U večernjoj emisiji Ljetnjeg programa Televizije E o oproštaju od reprezentacije govoriće poznati košarkaš Nikola Vučević.&nbsp;
O muzici, uživanju u ljetu, životnim i profesionalnim izazovima razgovaraćemo sa Ninom Žižić, pjevačicom.&nbsp;
Kako modna pista, takmičenja ljepote mogu biti odskočna daska za druge profesionalne i lične prilike govore Danijela Dimitrovska, manekenka i televizijska voditeljka, Kristina Minić, bivša Mis turizma Crne Gore i farmaceutkinja, Kristina Đurković, bivša Mis turizma Crne Gore i Evrope i Vladana Lepetić, bivša Miss model Montenegro i manekenka.&nbsp;
One će podijeliti sa gledaocima lična iskustva i životne priče. Zanimljivi goste i teme razlog su da i večeras gledate Ljetnji program Televizije E od 21 do 23 sata.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Večernji Ljetnji program: Nikola Vučević o oproštaju od reprezentacije, Nina Žižić o profesionalnim izazovima...

U Crnoj Gori svijest o rijetkim bolestima na višem je nivou nego ranije, ali izazovi i dalje postoje, posebno kada je riječ o dijagnostici, dostupnosti terapija i podršci oboljelima i njihovim porodicama, kao i aktivnijem angažmanu nadležnih institucija.
To je poručeno Trgu nezavisnosti povodom Međunarodnog dana rijetkih bolesti gdje je Nacionalna organizacija za rijetke bolesti Crne Gore (NORBCG) organizovala kampanju „Zagrli za rijetke“, u okviru koje je pjevačica Nina Žižić dijelila besplatne zagrljaje.
Predsjednica NORBCG Nataša Bulatović, govorila je o trenutnoj situaciji u Crnoj Gori kada je riječ o dijagnostici i liječenju rijetkih bolesti, ističući napredak u odnosu na ranije godine, ali i brojne prepreke sa kojima se oboljeli i njihove porodice suočavaju.
- U odnosu na 2015. godinu, kada je osnovano Udruženje, danas je situacija na mnogo boljem nivou. Tada gotovo niko nije znao šta znači rijetka bolest, niti koje sve rijetke bolesti postoje. Danas je svijest o tome znatno veća, uspjeli smo da pokrenemo određene aktivnosti u Ministarstvu zdravlja i Fondu za zdravstveno osiguranje, kao i da animiramo dio ljekara - rekla je Bulatović.
Ipak, ističe da je pred oboljelima od rijetkih bolesti i njihovim porodicama i dalje mnogo izazova.
- Nedostatak informacija je jedan od najvećih problema. Sama riječ „rijetka bolest“ dovoljno govori – ponekad u cijelom svijetu postoje samo jedna ili dvije osobe sa određenim oboljenjem, što znači da je gotovo nemoguće pronaći dovoljno informacija. Kada pacijent dobije dijagnozu, često ne zna šta ga čeka i gdje može da pronađe više podataka o bolesti - naglasila je Bulatović.
Ukazala je na još jedan ozbiljan problem - nedostatak terapije za većinu rijetkih bolesti.
- Samo pet odsto rijetkih oboljenja ima dostupnu terapiju. Nije problem samo u tome da određeni lijekovi kod nas nisu dostupni, već u tome što za većinu rijetkih bolesti terapija uopšte ne postoji - objasnila je Bulatović.
Prema njenim riječima, poseban izazov predstavlja i neangažovanost ljekara.
- Ne želim nikoga da uvrijedim, ali vrlo malo ljekara želi da se posveti rijetkim bolestima, istraživanju i prikupljanju informacija. Takođe, u Crnoj Gori ne postoji registar oboljelih od rijetkih bolesti, pa samim tim nemamo ni tačne podatke o broju pacijenata - dodala je Bulatović.
Kada je riječ o konkretnim podacima, NORBCG vodi internu bazu podataka koja broji između 150 i 200 članova.
- Među najčešćim rijetkim bolestima u Crnoj Gori su hereditarni angioedem, cistična fibroza, spinalna mišićna atrofija i Fridrajhova ataksija, dok za pojedine bolesti ima tek nekoliko pacijenata - rekla je Bulatović.
Ona je istakla važnost obilježavanja Međunarodnog dana rijetkih bolesti, ali i kontinuiranog rada na podizanju svijesti tokom cijele godine.
