Muzičar i frontmen kultne grupe „Bajaga i instruktori“, Momčilo Bajagić Bajaga, bio je specijalni gost prvog dana 19. Međunarodno podgoričkog sajma knjiga i obrazovanja, na kojem je promovisao svoju novu knjigu „Pesme“.
- Riječ je o kompilaciji otprilike svih pjesama koje sam napisao i za sebe i za kolege. Ima i nekih neobjavljenih pjesama i jako puno dobrih fotografija iz 40 godina duge karijere, a neke su i starije. Nije u pitanju neka poznata izdavačka kuća, ali smo upravo zato mogli da napravimo knjigu onako kako smo željeli. Prije nekih desetak dana smo imali promociju u Beogradu, tako da je knjiga svježe izašla iz štampe i ovo je prvi sajam knjiga na kojem učestvujem sa ovom knjigom - naveo je Bajagić.
Nakon manje zbirke „Vodič kroz snove“, Bajagić je odlučio da sve pjesme sakupi na jedno mjesto.
- Tu su skoro sve pjesme koje sam prvenstveno napisao za moju grupu, a onda i za Riblju čorbu, Zdravka Čolića, razne kolege... Našao sam stare sveske u kojima sam pisao te pjesme u originalu, te ih ima pisanih rukom. Imate pjesmu Zažmuri koja ovdje ima jednu strofu više koju nisam snimio, ali ostavio sam ljudima da vide kako izgleda original. Svi ti originali imaju dosta ispravki, prepravki, precrtanih riječi, zamijenjenih. Odlučili smo se da pjesme idu po abecedi, a ne onako kako je koji album objavljivan - ispričao je autor.
Nakon promicije knjige uslijedilo je druženje i fotografisanje sa fanovima, a Bajaga je potpisivao primjerke knjige za štandom „Nove knjige“.
Bajaga je ovom prilikom uz predsjednika Opštine Nikšić, Marka Kovačevića najavio i veliki veliki koncert grupe Bajaga i instruktori u Nikšiću, planiran za 14. jun, kojim se otvara ljetnja turistička sezona u gradu pod Trebjesom.
Bajaga je i obišao štand Opštine Nikšić, te sa Kovačevićem razgovarao o Nikšiću kao gradu kandidatu za Uneskovu mrežu kreativnih gradova.
Prvog dana Sajma upriličena je i promocija eseja „Svetlost, senke i šaputanja“ autora Ivana Negrišorca.
- Zamislio sam jednu knjigu eseja, ali se ispostavilo da ono što sam ja mislio da pripada samo jednoj knjizi će biti u dvije knjige od po 500 strana. Toliko se skupilo od prvog teksta koji sam objavio 1976. godine kao student, pa do dana današnjeg. Meni je stalo da od te knjige eseja od koje je prva objavljena, a druga je u radu, budu tematski probrani tekstovi, da se okupljaju oko tematskih čvorišta. Ovdje su tri takve cjeline. Prva cjelina je otvorena pitanjem Ko sam ja u kulturološkom smislu? i Kako sam se ja konstituisao?, jer nisam isti kakav sam bio 1976. kada sam objavio prvi tekst o poeziji Ive Andrića. Fenomene u kulturi prema kojima sam se lično određivao sam opisivao u različitim tekstovima. Razotkrivajući šta se to dešava u susretu sa neki značajnim kulturnim tekovinama, književnim djelima ili nekim drugim vrstama tekstova ja sam te treptaje duše razotkrivao i određivao šta je to u kulturološkom smislu za mene značajno. Uvijek je to za mene bilo otkriće srpske kulture - od žitija, bogoslužbene srednjovjekovne poezije, preko značajnih pisaca baroknog perioda, uvijek sam otkrivao nešto što me na temeljni način određivalo - naveo je Negrišorac.
Istog dana održana je i promocija romana „Limeni lijes za Zaimović Zejnu“ Muharema Bazdulja.
- Započeo sam knjigu sa tezom da je rat 90-ih iskorijenio ljude iz njihovih zavičaja, čak i one koji se nisu nužno i preselili jer su se njihovi gradovi promijenili i nisu više bili ono što su bili. Ideja mi je bila da pišem o nekom čovjeku čiji je život podijeljen tim ratom, kao jednom granicom. Napisao sam oko 30 stranica sa idejom o tom putu Bosna – Kanada, ali sam zabagovao jer mi je nedostajala prava peripetija. Meni se desilo da me kod bioskopa Fontana zaustavio jedan čovjek koji mi je rekao da voli da me gleda na televiziji i pozvao me na piće - rekao je on.
On mu je, kaže, ispričao svoju životnu sudbinu bez koje ovaj roman ne bi bio napisan.
- Iz toga svega što mi je ispričao bio je jedan detalj da kad rat počinje i kada se granice bivših jugoslovenskih republika zatvaraju ta njegova komšinica koja je druge vjere i nacije je ostala u Beogradu u bolnici gdje je i umrla, a nemoguće je da bilo ko od njene familije pokupi to tijelo i sahrani ga. Taj čovjek koji sa njom nema nikakvu drugu vezu sem komšijske po nekoj liniji ljudske odgovornosti preuzima to na sebe. Osnovna priče knjige se zaista desila - naveo je Bazdulj.
U posljednjem dijelu prvog dana upriličeni su zanimljivi razgovori sa autorima Edinom Smailovićem i Vukom Vukovićem koji su publici približili svoje načine razmišljanja, inspiraciju u stvaralaštvu i njihov proces pisanja.
Danas, drugog dana sajma, u 14:30 sati biće upriličena promocija romana „Visoke trave“ poznatog hrvatskog autora Zorana Žmirića, zatim će biti upriličeni razgovor sa autorom Cvetkom Kovačevićem, promocija Filozofskog fakulteta UCG, promocija zbirke poezije „Lovac na vjetar“ Slavice Ilinčić, promocija bugarske spisateljice Zdravke Evtimove, promocija zbirke poezije „Ono što nisi znala“ Marka Kovačevića, promocija romana „Sutra je novi ručak“ hrvatskog pisca Ivice Ivaniševića.&nbsp;
Na kraju dana biće održan razgovor sa autorom Gojkom Božovićem kome će ovom prilikom biti dodijeljena nagrada „Ogledalo srpsko“ za zbirku poezije „Dok tonem u mrak“.
Za kraj, u 20:45 sati biće upriličena promocija knjige drama „Sveti i prokleti“ autora Obrada Nenezića.
Radno vrijeme Sajma je od 11 do 21.30 sati, cijena ulaznice je kao i prošle godine dva eura, dok je u okviru grupnih posjeta jedan euro.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

1250x600

1084x550

thumbnail

Bajaga na Podgoričkom sajmu predstavio novu knjigu „Pesme“: Ostavio sam ljudima da vide kako izgleda original

Promocija romana "Biblioteka ćutanja" autora Momčila Zekovića Zeka biće održana u srijedu, 8. maja, u Kulturnom centru u Kotoru, sa početkom u 20 sati.
O knjizi, u kojoj autor kroz poetičan i slojevit narativ istražuje nasljeđe, tišinu i lične mitologije, govoriće Dragana Erjavšek, književna kritičarka i književnica, Jelena Nenezić, glumica, Milo Perović, glumac i Momčilo Zeković Zeko, autor.
Roman je već izazvao pažnju čitalačke publike širom Crne Gore i regiona, a kotorska promocija biće prilika da se u jedinstvenom ambijentu Kulturnog centra dodatno produbi razgovor o tišini, identitetu i prošlosti koja oblikuje sadašnjost.

Razgovor o tišini, identitetu i prošlosti koja oblikuje sadašnjost

Knjiga Dragutina Papovića „Rasprave o istoriji Duklje i Dukljana“ koju je Matica crnogorska objavila krajem prošle godine biće promovisana u utorak, 8. aprila 2025. godine u 19 sati u svečanoj sali hotela „Onogošt“ u Nikšiću.
O knjizi će, pored autora, govoriti profesor Radovan Damjanović, istoričar Ivan Tepavčević i predsjednik Matice crnogorske Ivan Jovović koji je urednik ovog izdanja. Medijatorka programa biće predsjednica nikšićkog Ogranka Matice crnogorske Jasmina Nikčević.
Knjiga „Rasprave o istoriji Duklje i Dukljana“ se sastoji od pet rasprava o temama koje se odnose na istoriju Duklje i Dukljana od antike do početka 11. vijeka.&nbsp;
Osim klasične istorijske naracije i preispitivanja objavljenih izvora, u ovim raspravama je vođena i polemika s upitnim stavovima drugih istoričara, a ukazano je i na ono što je i dalje problematično ili nepoznato iz ovog perioda. Zato je ova knjiga rezultat nastojanja da se svestrano prouče najznačajnije teme iz istorije Duklje i Dukljana do početka 11. vijeka.
Papović je doktorirao na Filozofskom fakultetu u Nikšiću 2013. godine. Za docenta na Filozofskom fakultetu u Nikšiću izabran je 2020. godine. Objavio je knjige: „Primjeri filantropije u Crnoj Gori do kraja XX vijeka“, „Protivnici vlasti u Crnoj Gori 1945–1948“, „Rani ratovi“, „Prilozi za istoriju nauke i kulture u Crnoj Gori 1945–1990“, „Intelektualci i vlast u Crnoj Gori 1945–1990“ i „Vjerske zajednice i nacionalizmi u Crnoj Gori (1965–1991)“.
Tokom 2015. i 2016. godine obavljao je dužnost generalnog direktora Direktorata za odnose s vjerskim zajednicama u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Crne Gore. Bio je poslanik u crnogorskoj Skupštini od 2016–2023. godine.

„Rasprave o istoriji Duklje i Dukljana“ u Nikšiću

Drama „Princeza Ksenija od Crne Gore”, autorke Radmile Vojvodić, promovisana je danas u Crnogorskom narodnom pozorištu povodom 27. marta - Svjetskog dana pozorišta.&nbsp; Prema riječima Ilije Subotića, direktora Crnogorskog narodnog pozorišta, inscenacijom drame „Princeza Ksenija od Crne Gore”, sad već daleke 94. godine, započeo je, između ostalog, i jedan emancipatorski proces, čiji će efekti u velikoj mjeri odrediti doživljaj pozorišne umjetnosti u Crnoj Gori s kraja 20. vijeka, s tendencijom daljeg razvijanja takve uloge teatara u crnogorskom društvu.&nbsp; - Nova premijera pokazala je da publika i dalje na temu ove predstave reaguje s posebnim emocijama, onako kako se reaguje na nikada do kraja ispričanu priču o nedaćama pojedinca, tačnije pojedinke, čiji je život prepušten velikoj i beskompromisnoj istoriji. Egzilske sudbine tu beskompromisnost možda najbolje pokazuju, zato je ta tema tako moćan alat u tumačenju istorije. U „Princezi Kseniji od Crne Gore“ ova tema dobila je nove slojeve, prije svega fokusom na sudbinu junakinje koju je zapala egzilska sudbina, a da se ni o šta nije ogriješila, jer ogrješenje nikada ne može biti želja da se bude svoj na svome - rekao je Subotić.&nbsp; Drama se, prema riječima autorke Radmile Vojvodić, preispituje i dokazuje na sceni, sa glumcima, sa publikom. - To je živi organizam teatra. Ova knjiga sa dramom u donekle novom ruhu jeste posebna po tome što nosi dosije o izvođenju predstave. Nijesam se latila dorađivanja dramskog teksta brinući i ustanovljujući da nije dovoljno aktuelan. Naprotiv, ta tragična istorijska priča posljednjih izdanaka dinastije Petrović Njegoš i tog usuda crnogorske države i obezimanjevanja naroda u tom trenutku je i dalje živo aktuelna. Upravo iz paradoksa te žive aktuelnosti, činjenice da nas se ta priča jednako tiče kao i onda kad je napisana i igrana, htjela sam da napravim neku vrstu omaža teatru i na taj način ekspliciram stav da smo mi u pozorištu zainteresovani za sebe, da hoćemo da kažemo da mislimo o sopstvenom dejstvu, da postojimo, da nam je važno naše pozorišno postojanje - rekla je Vojvodić. Glumica Varja Đukić, prvakinja drame CNP-a, kazala je da je za nju dragocjeno to što je imala priliku da igra princezu Kseniju u obje predstave. - Mislim da je ovo najznačajniji dramski tekst u cjeloklupnoj istoriji crnogorske dramaturgije koji cijeli kontekst našeg bića istorijskog, nacionalnog, kulturnog, društvenog stavlja u jedan teatarski kontekst koji više nije sjećanje... Smatram da cijeloj kulturnoj teatarskoj zajednici znači što je Radmila uradila ovu vrstu dramske rekapitulacije - kazala je Đukić.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250327180340_6f12fe2a36115b28ab3e1f7af769d1768d80f98fbc203ea61515c2543f1e732f.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250327180340_6f12fe2a36115b28ab3e1f7af769d1768d80f98fbc203ea61515c2543f1e732f" data-rendition-name="original" width="1920" height="1080" loading="lazy" alt="Sa promocije"> <figcaption>Sa promocije(Photo: CNP/Duško Miljanić)Dusko_Miljanic_COPYRIGHT_Montenegro_</figcaption> </figure>  Profesor Janko Ljumović, urednik izdanja kazao je da mu je drago što je nacionalni teatar publikovao ovu knjigu nakon premijere.&nbsp; - Nakon više od 30 godina života drame „Princeza Ksenija od Crne Gore“, možemo slobodno reći da je dramski prvijenac Radmile Vojvodić svojom praizvedbom stekao status klasike. U kontekstu devedesetih, dramski tekst „Princeza Ksenija od Crne Gore“ je zaista iz potisnute istorije pokrenuo snagom i kreativnošću pozorišnog čina mnoge druge teme. Shodno tome, koncept ove knjige je osmišljen tako da se čitaocima ponudi knjiga koja nije samo dramski tekst već i kritičko izdanje koje materijalizuje fenomene ove predstave - kazao je Ljumović. Prema riječima dr Ivana Medenice, profesora FDU Beograd i pozorišnog kritičara, prva asocijacija koju je imao čitajući ovu dramu jeste "fenomen pozorišta kao mašine sjećanja".&nbsp; - No, u ovoj drami nije važan samo sam mehanizam sjećanja već i to kako se iz različitih vremenskih perspektiva osvjetljava ono što je predmet sjećanja, a to je ta trauma gubitka nezavisnosti i identiteta koji se dešavaju krajem Prvog svjetskog rata. Te 1994. godine dominiralo je snažno emotivno nacionalno osjećanje, a ja bih rekao da iz vremena kada je ova druga verzija pisana iz vizure prologa dominira osjećanje rezignacije vezano za to što nas istorija nije ničemu naučila i što se iste ili slične greške ponavlaju do dana današnjeg - kazao Medenica. Knjiga je objavljena u ediciji "Premijera".

