Poslije objavljivanja ovogodišnjeg izvještaja Evropske komisije o napretku država-kandidata početkom novembra, u kojem je Crna Gora opet označena kao država koja je u procesu proširenja najdalje dogurala, u Crnoj Gori je zavladalo gotovo opšte uvjerenje da je skori ulazak zemlje u EU praktično gotova stvar. Čak i značajan dio kritičkih intelektualaca i biračkog tijela koje nije pozitivno nastrojeno prema današnjoj vladajućoj koaliciji pretpostavlja da Brisel iz svojih vlastitih razloga jednostavno „gura“ Crnu Goru u EU bez obzira na neriješena pitanja identitetskog karaktera, duboke unutrašnje probleme i podjele.
U vezi s procesom proširenja EU prema Balkanu, podržavaoci skorog ulaska država ovog regiona u EU mogu se podijeliti na dvije grupe. U prvu grupu spadaju oni koji žele da zemlje regiona uđu kad budu potpuno spremne da bi dalje ojačale projekat evropske integracije. Drugu grupu sačinjavaju političke struje i pojedinci koji su spremni da države regiona „uđu u Evropu“ što prije čak i sa značajnim deficitom demokratije. Dok je prvima cilj da EU bude funkcionalna, postoje i ne baš rijetki zagovornici ulaska balkanskih država u EU koji žele da nespremne i nestabilne države regiona uzdrmaju EU iznutra. Dakle, da se u EU dovedu „trojanski konji“ koji će je onesposobiti i na kraju uništiti. Ovu poziciju je najbolje sažeo bivši češki predsjednik, notorni euroskeptičar Vaclav Klaus već prije gotovo jedne decenije. Tokom posjete tadašnjeg crnogorskog predsjednika Filipa Vujanovića Pragu na proljeće 2016., Klaus je crnogorskom predjsedniku rekao da želi da Crna Gora uđe u EU što prije, da bi se EU što prije raspala.
U svoje vrijeme, Klausova izjava tumačila se kao navodna šala. S obzirom na dugogodišnje antibriselske stavove ovog veterana češke politike, koji danas otvoreno podržava radikalne ultradesničarske pokrete poput njemačke partije AFD, svi su izgledi da je njegov bonmot bio prilično iskren i ozbiljan. Naravno, ne može se jednostavno tvrditi da danas postoji organizovana struja koja stvarno želi da se Crna Gora ubrzano primi u EU samo zato da bi se EU raspala. Radi se prije o tome da bi ulazak Crne Gore i nekih drugih država regiona u očima jednog dijela euroskeptičnih, konzervativnih i nacionalističkih političara mogao pojačati šansu da proguraju svoje političke agende na evropskom nivou. Ovi lideri priželjkuju da se u EU nađu, poput današnje Orbanove Mađarske i Ficove Slovačke, novi &nbsp;saveznici. Ne treba sumnjati da bi ubrzani ulazak „trojanskih konja“ istovremeno odgovarao i Putinovoj Rusiji.
Zadnji put se EU proširila 2013, kada je ušla Hrvatska. Od tad je prošlo preko dvanaest dugih godina. Nije dakle nikakvo čudo da se briselska birokratija poželjela i nekih pozitivnih vijesti. Drugim riječima, minijaturna i „neproblematična“ Crna Gora brendirana je kao idealna zemlja koja će EU omogućiti da ne izgubi obraz. Izabrana je kao dobar primjer i podsticaj ostalim kandidatskim zemljama čije stanovništvo osjeća zamor od mnogogodišnje priče o proširenju i sve manje vjeruje da je ulazak u EU realna opcija. Ulazak Crne Gore će druge kandidate, nadaju se u Briselu, smiriti i ohrabriti da i u sljedećoj deceniji dalje strpljivo čekaju. &nbsp;&nbsp;
Iako zadnjih mjeseci svjedočimo da je očito došlo do jedne sinergije u pitanju ulaska Crne Gore u EU, bilo bi pogrešno da se učlanjenje Crne Gore smatra za gotovu stvar. Naprotiv, upravo u ovom trenutku postaju sve očitiji brojni izazovi s kojima mora da se izbori crnogorska inostrana politika i diplomatija. Naime, pozitivno jednoglasje u vezi ulaska Crne Gore u EU tamo negdje krajem tekuće decenije koje u zadnje vrijeme čujemo od brojnih briselskih zvaničnika ne mora nužno značiti da će Crna Gora u EU u dogledno vrijeme stvarno ući. Veliki problem će prije svega predstavljati dobijanje saglasnosti za pristupanje Crne Gore od strane pojedinih vlada i parlamenata svih 27 država članica. O ulasku Crne Gore u EU ne odlučuje se samo u Briselu, nego i na nacionalnom nivou od Portugalije do Estonije, od Grčke do Švedske. Bez obzira na trenutni pozitivan stav Brisela, san o ulasku Crne Gore u EU može na kraju završiti u zastoju i ćorsokaku.
Ovdje se potencijalno krije jedan od najvećih problema koji mogu brzo učlanjenje Crne Gore sprječiti čak i u slučaju da Podgorica ubraznim tempom zatvori sva poglavlja, ispuni sve zahtjeve i uspješno završi pregovore. Na nacionalnom nivou, u parlamentima pojedinih država-članica, ideja proširenja EU prema jugoistoku nije uvijek popularna. U ovom trenutku, ne možemo nagađati kakav će biti sastav svih evropskih vlada i parlamenata krajem ove decenije, kada bi trebalo da počne naporan i mukotrpan proces glasanja o pristupanju Crne Gore u pojedinim zemljama članicama. Ipak, znamo da su u Evropi u cijelini gledano u zadnje vrijeme ojačali različiti ultradesni, antiimigracioni, antiislamski i populistički pokreti. To je posebno zabrinjavajuće u upoređenju s prilično optimističnom situacijom koja je vladala prije dvije decenije kada je došlo do prvog i najvećeg talasa proširenja na istok i učlanjenja nekoliko postkomunističkih država u jednom bloku.
U nekoliko članica EU, Crna Gora ni gotovo dvije decenije nakon sticanja nezavisnosti nema vlastita diplomatska predstavništva. Zvanično, te zemlje su navodno „pokrivene“ iz glavnih gradova nekih susjednih zemalja, ali realno gledano, Crna Gora je u mnogim članicama EU praktično neprisutna i bez uticaja. To nažalost važi na primjer za neke baltičke države, koje imaju mnogo razloga da apsolultno ne žele bilo kakvo povećavanje proruskog uticaja unutar EU. Teško je zamisliti da će baltičke države blagonaklono gledati na balkansku državu gdje jedan važan segment vlasti čine otvoreno proruski nacionalistički pučisti i šovinisti kao što je slučaj u današnjoj Crnoj Gori. Pored lošeg imidža slabe države koja je prožeta ruskim uticajem, odnosno previše bliska Vučićevoj Srbiji, zemlji koja je u većem dijelu srednje i istočne Evrope stekla negativan renome kao glavni balkanski satelit Moskve, crnogorski san o ulasku u EU može takođe prekinuti jaka islamofobija koja je u raznim oblicima prisutna u mnogim evropskim državama.
Jedna od njih je Češka, koju Crna Gora – isto kao i susjednu Slovačku – formalno diplomatski pokriva iz Beča. Crna Gora je jedina zemlja nasljednica bivše Jugoslavije (uključujući i Kosovo) koja u Pragu nema vlastito diplomatsko predstavništvo i vlastiti glas u praškom diplomatskom koru, kao da još uvijek nije potpuno samostalna država. Na zadnjim parlamentarnim izborima u oktobru 2025, pobjedu su u Češkoj odnijele ultradesničarske partije koje prema Briselu gledaju sa velikim skepticizmom i njihova pozicija prema daljem proširenju EU je vrlo upitna.
Crna Gora, pored nekih drugih balkanskih zemalja, u desničarskom milijeu u Češkoj i drugim zemljama srednje Evrope izaziva sumnju zbog znatnog broja građana islamske vjeroispovjesti. Novoizabrani predsjednik češke skupštine, ultradesni populista Tomio Okamura, već godinama zagovara izlazak Češke iz EU i NATO („Czexit“), iako se u novom koalicionom ugovoru obevazao da ova pitanja neće sljedećih godina aktivno pokretati. Pored toga, Okamurova partija je jedna od najradikalnijih političkih formacija u Evropi naspram islama i muslimana. Naime, Okamura godinama zagovara totalnu zabranu islama u Češkoj (islam prema njegovim sljedbenicima nije vjera nego jedna vrsta totalitarne, fašističke ideologije…) i zabranu boravka muslimana na teritoriji Češke. Teško je zamisliti da će, s obzirom na ovakve ekstremističke stavove, njegova partija sa simpatijama &nbsp;gledati na zemlju poput Crne Gore gdje muslimani sačinjavaju praktično 20% stanovništva.
Nova češka vlada je još u fazi formiranja, ali sadašnji kandidat za ministra inostranih poslova, Filip Turek, je takođe otvoreni antievropski ultradesničar, miljenik svog političkog mentora Vaclava Klausa koji duboko mrzi Brisel, obožava Donalda Trampa i zagovara veću samostalnost nacionalnih država umjesto integracije. Radi se o čovjeku koji je više puta snimljen kako pozdravlja klasičnim fašističkim pozdravom – podignutom desnicom, na socijalnim mrežama je godinama koketirao s nacizmom i blakonaklono se izražavao o Adolfu Hitleru, otvoreno se radovao kad je prilikom jednog rasističkog napada teško ranjena četvorogodišnja romska djevojčica, izazvao diplomatski skandal kada je smrću prijetio diplomatskom predstavniku Saudijske Arabije i tako dalje.
O stavovima Tureka prema Balkanu ne znamo ništa, osim činjenice da je u prošloj deceniji navijao za grčku ultradesničarsku partiju Zlatna zora, čiji je logo jedno vrijeme javno nosio na automobilističkoj kacigi. Kao i u slučaju Okamure, teško je zamisliti da će ovaj čovjek kao ministar inostranih poslova i njegovi partijski drugovi biti spremni da daju zeleno svijetlo za učlanjenje Crne Gore, Albanije, Sjeverne Makedonije i drugih država Balkana u EU. Sljedeći parlamentarni izbori u Češkoj su predviđeni za jesen 2029. Onda će još nekoliko mjeseci vjerovatno trajati formiranje nove vlade, koja će na početku sigurno imati druge prioritete nego glasanje o nekakvoj Crnoj Gori. S obzirom na ideološku opredjelenost i lični sastav novog češkog vladajućeg establišmenta, stav Češke prema proširenju će za razliku od prethodnog razdoblja do kraja ove decenije biti vrlo uzdržan, vjerovatno čak otvoreno negativan.
Češka je samo jedna od 27 država članica EU. Ne možemo isključiti da će još nekoliko država do tada zadesiti ultradesni zaokret sličan onome kojemu svjedočimo u srednoj Evropi. U svakom sljučaju, crnogorska diplomatija mora aktivno graditi pozitivan imidž Crne Gore u svim državama članicama, da bi izbjegla sve realniju mogućnost da će njen ulazak za nekoliko godina blokirati neki od nacionalnih parlamenata. Nažalost, nije sigurno da li je Crna Gora uopšte svjesna svih izazova koje su još na putu, niti da li je njena vlada i diplomatija realno spremna da sljedećih nekoliko godina uporno, smišljeno i sistematski radi na poboljšanju imidža i reputacije zemlje, koja je trenutno zbog nedovoljno razvijene diplomatske mreže u mnogim evropskim državama gotovo neprimjetna i neprisutna. &nbsp;&nbsp;&nbsp;