- Vrlo je važno govoriti o rijetkim bolestima, ne samo 28.ili 29. februara, već stalno. Mi se trudimo da to činimo tokom cijele godine, da informišemo javnost i medije - rekla je Bulatović.
Iako postoji mnogo izazova, Bulatović je ukazala i na pozitivne pomake.
- Ne mogu da kritikujem državu po tom pitanju. Na primjer, u Crnoj Gori svi pacijenti oboljeli od cistične fibroze imaju terapiju, dok u Srbiji to nije slučaj. Takođe, svi pacijenti sa spinalnom mišićnom atrofijom kod nas primaju terapiju, dok u Srbiji mnogi još uvijek nemaju pristup tim lijekovima. To pokazuje da država, u granicama svojih mogućnosti, pomaže i ulaže napore, ali činjenica je da su te terapije i dalje izuzetno skupe - istakla je Bulatović.
Učesnica kampanje Katarina Prelević skrenula je pažnju na izazove sa kojima se suočavaju oboljeli i njihove porodice, kao i na izostanak podrške nadležnih institucija.
- Razlog zbog kojeg se upravo 28, odnosno 29. februara govori o rijetkim bolestima je taj što su one rijetke i što je do njihove dijagnoze veoma teško doći. Ono što znamo i što jeste činjenica je da u Crnoj Gori postoje djeca koja imaju rijetke bolesti. Međutim, ono što je danas možda najružnija stvar na ovom trgu jeste što nemamo predstavnike Ministarstva zdravlja, nemamo predstavnike Ministarstva rada, zapošljavanja i socijalnog dijaloga, nemamo predstavnike nijednog zvaničnog ministarstva koji bi mogli da sagledaju kompleksnost ove teme - istakla je Prelević.
Apelovala je na nadležne institucije da se aktivnije uključe u rješavanje problema sa kojima se suočavaju oboljeli i njihove porodice.
- Želim da pozovem Skupštinu Crne Gore, želim da pozovem Vladu Crne Gore. Tamo u nekoj fioci postoji Strategija za rijetke bolesti koja nije usvojena od 2017. godine, koja je na reviziji, a koja predstavlja podzakonski akt Zakona o zdravlju. Taj akt i dalje nije revidiran. Pitam sve one koji u sistemu – zašto taj dokument i dalje ne postoji? Ako se borimo sa rijetkim bolestima, ako ni sami ne znamo tačno sa čime se borimo, zašto ne postoji bolja povezanost sa centrima u našem okruženju? Ne mislim samo na Srbiju, već i na druge države regiona. Zašto ne postoji ta veza - kazala je Prelević.
Naglasila važnost brzog dijagnostikovanja rijetkih bolesti i dostupnosti terapija koje mogu spasiti živote.
- Kada se postavi dijagnoza i pronađe odgovarajući lijek, on može da pomogne, može da spasi nečiji život. Zašto u tim trenucima sistem ne funkcioniše? Ko se bavi tim pitanjima? Rijetke bolesti su tu, one postoje. Oni koji se sa njima bore su istinski borci, ali, nažalost, ne mogu uvijek izaći kao pobjednici. Neki su izgubili bitku, dok se drugi i dalje bore. Društvo u Crnoj Gori mora biti svjesno da su ti ljudi među nama, da im je potrebna podrška i da moramo znati mnogo više o njima. Treba da budemo svjesni da pored nas uvijek šeta neko ko možda nosi neku malu rijetkost u sebi - istakla je Prelević.
Pjevačica Nina Žižić kazala je da je NORBCG dovoljna motivacija da svojim prisustvom doprinese i podrži njihovu kampanju, navodeći da se nada da je ovo tek početak njihove saradnje.
Govoreći o ulozi javnih ličnosti u širenju svijesti o rijetkim bolestima, Žižić je istakla da, iako njihov doprinos možda nije ogroman, ali da svaki korak u tom pravcu ima značaj.
- Nažalost, javne ličnosti ne mogu mnogo učiniti, ali i to malo može biti od velike važnosti. Kako mi je i Nataša rekla, svijest o ovom pitanju još uvijek nije dovoljno rasprostranjena. Ipak, obećavam da ću, kao javna ličnost, na svaki mogući način doprinositi podizanju svijesti o rijetkim bolestima - poručila je Žižić.