Ogrješenje nikada ne može biti želja da se bude svoj na svome

Čuvanje tragova o narodu, njegovoj kulturi i državi je civilizacijsko, kulturološko, duhovno pitanje i obaveza svake generacije, jer njihov edukativni transfer upravo jeste doprinos čuvanju i njegovanju identiteta posebno danas u izazovnim globalnim procesima dominacije, kulturološke unifikacije i savremene medijske manipulacije. Ovo je saopšteno na promociji jedinstvenog neprofitnog glasila Komuna koje, kako je istaknuto, sve više prevazilazi crnogorske okvire. - Nakon Plava, Gusinja i Sarajeva, u organizaciji crnogorsko- slovenačkog zavičajnog društva Plava i Gusinja „Izvor“ proteklog vikenda, u njihovim prostorijama u Kranju, održana je promocija časopisa Komuna, s posebnim akcentom na posebna tematska izdanja posvećena Plavu i Gusinju - navodi se u saopštenju. Dugogodišnji predsjednik društva Šemso Đešević je istakao da je za njih ova promocija jedan mali praznik i prilika da se okupe i susretnu sa eminentnim gostima. Osvrćići se na tridesetdvogodišnji rad društva, koje je više od tri decenije posebno aktivno na očuvanju kulture, tradicije i običaja zavičaja i države Crne Gore iz koje su došli da žive u Sloveniju, kazao je da realizuju svake godine više projekata s ciljem da se okupi i održi manjinska zajednica, te predstavi kultura i stvaralaštvo svoga kraja, države iz koje potiče i države u kojoj njeni članovi žive. - Komuna tekstualno i slikovno, oblikovana na svojstven i originalan način, kao i dokumentovano svjedočenje o prošlosti, predstavlja pravi primjer kako se na profesionalan i mnogo lijep način sa sjajnim dizajnom može praviti novina na koju se mogu ugledati i mnoge sredine u regionu, a sve u duhu zajedništva i promoterstva kulturne baštine, običaja i tradicije naroda i narodnosti koji žive u Crnoj Gori i naravno u dijaspori - istakao je Đešević. Upravo posebna tematska izdanja posvećena Plavu i Gusinju, prema njegovim riječima, potvrđuju da tako i sami po sebi predstavljaju udžbenike za buduća pokoljenja. On je izrazio očekivanja da će u Komuni, sada kada je uveliko izašla van okvira Crne Gore, ubuduće mnogo veći prostor imati i oni koji stvaraju u regionu, a imaju mnogobrojne veze sa Crnom Gorom. - Čestitam uredništvu časopisa koje je na veoma poseban i vrhunski profesionalan način osjetilo svevremeni damar crnogorske stvarnosti naslonjene na bogatu tradiciju i sa pogledom u budućnost, ukoričivši je u ekskluzivan medijski novitet zvučnog imena Komuna - rekao je Đešević. Publicista i predsjednik Programskog odbora časopisa Željko Rutović rekao je da je Komuna kolektivna memorija bića Crne Gore, svih vjera, nacija i kultura, arhiv svakog pojedinca, njegovih želja, misli i osjećaja. - Očigledna je ambicija osnivača i izdavača Komune da multikulturalno biće Crne Gore bude karakter svih naših tragova koji jesu i nisu poznati ovdašnjem opusu koji na prirodan način treba da postane valorizovan u našim sjećanjima - naveo je Rutović. On je, između ostalog, rekao da istorija ljudskog roda i civilizacije nije ništa drugo nego istorija njegovih tragova, te da u tim tragovima ostalo je svekoliko trajanje. - Tamo gdje nije bilo tih tragova, civilizacija je upadala u probleme, što znači da čuvanje tragova o narodu, njegovoj kulturi i državi jeste civilizacijsko, kulturološko, duhovno pitanje i obaveza svake generacije. jer njihov edukativni transfer upravo jeste doprinos čuvanju i njegovanju identiteta posebno danas u izazovnim globalnim procesima dominacije, kulturološke unifikacije i savremene medijske manipulacije - istako je Ruotvić. Komuna je, prema njegovim riječima, crnogorska agora, zbir različitih glasova sjećanja o nama, o našim tragovima, o našoj prošlosti zarad nekin novih čitača i tumača naše prošlosti i njene velike vrijednosti“, kazao je on. - Svaki broj Komune, pa i ovi posvećeni Plavu i Gusinju, predstavljaju pisano predanje za nove generacije. Riječ je o kulturološkom tkanju svijesti i savjesti svijesti svakog od nas o nama samima, o drugom, o našim precima, biljezima, usudima, pregnućima i državotvornim vinućima pa je zato važno reći koliko je prijeko potrebna, snažna i značajna Komuna, koja na plemenitoj misli građanskih posvećenika i intelektualaca ostavlja vrijedno tkanje - kazao je Rutović.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20241119101152_e803e6c586d18f2a3084208417fc382dda84cb63202f738882de3d13c2621657.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20241119101152_e803e6c586d18f2a3084208417fc382dda84cb63202f738882de3d13c2621657" data-rendition-name="original" width="2048" height="1536" loading="lazy" alt="Sa promocije u Sloveniji"> </figure>  Glavni i odgovorni urednik Komune Amer Ramusović kazao je da je ovaj časopis njegovo štampano sjećanje. - Moja naslijeđena dobrobit crnogorske nematerijalne kulturne baštine -njen jezik, običaji, tradicija, njen duh i njena duhovitost, njen kolorit i crno-bijela potka, doživljaj i događaj - naveo je Raumović. Smatra da je nasušna potreba svih nas koji smo ikada bili u bilo kojem obliku dodira sa Crnom Gorom i njenim životom da čuvamo itekako bogatu crnogorsku baštinu, tradiciju i običaje svih naših naroda, za šta se od prvog broja sada daleke 2011. godine, pa sve do 50-jubilarnog, koji će uskoro ugledati svijetlo dana, opredijelila i Komuna. - Naš časopis je popularno-naučnog i edukativno-zabavnog karaktera i u proteklom periodu izgradili smo i profilisali sopstvenu fizionomiju, kojoj pečat daju autentičnost, prepoznatljivost i kvalitet objavljenih tekstova. Komuna je u svome žanru prepoznatljiva i formom i sadržinom. To je brani od šablona, ali ima stalne i povremene saradnike, čiji je tekstovi čine onim što jeste. Na njih smo svakako ponosni, jer brojna prepoznatljiva imena akademika, profesora sa univerziteta, različitih javnih, društvenih, kulturnih radnika,umjetnika,arhitekata, istoričara, novinara... govore o tome - istakao je Ramusović.&nbsp; Dodaje da u naučnom i kulturološkom pogledu tekstovi se odnose na različite oblasti: istoriju, etnologiju, arheologiju, umjetnost, sociologiju, istoriju književnosti, muziku i folklor, kulturu, pravo, jezik, sport i sve ono što čini ukupnu baštinu Crne Gore.&nbsp; - Tako je bilo i sa ova dva posebna tematska broja posvećena vašem rodnom kraju, našta smo zaista ponosni, jer to nam govore svi oni koji su čitali ta izdanja, a evo i vi to potvrđujete - rekao je Ramusović. Dodaje da je krug tema vrlo širok, sadržaji su razuđeni, interesantni i uvijek novi sa podsjećanjem na značajne događaje i ličnosti, znamenite, manje poznate ili zaboravljene. - Što potvrđuje da Komuna iznova ukazuje na bogato kulturno blago, na sve što je bilo, što čili i nestaje, ali što je i sada živo i aktuelno, njihovu aksiološku vrijednost i brojna obilježja, na pečat koji su ostvarili ljudi i vrijeme na život i običaje, rad i stvaralaštvo - kazao je Ramusović. Kazao je da u Sloveniji, u svim teškim u turbulentnim godinama za nama, dokazuju vezu sa matičnom državom i rodnim krajem. - Vi ste svojim radom i uz dosta muke i problema mnogo toga postigli u ovoj lijepoj zemlji koja je vaša druga domovina zajedno sa majkom Crnom Gorom - naveo je Ramusović. Dodaje da je optimista da oni koji žive u Crnoj Gori, a zajedno sa brojnim crnogorskim iseljenicima koji su iz ko zna iz kojih razloga stigli i u Sloveniju, nastojati da prezentacijom jezika, kulture folkora i ostalih tradicionalnih vrijednosti naroda koji žive u matici i širom svijeta sačuvaju je od raznih nasrtaja i krivotvorenja istorije. - Samo tako će zajedno taj put, uvjeren sam, biti nastavljen kao podstrek za buduće generacije i pokoljenja koja dolaze i koja će osjetiti blagotvorno dejstvo ulaska Crne Gore u krug evro-atlanskih zemalja - istakao je Ramusović.

Rutović: Komuna crnogorska agora, zbir različitih glasova sjećanja o našim tragovima

Nakon Plava, Gusinja i Sarajeva, u Kranju u Sloveniji biće promovisana posebna tematska izdanja časopisa Komuna koja su u cjelosti posvećena Plavu i Gusinju.
Promocija u Kranju zakazana je, kako je saopšteno iz Komune, za sjutra u 19 sati, a organizator promocije je Zavičajno društvo Plava i Gusinja “IZVOR”.
Na promociji ovih izdanja govoriće predstavnici društva IZVOR, zatim mr Amer Ramusović, direktor i glavni i odgovorni urednik i mr Željko Rutović, predsjednik Programskog odbora časopisa Komune.
Svoje učešće na promociji najavili su predstavnici Ambasade i Konzulata Crne Gore u Sloveniji, Župan Opštine Kranj, potom predstavnici crnogorskih udruženja registrovanih u Sloveniji, kao i pripadnici kulturnog i javnog života u Sloveniji.