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Umjesto u EU, Crna Gora može završiti u ćorsokaku

U Crnoj Gori se posljednjih godina u političkom i javnom prostoru često govori o navodnoj potrebi „povratka Crnoj Gori dinastije Petrovića“, odnosno Crnoj Gori 19. vijeka, tadašnjim tradicionalnim shvatanjima i vrijednostima. Zato se slobodno možemo zapitati – kako bi knjaz Nikola odgovorio na aktuelnu ponudu megainvesticije Mohameda Alabara čiji je preduslov da bi ulcinjsku Veliku plažu sa zaleđem na sljedećih 90 godina preuzela firma ovog kontroverznog biznismena iz Ujedinjenih Arapskih Emirata? Sudeći prema bogatim izvorima koje su ostavili češki poznavaoci Crne Gore s kraja 19. i početka 20. vijeka, u kojima nalazimo neke zanimljive istorijske paralele sa aktuelnim događajima i debatama, odgovor crnogorskog suverena bio bi jasan, jednostavan i nedvosmislen. &nbsp;
Brojni češki putopisci koji su posjećivali Crnu Goru u decenijama između Berlinskog kongresa i Prvog svjetskog rata obožavali su Ulcinj. Pored nadahnuća burnom istorijom, prirodnim ljepotama i mješavinom kulturnih uticaja kojima ih je opčinjavala najjužnija opština tadašnje crnogorske monarhije, po pravilu su izražavali mišljenje da će grad sa svojom okolinom, ukoliko se bude razvijao na pametan način, postati omiljeno evropsko lječilište i ljetovalište.
Ipak, češki autori s kraja 19. i početka 20. vijeka su se čvrsto nadali da će razvoj grada kao turističke destinacije ostati u rukama tamošnjeg stanovništva i pod kontrolom crnogorske države. Vratislav Černi (Černý, 1871-1933), jedan od najznačajnijih českih poznavalaca Crne Gore s početka 20. vijeka koji je u Ulcinju boravio nekoliko puta, u tekstu "Slovenska morska banja na Jadranu" iz 1911. rezimiraao je tipičan pogled čeških putnika sljedećim riječima: „Kad bi prazne kuće kojih je u gradu dosta neka poduzetna ruka uredila, otvorila dobre restorane i vlada pomogla s organizovanjem društvenog života, vaskrsnuo bi Ulcinj iz učmalosti i vjerujte, ne bi bilo ljepšeg banjskog mjesta na cijelom Jadranu…“ Istovremeno je upozorio da uprkos velikom potencijalu ulcinjskog kraja ne bi trebalo „ovaj čarobni dio zemlje prepustiti na milost i nemilost tuđeg poduzetništva i poplavi stranaca.“ &nbsp;
Zanimljivo i danas opet aktuelno svjedočanstvo o jednoj planiranoj megainivesticiji uz pomoć krupnog stranog kapitala koja je prijetila da potpuno promjeni karakter Ulcinja i njene okoline ostavio je pisac Jozef Holeček (1853-1929) u svojoj knjizi Crna Gora krajem vijeka (Prag, 1899), koja do sada nije prevedena na crnogorski. Tokom svoje druge posjete Ulcinju 1897. Holeček je uočavao skroman ali ipak očigledan napredak u razvoju turističke infrastrukture u odnosu na svoju prvu posjetu 1882. godine, kada je u spartanskim uslovima spavao „zajedno s Turcima i Arbanasima“ u lošim higijenskim uslovima. Nepune dvije decenije kasnije, smjestio se u urednom i čistom hanu koji je vodio ugostitelj Tanas Cilinder, po Holečeku jedan „čudan produkt balkanske mješavine – Grk rođen u južnoalbanskom gradu Elbasanu, po nacionalnosti danas Srbin i po državljanstvu Austrijanac.“
Kao i drugi češki pisci, Holeček je u svojoj knjizi naglasio da je Ulcinj, kao grad s najboljim položajem na cijelom Jadranu i odličnom klimom, preodređen da postane prirodno lječilište. Međutim, crnogorska vlada u to vrijeme objektivno nije imala dovoljno finansijskih sredstava da bi mogla pokrenuti razvoj grada u poželjnom pravcu. Na Cetinju se prema Holečeku u vrijeme njegovog boravka pojavila ideja da bi Ulcinj mogao postati pomorsko ljetovalište uz pomoć jednog akcionarskog društva. Češki pisac je ljudima koji su razmišljali o ovoj ideji tokom ličnog susreta odlučno rekao bi od ove zamisli trebalo odustati, zato što je pretpostavljala učešće stranog kapitala i služila bi prije svega tuđim investitorima i gostima. Prema mišljenju češkog autora, Crnogorcima je na žalost tuđa ideja jednog postepenog, smišljenog i dugogodišnjeg razvoja i sve bi radili „en gros“ – uveliko i odmah, odnosno – ili nešto veliko ili ništa.
Češki pisac istovremeno donosi svoje svjedočanstvo o jednom drugom, mnogo bombastičnijem pokušaju razvitka Ulcinja uz pomoć inostrane „investicije vijeka“, koji se desio krajem 90-ih godina 19. vijeka: „Prije nekoliko godina Ulcinj je postao zanimljiv jednom međunarodnom kockarskom društvu. Ponudili su knjazu Nikoli 3 milona, ukoliko bi im dao dugoročnu koncesiju da u Ulcinju naprave svjetske kockarnice i sve što sa za njih veže. Do godine ili dvije Ulcinj bi se potpuno promjenio. Male kućice bile bi srušene, na njihovom mjestu nikli bi veliki hoteli i palate, na brežuljcima iza grada prostirali bi se parkovi i šetnjice, između njih sijali bi mermerni ljetnikovci. Bogati stranci otkrili bi i ulcinjsku ravnicu. Kupovali bi njene dijelove, gradili bi na njima ljetnje rezidencije, oko kojih bi cvjetali bajkoviti vrtovi. Čitav kraj bi oživio. Čak iz prekomorskih zemalja u Ulcinj bi dolazili rasipnici i trošadžije, bogati i oni koji bi to htjeli bez rada postati, tražeći ovdje svoju šansu. Crnoj Gori otvorio bi se izvor prihoda od kojeg bi i budala mogao da napuni džepove.“
Holeček dalje upozorava na težak ekonomski položaj Crne Gore, kojoj je tada falio osnovni investicioni kapital da bi se mogla brže razvijati. Bez njega se morala obraćati u inostranstvo, često u ponižavajućim uslovima: „Prošle godine Beč i Berlin Nikoli su onemogućili zajam od milion franaka, koji je dogovorio u Milanu, zato što Crna Gora navodno spada u sferu ekonomskih interesa Beča i Berlina (…) i Italija ne bi trebala da se tamo upliće, da ne bi rizikovala ekonomski rat s Bečom i Berlinom. Ukoliko bi Crna Gora dala Ulcinj u dugoročni zakup, ne bi dobila samo milion, nego tri miliona i to tri miliona koje ne bi morala da vrati kao dug nego bi ostali njenim vlasništvom. Što bi s takvim ogromnim kapitalom mogao napraviti jedan mudar vladar poput knjaza Nikole!“
Ali Nikola je ideju kockarske megainvesticije i ponuđene milione za zakup Ulcinja, obavještava Holeček, odlučno odbio. Glavni razlog je prema češkom piscu predstavljala knjaževa težnja da njegovi sugrađani sami nauče da rade i da u ekonomskoj sferi očuvaju nezavisnost isto kao što su je uspjeli sačuvati u sferi politike. Knjaz Nikola, kaže Holeček, „želi da njegova zemlja bude uvijek zemljom njegovog naroda, gdje će stranac, ukoliko dođe kao prijatelj, biti dočekan kao dobrodošao gost, ali gdje gospodarom neće biti niko drugi osim Crnogorca. Želi da junački moral crnogorski ostaje sačuvan od dodira s kosmopolitskom demoralizacijom. Pomenuto odbijanje predstavlja jedno od najljepših djela Nikoline vladavine,“ zaključuje češki pisac.