1084x550

Pred oboljelima od rijetkih bolesti i dalje brojni izazovi

Mnogo mi znači to što imam toliko ljudi koji vjeruju u mene. To i jeste nešto što mi zadaje dodatan stres, ali taj stres je dobar, taj stres pokreće, i on mi služi kao gorivo, naročito u ovom momentu kad se pojavljujem na evrovizijskoj sceni kao Nina Žižić - kazala je u emisiji "Srećan dan", na Televiziji E, muzičarka Nina Žižić.
Trinaesti put će Crna Gora učestvovati na takmičenju Eurosonga, a predstavljaće je muzičarka Nina Žižić.
Vjeruje u sebe, te joj je izuzetno drago i ditnuta je, ističe ona, što mnogo ljudi vjeruje u nju.
- Mnogo mi znači to što imam toliko ljudi koji vjeruju u mene. To i jeste nešto što mi zadaje dodatan stres, ali taj stres je dobar, taj stres pokreće, i on mi služi kao gorivo, naročito u ovom momentu kad se pojavljujem na evrovizijskoj sceni kao Nina Žižić - rekla je Žižić.
Sama osjeća pritisak zato što će biti sama na sceni jer je prethodni nastup na istom takmičenju, podsjeća Žižić, imala sa grupom Who See.
- Kad sam počela da se bavim ovim poslom, iako mnogi na internetu moj sami početak vezuju za grupu Negra, ja sam prije grupe Negra imala singl, i super je što smo postigli uspjeh na Euro pjesmi, pa zatim Sunčane skale, i onda je to došlo kao neko dodatno iskustvo, ali nikad se nijesam osjećala lijepo kao dio neke grupe. Sa druge strane, nijesam egocentrik, da kad uđem u prostoriju vodim glavnu riječ, ali kad je scena u pitanju volim da soliram, da svi uspjesi i neuspjesi budu samo moji - istakla je Žižić.
Od kad je snimila pjesmu ,,Dobrodošli” shvatila je da joj znači ta numera i u vidu same melodije, a ne samo teksta, ali i, kako kaže, samim slušaocima.
- Mnogo se ljudi prepoznalo u tom tekstu, i prepoznaće se. Ali, sve ono što je pratilo Montesong bilo je sa jedne strane zaista fenomenalno, sa druge strane malo otežavajuće, ali opet sami tim što nije bilo lako doći do te faze da predstavljam svoju zemlju, nekako mi je sve na kraju slađe. Ali, mnogo puta sam ponovila stihove - nasmij se, izdrži to, proći će - poručila je Žižić.
Kad je čula demo snimak, prisjeća se Žižić, nije očekivala da će biti balada, i sve joj je zvučalo, kako kaže, previše i tematski i melodijski i bila je blizu da je odbije.
- Onda sam po nagovoru svoje prijateljice, čije mišljenje izuzetno cijenim, Bojane Nenezić, kojoj sam odmah proslijedila demo snimak, i ona mi je odgovorila da pjesma može da mi promijeni tok karijere - zaključila je Žižić.