U Sloveniji promocija izdanja Komune posvećenih Plavu i Gusinju

Zavičajno Udruženje Plavljana i Gusinjana u Sarajevu organizovaće sjutra promociju posebnih brojeva tematskih časopisa Komun@ u Hotelu Hollywood u Sarajevu (Ilidža).
Promocija počinje u 18 sati, a govoriti predstavnici Zavičajnog Udruženja Plavljana i Gusinjana, mr Željko Rutović, predsjednik programskog odbora i mr Amer Ramusović, glavni i odgovorni urednik časopisa Komun@.
U muzičkom programu učestvuje kantautor Džani Hot.

Promocija časopisa Komun@ u Sarajevu

U državama Zapadnog Balkana, gdje nasljeđe sukoba i podjela još uvijek duboko utiče na društvo, lekcije iz italijanskog iskustva s institucijom Predsjednika Republike mogu otvoriti put ka većoj političkoj stabilnosti i koheziji.
To je poručeno na promociji knjige "Predsjednici Republike Italije" autora Đanluke Pasarelija, profesora na Univerzitetu La Sapienza u Rimu, koja je održana u svečanoj sali Fakulteta političkih nauka Univerziteta Crne Gore.
Predsjednik Upravnog odbora Centra za monitoring i istraživanje (CeMI) i profesor na FPN, doc. dr Zlatko Vujović, kazao je da su rijetke prilike da se u Crnoj Gori objavi strano izdanje, navodeći da će u ime Crnogorskog udruženja za političke nauke učiniti sve da se to promijeni i da više ovakvih knjiga bude prevedeno i objavljeno u Crnoj Gori.
- Profesor Pasareli je veliki poznavalac Balkana, posebno Crne Gore, i veliki prijatelj naše zemlje. Kao rezultat uređivačke aktivnosti profesora Pasarelija, ranije je izašla knjiga „Prezidencijalizacija političkih partija na Zapadnom Balkanu“, koja je obuhvatila širi geografski prostor Balkana, uključujući analize Hrvatske i Slovenije. Odlučili smo da crnogorskoj publici približimo italijanski politički sistem kroz ovu knjigu, fokusirajući se na ulogu predsjednika Italije, koja je značajno drugačija od predsjedničke funkcije u državama bivše Jugoslavije i Albanije - naveo je Vujović.
Pojasnio je da u Crnoj Gori i državama regiona predsjednici često imaju institucionalno slabe pozicije, ali ako su istovremeno predsjednici vladajuće partije, njihova moć postaje izuzetno velika, što često polarizuje društvo.
- S druge strane, u Italiji imamo složeniji sistem, gdje je predsjednik rezultat visokog stepena kompromisa i konsenzusa, što daje stabilnost političkom sistemu - naveo je Vujović.
Prema njegovim riječima, profesor Pasareli je u ovoj knjizi, kroz naučni, ali i pripovjedački stil, uspio da približi političku kulturu Italije široj publici, uključujući stručnjake, ali i one koji žele znati više o političkom sistemu Italije.
- Imamo zadovoljstvo da predstavimo crnogorsko izdanje ove knjige, od koje ćemo jedan broj primjeraka donirati Fakultetu političkih nauka, jer je knjiga izuzetno korisna i za naše studente. Naši profesori, Srđan Darmanović i Ivan Vuković, predaju predmete na kojima se ova knjiga može koristiti kao literatura za seminarske i naučne radove - rekao je Vujović.
Profesor na FPN, prof. dr Srđan Darmanović kazao je da nas Pasarelijeva knjiga vodi kroz istoriju poslijeratne republike, prikazujući likove 12 šefova države koji su imali ogromnu ulogu u oblikovanju moderne Italije.
- Kao što Đanluka ističe u "u zemlji koja je za skoro 80 godina od Drugog svjetskog rata do danas promijenila 69 vlada, krizni menadžment mudrih, staloženih, ali i odlučnih šefova države, bio je nerijetko presudne važnosti - naveo je Darmanović.
On je istakao da, prema političkoj teoriji o kojoj Pasareli piše, šef države predstavlja najvišeg zvaničnika u suverenoj zemlji i simbolizuje jedinstvo i integritet nacije.
- Međutim, on naglašava da u parlamentarnoj republici, kao što je Italija, šef države ima mnogo više ceremonijalnu, simboličnu i ograničenu ulogu, što ga stavlja u izazovnu poziciju pored snažnog premijera. U ovom kontekstu, Đanluka se osvrće na ulogu šefa države kao "stabilizirajuće i neutralne snage," koja treba da stoji iznad svakodnevnih partijskih i političkih borbi, a njegovo djelovanje treba da "održi dostojanstvo funkcije i promoviše nacionalnu koheziju čak i tokom političkih previranja“ - rekao je Darmanović.
Kao čuvari ustava, italijanski predsjednici su, prema Đanlukinom viđenju, intervenisali "kada su smatrali da je demokratski proces ugrožen."
On takođe ističe da su "javnost ih je vidjela kao posljednju instancu kada se pojavljaju sukobi unutar vlade ili parlamenta," čime se osigurava da se ustavni poredak održi čak i u turbulentnim vremenima.
- Đanluka nam šalje "dobro poznatu poruku koja u američkom političkom žargonu glasi: „Personality Matters, Leadership Matters“. Njegova knjiga, kako se čini, ne samo da istražuje ličnosti koje su oblikovale Italiju, već takođe postavlja pitanje: "Da li iz Đanlukine knjige možemo izvući neke lekcije za naš region Zapadnog Balkana?" - naveo je Darmanović.
Profesor na FPN, doc. dr Ivan Vuković, istakao je da za razliku od većine autora koji proces konsolidacije italijanske demokratije u decenijama nakon fašističke diktature i nacističke okupacije analiziraju u odnosu na djelovanje brojnih vlada, fokus profesora Pasarelija je na instituciji predsjednika i onima koji su u Italiji služili u tom kapacitetu, predstavljajući neko manje, neko više uspješno, kao garant nacionalnog jedinstva i poštovanja državnog ustava.
- Na način koji je veoma koristan za studente političkih nauka i sve one koji žele da saznaju nešto više o proceduri izbora predsjednika, koja uzgred u nekoliko tačaka podsjeća na izbor poglavara Rimokatoličke crkve. Njegovim ustavnim nadležnostima, kažem njegovim jer Italija još uvijek čeka na prvu predsjednicu, te njegovoj veoma značajnoj ulozi u političkom sistemu Italije, autor je predstavio jednako uzbudljivu savremenu političku istoriju svoje zemlje - naveo je Vuković.
Prema njegovim riječima, svako od poglavlja posvećenih italijanskim predsjednicima predstavlja poseban prilog priči o duhu vremena koje je oblikovalo Italiju danas.
- Drugim riječima, okvir za njihove političke biografije čine decenije društvenih previranja i dubokih podjela među Italijanima različitih ideoloških svjetonazora, uz nezaobilazne političke spletke i intrige, priče o mafiji, masoneriji i italijanskoj dubokoj državi. Kratka istorija hladnog rata u Evropi i jedno svjedočanstvo o nacionalnom pomirenju predstavljaju vrijednu lekciju onima koji se bave partijskom politikom. I, nadasve, podsjećanje na to koliko su, pogotovo u izazovnim vremenima, značajni primjeri državničkog odnosa predsjednika Republike - rekao je Vuković.
Autor knjige "Predsjednici Republike Italije" i profesor na Univerzitetu La Sapienza u Rimu Đanluka Pasareli uporedio je izbor predsjednika Republike Italije sa izborom pape, ističući da iako nisu direktni izbori, postoji određena sličnost u njihovoj tajnosti i ozbiljnosti.
On se osvrnuo na uticaj ličnosti i kredibiliteta predsjednika, navodeći bivšeg predsjednika Karla Azelja Čampija kao primjera vođe koji je mogao ostvariti značajan uticaj bez potrebe za vojnim resursima.
Pasareli je naglasio da je predsjednička funkcija u Italiji više simbolična i ceremonijalna, ali i da može igrati ključnu ulogu u posredovanju između vlade i naroda.
- Predsjednik treba da bude lik koji donosi stabilnost u sistemu često pogođenim promjenama vlasti. Italijani imaju posebno povjerenje prema predsjedniku, uprkos opštem nepovjerenju prema političarima. Predsjednik Republike se smatra "ocem nacije" koji može umiriti i voditi narod kroz političke turbulencije - pojasnio je Pasareli.
Ukazao je kako se predsjednik bira indirektno, kroz kombinaciju članova dva doma parlamenta i regionalnih delegata, što omogućava postizanje šireg konsenzusa.
- Ovaj sistem pomaže u odabiru umjerenijih kandidata i smanjuje mogućnost polarizacije u društvu - dodao je Pasareli.
Izrazio je nadu da bi se u Crnoj Gori mogla otvoriti diskusija o indirektnom izboru predsjednika kao mogućem načinu smanjenja podjela unutar društva.
Ambasadorka Italije u Crnoj Gori, Andreina Marsela, istakla je da se promocija ove knjige dešava tokom proslave Dana italijanskog jezika, izrazivši posebnu zahvalnost profesoru Pasareliju, koji je sa velikim entuzijazmom prihvatio njihov poziv da dođe i promoviše knjigu napisanu na italijanskom, a prevedenu na crnogorski jezik.
 - Ovom promocijom slavimo italijanski jezik i izvan naših nacionalnih granica, dok ujedno dokazujemo čvrstu saradnju između Italije i Crne Gore, kako na polju lingvistike, tako i na političkom planu, što se reflektuje kroz ovu knjigu - istakla je Marsela.
Prodekanka za međunarodnu saradnju na Fakultetu političkih nauka doc. dr Ena Grbović izrazila je zadovoljstvo što se promocija knjiga održava upravo na tom fakultetu, navodeći da je knjiga vrijedan vodič za razumijevanje modernih političkih sistema, demokratskih procesa i liderstva.
- Italija, u tom smislu, predstavlja reprezentativan primjer. Istorijske i kulturne veze između Italije i Crne Gore su duge i bogate. Dovoljno je podsjetiti na krunu crnogorsko-italijanskih veza, na koju smo svi ponosni – kraljicu Jelenu Petrović-Njegoš, odnosno Jelenu Savojsku. Danas, kao dvije suverene zemlje na Jadranu, naši odnosi su čvrsti i utemeljeni na međusobnom poštovanju, kao i na zajedničkim vrijednostima evropskih integracija. U tom smislu, Crna Gora i Italija su danas euroatlantske saveznice, a Italija pruža snažnu podršku Crnoj Gori na njenom putu ka članstvu u Evropskoj uniji - istakla je Grbović.
Ukazala je da saradnja s italijanskim univerzitetima i istraživačkim centrima svake godine dobija na značaju, stvarajući nove generacije visokoškolaca koji grade mostove između dvije države.
- Broj studenata našeg fakulteta koji posjećuju Italiju u okviru programa studentske razmjene raste iz godine u godinu, na obostrano zadovoljstvo naših obrazovnih sistema - navela je Grbović.
Izdavači knjige „Predsjednici Republike Italije“ za Crnu Goru su Crnogorsko udruženje za političke nauke (MoPSA) i Centar za monitoring iz istraživanje (CeMI).

Italijansko iskustvo s institucijom Predsjednika Republike put ka političkoj stabilnosti i koheziji na Zapadnom Balkanu

Na Cetinju u DOO „Agencija za razvoj i podršku poslovanju“ sjutra će u 18 sati biti promovisana zajednička zbirka rodoljubive poezije „Crna Gora u pjesmama“.&nbsp;
Ta zbirka je sjeme i plod sedam afirmisanih crnogorskih autora: Radojke Mugoše Petrić, Aide Orahovac Kuč, Nataše Karadžić, Dragane Petrić Đokić, Danijele Jovanović, Gorana Popovića Duksa i Nikole K. Čelebića. Oni u ovoj knjizi imaju po petnaest pjesama, a jednu učenica šestog razreda osnovne škole „Nikola Vukićević“ u Somboru Kristina Balandžić.
O knjizi će govoriti književnici Dragana Petrić Đokić, Nataša Karadžić i Nikola K. Čelebić.&nbsp;
Stihove će kazivati Radojka Mugoša Petrić, Aida Orahovac Kuč, Danijela Nela Jovanović, Goran Popović Duks, &nbsp;Ivan Mugoša, učenica Kristina Balandžić, ali i hor „Luča“ - Cetinje.
Specijalni gost biće Slobodan Balandžić, muzička umjetnica Marijana Martinović, a moderator Danijela Bokan.
Organizatori ovog događaja su Radojka Mugoša Petrić, Aida Orahovac Kuč.
Recenzije i književne osvrte imaće Dragana Petrić Đokić, Nataša Karadžić i Nikola Čelebić.
Štampanje ove knjige pomogli su Slobodan Balandžić i Nikola Čelebić.