Šta bi knjaz Nikola odgovorio Alabaru?

Predsjednik Jakov Milatović, krajem februara, podnio je Skupštini Crne Gore inicijativu za donošenje zakona o „rehabilitaciji i obeštećenju političkih zatvorenika Golog otoka“ i drugih zatvora gdje je od kraja 40-ih do sredine 50-ih godina 20. vijeka robovalo preko 3000 ljudi iz Crne Gore. Radilo se o heterogenoj grupi zatvorenika koji su poslije izopštavanja Jugoslavije iz sistema sovjetskih satelita pod kontrolom Stallinove Moskve uhapšeni zbog antidržavne djelatnosti u korist Sovjetskog saveza i staljinističkih političkih uvjerenja.
Rezolucija Informbiroa danas predstavlja vremenski udaljeniji događaj nego što je to u vrijeme razlaza Tita i Staljina bio Velji rat, Bitka na Vučjem dolu i Berlinski kongres. Ključno je pitanje zašto je upravo danas, 2025. godine, potrebno da se država miješa u istorijske debate i teme i da instrumentalizuje pitanja koja su istoričari u međuvremenu već temeljno obradili i objasnili.
<h3>Detaljno istražena „tabu tema“</h3>
Događaji vezani za rezoluciju Informbiroa i njene posljedice, uključujući sudbinu političkih zatvorenika Golog otoka, gotovo četiri decenije ne predstavljaju nikakvu tabu temu ili „skrivanu stranu istorije“. O njima se otvoreno govori i piše odkad je predsjednik Milatović rođen. Crnogorska istoriografija i publicistika, pored brojnih istoričara iz drugih postjugoslovenskih republika i inostranstva, posvetila je ovoj temi veći broj radova, organizovani su javni skupovi, objelodanjena su mnoga svjedočanstva. Goli otok je odavno prisutan i u javnoj kulturi sjećanja – nekoliko crnogorskih gradova poput Podgorice, Cetinja, Budve i Danilovgrada ima već od početka 90-ih trgove i ulice koje nose naziv „golootočkih žrtava“.
U istoriografiji postoji na osnovu nepobitnih dokaza konsenzus da je Jugoslaviji od 1948. do sredine 50-ih realno prijetila smrtna opasnost od Sovjetskog saveza i njegovih tadašnjih vjernih satelita kojima je bila opkoljena s više strana (Mađarska, Rumunija, Bugarska, Albanija), uključujući mogućnost vojne intervencije i okupacije. S obzirom na činjenicu da su u zemlji postojale grupe staljinističke orijentacije, spremne da sarađuju s Moskvom protiv Tita i nezavisnog puta vlastite zemlje, iz bezbjednosnih razloga je objektivno postojala potreba da se ljudi proruske orijentacije identifikuju i privremeno izoluju. Na žalost, kao što se u istoriografiji često ponavlja, Titova Jugoslavija se protiv staljinizma borila uz pomoć staljinističkih metoda.
Pored članova Komunističke partije Jugoslavije koji su stvarno bili angažovani u izdajničkim prosovjetskim aktivnostima i bili su više lojalni Staljinu nego Titu, u zatvoru su završili i brojni komunisti koji se nijesu namjeravali angažovati protiv Titovog rukovodstva, ali jednostavno nijesu mogli zamisliti da bi Jugoslavija mogla opstati bez pomoći Sovjetskog saveza, i javno su iznijeli svoje mišljenje. Kult Staljina i sovjetske Rusije bio je u Crnoj Gori duboko ukorijenjen i mnogi se nijesu snalazili u novoj situaciji, jer za razliku od uskog kruga vodećih komunista poput Tita i Milovana Đilasa, nijesu imali lično iskustvo sa Staljinom i totalitarnim karakterom njegove brutalne diktature. Pored onih koji su na neki način simpatizovali s Moskvom, na Golom otoku i u drugim logorima završio je i veliki broj nevinih ljudi, uhapšenih na osnovu posrednih dokaza, odnosno slabih i nerijetko sasvim izmišljenih optužbi koje organi bezbjednosti u interesu „frontalnog napada na informbirovce“ uopšte nijesu ni provjeravali. Goli otok je imao karakter pravog koncentracionog logora, gdje se sa zatvorenicima postupalo neljudski i često s ekstremnom brutalnošću. Sve ove činjenice su već decenijama vrlo dobro poznate i detaljno razjašnjene.
<h3>Potomci „golootočkih mučenika“ kao dobitnici na lutriji</h3>
Međutim, ideja finansijske kompenzacije i rehabilitacije žrtava borbe protiv realnih i navodnih staljinista koju je predsjednik Milatović najavio sedamdeset sedam godina poslije rezolucije Informbiroa iz mnogih razloga je upitna, štetna i realno teško izvodljiva. Neki predstavnici današnje crnogorske vlasti označavaju sve političke zatvorenike za „golootočke mučenike“. Termin koji je očito preuzet iz crkvenog diskursa tretira sve zatvorenike kao nevine žrtve, bez individualne odgovornosti, što apsolutno ne odgovara mnogo složenijim istorijskim činjenicama. Pored toga, zagovornici rehabilitacije i finansijske odštete „golootočkih mučenika“ sami priznaju da nemaju na raspolaganju podatke da li je neko od njih još danas živ.
U svjetlu te činjenice, ideja novčane kompenzacije njihovim potomcima zvuči vrlo upitno – ukoliko država ne zna da li je još neko od nekadašnjih zatvorenika živ, još je sigurnije da apsolutno nema nikavku evidenciju njihovih potomaka niti kriterijume za njihovu odštetu. Istovremeno, u nacrtu zakona govori se o „navodnoj podršci rezoluciji Informbiroa“, što opet u mnogim slučajevima ne odgovara istini. Brojni crnogorski komunisti su svoju podršku rezoluciji, odnosno Staljinu, posebno tokom prvih nekoliko mjeseci poslije juna 1948, iznijeli sasvim otvoreno i glasno, na javnim sastancima. Očito je da se ovim zakonom želi stvoriti nova mitologija koja namjerno zamagljuje i deformiše složenu istorijsku istinu.
Da bi se ideja predsjednika Milatovića mogla stvarno sprovesti, trebalo bi formirati veliki tim istoričara i pravnika koji bi vjerovatno godinama morali razmatrati pojedine slučajeve, i rješavati eventualne primjedbe i tužbe, i sve to s vrlo neizvjesnim rezultatom. Nabrojićemo samo nekoliko važnih pitanja koja bi zakon morao uzeti u obzir.
Prvo, ukoliko se svi nekadašnji „informbirovci“ tretiraju kao nevine žrtve, da li se to odnosi samo na one koji su završili u zatvorima? Neki od najradikalnijih pristalica Staljina nijesu završili na Golom otoku nego su ubijeni prilikom pokušaja bjekstva u inostranstvo. Najpoznatiji su slučajevi generala Arsa Jovanovića, načelnika Generalštaba JNA, koji je poginuo u avgustu 1948. prilikom pokušaja ilegalnog prelaska u Rumuniju, i rukovodstva oblasnog komiteta KPJ u Bijelom Polju, čiji su članovi u januaru 1949. kolektivno pobjegli u šumu u namjeri da pređu u Albaniju, ali svi do jednog su likvidirale snage bezbjednosti još na crnogorskoj teritoriji. Dalje, dok su mnogi Crnogorci uhapšeni na teritoriji Narodne Republike Crne Gore i odatle poslati na Goli otok i druge zatvore za staljiniste van Crne Gore, nije zanemarljiv ni broj onih koji su bili uhapšeni u drugim republikama. Crnogorci su krajem 40-ih i početkom 50-ih godina bili vrlo brojni i u partijskom, državnom, vojnom i bezbjednosnom aparatu u Srbiji, odnosno na federalnom nivou. Nije sigurno da li bi predloženi zakon obuhvatio sve crnogorske informbirovce ili samo one koji su uhapšeni u Crnoj Gori.