Žižić: Mnogo ljudi se prepoznalo u pjesmi ,,Dobrodošli” i prepoznaće se

Crnogorska predstavnica na predstojećem Eurosongu u Bazelu, Nina Žižić, oglasila se na svom zvaničnom Instagram profilu i javno podržala neformalnu grupu studenata “Kamo śutra”.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250202110256_832b8b959fd98ad66b8d2535ee10dd5e85fc79de62847827ed07c2e0c695a367.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250202110256_832b8b959fd98ad66b8d2535ee10dd5e85fc79de62847827ed07c2e0c695a367" data-rendition-name="original" width="492" height="774" loading="lazy" alt="Nina Žižić uz studente"> </figure>  Nina je na svom Instagram profilu objavila nekoliko fotografija sa sinoćnje blokade mosta Blaža Jovanovića i time jasno poručila da ova neformalna grupa studenata ima njenu podršku. - Puno srce. Ponos do neba- napisala je pjevačica.

Nina Žižić podržala ''Kamo śutra'': Puno srce, ponos do neba

To je odlučeno danas žrijebom koji je održan u tom gradu. Pritom, ona će nastupiti u prvom dijelu polufinalne večeri.
Druga polufinalna noć biće održana 15. maja. Prvo polufinale na programu će biti dvije noći ranije, a finale 17. maja.
Pored Crne Gore, u drugom finalu nastupiće i predstavnici Austrije, Srbije, Litvanije, Jermenije, Grčke, Irske, Australije, Letonije, Češke, Izraela, Malte, Finske, Danske, Luksemburga i Gruzije.
U finale će se plasirati po 10 pjesama iz obje polufinalne noći.