Na Cetinju sjutra promocija zbirke rodoljubive poezije „Crna Gora u pjesmama“

U dvorani HKD Napredak u Zagrebu 10. oktobra predstavljena je knjiga „Ispovijest kako smo ubili Boga“ autora Bojana Jovanovića.
Tema knjige koju danas predstavljamo je u svojoj biti vrlo teška i o njoj se u javnosti nerado govori a radi se o slučajevima pedofilije i seksualnog iskorištavanja mladih osoba. Dodatna mračna dimenzija ove teme je što se ova pojavnost odvija u okviru institucije koja bi po svojoj vokaciji i pozivu trebala biti upravo sušta suprotnost aktivnostima o kojima se u knjizi govori – kazao je na promociji predsjednik novoosnovanog udruženja „Savez Kršćana Hrvatske“ Damir Katulić.
Radi se, kako je rekao o pojedincima u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koji su počinioci ovih nedjela.
- Sama činjenica da u okviru jedne vjerske institucije postoje ovakve pojave dovodi do cijelog niza kontroverzi stoga bi odmah na početku ove prezentacije želio naglasiti kako se ova knjiga navedenim problemom dominantno bavi iz aspekta humanizma i zaštite ljudskih prava. Naravno, ne treba zatvarati oči i pred drugim konotacijama koje ovakvi slučajevi u okviru SPC imaju kao što su njihov politički ili pravni aspekt, no ponavljam kako će glavni naglasak tijekom prezentacije ove knjige biti na pedofiliji kao potpuno neprihvatljivoj formi zlostavljanja i spolne nastranosti u civiliziranim društvima te o posljedicama koje ona ima na mlade ljude koji su njezine žrtve. Dozvolite mi da ovaj uvod zaključim Isusovim riječima iz poslanice Mateja 5/13 “Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.“ Nažalost, njegove riječi su se ostvarile i ova knjiga je žalosni svjedok krhkosti ljudskog morala i vjere“ – naveo je on.
Autora knjige Bojan Jovanović je kazao da je SPC dugo potiskivala, zataškavala i odmahivala rukom i gurala pod tepih sve o svojoj povezanosti sa zlodjelima - ali joj se to, kako je naveo, sve obilo o glavu zbog nevjerodostojnosti, a rezultiralo i gubitkom ugleda i časti.
- Što nijesu uspjeli učiniti otvoreni neprijatelji SPC i velike neprijateljske ideologije, uspjeli su učiniti ponajbolji sinovi SPC. Većina pravoslavnih Srba proživi svoj život, ne čuvši niti jednu prijekornu riječ o bilo kojem patrijarhu ili pripadniku svećenstva. Ipak, zapisana istorija života svećenički hijerarhije nimalo ne nalikuje slici o njima, a prave priče o hijerarhiji SPC spadaju među najiskrivljenije u povijesti religije, čast pojedincima – dodao je on.
O njihovim raskalašnim životima, seksualnim perverzijama i dopuštenju nepravde tek će se, poručuje Jovanović, pisati.&nbsp;
- Pokušavajući ih portretirati s čistom prošlošću SPC je razvila doktrinarnu fasadu koja ih besramno i lažno prikazuje kao pobožne. U raznim razdobljima SPC često je bila tema najdubljeg poniženja. Vrhunac je u 21. vijeku kada su javnosti razotkriveni slučajevi svešteničke pedofilije. Oni koje danas zovemo tumačima hrišćanske kreposti bili su u stvari brutalne ubice. Sveštenstvo SPC gazilo je kroz rijeke krvi kako bi postigli svoje zemaljske ciljeve a nažalost ni danas nije drugačije – istakao je Jovanović.
Knjiga „Ispovijest kako smo ubili Boga“ pojavljuje se, kaže, u trenutku kada građani Srbije doživljavaju svoj najveći poraz i pad u istoriji.
- Kada za sobom zatvaramo vrata demokratije i bilo kakvog pokušaja revitalizacije bilo kakvog procesa, klizeći polako u robovlasničko društvo, a gdje nas baš crkveni velikodostojnici žele uvjeriti da je to poseban znak naše posebnosti i pravednosti. SPC je danas na veliku žalost svih nas remetilački faktor na prostorima bivše Jugoslavije – dodao je on.
SPC, naglašava, u suštini nije crkva - već militantna šovinistička organizacija koja djeluje kao instrument vanjske dinamike moći Srbije i Rusije.
- Zato je SPC lišena svake individualne i kolektivne odgovornosti, a slučajeve pedofilije zataškava zloupotrebom Božjeg poslanja. Kada tome dodamo razne političke zavrzlame i komplicirano nasljeđe SPC se do sada izvlačila bez izvođenja djelotvornih kaznenih mera a njena zloupotreba Božje misije do sada je ostala nekažnjeno. Pred nama je mračna, teška i skandalozno tema koja nikog ne ostavlja ravnodušnim. Knjiga traži svrstavanje i zauzimanje stava – naveo je on.
Bez uvijanja, ističe, govori o ljudima kojima je vjerovao.
- Govorim o kaljuzi u koju je upalo svećenstvo SPC-a koje se skotrljalo niz brdo na kome je trebalo da pomažu drugima. Teška stanja, traže teške konstatacije naročito kada je u pitanju polje djelovanja kome očigledno nijesu dorasli – zaključio je Jovanović.
Doprinos promociji je dao i Ivan Valek zamjenik predsjednika udruženja Kršćana Hrvatske.
- Prošle sedmice bili smo spriječeni da promoviramo knjigu na sajmu knjiga u Podgorici, Crna Gora, čak je i našim prijateljima i saradnicima iz Fondacije Sveti Petar Cetinjski indirektno zabranjeno da izlažu knjigu na njihovom štandu. Bez obzira na zabranu zahvaljujući Fondaciji Svetog Petra Cetinjskog predstavili smo knjigu na sajmu, a nakon Zagreba pripremamo promociju u Srbiji, Sloveniji i Kosovu. Zašto smo tiskali drugo prošireno izdanje knjige? Knjiga je trajni dokument o povijesti o stanju u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Sadržaj knjige otkriva pedofiliju i homoseksualizam u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, koju organizira, provodi i štiti vrhovno rukovodstvo crkve – naveo je on.
Proglašenje ubica za svece crkve ukazuje, istakao je on, da je SPC i jedan od oruđa velikosrpske imperijalističke politike i da ona snosi odgovornost za zločine počinjene tokom raspada Jugoslavije.
- Knjiga sadrži 464 stranice i više od 50 fotografija i dokumenata. Bojan Jovanović je stavio svoj život na kocku za sigurnost svoje porodice u želji da SPC očisti od zla i da djeluje u skladu sa snagom učenja Isusa Hrista, braneći Istinu, a Knjiga nas sve ohrabruje da mu pomognem.” Štampanje drugog izdanja knjige je podrška Bojanu Jovanoviću u njegovoj borbi da zaštiti žrtve pedofila i kazni počinioce u borbi Davida i Golijata. Knjiga ukazuje i na neophodnost obnove autokefalne pravoslavne crkve u Hrvatskoj – naveo je on.
Prisutnima se obratio i Ante Prkačin, predsjednik savjeta udruženja, koji je ujedno i glavni inicijator diskusija, analiza i skupova o položaju i ulozi SPC u hrvatskom društvu i državi.
- Srpska pravoslavna crkva je danas produžena zločinačka ruka propale i raspadnute države Srbije. Organizacija koja bi po svom ustavu i učenju trebala da bude kolos duhovnosti, pretvorila se u gmizavca koji preživljava putem stalnog glumljenja žrtve i veoma opasne i izmišljene mitomanije – poručio je Prkačin.
Završni dokument Okruglog stola održanog u hrvatskom Saboru u martu ove godine na inicijativu g. Prkačina s temom „Utjicaj Srpske pravoslavne crkve na političke tokove i događaje u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori: juče, danas, sutra” ušao je kao istorijski dokument u knjigu.
&nbsp;
Prije toga taj dokument se našao u svim bitnim svjetskim institucijama počev od UN, preko Svjetskog saveza crkava do Svjetske zdravstvene organizacije.
Također, Prkačin je učestvovao u stvaranju dokumenata koji je putem ovlašćenog pravnika iz USA i NVO EPCglobal iz Sijetla predat Vatikanu, UN-u u Ženevi i Međunarodnom kaznenom sudu u Haagu – a na temu „pedofilija i drugi zločini Srpske Pravoslavne Crkve pod zaštitom države Srbije“.
Na kraju promocije donijet je zaključak da udruženje nije opozicija bilo kojoj grupi, vjerskoj organizaciji ili pojedincu – već da je cilj da ponude alternativu postojećim rješenjima i pristupima.
Vjerujemo da različiti glasovi i perspektive mogu doprinijeti boljem razumijevanju problema i stvaranju konstruktivnih rješenja koja će koristiti svima – poručili su iz Udruženja.

Jovanović: Tek će se pisati o dopuštenju nepravde, raskalašnim životima, seksualnim perverzijama u SPC

Na zvaničnu inauguraciju pape Lava XIV u Vatikan danas će doći zvaničnici iz više od 150 zemalja, saopštila je Sveta stolica.&nbsp;
Crnogorsku delegaciju na inauguraciji pape Lava XIV predvodiće premijer Milojko Spajić.
 
Predstavnici Italije, Perua i Sjedinjenih Država imaće mjesta u VIP loži, s obzirom na to da papa ima peruansko i američko državljanstvo, javljaju agencije.
 
Američku delegaciju predvodiće potpredsjednik Džej Di Vens, a dolazak planira i državni sekretar Marko Rubio.
Dolazak na misu na Trg svetog Petra potvrdili su njemački kancelar Fridrih Merc, italijanska premijerka Đorđa Meloni, kanadski premijer Mark Karni i ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski.
Evharistijska proslava počeće danas u 10:00 časova po srednjoevropskom vremenu u bazilici i na Trgu Svetog Petra, čime će papa Lav XIV svečano početi svoju službu na čelu Rimokatoličke crkve.