S obzirom na činjenicu da je iz Crne Gore bilo preko 3000 zatvorenika, broj njihovih potomaka koji bi mogli dobiti pravo na finansijsku odštetu danas vjerovatno doseže nekoliko desetina hiljada. S obzirom na to da su istorijski događaji na koje bi se odnosila odšteta udaljeni već tri četvrtine vijeka ili još više od današnjih dana, postoji više generacija potomaka: djeca (ako su još u životu, radi se uglavnom o pripadnicima starije generacije), unuci, praunuci… S obzirom na migracije stanovništva u okviru bivše Jugoslavije i šire, jedan ne baš mali broj potomaka „golootočkih mučenika“ živi u inostranstvu, u Beogradu, u Vojvodini, i u Parizu i u Americi, neki možda čak i u Rusiji.
Nije jasno da li bi kompenzacija obuhvatila sve ili samo one koji danas žive u Crnoj Gori i posjeduju crnogorsko državljanstvo. Logično se postavljaju i druga pitanja povezana s odštetom: hoće li se odšteta isplaćivati „po glavi“, dakle, jedan paušalni iznos po zatvoreniku (na osnovu broja mjeseca/godina provedenih u zatvoru) koji će se podijeliti svim živim potomcima? Ukoliko neko od bivših Golootočana ima danas samo jednog živog potomka, on će ispasti kao dobitnik na lutriji. Ali u drugim slučajevima, ukoliko neko od njih ima u životu djecu, unuke i praunuke, možda čak iz više brakova, odšteta će vjerovatno postati košmar za državne organe i sjeme razdora za cijelu razgranatu porodicu.
Hoće li odšteta obuhvatiti i eventualnu vanbračnu djecu ili samo „legitimne“ nasljednike? I šta će biti s odštetom ukoliko bivši zatvorenici danas nemaju direktno potomstvo? U svakom slučaju, ideja finansijske kompenzacije potomcima „golootočkih mučenika“ predstavljala bi na praktičnom nivou pravi rašomon, veliki mnogogodišnji teret za državnu administraciju, birokratiju i sudstvo, i gotovo sigurno bi stvorila nove podjele i razdore u crnogorskom društvu i unutar mnogih porodica realnih i lažnih potomaka. Ukoliko bi se primjenila samo minimalistička varijanta, o kojoj se raspravljalo prije dvadeset godina kad su još neki od bivših logoraša bili u životu, odšteta bi se odnosila samo na njih, njihove bračne partnere i djecu. S obzirom na to koliko nas vremena djeli od pomenutih događaja, finansijska odšteta bi u tom slučaju predstavljala uglavnom jeftinu i praznu gestu, zato što u životu praktično više nijesu ni nekadašnji zatvorenici ni njihovi bračni partneri, i sve je manje i njihovih potomaka iz prve generacije.&nbsp;
<h3>Rehabilitacija staljinista = kupovina glasača</h3>
Onih koji su doživjeli nepravde sredinom 20. vijeka na vlastitoj koži više nema. Niko ne osporava neljudske patnje koje su nekadašnji zatvorenici svojevremeno doživjeli. Međutim, postoji jedna važna činjenica o kojoj se u Crnoj Gori praktično ne govori, odnosno, kao da se ne primjećuje.
Bivši zatvorenici sa Golog otoka ni u Titovom režimu, poslije izlaska iz zatvora, uglavnom nijesu diskriminisani i proganjani, naprotiv, većinom su dobili mogućnost da se integrišu u društvo i u svakom pogledu napreduju. Bivši politički zatvorenici zapošljavani su, imali su pravo da se poslije izlaska iz zatvora školuju na fakultetima. Mnogi od njih ponovo su primljeni u partiju i već u prvoj polovini 60-ih godina zauzimali su i rukovodeća mjesta. Dobili su stanove, izgradili kuće, osnovali porodice koje su mogli finansijski obezbijediti, slobodno su putovali po svijetu kao i drugi Jugosloveni. U poređenju sa sudbinom znatno brojnijih žrtava političkih progona u staljinističkim režimima i zemljama koje su ostale lojalne Moskvi sve do 1989. godine, poput Čehoslovačke, njihova reintegracija u društvo i njihovi životi poslije izlaska iz zatvora bili su uglavnom na zavidnom nivou.
U Čehoslovačkoj, ljudi koji su postali žrtve staljinističkog terora u isto vrijeme kad su u Jugoslaviji staljiniste (i navodne staljiniste) slali na Goli otok, obično su bili diskriminisani sve do smrti ili do pada komunističkog režima. I poslije odsluženja kazne, bili su nepodobni: izgubili su kuće i stanove, konfiskovana im je imovina, nijesu dobijali penziju… Istovremeno su obično još decenijama u okviru kolektivne odmazde maltertirane čitave njihove porodice, roditelji, potomci i bliski rođaci, ni krivi ni dužni. Njihova djeca i unuci bili su po pravilu doživotno sprječeni da studiraju na fakultetima, često nijesu dobili ni mogućnost da uče gimnaziju ili drugu srednju školu, nijesu imali pravo da dobiju pasoš i putuju čak ni u susjedne socijalističke zemlje, i zbog navodnih grijehova svojih roditelja, nekad i đedova, ogroman broj ljudi je bio neformalno osuđen da živi na margini društva od najtežih radničkih poslova. Zato se može slobodno reci da je većinu „Golootočana“ i njihovih porodica na svoj način, u upoređenju s drugim komunističkim državama, u realnom životu tiho i neprimjetno rehabilitovao tadašnji Titov režim u kojem nijesu patili doživotno ni oni ni njihove porodice i potomci.
Izgleda da je glavna svrha inicijative za donošenje zakona o rehabilitaciji i obeštećenju „golootočkih mučenika“ i njen tajming rezultat jeftine političke kalkulacije. Prvo, dobija se utisak da predstavnici trenutnog crnogorskog političkog establišmenta nijesu baš mnogo obrazovani i zato očito nijesu svjesni da ne otvaraju nikakvu tabu temu, i sudeći prema njihovim izjavama apsolutno nemaju pojma o postojanju ozbiljnih istoriografskih i publicističkih radova od kojih su mnogi izašli već tokom 90-ih godina.
Drugo, s obzirom na činjenicu da je od Informbiroa i Golog otoka prošlo mnogo vremena, finansijsko obeštećenje će u minimalističkoj verziji biti ili samo simbolično (ukoliko obuhvati bračne partnere i djecu u prvoj generaciji) ili će opterećivati državnu administraciju i sudstvo još mnogo godina unaprijed ukoliko obuhvati sve žive potomke. I treće, u Crnoj Gori postoji jedna opšta ali uglavnom pogrešna pretpostavka da se ljudi u svojim političkim preferencijama vode primitivnim determinizmom, što u ovom slučaju znači da potomci nekadašnjih „informbirovaca“ koji su sredinom prošlog vijeka stvarno ili navodno navijali za Staljina i Sovjetski savez protiv vlastite zemlje i vlastitog rukovodstva s Titom na čelu, danas moraju automatski navijati za Putinovu Rusiju, Vučićev Beograd i SPC, odnosno, za današnju crnogorsku vlast. Ova pretpostavka nema uporište u crnogorskoj realnosti, zato što veliki broj ljudi u Crnoj Gori na sreću ipak misli vlastitom glavom.
U Crnoj Gori, kao i u crnogorskoj dijaspori u vrijeme pokreta za nezavisnost prije referenduma 2006, mnogi ljudi koji su preživjeli Goli otok, njihovi potomci i rođaci, aktivno su podržavali crnogorsku nezavisnost i sve do danas glasaju na izborima za partije građanske i prozapadne orijentacije. Inicijativa koju je iznio predsjednik Milatović i koju su takođe sasvim očekivano javno podržali lideri bivšeg DF najviše liči na očajan pokušaj skretanja pažnje s aktuelnih vrućih tema i namjeru kupovine djela glasača koji bi dobili oštećenje iz državne kase i zauzvrat glasali za one političke partije i pojedince koji su im neočekivano obezbijedili nekoliko hiljada eura pod parolom ispravljanja istorijskih nepravdi.

