanske snage, tako da je broj ranjenih i oboljelih od tifusa i drugih bolesti dostizao i do 5.000 osoba, od kojih je znatan broj umro na putu. U Trebavi Đurišić se susreo sa Dražom Mihailovićem, koji mu je predlagao povratak u „gerilu“, svakog na svoj teren, „pa kada Rusi napuste našu zemlju, u novi ustanak“. Đurišić je bio protiv, ističući da on ne može u Trebavi ostaviti toliki broj ranjenika, bolesnika i izbjeglica. Umjesto povratka u Srbiju, odnosno u Crnu Goru, on je predložio pokret svih snaga u Sloveniju. Isticalo se da su se crnogorski četnici preko Albanije lako mogli povući u Grčku, ali ih je u tome Mihailović omeo pozivom da dođu u Bosnu. Od dana kada je izbio spor s Mihailovićem, Đurišić je uspostavio kontakt s Nedićem i Ljotićem. Već 21. februara uputio je Nediću depešu u kojoj je izrazio spremnost da sa 15.000 četnika iz Crne Gore, Bosne, Hercegovine i Srbije i oko 1.500 izbjeglica dođe u Sloveniju i da se stavi pod njegovu komandu. U proljeće 1944. godine, ubrzo nakon savezničkog bombardovanja Beograda i Zemuna, Sekula Drljević se iz Zemuna preselio u Zagreb i uspostavio bliski kontakt s vođstvom NDH. U julu 1944. godine odlučio je sastaviti privremenu vladu pod nazivom Crnogorsko državno vijeće. Budući da je došao u sukob s Mihailovićem, Đurišić je odlučio da se poveže sa predstavnicima Sekule Drljevića i da s njim povedu službene pregovore s ciljem prebacivanja četnika preko teritorija NDH. Do pregovora je došlo u Doboju. Drljevićevi pregovarači su uslovili da Drljevića priznaju kao političkog vođu Crnogoraca, da Đurišićevi četnici službeno priznaju Crnogorsko državno vijeće, da se Đurišićeve snage prebace na lijevu obalu Save (kod Slavonskog Broda) i da kao Crnogorska narodna vojska nastave marš prema Zagrebu. Jedini uslov koji je postavio Đurišić bio je da Drljević odmah primi ranjene i teško oboljele četnike, što je i učinjeno, kad je oko 2.700 ranjenika i tifusara smješteno u kasarni u Staroj Gradiški.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010516_8edb6db8a1c2ef90327d979ff7ed11bd3acb95fc86e8acbb20d10bd63c22aa28.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250511010516_8edb6db8a1c2ef90327d979ff7ed11bd3acb95fc86e8acbb20d10bd63c22aa28" data-rendition-name="original" width="823" height="835" loading="lazy" alt="Đurišićevi četnici u Zagrebu, 7. maj 1945."><figcaption>Đurišićevi četnici u Zagrebu, 7. maj 1945.(Photo: UGC)</figcaption></figure>  <h2>Dražin nalog</h2> Mihailović je svim komandantima naredio da prekinu svaku vezu s Đurišićem, da će biti sastavljen Ravnogorski sud koji će Đurišića lišiti čina i proglasiti ga izdajnikom. Na kraju, Mihailović je zaprijetio da će obavijestiti sve savezničke komande da je Đurišić sa svojim jedinicama prišao ustašama i crnogorskim „separatistima“. Mihailovićev raspis od 23. marta iznenadio je Đurišića i uplašio od neželjenih posljedica, pa je naredio pokret jedinicama desnom obalom Save, u pravcu Motajice i Lijevča-polja. Time je praktički prekršio sporazum s Drljevićem. Drljević je o tome obavijestio ustaško vođstvo, pa su u zoru 4. aprila ustaše i domobrani napali Đurišićeve snage na Lijevča-polju. Đurišić u toku noći 4/5. aprila svim raspoloživim snagama napada ustaše, kako bi ih iznenadio, ali biva odbijen. U četničkim jedinicama na Lijevča-polju nastupilo je rasulo. Đurišić je, po dogovoru s Dragišom Vasićem, Zaharijem Ostojićem, Petrom Baćovićem, Mirkom Lalatovićem i drugim istaknutim četničkim vođama, odlučio da izabere elitnu četničku jedinicu od nekoliko stotina ljudi i da se pokuša s njom prebaciti nazad preko Vrbasa i preko Grmeča, Bihaća i dalje nastaviti za Sloveniju, ali su ih napale jedinice NOVJ i preśekle im povlačenje prema rijeci Sani. U bezizlaznoj situaciji, Đurišić pokušava da uspostavi opet kontakt sa Drljevićem i odlazi u Staru Gradišku. Sekula Drljević je 10. aprila je pośetio Staru Gradišku, održao govor, formirana je Crnogorska narodna vojska, nakon čega je izvršena provjera Đurišićevih četnika. Oficiri i svi koji su bili eksponirani kao izraziti neprijatelji crnogorskih federalista, predani su ustašama. Ostali su morali prethodno potpisati tekst zakletve Nezavisnoj Crnoj Gori. Pavle Đurišić, Zaharije Ostojić, Petar Baćović, Dragiša Vasić, jedan broj članova četničkog Nacionalnog komiteta za Crnu Goru i gotovo svi oficiri koji su se poslije Lijevča-polja nalazili u Đurišićevoj grupi, ukupno oko 150 ljudi, nijesu prošli komisiju i upućeni su u logor u Jasenovcu, đe su ih ustaše pobile. I to su činjenice o tome ko je koga prevario. Sami zaključite. Tačno je da je Draža Mihailović vodio dvostruku politiku, sarađivao sa Njemcima, a istovremeno održavao kontakte sa saveznicima, čak je bio vojni ministar u londonskoj vladi Slobodana Jovanovića. Tačno je i da je Mihailović neko vrijeme u medijima savezničkih država prikazivan kao „gerilski vođa“, dospjevši na naslovnicu časopisa Time, a o njemu je u Holivudu snimljen propagandni film „Četnici: borbena gerila“ (Chetniks! The Fighting Guerillas). U isto vrijeme kad je kapetan Hadson, britanski oficir za vezu, na osnovu stanja na terenu komentarisao: „U trenutku kada je Mihailović u velikom stepenu igrao ulogu kvislinga bio je nagrađen najjačom britanskom propagandom“. A kakve su se igre igrale govori ono što je u julu 1942. godine, šef balkanske sekcije Uprave za specijalne operacije (SOE), lord Glenkoner, pisao Foreign Office-u: „Kao što znamo, svu aktivnost u Jugoslaviji morali bismo zapravo pripisati partizanima. Međutim, kad je riječ o javnoj upotrebi, ne vidim zašto bi bilo štetno da nešto od toga pripišemo u zaslugu Mihailoviću“. Zato ne čudi da je, u vrijeme pokolja nad muslimanima u Sandžaku i kad major Nil Selbi, britanski komandos, sredinom avgusta izvještava komandu da su Mihailovićeve snage više „profašističke nego prosavezničke“, vođa francuskog otpora general Šarl de Gol odlikovao generala Dragoljuba Mihailovića Ratnim krstom u februaru 1943. Ne čudi kad vidimo koliko je potrebno EU da shvati što se događa u Srbiji danas, kakvi se interesi preklapaju, dok im još uvijek nije jasno ko u Crnoj Gori vrši vlast. Ali, sve to nema nikakve veze sa Pavlom Đurišićem. Jedine saveznike koje je imao Pavle Đurišić bili su Talijani, Njemci, Dimitrije Ljotić, Milan Nedić i Draža Mihailović. Prostor mi ne dozvoljava da navedem sve zločine iza kojih stoji Pavle Đurišić. Ipak, na kraju, volio bih da mi Joanikije Mićović navede što to u biografiji Pavla Đurišića je herojsko i junačko?