Danas inauguracija pape Lava XIV

Za nekoga ko tvrdi da nema nikakve veze sa kriminalom, Nikšićanin Miloš Nilović Runjo ima previše problema sa zakonom. Kada ga je u petak uveče privela beogradska policija, Nilović je morao da ima utisak već viđenog imajući u vidu da je to treći put da se nalazi u pritvoru zbog sličnih optužbi, piše Insajder.
Kako je saopštilo srpsko tužilaštvo, Nilović se sumnjiči za neovlašćeno držanje oružja, a u vozilu u kojem se nalazio pronađena su tri pištolja – poluatomatska “Češka zbrojevka“ sa 15 metaka, poluatomatski “Walther“ sa osam metaka, kao i revolver Taurus sa pet metaka. Na Waltheru i zbrojevki su bili uklonjeni fabrički brojevi, navodi Insajder.
Nilović je kratko negirao krivicu u tužilaštvu, odbijajući da dalje detaljnije iznosi odbranu i da odgovara na pitanja tužioca. Tužilaštvo je tražilo pritvor, a na potezu je sudija za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu.
U kom god pravcu da ovaj slučaj krene, bilo da se ide na podizanje optužnice ili na odustajanje od gonjenja – Nilović je već njime prošao.
Njegovo ime se u medijima prvi put pojavilo 2017. godine, kada je bio jedan od desetorice uhapšenih kada je policija u sred dana upala u poznati novobeogradski restoran “Durmitor“. I iako je akcija bila medijski atraktivna i potencirana kao udar na škaljarski klan, rezultat je bila tanka optužnica za nedozvoljeno posjedovanje oružja.
Policija je ispod stola pronašla dva pištolja, a optužnica je teretila Nilovića i Mitra Muratovića za nelegalno posjedovanje. Adut tužilaštva bila je činjenica da je na jednom od pištolja pronađen Nilovićev DNK-a trag, ali se cijela konstrukcija raspala kada je Muratović prihvatio krivicu za oba pištolja. Na kraju, Nilović je 2021. godine pravosnažno oslobođen krivice.
Dok je trajao ovaj postupak, Nilović je na Jahorini 2020. godine bio suočen sa identičnim optužbama, imajući u vidu da je u hotelskoj sobi u kojoj se nalazio pronađen nelegalni pištolj. Ipak, kao i u slučaju “Durmitor”, i ovde je druga osoba preuzela odgovornost, pa je tužilaštvo obustavilo postupak protiv Nilovića.
A osim što je u više navrata bio hapšen zbog nelegalnog oružja, Nilovićevo ime se u medijima spominjalo i po drugim osnovama.
U decembru 2018. godine u vračarskom kafiću “Kafeteka“ dva napadača su ubila Vladimira Popovića Popa, vlasnika kazina “Havana“ i tom prilikom ranila još jednu osobu. Za stolom je sjedio i Nilović, ali je on prošao bez povreda. A osim poznanstva, Popovića i Nilovića povezivala je još jedna okolnost – obojicu je pred sudom zastupao Dragoslav Miša Ognjanović, poznati advokat koji je ubijen u julu 2018. godine.
Nilović je i u maju 2020. godine bio svjedok incidenta koji je pukim slučajem ostao bez žrtava. On je sa bivšim pripadnikom Žandarmerije Vojislavom Kostićem sjedio u vračarskom kafiću “Le Petit Bistro” kada je u kafić ušao muškarac sa silikonskom maskom na licu i automatskim oružjem. Nilović i Kostić su ga ugledali i brzo pobjegli sa lica mjesta, a napadač je ubrzo napustio kafić.
Tom prilikom je Nilović za medije izjavio da je samo mirno sjedio i pio kafu, da nikakve veze nema sa “škaljarskim” kriminalnim klanom i da se bavi zidanjem zgrada. Sam napadač je ubrzo uhapšen u “štek“ stanu, gdje je pronađeno oružje i silikonska maska koju su u ranijim napadima koristili pripadnici škaljarskog i kavačkog klana.
Novo svjetlo na ovaj slučaj bacila je optužnica protiv grupe “vračarci“ koja se označava kao jedna od grupa koja je sarađivala sa kavačkim klanom. Naime, u optužnici protiv grupe, navodi se da su oni planirali ubistvo Nilovića, te da su za tu likvidaciju bili spremni da izdvoje 150 hiljada eura.
Ukoliko tužilaštvo podigne optužnicu protiv Nilovića, prijeti mu zatvorska kazna u trajanju od dvije do dvanaest godina.

U Beogradu uhapšen Nikšićanin Miloš Nilović Runjo: Nelegalno oružje, veze sa “škaljarcima”…

Najmanje dvije osobe su poginule kada je jedrenjak Meksičke mornarice Cuauhtémoc udario u Bruklinskim moste u subotu naveče, saopštio je gradonačelnik Njujorka Erik Adams. 
 
- U ovom trenutku, od 277 osoba na brodu, 19 je povrijeđeno, od čega su dvije osobe u kritičnom stanju, a još dvije su, nažalost, preminule od zadobijenih povreda- napisao je Adams na platformi X.
Dvije osobe koje su izgubile život pale su s jednog od jarbola broda, rekao je jedan policijski zvaničnik za CNN. Proglašene su mrtvima nakon što su prevezene u obližnju bolnicu, dodao je isti izvor.
Brod je u međuvremenu premješten na njujorški Pier 36, potvrdio je zvaničnik. Gradski zvaničnici su ranije izjavili da su "mehanički problemi" mogli dovesti do toga da brod udari u most, ali su upozorili da su svi dosadašnji podaci preliminarni. Uzrok sudara još uvijek je predmet istrage.
Videozapisi objavljeni na društvenim mrežama prikazuju trenutak kada je jarbol školskog broda Meksičke mornarice udario u donji dio Bruklinskog mosta.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 550px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 100%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fx.com%2FTheWillieNelson%2Fstatus%2F1923902044051550591%3Fref_src%3Dtwsrc%5Etfw%7Ctwcamp%5Etweetembed%7Ctwterm%5E1923902044051550591%7Ctwgr%5Effdc736c2b82e440aeb74bcbd229558770dea16b%7Ctwcon%5Es1_&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>