Rehabilitacija staljinista 77 godina poslije rezolucije Informbiroa

Vrhovni sud Crne Gore produžio je pritvor okrivljenom S.Đ. za još mjesec dana, do 1. januara 2026. godine, odlučujući po predlogu Višeg državnog tužilaštva u Podgorici od 26. novembra.
Kako je saopšteno, pritvor je produžen zbog postojanja osnovane sumnje da je S.Đ. počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga, kao i zbog opasnosti od bjekstva.
Prema navodima iz naredbe o sprovođenju istrage, S.Đ. se sumnjiči da je tokom druge polovine avgusta u vozilu marke „VW Polo“ napravio skriveni prostor kod airbaga – takozvani „bunker“, u kojem je neovlašćeno držao oko 300 grama kokaina raspoređenog u četiri pakovanja. Droga je, kako se navodi, bila namijenjena daljoj prodaji, a pronađena je prilikom pretresa vozila od strane policije.
U odbrani je, ističe se, priznao izvršenje krivičnog djela.
Pritvor mu je prvobitno određen 2. septembra rješenjem sudije za istragu Višeg suda u Podgorici, a potom produžen 26. septembra odlukom Krivičnog vijeća tog suda. Najnovijom odlukom Vrhovnog suda, zadržavanje u pritvoru produženo je do 1. januara 2026.

Vrhovni sud produžio pritvor okrivljenom S.Đ. do Nove godine

Savez patriota Crne Gore u Njemačkoj saopštio je da je odlazak crnogorske porodice iz Berlina iz humanitarnog aranžmana u Crnoj Gori još jedan primjer lošeg odnosa institucija prema pripadnicima dijaspore koji godinama nesebično pomažu domovini.
Kako navode, slučaj pokazuje da u Crnoj Gori često nema dovoljno prostora za dobronamjernost i posvećenost kada dolaze izvan institucionalnih okvira.
– Porodica koja je godinama finansirala liječenja, pomagala narodne kuhinje, podržavala brojne humanitarne akcije i bila oslonac za najsiromašnije, nije naišla na zahvalnost i saradnju, već na sumnjičenja, pritiske i atmosferu u kojoj se dobro djelo pretvara u teret. Takvo postupanje obeshrabruje i sve druge u dijaspori koji žele da pomognu svojoj zemlji – navodi se u saopštenju.
Ističu da je odgovornost institucija da ovakve ljude prepoznaju, zaštite i podrže, umjesto da dozvole stvaranje ambijenta koji vodi njihovom odlasku.
– Potrebno je hitno uklanjanje administrativnih barijera, prestanak kulture sumnjičenja i uvođenje jasne politike saradnje, zahvalnosti i transparentnosti u odnosima sa dijasporom – poručili su iz Saveza.
Dijaspora, kako naglašavaju, predstavlja neprocjenjiv potencijal Crne Gore – finansijski, profesionalni i moralni.
– Svaki put kada država otjera dobre ljude, gubitak je daleko veći od onoga što se može nadomjestiti. Porodici iz Berlina dugujemo zahvalnost za sve što su uradili. Njihova djela biće upamćena više nego oni koji su ih odgurnuli – zaključuje se u saopštenju.

Crna Gora ponovo ostaje bez dobrih ljudi: Sistem nije prepoznao humanost porodice iz Berlina

Ženski klub Skupštine Crne Gore, u saradnji sa Istorijskim institutom Univerziteta Crne Gore, organizovao je dvodnevnu naučnu konferenciju pod nazivom „Žena u Crnoj Gori – istorijska retrospektiva“, koja je održana 26. i 27. novembra u Podgorici.
Kopredsjednica Ženskog kluba, Radinka Ćinćur, otvarajući skup naglasila je značaj povezivanja naučne zajednice i institucija koje kreiraju javne politike, ističući da je upravo takvo partnerstvo ključno za ukupan društveni razvoj.
Kako je kazala, konferencija okuplja sve koji teže očuvanju plemenitih vrijednosti crnogorske tradicije, ali i snažnom napretku kroz savremene evropske standarde.
Ćinćur je podsjetila da je žena kroz istoriju bila stub crnogorske porodice, te poručila da danas ta uloga mora biti dodatno osnažena kroz aktivno učešće žena u obrazovanju, ekonomiji i državnim institucijama.
– Potiskivanje žene nije prirodna, već društvena kategorija. Vraćanje dostojanstva ženama čiji je doprinos ostajao u sjenci predstavlja čin istorijske pravde – istakla je Ćinćur, citirajući Simone de Bovoar i nobelovku Ani Erno kao inspiraciju za borbu protiv stereotipa i neravnopravnosti.
Ona je dodala da konferencija predstavlja doprinos ženskoj emancipaciji u Crnoj Gori, jer otvaranje ključnih tema omogućava jasniji uvid u ono što je društvo bilo, gdje se danas nalazi i kojem cilju teži.
Direktor Istorijskog instituta, Radenko Šćekić, poručio je da ovaj naučni skup u fokus stavlja višestruku ulogu žene u razvoju crnogorskog društva – kako u porodici, tako i u nauci, kulturi, umjetnosti, politici i institucijama sistema.
On je podsjetio da je položaj žene na Balkanu kroz vjekove bio snažno određen patrijarhalnim nasljeđem, koje je istovremeno podizalo i ograničavalo njen društveni značaj, stvarajući prostor za neravnopravnost i stereotipe koje je, kako je poručio, vrijeme u potpunosti prevazići.