Eurosong: Nina Žižić nastupiće u drugoj polufinalnoj večeri

Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija kontinuirano unapređuje digitalne javne usluge u oblasti obrazovanja. Elektronske usluge, koje su počele da se razvijaju od 2020. godine kao odgovor na pandemiju izazvanu virusom Covid-19, danas predstavljaju ključni segment modernizacije i efikasnijeg funkcionisanja sistema obrazovanja.
Kako je navedeno u saopštenju ovog ministarstva, tokom prošle godine građani su u velikoj mjeri koristili sljedeće elektronske usluge Ministarstva:
• Podnošenje zahtjeva za upis djece u predškolsku ustanovu – 5.992 podnijetih zahtjeva elektronskim putem
• Podnošenje zahtjeva za upis djece u prvi razred osnovne škole – 5.400 podnijetih zahtjeva elektronskim putem
• Podnošenje zahtjeva za upis djece u prvi razred srednje škole – 6.276 podnijetih zahtjeva elektronskim putem
• Podnošenje zahtjeva za upis djece u prvi razred osnovne muzičke škole – 675 podnijetih zahtjeva elektronskim putem
• Podnošenje zahtjeva za elektronski upis na prvu godinu studijskih programa Univerziteta Crne Gore – 3.737podnijetih zahtjeva elektronskim putem
• Podnošenje zahtjeva za smještaj i ishranu u učeničkim i studentskim domovima – 3.730 podnijetih zahtjeva elektronskim putem
• Podnošenje zahtjeva za studentski kredit – 5.586 podnijetih zahtjeva elektronskim putem
• Podnošenje zahtjeva za stipendije za učenike i studente – 1.444 podnijetih zahtjeva elektronskim putem
• Podnošenje zahtjeva za oslobađanje obaveze vraćanja studentskog kredita – 399 podnijetih zahtjeva elektronskim putem (nova elektronska usluga u 2025. godini)
• Podnošenje zahtjeva za akreditaciju programa obuke za stručno usavršavanje zaposlenih u obrazovno-vaspitnim ustanovama – 596 podnijetih zahtjeva elektronskim putem (nova elektronska usluga u 2025. godini).
Elektronske usluge Ministarstva, kako se dodaje, zasnovane su na automatskoj razmjeni podataka sa drugim državnim organima putem Jedinstvenog informacionog sistema za elektronsku razmjenu podataka (GSB). Na ovaj način eliminiše se potreba za pribavljanjem obimne dokumentacije i omogućava brža obrada zahtjeva, uz značajne uštede vremena i troškova za građane. U okviru sistema omogućene su i dodatne funkcionalnosti, poput elektronskog zakazivanja, automatskog bodovanja i drugih procesa koji dodatno unapređuju kvalitet usluge.
Svako podnošenje zahtjeva podrazumijeva elektronsku komunikaciju sa Ministarstvom unutrašnjih poslova, odnosno Centralnim registrom stanovništva, čime se eliminiše potreba za dostavljanjem izvoda iz matične knjige rođenih. Razmjena podataka ostvaruje se i sa Ministarstvom socijalnog staranja, brige o porodici i demografije, za potrebe upisa u predškolske ustanove, osnovne i srednje škole, čime se zamjenjuje potvrda o korisnicima materijalnog obezbjeđenja porodice.
Kako pojašnjavaju, u 2025. godini, putem Jedinstvenog informacionog sistema za elektronsku razmjenu podataka (GSB), izvršeno je 33.835 web-servisa ka Ministarstvu unutrašnjih poslova i 18.343 web-servisa ka Ministarstvu socijalnog staranja, brige o porodici i demografije.
Ključni benefiti implementacije ovih elektronskih usluga ogledaju se u sljedećem:
• Značajna ušteda vremena i novca građanima, bez potrebe za pribavljanjem dokumentacije i odlaskom u institucije
• Smanjenje gužvi i obima posla zaposlenima u Ministarstvu unutrašnjih poslova i socijalnim službama
• Eliminisanje gužvi u obrazovnim ustanovama i olakšan rad upisnih komisija kroz bržu obradu zahtjeva i automatsko generisanje rang-lista
• Brža i jednostavnija izmjena zahtjeva za upis iz jedne škole u drugu, odnosno sa jednog fakulteta na drugi
• Mogućnost podnošenja zahtjeva u bilo koje vrijeme (24/7) tokom trajanja konkursa
• Brža analiza podnijetih zahtjeva na svim nivoima obrazovanja
• Efikasnija obrada zahtjeva u Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija
• Doprinos zaštiti životne sredine smanjenjem upotrebe papira kroz digitalizaciju dokumentacije.
Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija nastaviće sa razvojem novih digitalnih rješenja, sa ciljem daljeg unapređenja kvaliteta, dostupnosti i efikasnosti javnih usluga u oblasti obrazovanja.

Elektronske usluge MPNI: Hiljade zahtjeva podnijeto elektronskim putem tokom prethodne godine