Njujork: Brod meksičke mornarice udario u Bruklinski most, dvoje poginulo

Između boja, kistova i priča koje su oblikovale dušu umjetnika, postoji naslijeđe koje ne nestaje. Serenella Poček, unuka jednog od najpoznatijih crnogorskih slikara, Pera Počeka, donosi u svjetlost sjećanja na život i rad svog đeda, čije slike i dalje pričaju priče o crnogorskim pejzažima, prijateljstvima i ljubavi prema domovini. Njena emotivna veza s prošlim vremenima i umjetničkim naslijeđem otkriva ne samo umjetnika, već i čovjeka koji je živio s dubokom vjerom u vrijednost kulture, tradicije i prirode. Ova dama sa bogatim životnim iskustvom koja je čuvar sjećanja na fascinantnu porodičnu prošlost, svjedoči o tome koliko su duboke i neizbrisive veze između njenih korijena i svijeta u kojem je odrasla. Njena priča nas uvodi u dublji uvid u život jednog od najvećih crnogorskih slikara, ali i otkriva nepoznate detalje o vremenu u kojem su Počekovi živjeli.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051809050_dc3c09867d07de6966a65b16be95537b012b4e3c07dff09d785bbac1603f3b8f.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051809050_dc3c09867d07de6966a65b16be95537b012b4e3c07dff09d785bbac1603f3b8f" data-rendition-name="original" width="800" height="600" loading="lazy" alt="Pero Poček (1878 - 1963) autoportret"><figcaption>Pero Poček (1878 - 1963) autoportretArt Montenegro</figcaption></figure>  U ovom ekskluzivnom intervjuu imamo priliku da konačno saznamo istinu o umjetniku čije djelo i danas čeka da zauzme mjesto koje mu pripada u Crnoj Gori. Serenella, Vi ste odrasli u Italiji, ali vaša veza sa Crnom Gorom je duboka i trajna. Kako biste opisali svoje djetinjstvo i odrastanje u porodici sa tako značajnim kulturnim nasljeđem? Poček: Bilo je to čudno djetinjstvo. Bile su to godine nakon rata, otprilike od 1948. do 1958. Živjela sam u Torinu, u siromaštvu. Moj otac u tom periodu više nije bio u avijaciji. Bio je veoma ponosan, nije htio da se vrati pod okrilje svojih roditelja, koji su bili prilično imućni. Radio je kao vozač kamiona da bi izdržavao porodicu, nas četvoro u tom trenutku, a najmlađa sestra Paola se rodila nekoliko godina kasnije. Naše sobe su bile nekadašnji kancelarijski prostori. Ali ljeti smo se vraćali kod babe i đeda u Roka di Papa, i tamo bih opet postajala “la castellana”,kako me zvao đed Pero. Upravo zahvaljujući njemu, porasla je moja povezanost sa Crnom Gorom. Pričao mi je sve priče o Crnoj Gori, ilustrujući ep “Gorski vijenac”. Mnogo mi je pričao, volio je da priča o svemu i o danima na umjetničkoj akademiji, ali i o događajima iz rata na Balkanu, kada je s babom išao da liječi ranjenike na bojnim poljima. Čuvao je mnoge crnogorske običaje. Na primjer, Badnje veče 6. januara uvijek je slavio napolju, pjevajući pjesme oko vatre, bacajući pirinač u plamen, dok smo mi u rukama držali pomorandže. Jednom sam tada dobila svoju prvu upalu pluća, imala sam samo četiri godine. Nije dopuštao da naš dom blagosiljaju katolički svještenici, on bi ga uvijek sam blagosiljao, za Božić i za Uskrs. Sjećam se da sam za đeda svirala klavir i pjevala pjesmu “Oči čarne” – bila sam jedina koja ju je znala, i jednom sam mu priredila iznenađenje. Bio je veoma dirnut. U sobi u kojoj je primao goste i pokazivao svoje slike mnogim prijateljima iz cijelog svijeta koji su dolazili da ga posjete, nalazila su se dva tepiha od krzna i glave: jednog lava i jednog bijelog medvjeda... ja sam uvijek sjedala na lavlju glavu i slušala đeda koji je volio da priča, govorio je glasno jer je bio pomalo nagluv. Njegova fotelja u kojoj je uvijek sjedio, još je imam. To je komad namještaja do kojeg mi je mnogo stalo. Sačuvala sam i ostale, iz 18. i 19. vijeka. Djedova braća iz Crne Gore često su mu slala hranu iz zavičaja: kajmak u drvenim kutijama nalik na burad (kace), rakiju i butargu (sušenu slanu ribu). Meni se najviše dopadao kajmak, toga se sjećam. Pero Poček je imao privilegiju da se školuje u Napulju. Koliko je taj period bio važan za njegov razvoj kao umjetnika? Poček: Studije u Napulju bile su izuzetno važne za mog đeda. Tamo je stigao zahvaljujući kraljici Jeleni i crnogorskoj kraljevskoj porodici. Ponuđeno mu je da bira između Pariza i Napulja. Izabrao je Napulj zbog klime i mora. Toliko je volio more da je često plivao rutu Napulj - Kapri. Boje Napulja za njega su bile kao slika. Za slikanje na otvorenom, morao je da osjeća sve na svojoj koži , i oluju i sunce, morao je da proživi emociju kako bi ih prenio na platno. To je tipično za one koji ne čuju dobro. Ali da bi naslikao ljude, oni su morali da izraze ličnost i misao onoga koga predstavljaju. Na primjer, na slici “gusle”, junak je bio barjaktar, onaj koji ide prvi u bitku i koji mora da pogine kao heroj, ne kao običan čovjek. Autoritet je bio prikazan kao čovjek sa dugom lulom na slici. Po mišljenju mog đeda, brkovi su bili vrlo važni, dok brada nije smjela da bude preduga – nije smjela da prelazi ispod brade, jer to nije bilo ukusno. Estetika je za njega bila izuzetno značajna, u umjetnosti, prirodnom ambijentu i kod ljudi. Nosio je somotsko odijelo na pruge, sako, prsluk i pantalone, uz džepni sat na lančić, bio je to švajcarski sat marke Vacheron &amp; Constantin iz 1906. godine. Taj sat još uvijek čuvam. Osim njegove tržišne vrijednosti, za mene ima veliku emotivnu vrijednost, kao i sve stvari koje me podsjećaju na njega. Interesantno da moj đed nikada nije skinuo vunene čarape od grube kozje vune, svoj tabarro (plašt), crni filcani šešir i štap od čvornate žbunaste korijenske drvenarije. Volio je prirodu i mnogo je šetao. Kada je prestao da slika, napravio je vrt od osam hektara kao sliku, kombinujući boje biljaka i drveća tako da predstavljaju smisleni pokret boja kroz godišnja doba. Da smo tada imali dron, sigurno bismo vidjeli jedno iznenađujuće umjetničko djelo od osam hektara. Najviše je volio masline i kestene. Kada je đed umro, jedan od njegovih profesora sa akademije, Filippo Palizzi, je organizovao njegovu sahranu, s konjima, s narikačama obučenim u crno... Jednog dana mi je rekao da mu je upravo ta sahrana bila jedno od njegovih remek-djela, kao prelijepa slika, sa kontrastima sunčanog dana i sahrane, snažna, veoma emotivna i puna značenja, s pažnjom prema svakom detalju. Vaša baba Umbertina Griffini potiče iz izuzetno ugledne familije. Što nam možete reći o njoj i kako su se upoznali Vaš đed Pero i baba Umberta? Poček: Baba i đed su se upoznali na dvoru Savoja, đe je baba Tina (Umbertina Griffini) bila kao kod svoje kuće. Baba je bila kumče kralja Umberta I, dok je njen otac bio državni glavni računovođa, Akile Grifini. Baba je govorila sedam jezika. Sa đedom je govorila crnogorski. Sjećam se da joj je znao reći: „Ajde ženo, sveži taj jezik.“ Baba Tina je organizovala književne i naučne salone iz oblasti medicine, sa uglednim ličnostima tog vremena. Bila je veoma obrazovana i angažovana žena. Zajedno s kraljicom Jelenom, odlazila je da spašava ljude ispod ruševina nakon čuvenog zemljotresa u Mesini. Pero i Umberta su imali troje đece. Vašeg strica Aleksandra (Alessandro) koji je bio najstariji, tetku Jelenu (Elena) i vašeg oca Đorđa (Giorgio). Kakav je bio odnos između Vašeg đeda i njegove djece - Aleksandra, Jelene i Đorđa? Odnosi između đeda i njegove djece bili su posebni. Najstariji sin, Alessandro, bio je pustolov, prava kopija princa Danila, zanimao se isključivo za žene i kocku. Jelena je bila drugo dijete, veoma posvijećena učenju i izuzetno organizovana. Završila je prava i bila je jedina koja je sa ocem govorila crnogorski. Pored toga tetka Jela je bila i rukovodilac GUF-a (Univerzitetske fašističke grupe). Giorgio je bio treće dijete, moj otac, s kojim sam imala veoma snažnu vezu. Bio je pilot vojne avijacije, ratni heroj i ujedno đedov najdraži sin. Dobio je mnogo ratnih medalja. Međutim, neobično je bilo to što je đed odbio da mu naslika portret, iako je baba Tina to predložila kad je tata imao svega nekoliko mjeseci. Htjela je da ga naslika u korpi s trešnjama, ali đed je to odbio. Nije bilo u njegovom duhu da pravi takav portret. Ipak, tokom života pisao je ocu mnogo pisama, i dan-danas ih čuvam. Tokom Drugog svjetskog rata, tata je bio ranjen i smješten u bolnici u Palermu. Moja tetka Jela je tada otišla tamo i preuzela kontrolu nad čitavom bolnicom, uspjevši da ga prebaci u vojnu bolnicu u Rimu. Vaši otac i majka su takođe bile značajne ličnosti!?Što nam možete reći o njima? Poček: Moj otac je osjećaj za čast, žrtvu i uvjerenje da ako neko može, mora pomoći drugima, a ponekad i kada ne može. To je naslijedio od oba roditelja. Zaista, tokom rata, moj otac je spasio mnoge mladiće od 16 i 17 godina koji bi inače bili odvedeni od strane Njemaca u koncentracione logore, rizikujući sopstveni život. Trojicu braće Casali iz Emilije Romanje spasio je upravo on, svu trojicu. Moja majka je bila kćerka novinara koji je radio za list Avanti sa Musolinijem, u vrijeme Prvog svjetskog rata, u kojem je učestvovao kao oficir bersaljer. Moj đed po majčinoj liniji zvao se Pietro Gorgolini. Majka je imala još pet sestara. Trebalo je da studira književnost, jer je izvanredno pisala, ali je njen otac za nju odlučio da upiše prirodne nauke. Postoji jedna anegdota, priča koju priča jedna vaza, o tome kako su se upoznali moj otac i majka: sreli su se na plaži u Ostiji, gdje su otišli na jedno prijateljsko okupljanje. U to vrijeme djevojke nisu smjele da izlaze same sa momcima. Nakon tog susreta, moj otac joj je poslao vazu od venecijanskog murana punu čokoladica. Majka je htjela da mu je vrati, jer joj je, poslije samo jednog izlaska, to djelovalo kao prevelika obaveza. Ali njena sestra je pojela sve čokoladice, pa su morali da se vide opet. Taj susret im je odredio cijeli život. Tu vazu i danas čuvam. Od koga ste najviše učili o crnogorskoj kulturi i tradiciji? Poček: Crnogorsku tradiciju i kulturu sam najbolje upoznala zahvaljujući đedu Peru, više nego od bilo koga drugog. Boravila sam u njegovom ateljeu gdje je slikao, i tamo mi je pričao istoriju Crne Gore i „Gorski vijenac“, borbu dugu sedam vjekova. Ono što mi je ostalo najdublje urezano u sjećanju jeste njegov prikaz Njegoševe kapele, slika sa svijetlom munja u noći i nevremenom. To je jedno od mojih omiljenih djela. Na toj slici prikazana je kiša svjetlosti koja pada kao dragulji u vodi, kobaltno plava, turmalin ljubičasta i ametistno lila boja. Kako je vaša baba Umberta uspjela da balansira između svoje porodice i podrške Perovom umjetničkom stvaralaštvu? Poček: Baba Tina je mnogo voljela đeda i uvijek ga je podržavala u njegovom pozivu. Jednom mu je čak iznajmila atelje u ulici Marguta, danas najpoznatijoj ulici umjetnika iz cijelog svijeta, u samom centru Rima. Ali on nije mogao da se natjera da tamo radi kao profesionalni umjetnik. Đed Pero nikada nije prodao nijednu svoju sliku, nije mu bilo potrebno da prodaje kako bi živio. Slikao je isključivo iz ličnog zadovoljstva. Đed je želio da slika samo ono što mu je izazivalo emocije. Veza koju je imao sa prirodom bila je toliko snažna da je češće slikao prirodu nego ljude. Napravio je, recimo, portret Maksima Gorkog , vjerovatno zato što je taj čovjek u njemu izazivao divljenje i osjećaj bliskosti. Pitala sam se zašto nikada nije naslikao kraljicu Jelenu ili nekog iz kuće Petrović Njegoš, iako je bio veoma blizak sa princezom Jelenom, kao i moja baba. Ali znam da je to za njega bila stvar dubokog poštovanja. Takav je bio, i mi smo ga takvog poznavali. Naslikao je, međutim, svoje roditelje. Portret moje čukunbabe, po kojoj nosim jedno od svojih devet imena, Gorde Martinović, nije prikazivao fizičku ljepotu, već njenu snagu. Bila je to matrijarškinja, stub porodice. Koliko su Pero i Umberta voljeli Crnu Goru i pomno pratili političku situciju u njoj, govori činjenica da je Pero kao dobrovoljac, učestvovao u borbama oko Skadra 1912. godine, a njegova supruga dala nemjerljiv doprinos brinući o ranjenima zbog čega je odlikovana medaljom Crnogorskog Crvenog krsta. Da li su Vam pričali o toj zaista hrabroj i patriotskoj odluci kojom iz sigurnog doma odlaze u rat iz kojeg se možda neće vratiti? Poček: Bio je to davno prošao, ali veoma važan događaj za njih, o kojem ipak nisu željeli mnogo da dijele. Razgovarali su o tome međusobno, ali ne i sa nama. Ne znam kako je ta priča završila. Ne znam da li su Crnogorci tada uspjeli da riješe stvari, invazija Srba je bila ozbiljna. Znam da je na Cetinju, ako su i imali nešto, bilo skoro nemoguće da idu naprijed, sve im je bilo onemogućeno. Znaš, ne možeš da presiječeš korijenje jednog naroda. Barem ne bi trebalo. Đed je sa mnom više volio da razgovara o Gorskom vijencu, a ne o politici. Po mom mišljenju, možda mu je to bilo i zabranjeno. Njegovi unuci (djeca njegove braće) išli su da studiraju u Beograd, a neki su ostali u Ulcinju. Đed bi se ljutio kad bi neko spomenuo „Veselu udovicu“, i nije se smjelo pričati o princu Danilu, to mu je bila slaba tačka. Pero i Umberta su bili česti gosti italijanskog dvora. O tome govore brojne pozivnice i pisma koja Vi čuvate. Kakvi su bili njihovi odnosi a naročito odnos đeda Pera i kraljice Jelene? Poček: Nemam lična sjećanja na kralja i kraljicu Jelenu, bila sam previše mala. Ali koliko god su bili bliski, i prijateljski i porodično povezani, nikad nisam čula da su ni đed ni baba izrekli ikakvu kritiku na njen račun. Đed nije dobro podnio kraj rata, referendum je bio namješten, listići su izbacivani kroz prozore vozova. Kralj nije ni pozdravio svoje borce. Od tada, iz bola, đed je prestao da priča o dinastiji Savoja. Kad se udala unuka kraljice Jelene, Marija Pija, za Aleksandra Karađorđevića, đed joj je kao svadbeni poklon poslao jednu svoju sliku, pejzaž Crne Gore, ne Italije. Bila je to slika na drvenoj tabli, mala i nepretenciozna. Kako biste opisali svog đeda Pera, njegov karakter i životnu misiju? Kako je kao Crnogorac u Italiji, uspijevao da očuva vezu sa svojim crnogorskim korijenima? Da li se sjećate nekih običaja i navika koje nisu bile uobičajene u Italiji? Poček: Đed Pero je bio vezan za svoje principe, prilagodio se životu u svijetu koji nije bio njegov, ali to za njega nije bilo lako. Što se tiče Italije, centra i juga, cijenio je sve: boje, mirise, more, šume. Poštovao je ljude koji su imali pozitivno mišljenje o njemu, i želio je da bude isto tako poštovan. Bio je religiozan, često je odlazio u crkvu manastira San Nilo, grčko-ortodoksnu crkvu u Grottaferrati. Tamo su obavljeni i pogrebi moje babe i mog đeda. Bio je to plemićki sprovod sa kovčegom direktno na podu, na tepihu. Đed je bio privilegovan, poštovali su ga zbog njegovog položaja i impozantnog izgleda. Đed Pero... on je bio jako lijep čovjek... (Nastaviće se...)