Ženski klub: Nauka i institucije zajedno za jači položaj žena u Crnoj Gori

Grupacija priređivača igara na sreću pri Privrednoj komori Crne Gore predstavila je Program rada za period 2025–2026, koji, kako je saopšteno, predstavlja strateški iskorak u unapređenju rada sektora igara na sreću.
Potpredsjednik Grupacije Miloš Lalević istakao je da usvajanje Programa označava početak snažnijeg institucionalnog pristupa zasnovanog na dijalogu, transparentnosti i profesionalnim standardima.
– Sektor igara na sreću jedan je od najstrože regulisanih u Crnoj Gori. Naš prioritet je jačanje partnerstva sa Ministarstvom finansija, Upravom za igre na sreću, Poreskom upravom, Upravom policije, Centralnom bankom i drugim institucijama – poručio je Lalević, dodajući da se puni efekti zakonskog okvira mogu postići samo putem kontinuirane i stručne saradnje.
On je ukazao da crno tržište igara na sreću ostaje najveći izazov pred državom.
– Nelegalne online platforme, razvoj tehnologija i nedovoljno efikasni kontrolni mehanizmi omogućavaju procvat crnog tržišta, što predstavlja opasnost za javne finansije, bezbjednost korisnika i poštovanje zakona. Snažna institucionalna akcija je ključna – naglasio je Lalević.
Grupacija će, istakao je, nastaviti da promoviše standarde odgovornog priređivanja kroz saradnju sa civilnim sektorom, stručnim organizacijama i lokalnim samoupravama.
– Odgovorno priređivanje nije samo zakonska obaveza, već zajednički društveni interes – kazao je Lalević.
On je najavio i intenziviranje prekogranične saradnje, u cilju jačanja regulatorne transparentnosti i nadzora, te unapređenja borbe protiv nelegalnog tržišta.
– Jedinstven i profesionalan nastup industrije ključan je za efikasno zastupanje interesa legalnih priređivača i jačanje ugleda sektora – poručio je Lalević.
Zaključio je da Grupacija ostaje posvećena transparentnom i odgovornom poslovanju u skladu sa novim zakonskim okvirom.
– Bićemo konstruktivan partner institucijama i pouzdan sagovornik javnosti – zaključio je Lalević.

Lalović: Novi program borba protiv crnog tržišta i jačanje partnerstva sa državom u fokusu