Nijesam osoba za koju se može reći da je strašljiva. Navikla sam da se bavim problemima, da ih imenujem, da ih ne guram pod tepih i da tražim načine kako da se s njima nosim.
Pa ipak, kada krenem da razmišljam o svemu onome čemu su moja djeca svakodnevno izložena u online svijetu, ne osjećam se sigurno. Ne osjećam se ni mirno, ni samouvjereno, ni spremno koliko bih željela.
I to nije strah od tehnologije. Nije ni nostalgija za „starim vremenima“. To je nelagoda koja dolazi iz spoznaje da živimo u svijetu koji se mijenja brže nego što mi uspijevamo da ga razumijemo – a kamoli da u tom svijetu budemo pouzdani vodiči svojoj djeci.
Razloga za nelagodu ima mnogo. A pitanje jesmo li spremi za sve to. Postoji čitava industrija zloupotrebe djece koja funkcioniše paralelno sa našim svakodnevnim životima.
Postoje platforme koje koristimo kao da su bezazlene, a dokazano je da nijesu. Postoje algoritmi koji ne služe da informišu, već da zadrže pažnju, po svaku cijenu. I postoji sloj interneta koji ne vidimo, ne razumijemo i često potcjenjujemo – dok istovremeno ni ovaj „vidljivi“ ne znamo da koristimo kako treba.
Iskreno, danas često ne umijem da prepoznam da li je neki video stvaran ili je nastao uz pomoć vještačke inteligencije. Nekad se šokiram onim što vidim, nekad se nasmijem, nekad ostanem zbunjena. A onda me sačeka rečenica: „Ada majko, zar ne vidiš da je to AI?“. U tim trenucima shvatim zašto me zovu Facebook majka, koliko se brzo uloge mijenjaju i zašto smo mi odrasli postali oni koji kasne.
I dok se sve to dešava, mi se kao roditelji najčešće samo vrtimo oko istog rješenja: ZABRANI! Gasi internet. Da im uzmemo telefone, da im zabranimo sadržaje, da ih na silu zaštitimo od svijeta koji nam djeluje opasno i nepoznato. Rjeđe razmišljamo o tome da li smo ga mi uopšte pokušali razumjeti, naučiti da ga čitamo, da se za njega pripremimo i da ga pratimo zajedno s djecom. Kao da nam je zabrana prva i jedina linija odbrane, jer je najbrža i jer od nas traži najmanje učenja.
Ipak, vremenom mi se iskristalisala jedna razlika oko koje nemam dilemu. Kada su u pitanju mala djeca, granice ne mogu biti rezultat improvizacije. One moraju biti jasne, unaprijed postavljene i dosljedne.
Kod tinejdžera je već drugačije. Tu više nema iluzije da ćemo „ugasiti internet“. Koliko god ponekad poželjela da mogu jednim klikom da isključim sve i da se ne borim za svaki slobodan minut bez ekrana, znam da to nije realno. To bi bilo jednako moguće kao i to da me u ovom trenu prestanu oslovljavati sa „druže“.
Neke tokove ne možemo da zaustavimo. I možda je najveća greška koju pravimo upravo to što trošimo energiju pokušavajući da zaustavimo ono što je već dio stvarnosti, umjesto da se zapitamo kako da u toj stvarnosti budemo snalažljiviji, prisebniji i iskreniji.
Prije par godina, pokušavajući da riješim problem sa Metom i Facebookom, sat vremena sam razgovarala sa asistentom, ubijeđena da je u pitanju stvarna osoba. Razgovor je bio smislen, tečan, djelovao je „ljudski“. Tek sjutradan, dok sam pokušavala da na internetu pronađem način da ponovo stupim u kontakt, shvatila sam da sam zapravo razgovarala sa vještačkom inteligencijom.
Taj trenutak mi je bio poraz. Ne zato što sam razgovarala sa AI, nego zato što mi dlaka s glave nije posumnjala da jeste. Zato što sam bila ubijeđena da „bih ja to znala“. Taj mali lični šok bio je mnogo jači od bilo koje statistike. Pokazao mi je koliko je lako povjerovati, koliko se lako oslonimo na pretpostavku da smo „dovoljno pametni“ i koliko brzo potcijenimo kompleksnost svijeta u kojem živimo.
To je za mene medijska pismenost.
Medijska pismenost nije predmet. Nije jedno predavanje. Nije kampanja. Nije ni još jedna lijepa fraza koju ćemo ponavljati u strategijama, dokumentima i javnim nastupima.
Medijska pismenost je svakodnevna praksa. To je navika da zastanemo prije nego što povjerujemo. Prije nego što podijelimo. Prije nego što se uplašimo ili zgrozimo.
To je spremnost da se zapitamo: ko stoji iza ove informacije? Zašto mi je baš sada servirana? Šta se od mene očekuje – da kliknem, da se naljutim, da se uplašim, da kupim, da dijelim?
Problem je što mi, roditelji današnje djece, nikada nijesmo učeni kako da to radimo. Odrasli smo u svijetu u kojem su informacije dolazile sporije, kroz ograničen broj kanala. U svijetu jednog televizora u kući, jednog crtanog u 19:15 i relativno jasne razlike između stvarnog i izmišljenog. Danas živimo u svijetu u kojem se sadržaji proizvode brže nego što mi uspijevamo da ih obradimo, a granica između stvarnog i konstruisanog postaje sve tanja.
Zato me plaši što se kod nas medijska pismenost često svodi na pojam, a ne na vještinu.
Kao da je dovoljno reći djeci „ne vjeruj svemu što vidiš“ i time završiti posao. A vještina se ne uči jednom rečenicom. Ona se gradi vremenom, ponavljanjem, greškama i priznanjem da nešto ne znamo. Plaši me i to što naš strah često postaje glasniji od naše radoznalosti. A strah, kada se nekritički dijeli, ne štiti – on se širi. On stvara paniku, teorije zavjere, nepovjerenje prema svemu i svima. I tada postaje problem ne samo za našu djecu, nego i za cijelo društvo.Ako želimo da djeca odrastaju u svijetu u kojem razlikuju činjenice od manipulacije, moramo prvo priznati da tu razliku često ne pravimo mi. Da i mi klikćemo, dijelimo, vjerujemo i reagujemo impulsivno. Da i mi nekad prihvatamo problematične, lažne ili plasirane sadržaje zdravo za gotovo.
I možda je upravo to prvi i najvažniji korak medijske pismenosti: da se odrasli usude da kažu – ne znam. Ali želim da naučim. I spremna sam da učim zajedno sa svojom djecom. Ne kao autoritet koji sve zna, nego kao roditelj koji je svjestan da je odrastanje danas proces u kojem se i odrasli stalno iznova obrazuju. Jer djeca ne uče najviše iz onoga što im govorimo, nego iz onoga što vide da mi radimo.
Medijska pismenost, na kraju, nije pitanje tehnologije. To je pitanje odnosa prema svijetu. I odgovornosti da priznamo da više nijesmo sigurni vodiči po defaultu – ali možemo to postati, ako prestanemo da se pravimo da znamo sve.