U ime đeda: Život Pera Počeka kroz oči njegove unuke

Iako se članovi Vlade i Skupštine ne biraju po konkursu, pa nije neophodno da prilažu kvalifikacije, već je riječ o političkim funkcijama, zanimljivo je vidjeti nivo obrazovanja najviših državnih funkcionera.&nbsp; Da nijesu naročito ponosni na svoje obrazovanje, govori i činjenica da mnogi od njih u svojim biografijama uopšte ne navode fakultete koje su završili, iako taj aspekt nije nevažan, s obzirom na to da obavljaju najvažnije funkcije u državi. RADUNOVIĆ DIPLOMIRAO U 46. GODINI Ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović, koji se dugo bavio privatnim biznisom i imao svoju kompaniju, akademsko obrazovanje stekao je prilično kasno - diplomirao je u 46. godini.&nbsp; Završio je Fakultet za obrazovanje diplomiranih pravnika i diplomiranih ekonomista za rukovodeće kadrove, na Privrednoj akademiji u Novom Sadu.&nbsp; Radunović, kojem je povjeren resor koji upravlja prostornim planiranjem, urbanizmom i državnom imovinom, završio je fakultet s prosječnom ocjenom 6,36.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051502058_0f09d2d3082a8b2ae9efd15f7cbc272da6f6b8df21aea3692250839e83fa3ea0.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051502058_0f09d2d3082a8b2ae9efd15f7cbc272da6f6b8df21aea3692250839e83fa3ea0" data-rendition-name="original" width="786" height="861" loading="lazy" alt="FAKULTET ZA DIPLOMIRANE EKONOMISTE KOJI POSTAJU - DIPLOMIRANI EKONOMISTI: Diploma Slavena Radunovića iz jula 2010. godine "> <figcaption>FAKULTET ZA DIPLOMIRANE EKONOMISTE KOJI POSTAJU - DIPLOMIRANI EKONOMISTI: Diploma Slavena Radunovića iz jula 2010. godine(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Na diplomi, koju je Radunovićev resor poslao na osnovu zahtjeva za slobodan pristup informacijama, navodi da je na Privrednoj akademiji završio treću i četvrtu godinu studija. Na pitanje gdje je ministar završio prve dvije godine studija, iz Ministarstva su konstatovali da je pitanje - neprofesionalno.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020512_b92dc28de188d58626d71d99115511ed26e8694add6327dfe5783c0aeb93f610.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250515020512_b92dc28de188d58626d71d99115511ed26e8694add6327dfe5783c0aeb93f610" data-rendition-name="original" width="1262" height="418" loading="lazy" alt="ODGOVOR IZ VLADE: Detalji prepiske iz kabineta ministra Radunovića"> <figcaption>ODGOVOR IZ VLADE: Detalji prepiske iz kabineta ministra Radunovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Ekipa Portala ETV tražila je, na osnovu slobodnog pristupa informacijama, podatke i od Ekonomskog fakulteta, koji nam je odgovorio da je Radunović fakultet upisao je 1988. godine, a ispisan je 2009. Za 21 godinu, koliko je bio student Ekonomskog fakulteta, Radunović je položio pet ispita.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020516_c4d02cef520f4ab2d4a9832ec22824cabee584e9c0eb29ab063fdc518963a459.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250515020516_c4d02cef520f4ab2d4a9832ec22824cabee584e9c0eb29ab063fdc518963a459" data-rendition-name="original" width="784" height="855" loading="lazy" alt="RAZOTKRIVANJE: Odgovori Ekonomskog fakulteta na upit novinarke ETV "> <figcaption>RAZOTKRIVANJE: Odgovori Ekonomskog fakulteta na upit novinarke ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Iz odgovora Ekonomskog fakulteta proizilazi da su Radunoviću priznata četiri predmeta sa PMF-a u Beogradu i da je položio četiri predmeta na Ekonomskom fakulteta. Ostaje nejasno kako je sa devet položenih ispita, sa prve dvije godine studija, uopšte upisao upisao treću godinu na Privrednoj akademiji u Srbiji.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020516_ad04d808b8ae27a2e483b51a3bd0647fab7874b12fbc3958591f17e572949bcf.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250515020516_ad04d808b8ae27a2e483b51a3bd0647fab7874b12fbc3958591f17e572949bcf" data-rendition-name="original" width="1024" height="673" loading="lazy" alt="EKSPRESNI AKADEMSKI USPON: Dejan Đurović"> <figcaption>EKSPRESNI AKADEMSKI USPON: Dejan Đurović(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  ĐUROVIĆ: MENADŽER TRENAŽNE TEHNOLOGIJE&nbsp; &nbsp;U biografiji, objavljenoj na sajtu Skupštine, poslanik ZBCG Dejan Đurović navodi da je diplomirao na Univerzitetu u Beogradu, gdje je magistrirao i doktorirao. Univerzitet u Beogradu je naziv je državnog univerziteta, pa je Portal ETV poslao pitanja da li je Đurović njihov student. Odgovor je bio odričan.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020520_d56bb7543c5c0d4ade10e39db67e176e287dce5e7b4f6de75cdac34d22736341.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="20250515020520_d56bb7543c5c0d4ade10e39db67e176e287dce5e7b4f6de75cdac34d22736341" data-rendition-name="original" width="774" height="855" loading="lazy" alt="KOREKTNA SARADNJA SA MEDIJIMA: Odgovor Univerziteta u Beogradu na upit Portala ETV"> <figcaption>KOREKTNA SARADNJA SA MEDIJIMA: Odgovor Univerziteta u Beogradu na upit Portala ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Nakon emitovanja priloga o diplomama funkcionera na Televiziji E, dobili smo u uvid u biografiju poslanika Đurovića.&nbsp; Na osnovu tih podataka, Đurović se nije obrazovao na državnom univerzitetu u Beogradu, kako to proizilazi iz njegove biografije na sajtu Skupštine.&nbsp; Osnovne, master i doktorske studije Đurović je završio na privatnom Univerzitetu Braća Karić. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020520_aaa3af02f5f4eaec5b9635b3c28eb32b53084d828175cd89439f0787e8366880.png" data-media-id="editor_5" data-image-id="20250515020520_aaa3af02f5f4eaec5b9635b3c28eb32b53084d828175cd89439f0787e8366880" data-rendition-name="original" width="1044" height="778" loading="lazy" alt="CRNO NA BIJELO: Detalji o akademskoj karijeri Dejana Đurovića"> <figcaption>CRNO NA BIJELO: Detalji o akademskoj karijeri Dejana Đurovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Đurović je diplomirani menadžer trenažne tehnologije na Fakultetu za menadžment u sportu-Alfa BK univerzitet, u Beogradu. Bečelor je stekao jula 2009. godine, sa navršenih 45 godina. Dvije godine kasnije, master studije je završio u istoj visokoškolskoj instituciji i stekao zvanje master menadžer.&nbsp; Doktorirao je na istom fakultetu, a naučna oblast mu je menadžment i biznis. Đurović je izabran 5. oktobra 2020. godine za docenta na Megatrendu – u Beogradu. &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Radunović za 21 godinu studiranja položio pet predmeta na Ekonomskom fakultetu, Đurović diplomirao u 43. godini

Da je zapošljavanje po partijskoj osnovi doprlo do svih dubina i širina crnogorskih institucija nije tajna, ali ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da se za visoke funkcije ne biraju samo politički podobni – nerijetko je riječ o ljudima skromnog obrazovanja i iskustva. ĐURAŠKOVIĆEVO VJEČITO DIREKTOROVANJE Aktuelni izvršni direktor Pošte Crne Gore Josip Đurašković ima iskustva u rukovođenju državnim preduzećima – prije direktorske funkcije u Pošti, bio je direktor Regionalnog vodovoda. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804" data-rendition-name="original" width="690" height="462" loading="lazy" alt="IZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković"> <figcaption>ZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  U kratkoj pauzi između direktorskih funkcija, Đurašković je bio koordinator službe bezbjednosti u Regionalnom vodovodu. Da je predodređen za direktorske funkcije, ne može se zaključiti po njegovoj biografiji i obrazovanju, ali može po političkoj pripadnosti – član je Demokrata Alekse Bečića. Pošta Crne Gore, nakon zahtjeva za slobodan pristup informacijama, poslala je kopiju diplome Đuraškovića sa specijalističkih studija – koja pokazuje da je direktor tog preduzeća 2011. godine stekao zvanje diplomiranog ekonomiste na Fakultetu za preduzetnički biznis u Beogradu. Prosječna ocjena mu je 7,56.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8" data-rendition-name="original" width="376" height="617" loading="lazy" alt="CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića"> <figcaption>CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Đurašković je fakultet završio 2011, ali je njegovo studiranje počelo znatno ranije, i to – u prošlom vijeku. Višu poslovnu školu u Beogradu upisao je 1999. godine. Dvogodišnje studije, kako nam je saopšteno iz Beogradske akademije poslovnih i umetničkih strukovnih studija, Đurašković je završio 2007. godine.&nbsp; Treću godinu studija završio je 2009. i stekao naziv strukovni menadžer.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe" data-rendition-name="original" width="1269" height="393" loading="lazy" alt="ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja "> <figcaption>ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Nadamo se da će Pošta biti efikasnija i brža u radu od njenog direktora u studiranju. &nbsp;,,SLUČAJ LEKOVIĆ“ &nbsp;To što je Đurašković tri godine završio za deset, odnosno četiri za 12 – nije dovoljno da zauzme prvo mjesto u kategoriji: vječiti studenti. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković"> <figcaption>ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Na osnovu dosad dostupnih podataka – to mjesto pripada poslaniku Demokrata Momčilu Lekovića. On je, kako je saopšteno ETV sa Pravnog fakulteta, osnovne studije na tom fakultetu upisao 2009. godine. Završio ih je 13 godina kasnije, to jest 2022.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e" data-rendition-name="original" width="1264" height="486" loading="lazy" alt="TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV"> <figcaption>TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Specijalističke završava naredne godine – 2023. Četiri godine studija, poslanik Demokrata, koji često drži slovo u Skupštini svima o svemu, završio je za 14 punih godina. BOGDANOVIĆ UPORNO KRIJE FAKULTET Za Lekovićev dugi staž na Pravnom fakultetu vjerovatno se ne bi ni znalo da se i u ovom slučaju, kao i drugim, poslanik Demokrata ugledao na partijskog kolegu i ideologa partije Borisa Bogdanovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455" data-rendition-name="original" width="1068" height="712" loading="lazy" alt="GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG"> <figcaption>GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Očigledno da Bogdanovićeva ideologija podrazumijeva da obrazovanje krije kao zmija noge, pa u biografiji, koju je predao Skupštini, navodi da je diplomirani pravnik, ali ne i na kojem je fakultetu ili makar u kojoj državi je završio fakultet. Sa druge strane, Bogdanović u biografiji opširno opisuje koje je sve slogane za Demokrate osmislio, navodi i da je završio Školu demokratskog rukovođenja...&nbsp; O fakultetu – ni riječi. &nbsp;PRIČA O ,,MEGATRENDU“ O tome su govorili današnji Bogdanovićevi koalicioni partneri iz nekadašnjeg Demokratskog fronta. I to davne 2017. godine, kada je došlo du sukoba unutar tadašnje opozicije i kada je Demokratski front sumnjičio Demokrate za ,,šurovanje sa SDP-om“. Bogdanovića je tada DF optuživao da vodi prljavu kampanju protiv njih i drugih opozicionara, prvenstveno protiv nekadašnjeg lidera SNP-a Predraga Bulatovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5.jpg" data-media-id="editor_6" data-image-id="20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5" data-rendition-name="original" width="680" height="549" loading="lazy" alt=',,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend'> <figcaption>,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  -Ovo je samo nastavak prljave kampanje koju je protiv Predraga Bulatovića vodila UDBA, a nastavile junoše iz Demokrata koristeći marketing metode sa Megatrenda kojeg je Bogdanović završio u svojoj 35. godini – kazali su tada iz koalicije Andrije Mandića.&nbsp; ,,MEGATREND“ I DRUGE PRIČE... &nbsp;Osim što nije naveo fakultet koji je završio, Bogdanović je u skupštinskoj biografiji izostavio ia da je bio administrativni radnik u nekada najjačoj opozicionoj stranci, &nbsp;Socijalističkoj narodnoj partiji, iz koje su i nastale Demokrate.&nbsp; I Boris Bogdanović, baš kao i njegov kolega Momčilo Leković, u Skupštini vrlo često drže slovo o pravu, kritikuju pravosuđe, određuju ko ima pravo na pretpostavku nevinosti, a ko ne.&nbsp; Zbog takvog nastupa, javnost bi pomislila da je šef poslaničkog kluba Demokrata pravo završio - makar na Harvardu, a ne na Megtarendu.&nbsp; Za privatni Univerzitet Megatrend, koji je osnovao kontroverzni profesor Mića Jovanović, inače poklonik SNS-a Aleksandra Vučiča, vezane su brojne medijske priče o ,,kupoprodaji“ diploma. Ministarstvo prosvjete Srbije je 26. avgusta 2024. godine oduzelo Univerzitetu Megatrend dozvolu za rad, na osnovu odluke Nacionalnog tela za akreditaciju i obezbeđenje kvaliteta u visokom obrazovanju koje je odbacilo zahtev tog univerziteta za novu akreditaciju. No, nakon hitnih intervencija sa ,,najznačajnijih adresa“, Ministarstvo prosvjete je brzo revidiralo odluku i vratilo akreditaciju Univerzitetu Megatrend. Tako da i Boris Bogdanović može da odahne - ,,ostala mu je na snazi“ diploma pa će moći i dalje ,,da dijeli pravdu“ u ime Demokrata koje kontrolišu bezbjednosni sektor.&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Direktor Pošte Đurašković dvogodišnje studije završio za osam godina, poslanik Leković četvorogodišnje za 14?!