Sudija Višeg suda u Podgorici Nenad Vujanović donio je 18. novembra rješenje kojim se biznismenu Aleksandru Mijajloviću ukidaju mjere nadzora – obaveza javljanja od svakog mjeseca Odjeljenju bezbjednosti Podgorica i vraća mu se pasoš oduzet aprila prošle godine, nakon što ga je Specijalno tužilaštvo teretilo za stvaraje kriminalne organizacije koja je švercovala cigarete. &nbsp; Možda ova odluka Višeg suda o ukidanju mjera nadzora ne bi izazvala pozornost da, samo deset dana prije ove odluke Višeg suda, biznismenu Mijaloviću 7. novembra nije za 60 dana produžen pritvor u drugom predmetu. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251126201148_f68a9e831b61e95d957dfc79eb3f2b5e6378dafbc93fc4431c70fb68f5360d5f.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251126201148_f68a9e831b61e95d957dfc79eb3f2b5e6378dafbc93fc4431c70fb68f5360d5f" data-rendition-name="original" width="1072" height="891" loading="lazy" alt="PASOŠ DA, SLOBODA NE: Rješenje Višeg suda "> <figcaption>PASOŠ DA, SLOBODA NE: Rješenje Višeg suda (Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  IMA PRITVOR – NEMA PRITVOR Dakle: Mijajloviću, kojem je u jednom predmetu ukinut pritvor, ukinuta je obaveza javljanja policiji i vraćen pasoš jer nema opasnosti za bjekstvo, a u drugom predmetu se određuje pritvor, između ostalog i zbog opasnosti od bjekstva?! &nbsp; I da sve bude čudnije: Specijalno tužilaštvo, koje je u oba predmeta tražilo pritvor, zahtijevalo je da se Mijajloviću zadrži obaveza javljanja Odjeljenju bezbjednosti u Podgorici, iako je biznismen u pritvoru u Spužu, i ne može fizički da se javlja svakog mjeseca policiji u Podgorici. &nbsp;&nbsp; Sudija Nenad Vujanović je, uz logično objašnjenje, odbacio nelogičan zahtjev SDT-a. - Ako okrivljenom Aleksandru Mijajloviću u tom predmetu bude ukinut pritvor, tada će se odlučiti da li je i koja od navedenih mjera potrebna, pa se navodi istaknuti u mišljenju Specijalnog državnog tužilaštva da je navedena mjera nadzora, zajedno sa određenim jemstvom, podobna da na kvalitetan način suspenduju opasnost od bjekstva – pokazuju nesonovanim – piše Vujanović u obrazloženju Rješenja. &nbsp;&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251126201128_eb113260b89b9dd7935c6e84817e42b73f16012b57f9f2075ef55d505a461313.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20251126201128_eb113260b89b9dd7935c6e84817e42b73f16012b57f9f2075ef55d505a461313" data-rendition-name="original" width="1068" height="712" loading="lazy" alt="POD OPTUŽBAMA DA SU SERVIS VLASTI: Specijalno državno tužilaštvo "> <figcaption>POD OPTUŽBAMA DA SU SERVIS VLASTI: Specijalno državno tužilaštvo(Photo: UGC )</figcaption> </figure>  TUŽILAČKI ,,POVRATAK U BUDUĆNOST” Detalji iz tužilačke Naredbe o sprovođenju istrage od 5. oktobra ove godine ukazuju na zloupotrebu institucionalne moći Specijalnog državnog tužilaštva. &nbsp; Tada je, samo na osnovu poruka iz Mijajlovićevog telefona, troje specijalnih tužitelja – Miroslav Turković, Ivana Petrušić Vukašević i Jovan Vukotić – osumnjičilo, osim podgoričkog biznismena, još pet osoba za stvaranje kriminalne organizacije. &nbsp; Koja je, po navodima SDT-a, između ostalog, imala za cilj da preko mreže medija, citiramo - ,,utiču na političku vlast, sredstva javnog informisanja, izvršnu vlast i na druge važne ekonomske i društvene činioce”. Specijalno tužilaštvo je de fakto – bez ijednog valjanog dokaza ili indicije – ubacilo u kriminalnu orgnaizaciju i medije koji su učestvovali u narušavanju ustavnog poretka i bezbjednosti. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251126201132_788b7d858adcc7a0aa34c43529f515f2f0dd7dcdc9aac3236e7118091d02ec43.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20251126201132_788b7d858adcc7a0aa34c43529f515f2f0dd7dcdc9aac3236e7118091d02ec43" data-rendition-name="original" width="3000" height="2352" loading="lazy" alt="TROJE TUŽILACA SASLUŠALO TRI SVJEDOKA ZA 50 DANA: Potpisi na Naredbi za sprovođenje istrage"> <figcaption>TROJE TUŽILACA SASLUŠALO TRI SVJEDOKA ZA 50 DANA: Potpisi na Naredbi za sprovođenje istrage(Photo: Portal ETV )</figcaption> </figure>  I to kako: ,,... okrivljeni A.Mijajlović preko ,,Mportala”, Portala ETV”, ,,CDM”, ,,Standarda”, &nbsp;,,Portala Analitike”, ,,Pobjede”, ,,Antene M” koristi radi sticanja nezakonite dobiti i moći za sebe i kriminalnu organizaciju, kreirajući javno mnjenje i stvarajući medijsku sliku isključivo u cilju suzbijanja konkurencije, lične i profesionalne diskreditacije svih lica, vjerskih, političkih i privrednih organizacija...” &nbsp; &nbsp;Koliko su osnovane tužilačke sumnje zapisane u Naredbi, pokazuje jedan frapantan podatak: Mijajlović se tereti za stvaranje kriminalne organizacije i mrežu uticaja preko medija u periodu od januara 2018. do februara 2024. godine, a Portal ETV, koji se nalazi na spisku, osnovan je 5. septembra 2024. godine?! &nbsp; &nbsp;Kako je Mijajlović mogao preko Portala ETV da ostvaruje nezakoniti uticaj - prije nego što je portal počeo da radi? Na to jednostavno pitanje – kako je moguć ,,povratak u budućnost” - &nbsp;niko od troje specijalnih tužilaca nije dao odgovor. &nbsp; &nbsp;PRITVOR BEZ KRAJA &nbsp;I to je još jedan pokaztelj da je Aleksandar Mijajlović bio unaprijed zacrtana meta progona. Ali ne i jedini: postupanje specijalnih tužitelja pokazuje da su od početka planirali Mijajlovića strpati u poduži pritvor. &nbsp; U zahtjevu za određivanje pritvora Mijajloviću, troje specijalnih tužitelja navelo je - mogućnost uticaja na svjedoke. Međutim, za pedeset dana od kako je određen pritvor Aleksandru Mijajloviću, Specijalno državno tužilaštvo, osim trojice policijskih službenika, nije saslušalo ni jednog svjedoka koji se izričito pominju u Naredbi za sprovođenje istrage. Iako istragu vode čak troje tužilaca! &nbsp; Očito da je neaktivnost SDT bila umišljajna - da se Mijaloviću, nakon 30 dana, produži pritvor za još dva mjeseca. Što je Viši sud i učinio 7. novembra. Time su prekršeni standardi Evropskog suda za ljudska prava, a mjera pritvora se pretvara u kaznu zatvora bez presude. &nbsp;&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251126201132_6fc47fd35d37bf6585626b84fa88030711b3688f9fdb655d2d541c14c2391c00.png" data-media-id="editor_3" data-image-id="20251126201132_6fc47fd35d37bf6585626b84fa88030711b3688f9fdb655d2d541c14c2391c00" data-rendition-name="original" width="647" height="600" loading="lazy" alt="MEĐUNARODNI STANDARDI: Presuda Evropskog suda za ljudska prava "> <figcaption>MEĐUNARODNI STANDARDI: Presuda Evropskog suda za ljudska prava(Photo: Portal ETV )</figcaption> </figure>  KRŠENJE MEĐUNARODNIH STANDARDA O tome svjedoči i slučaj Kontrada protiv Italije (Contrado vs Italy). &nbsp; -Nadležni sud mora utvrditi da li su nadležni državni organi vlasti pokazali naročitu revnost u vođenju postupka. To se precizira presudom od 24.08.1998. godine u predmetu Contrada protiv Italije, kao i presudom od 23. septembra 1998. godine, u predmetu I. A. protiv Francuske – ističe se u zapisniku sa suđenja.. &nbsp; Izostanak tužilačke akcije saslušanja svjedoka u slučaju istrage protiv Mijajlovića i još pet osoba znači i kršenje standarda koje su svojevremeno ustanovili i crnogorski sudovi. Do skora su domaći sudovi znali da odrede pravne posljedice &nbsp;neaktivnosti tužilaca u pritvorskim predmetima. &nbsp; To se najbolje primjećuje u jednom Rješenju Vrhovnog suda Crne Gore iz sada daleke 2019. godine. Vijeće suda u sastavu Radule Kojović, Svetlana Vujanović i Miraš Radović odbacilo je zahtjev Osnovnog državnog tužilaštva o produženju pritvora okrivljenom za krijumčarenje ljudi. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251126201132_b7c7d22cd8a0dd9ce93512921c1c0176b3d0934ee2e3f18edb9b668d9e9f5d5f.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="20251126201132_b7c7d22cd8a0dd9ce93512921c1c0176b3d0934ee2e3f18edb9b668d9e9f5d5f" data-rendition-name="original" width="986" height="723" loading="lazy" alt="ZABORAVLJENI CRNOGORSKI STANDARDI: Odluka Vrhovnog suda o odbijanju produženja pritvora"> <figcaption>ZABORAVLJENI CRNOGORSKI STANDARDI: Odluka Vrhovnog suda o odbijanju produženja pritvora(Photo: Portal ETV )</figcaption> </figure>  - Državni tužilac ne samo da nije postupao sa posebnom hitnošću, nego je zapaženo potpuno odsustvo bilo kakve aktivnosti u pravcu obezbjeđenja blagovremene izrade nalaza i mišljenja vještaka, kojim po očekivanju državnog tužioca bilo moguće otkriti identitet saučesnika u predmetnom krivičnom djelu – piše, između ostalog, u obrazloženju presude Vrhovnog suda. &nbsp;&nbsp; STANDARDI ,,AVGUSTOVSKE VEĆINE” Nije ovo jedina odluka Vrhovnog suda kojom se odbija tužilački zahtjev za pritvor, ima više sličnih rješenja, Višeg i Vrhovnog suda. &nbsp; Ali, sve je to bilo prije avgusta 2020. godine. Od tada crnogorske sudije nijesu odbacile jednu optužnicu, a vrlo rijetko se odbija zahtjev za produženje pritvora. &nbsp; Da li su prijetnje vetingom u pravosuđu, koja se čuju gotovo svakodnevno iz redova parlamentarne većine, uticale da aktuelne sudije odstupe od standarada koje propisuje Evropski sud za ljudska prava? Je li zlokobna retorika Borisa Bogdanovića, nalik onoj iz vremena južnoameričkiih diktatura - pominjanjem u parlamentu lova na ljude i pretvaranja političkih protivnika u predjela, jela i dezerte – raspirila u pravosuđu atmosferu straha i brigu za vlastitu bezbjednost? &nbsp; Mnogo je pitanja bez odgovora. Slučaj produženja pritvora biznismenu Aleksandru Mijajloviću, uz skidanje oznake tajnosti privatnih podataka iz naredbe o sprovođenju sitrage, pokazuje da se iza maske tužilačke akcije krije politički progon dijela izvršne vlasti. &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Aleksandru Mijajloviću vratili pasoš dok je u pritvoru u Spužu?!