Priznanje koje dugujemo sebi i djeci

Košarkaši Majamija pobijedili su u noći između četvrtka i petka Čikago 116:113 i nanijeli mu treći uzastopni poraz u Američkoj profesionalnoj košarkaškoj ligi (NBA).
Majami su predvodili Norman Pauel sa 21 poenom, Bem Adebajo sa 20 poena i 12 skokova i Hajme Hakes sa 19 poena, 10 skokova, šest asistencija i tri ukradene lopte.
U ekipi Čikaga Ajo Dosunmu bio je najefikasniji sa 23 poena uz sedam skokova i pet asistencija, Matas Buzelis postigao je 16 poena uz devet skokova, a naš Nikola Vučević 15 poena uz 10 skokova.

Vučevićev dabl-dabl nedovoljan za pobjedu

Šefica diplomatije Evropske unije Kaja Kalas izjavila je da će EU nastaviti da razmatra ideju o zabrani ulaska svim osobama koje su učestvovale u ruskom ratu protiv Ukrajine dok su služile u ruskim oružanim snagama, a da mnoge države podržavaju taj prijedlog.
Nakon sastanka Vijeća EU, Kalas je kazala da su brojne države članice izrazile podršku ovom prijedlogu Estonije, ne precizirajući o kojim je zemljama riječ.
- To predstavlja jasan bezbjednosni rizik za Evropu. Složili smo se da dalje razradimo ovaj prijedlog - rekla je Kalas.
Dodala je da bi to pitanje moglo postati posebno aktuelno kada se završi trenutna faza rata i da bi EU do tada trebalo da ponudi konkretne odgovore.
Dana 29. januara nezvanično se saznalo da Estonija predlaže državama članicama EU da razmotre zabranu ulaska u šengenski prostor učesnicima u neprijateljstvima protiv Ukrajine dok služe u ruskim oružanim snagama.
Estonski ministar vanjskih poslova Margus Cahkna naglasio je da su osobe s takvim iskustvom u visokom riziku od regrutacije od strane ruskih specijalnih službi i da predstavljaju niz bezbjednosnih prijetnji.

Tag: nina-zizic