Što je to u biografiji Pavla Đurišića herojsko i junačko?

Crnogorska grupa "Perper" sinoć je na Trgu nezavisnosti u Podgorici priredila veče za pamćenje.
Nastup cetinjske čuvene grupe na Proljećnom pazaru ispunio je trg emocijama, ritmom i snažnom energijom, a publika je uglas pjevala njihove najpoznatije hitove poput "Montenegro jazz", "Perperi i zlato", "Zastave", "Kome dolaziš u san", "Dobrovoljac", "Sa dušom od kamena"...
<div class="embed-block"><div style="max-width: 56vh;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 177.7778%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fshorts%2F_rAocTcegpU&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
 
Poseban trenutak večeri bio je izvođenje pjesme "Goro moja", koja je, kako to inače biva, dirnula sve prisutne i izazvala pravu euforiju.&nbsp;
<div class="embed-block"><div style="max-width: 56vh;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 177.7778%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fshorts%2FHoRX87zgKws&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>
 
Čitava atmosfera bila je prožeta zajedništvom i ljubavlju prema muzici, a Perper je još jednom pokazao zašto je navoljeniji bendo domaće scene.

VIDEO: Perper i publika u harmoniji: "Goro moja" zagrmjela jednim glasom

Opasna zarazna bolest bruceloza, koja sa životinja može preći na čovjeka, otkrivena je na farmi ovaca u mjestu Bioče kod Podgorice. 
 
Kako je objavio portal RTCG, Institut za javno zdravlje utvrdio je da je bolest prešla i na čovjeka, a proizvodi sa tog gazdinstva su zabranjeni. 
 
Direktor Uprave za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslove, Vladimir Đaković, rekao je da je farma na kojoj je otkrivena bruceloza pod strogim nadzorom nadležnih veterinarskih službi. 
 
- Radi se o potvrdi sumnje na brucelozu na jednom gazdinstvu koje se bavi stočarskom proizvodnjom - istakao je Đaković, dodajući da je inspektor naložio dodatne veterinarske mjere ispitivanja.
Prema njegovim riječima, dodatna laboratorijska ispitivanja se čekaju. 
 
- Gazdinstvo je pod strogim nadzorom. Svaki protok životinja i proizvoda životinjskog porijekla je onemogućen sa tog gazdinstva - rekao je Đaković. 
 
Kako je istakao, narednih dana će, u skladu sa rezultatima dodatnih istraživanja, odlučiti kakvi su dalji koraci i o tome obavijestiti javnost. 
 
- Mislim da će se raditi eutanazija životinja koje su na tom gazdinstvu - kazao je Đaković. 
 
Bruceloza je patogena za čovjeka i uzrokuje bolest koja se često naziva Malteška groznica.