Neprimjereno je da neko od poslanika najavljuje hapšenja i to najviše šteti integritetu bezbjednosnih službi, ali i tužilaštvu koje bi trebalo da reaguje, jer ako političari i poslanici imaju neke informacije u smislu najave o akcijama hapšenja bilo koga, nevezano za to da li postoje dokazi ili ne, to jako narušava ugled samog tužilaštva i šalje poruku javnosti da je tužilaštvo pod određenom političkom kontrolom i da su političari ti, a ne tužioci, koji odlučuju kada će se i protiv koga pokrenuti postupak - ocijenio je za Televiziju E advokat Veselin Radulović.
Poslanik Demokrata Boris Bogdanović kazao je juče u Skupštini Crne Gore da je ono što je do sada ulovljeno samo predjelo, a da država prema dezert, te da "nijedno ime neće biti preskočeno".
Na koga se sprema lov i otkud to zna poslanik pitanje je koje niko iz izvršne vlasti ne postavlja. Još važnije - da li poslanici najavljuju akcije policije i tužilaštva i ko, zaista, odlučuje šta će biti na njihovoj agendi.
Radulović upozorava da je ćutanje prećutna saglasnost i da ozbiljno narušava ugled države pred međunarodnim partnerima.
- To jeste jedan vid zastrašivanja, koji me ne iznenđauje, nije prvi put. Uglavnom dolazi sa istih adresa - naveo je Radulović.&nbsp;
Da retorika i odnos Demokrata izazivaju pažnju međunarodne zajednice pokazalo je pismo upozorenja koje su Ujedinjene nacije poslale Vladi.&nbsp;
Naveli su da su napadi Demokrata na advokata Veselina Radulovića i direktoricu Akcije za ljudska prava Teu Gorjanc Prelević ozbiljan slučaj zastrašivanja.&nbsp;
Tri specijalne izvjestiteljke UN-a za nezavisnost sudija, slobodu izražavanja i branioce ljudskih prava ocijenile su da takvi napadi imaju „zastrašujući efekat“ i da ne postoje informacije da je vlast preduzela bilo kakvu istragu.&nbsp;
Vlada je ćutala duže od propisanih 60 dana. Kada je pismo iz UN-a objavljeno bez njihove reakcije, ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović udostojio se da odgovori.
Radulović ćutanje Vlade tumači kao jednu prećutnu saglasnost sa svime što se radi u bezbjednosnom sektoru, odnosno šta radi partija koja ga kontroliše.&nbsp;
- Nije me to iznenadilo, ali je zaslužilo reakciju i Vlade i državnog tužilaštva. Tu su osim uvreda i kleveta bili navodi koji se mogu tumačiti kao ozbiljne prijetnje - istakao je Radulović.&nbsp;
Nije ga iznenadilo što je Vlada odćutala to u roku koji im je ostavljen, a danas je objavljeno pismo koje je izvršna vlast poslala naknadno specijalnim izvjestiteljkama.&nbsp;
- Podsjetilo me na onu izreku da ne kune majka sina što se kocka, nego što se vadi. Tako izgleda dopis Ibrahimovića đe citira odredbe zakona i navodi da Vlada prati razvoj događaja i ne želi da se miješa, iako to nije predmet zahtjeva specijalnih izvjestiteljki. One traže da se Vlada izjasni šta su uradili povodom napada koji je rukovodstvo bezbjednosnog sektora uputilo na račun Gorjanc Prelević i moj račun. Vlada nije uradila ništa i ružno je za imidž države kada se na jedan takav način odgovori na dopis jedne tako važne adrese - ocijenio je Radulović.
Upravo zato, prema njegovim riječima, to više nije samo politički problem, već pitanje međunarodne reputacije države.&nbsp;
Da situacija nikad nije bila tako ozbiljna, dodaje, pokazuju i brojke - UN i Evropska unija oglasili su se tri puta. Crnogorska Vlada nijednom.&nbsp;
U zemlji koja se i dalje predstavlja kao najozbiljniji kandidat za Evropsku uniju političke prijetnje, institucionalno ćutanje i ignorisanje upozorenja najviših međunarodnih adresa se normalizuju, a poruke o "lovu" i "dezertima" ostaju bez ikakvog odgovora
Da su parlamentarne klupe postale poligon za politička suđenja bez procesa ocijenio je i poslanik Demokratske partije socijalista Oskar Huter.
On je juče u Skupštini Crne Gore kazao da se u Zakonodavnom domu krši pretpostavka nevinosti, a trebalo bi tu najglasnije da se govori o članu Ustava koji govori o tome.
- I to imamo priliku da čujemo svaki dan. Ne govori se o optuženima ili osumnjičenima nego se automatskio presudi ljudima za cijeli život i njima i njihovim porodicama - naveo je Huter.
Prilog novinarke TV E Amre Tahirović.

Radulović: Neprimjereno da neko od poslanika najavljuje hapšenja, to najviše šteti integritetu bezbjednosnih službi

U postupku protiv bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, njenog sina Miloša Medenice i još 15 osoba odgođeno je davanje završnih riječi, jer su tužioci precizirali optužnicu i između ostalog ustvrdili da je, švercom cigareta, oštećen budžet za 2,7 miliona eura. Predložili su i sprovođenje skaj komunikacija i jedne vajber poruke. Na ročištu koje je zakazano za 1. decembar biće saslušan vještak ekonomsko finansijske struke Milenko Popović da bi precizirao stvarnu štetu po budžet koja je nastala. Tužilac Jovan Vukotić kazao je da je ponovnom analizom skaj komunikacija kao korisnika identifikovao optuženog Darka Lalovića. Taj pin koji je, po stavu Vukotića koristio Lalović, imao je komunikaciju sa pinom za koje SDT tvrdi da ga je koristio Miloš Medenica. Tužilac Jovan Vukotić pročitao je vajber poruku između Vesne Medenice i Vladana Vučelića za koju smatra da treba da se sprovede kao dokaz. - Vesna, revizija stigla u Vrhovni sud. Sudija je Natalija, po tužbi Franovića. Ako to može da se vrati na ponovni postupak. Na to mu Medenica odgovara: Ok, neće to do jeseni - ovo je poruka koju je pročitao tužilac Vukotić.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20251126151140_edd9f040b15d4390682b4d26778c56468464e380408eddf8e9db7535275b8bc7.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20251126151140_edd9f040b15d4390682b4d26778c56468464e380408eddf8e9db7535275b8bc7" data-rendition-name="original" width="1600" height="901" loading="lazy" alt="Vesna Medenica"><figcaption>Vesna Medenica i advokat Zdravko Begović (Photo: Portal ETV/Marija Žižić)</figcaption></figure>  Odluka tužioca Vukotića i Vukasa Radonjića za dopunu dokaznog postupka izazvala je reakciju advoka odbrane jer je prošlo tri godine i na dan kada su najavljene završne riječi imaju prijedloge za dopunu dokaza. Advokat Zdravko Begović kazao je da ne može da vjeruje da se ovo dešava u sudnici. - Pogotovo što ste vi hladnokrvno na prethodnom ročištu odbili sve prijedloge odbrane - kazao je Begović. Sutkinja Vesna Kovačević je opomenula advokat Begovića da joj se tako ne obraća. Advokat Begović je na to rekao da on nikoga ne vrijeđa i riječ "hladnokrvno" nije uvreda. Nakon toga je pitao je li moguće da je Tužilaštvo ovo sad nakon tri godine predložilo. On je istakao da vijeće nije smjelo da dozvoli tužiocu da pročita poruku jer to nije dio ove optužnice ali, kako je istakao, jasna je namjera Tužilaštva a to je da bi njegovu branjenicu dodatno kompromitovali. I sutkinja Kovačević je kazala da Tužilaštvo predlaže dokaze koje je imalo prije tri godine. - Vi tražite odlaganje i prolongiranje - rekla je sutkinja Kovačević obraćajući se tužiocima. Nakon pauze od 15 minuta advokatima i optuženima su predati CD- ovi sa preciziranomu optužnicom i dokazima koje je SDT predložilo. Od dokaza, za sada je prihvaćeno saslušanje vještaka Popovića, dok će ostalim odlučiti na narednim ročištima. Nastavak je zakazan za 1. decembar i do 15. decembra sutkinja Kovačević je dala termine kako bi bio okončan dokazni postupak i date završne riječi. Na optužnici osim Miloša i Vesne Medenice su i policajac Milorad Medenica, službenici Uprave carina i prihoda Ivana Kovačević, Marko Vučinić,Goran Jovanović, špediteri Marjan Bevanja i Savo Karanikić, zatim Vasilije Petrović sin vlasnika kompanije Cijevna komerc. Za pripadništvo u kriminalnoj organizaciji tereti se i Marko Popović, Bojan Popović, Marko Vučinić, Darko Lalović, Petar Milutinović, Nikola Raičević, Radomir Raičević, Luka Bakoč i firma Kopad Company iz Nikšića.

Sutkinja Kovačević: Tužioci predlažu dokaze koje su imali prije tri godine

Legendarni košarkaški trener Željko Obradović podnio je danas ostavku na mjesto trenera beogradskog Partizana, piše Mozzartsport.
Kako je objavio ovaj pouzdani srbijanski portal, Obradović smatra da je vrijeme za promjenu na klupi Crno-bijelih i podnio je ostavku na mjesto šefa stručnog štaba.
Iako je jasno da će navijači stati iza Obradovića, ostaje da se vidi kakvu će odluku da donese Upravni odbor KK Partizan, koji je sada na potezu.
Partizan u posljednje vrijeme izgleda loše na parketu, a sinoć je u Atini doživio težak poraz od Panathinaikosa od 91:69. Ranije je savladao Studentski centar, ali i prije toga je ekipa vezala dva poraza od Asvela i Fenerbahčea.

Tag: frantisek-sistek