Glad, ne fizička, nego duhovna; nesigurnost, labavo osjećanje samovažnosti i patološko potiskivanje prethodnog života ili detalja iz njega. A sve radi lakšeg otklona od manje upotrebljive prošlosti - laganje o njoj se ponavlja toliko dok u sopstvenoj glavi ne postane istina. Ne znam kako se u psihologiji definiše opisani profil, ali postao je zajednički imenitelj najglasnijih propagatora tekovina tridesetoavgustovskog osvježenja Crne Gore. &nbsp; Tako poslanica Jelena Nedović, dok postoji, nosiće u sebi priču o patikama koje je izdirala od djetiljstva do kraja studentskih dana. Borisa Bogdanovića progoniće ruka sa tanjirom supe i kada bude pisao memoare sa podnaslovom “kako smo sredili jednu zemlju”… A poslanika u crnogorskom parlamentu &nbsp;Vladimira Dobričanina progoni - lično Josip Broz. To smo nedavno saznali,a dr Dobričanin tvrdi da je sve davno počelo... UDBA, KUME, UDBA... Upravo tako: oglasio se Dobričanin na društvenim mrežama nakon posljednje emisije ,,Načisto” i veli da Crna Gora ni malo nije odmakla od komunističko reakcionističke mahale kakva je bila od 1945. do 1990.. Pa je onda eksluzivno obznanio su Ozna o Udba pravile falsifikate, poput onog izvještaja Pavla Đurišića u kojem obavještava Čiču Dražu Mihailovića da je etnički čistio Pljevlja.&nbsp; E, veli, Dobričanin, to koriste ,,kvazi istoričari bez stida i srama”. I dodade da je najveći ubica Srba na Balkanu Josip Broz, te da je najveći zločin nad Crnogorcima izvršen na Zidanom mostu i Kovačkom rogu! &nbsp; Da je ovu ,,istoriju” deklamovao neki četnički potomak u dalekom Čikagu, možda bi se i moglo razumjeti. Ali, iza ovoga stoji dr Vladimir Dobričanin, ljekar i humanista (valjda to ljekar mora biti), direktor Urgentnog centra KCCG od 2008. do 2015, pa naredne dvije godine medicinski direktor Kliničkog centra Crne Gore. Danas profesor na Medicinskom fakultetu. &nbsp; Koji se sada, iako ljekar, usudio da beskrupulozno reviduje istoriju?! &nbsp; KAD SI PROGANJAN, A DOBIJAŠ FUNKCIJE Pri tom, vratimo li se samo malo unazad, vidjećemo da je uvaženi doktor prije dolaska u Crnu Goru, gotovo sve što je vezano karijeru, završio i odradio u Prištini. Dakle – osnovna, srednja, fakultet – Priština. Prvo zaposlenje Hirurška klinika KBC Priština, postdiplomske, magistratura - Priština. Od 1999. do 2006. godine - asistent pripravnik na katedri za opštu hirurgiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u - Prištini. Od 2006. do 2007. godine asistent na katedri za opštu hirurgiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u, pogodite - Prištini.&nbsp; Opet čitam objavljeni post i tek sad mi baš ništa nije jasno. &nbsp; Čini se da nešto nedostaje autoru takvog uratka. A što je to što mu fali? &nbsp; Prije svega, pedigre mučenika. Dobričanin je karijeru, kao Srbin gradio posred Kosova, a kasnije takođe je karijeru, kao Srbin, gradio posred Crne Gore. Mislim, normalno bi bilo da je nebitno koje je nacije, ako je čovjek uspješan i dobro radi svoj posao. &nbsp; Ali nije normalno ako taj isti Dobričanin, za sebe, nakon avgusta 2020. godine tvrdi da je sve vrijeme bio ugnjeteni, omalovaženi, obespravljeni Srbin! &nbsp; Ne bih komentarisao kosovski dio života i karijere doktora Dobričanina. Takođe, ostavljam i mogućnost da je neka od navedenih institucija bila privremeno (hm, privremeno) preseljena na teritoriju Srbije pa bi moglo doći do nejasnoća koje ne želim. &nbsp; Nemam informaciju da je dr Dobričanin bio član Saveza komunista u svojoj mladosti, mada za to postoji mnogo veća vjerovatnoća nego što je bila za Gorana Danilovića koji nas je onomad javno počastio tom pikanterijom iz svoje biografije. &nbsp; Kako god, crnogorski dio biografije Vladimira Dobričanina je kristalno jasan. IDEOLOŠKI PROBLEM Da li je ili nije bio član DPS-a, takođe nije bitno. Ali je, po narativu svih obespravljenih i omalovaženih Srba u Crnoj Gori DPS-u morao biti veoma, veoma (i treći put veoma) blizak da bi dobio mjesta koja je obnašao. Ne kažem ja, tako kažu, obespravljeni Srbi u Crnoj Gori. &nbsp; Problem je, izgleda, što DPS baštini ideologiju antifašizma, partizansko nasljeđe, poštovanje lika i djela Josipa Broza Tita i plejade narodnih heroja i poratnih socijalističkih rukovodilaca, otklon od 1918, nezavisnost Crne Gore... Sve ono protiv čega se danas bori ljekar i političar Dobričanin. &nbsp; Ali, cvrc… Otkud onda Vladimir Dobričanin u vrhu crnogorskog zdravstva punih devet godina? Tako bi se mogao zapitati svaki obespravljeni Srbin u Crnoj Gori. Jer, sve ono što nema prefiks „srpski“ po Dobričaninu je neofašističko. Pa su ljudi koji gaje iste nazore kao i DPS neofašisti a Pavle Đurišić je jedan fini, dobri antifašista, koji je, eto, oklevetan od zle Ozne i još gore Udbe. A Tito je, mora se ponoviti - ubio najviše Srba, 300.000, u prošlom vijeku i Crnogoraca, ko zna koliko i po Crnoj Gori i na Zidanom mostu. Čuš mene - četnika. KAD SE POBRKAJU PODACI Na kraju, dođosmo li, dedukcijom, opet do dokaza da, u postavgustovskoj Crnoj Gori neko mnogo zobilazi istinu kada poje sistematskom predavgustovskom progonu Srba. Da Dobričanin nije izuzetak koji potvrđuje pravilo, svjedoče imena mnogih drugih junaka današnje političke scene. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512200516_8d4df5979440ca4ceb94ab8ecb3bb507cb4c207688676fab4ba8dd5178c9f246.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250512200516_8d4df5979440ca4ceb94ab8ecb3bb507cb4c207688676fab4ba8dd5178c9f246" data-rendition-name="original" width="275" height="183" loading="lazy" alt="POJMA NEMA KO RADI RADI U TOLOŠIMA: Nikla zgrada bez dozvole"> <figcaption>POJMA NEMA KO RADI RADI U TOLOŠIMA: Nikla zgrada bez dozvole(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Strašno se nešto pobrkalo u glavi doktora Dobričanina. Nenadani izliv nove vlasti u zdrav razum čine da ni sam, kako kaže, ne zna zašto mu stižu nekakve prijave za nelegalnu gradnju u Tološima. Pitam se, da li bi mu se to desilo za vrijeme DPS-a. Mada, tada nije bilo potrebe da gradi – dobio je stan. Iskreno se nadam, vjerujem, da doktor Dobričanin, dok drži skalpel u ruci ne razmišlja o Titu. Prosto, da mu ne zadrhti ruka kad čuej ono - ,,Smrt fašizmu! &nbsp;

Duhovi prošlosti ugroženog Srbina

Možete objaviti na stotine artefakata, faksimila, prvorazrednih dokaza, SPC i njeni sljedbenici potpuno ignorišu sve to i ne pada im na pamet da uđu u polemiku i opovrgnu bilo što od iznesenih činjenica. Oni guraju svoje, imaju svoju „istinu“ i vjerno stado kao publiku koja je svoj mozak predala u njihove ruke. Bilo da je u pitanju kapela na Jezerskom vrhu, nekanonsko i nezakonito gašenje CPC, simonija kod dobijanja tomosa SPC, jeretičko svetosavlje, zločinci u Drugom svjetskom ratu, ... pa smo evo stigli i do Duklje o kojoj Konstantin Porfirogenit, u dijelu „De administrando imperio“, u glavi 34, piše da je naseljavaju Dukljani. Iako se bavi naseljavanjem svih naroda, ne pominje ni Srbe ni Hrvate u Duklji. SPC je izgubila 1995. godine sudski spor u Parizu, nakon što je podnijela tužbu protiv francuskih medija Libération, Le Monde, Le Figaro zbog tekstova u kojima je optužena za podržavanje etničkog čišćenja i zločina genocida u Bosni i Hercegovini. Zato ne čudi ni što podržava zločince iz Drugog svjetskog rata. No, da se pozabavimo tim fantazijama popa Joanikija Mićovića o Pavlu Đurišiću kao junaku i heroju i načinu na koji je skončao. <h2>Sporazum s okupatorom</h2> Nakon sloma Trinaestojulskog ustanka i dolaska 150.000 italijanskih vojnika u Crnu Goru, postavljen je za guvernera Crne Gore armijski general Alessandro Pirzio Biroli, odlikovan od Vlade Kraljevine Srbije Ordenom bijelog orla s mačevima zbog učešća na Solunskom frontu. Prema četničkim podacima Pavle Đurišić se lično sastao sa predstavnicima Pirzia Birolija, naklonjenog srpskim nacionalistima, dva puta između januara i marta 1942. godine. Đurišiću je nakon toga data potpuna sloboda akcije protiv partizana u operativnoj zoni divizije Venezia.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010516_9f7ace5c12b53ecfe8a5c5ea7dab32ee4068c27728c1fe3f21e451346e9199db.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250511010516_9f7ace5c12b53ecfe8a5c5ea7dab32ee4068c27728c1fe3f21e451346e9199db" data-rendition-name="original" width="640" height="480" loading="lazy" alt="Pavle Đurišić i Pircio Biroli"><figcaption>Pavle Đurišić i Pircio Biroli(Photo: UGC)</figcaption></figure>  Dokument koji je potpisan u martu 1942. godine, prilikom drugog ličnog kontakta Đurišića s okupatorom, nosi naslov „Saglasnosti između Glavne komande italijanskih trupa u Crnoj Gori i kapetana Pavla Đurišića, komandanta crnogorskih četničkih nacionalista koji operišu u zoni dodijeljenoj diviziji Venecija“. Pod tačkom 4. pisalo je: „Da neće nikada okrenuti oružje protiv italijanskih trupa i da ograniče svoju politiku u samoj borbi protiv komunizma“. Sa svoje strane, talijanske se vlasti obavezuju da Đurišićeve odrede opskrbljuju oružjem i da im pruže pomoć u životnim namirnicama i platama, onako kako je sačinjen sporazum s bratom Pavla Đurišića, Vasom. Nakon što su partizanske snage, poslije krvoprolića u Barama Kraljskim i Lubnicama u borbi sa četnicima, morali privremeno napustiti krajem maja 1942. godine Crnu Goru, Alessandro Pirzio Biroli, nakon gotovo dvomjesečnih diskusija, potpisao je sa četnicima sporazum od 12 tačaka 24. jula 1942. godine. Tim sporazumom Đurišić se obavezao da će četnici biti „u potpunoj slozi“ s talijanskim jedinicama i da će spriječiti svaku eventualnu akciju koja bi mogla biti uperena protiv talijanskih vlasti. „Leteći odredi“ imali su tretman legalnih četnika, dok su ostale jedinice imale tretman dobrovoljačke antikomunističke milicije (MVAC — Milizia volontaria anticomunista), odnosno „narodne seljačke milicije“. Đurišić je insistirao za tzv. duhovno odgajanje školske omladine. Školska omladina je obavezna da pohađa crkve „više no što je uobičajeno“ i da obavezno prisustvuje „nacionalnim“ časovima u školi. Na konferenciji četničkih vođa u Šahovićima 30. novembra i 1. i 2. decembra 1942. godine, donešene su odluke koje su vjerovatno dodatno motivišu Joanikija Mićovića za glorifikaciju Đurišića. Među njima se nalaze odluke da će državom vladati dinastije Karađorđevića, da će na teritoriji buduće države živjeti samo Srbi, Hrvati i Slovenci, nacionalnih manjina ne može biti, da se uvodi vjeronauka u škole, da je crkva državna, da je pravoslavna crkva nacionalna i svetosavska, itd. Mnoge odluke liče na današnju Crnu Goru, poput tačke 8. (...) Sudije da budu iz četničke organizacije, kao i svi ostali činovnici, ili tačka 12. Žandarmerija treba da bude formirana iz redova četnika i da stoji pod direktnom kontrolom četničke organizacije. Prilikom ulaska u Kolašin, 23. februara 1942. godine četnički odredi Pavla Đurišića doveli su sa sobom pokretni zatvor. Taj će zatvor postati zloglasno mučilište rodoljuba. Potkraj novembra 1942. Đurišić je naredio: „Svakog uhvaćenog komunistu ubiti na licu mjesta sem vođa, koje vezati i sprovesti ovom štabu“. Prvi veći četnički zločin prema muslimanima, u kojem su sudjelovale Đurišićeve jedinice, zbio se u Foči 19. avgusta 1942. godine, kad je izvršen masakr muslimanskog stanovništva, bez obzira na pol i uzrast. U Šahovićima je na početku januara 1943. godine održana konferencija četničkih komandanata, na kojoj je razrađen plan o uništenju muslimanskih sela u bjelopoljskom kotaru. U ovoj akciji četnici su „tačno prema utvrđenom planu“ uništili 33 muslimanska sela na desnoj obali Lima. Ovaj čudovišni zločin predstavljao je, u stvari, samo uvod u novi, još strašniji, koji je izvršen mjesec dana kasnije. Plan je bio da se izvrši napad na muslimane na teritoriju ne samo čajničkog, nego i pljevaljskog i fočanskog kotara. Draža Mihailović je odlučio da akcijom rukovodi Pavle Đurišić. Izvještaj koji je nakon osam dana Đurišić podnio Draži Mihailoviću poznat je svakome koga interesuje istina, te ga neću citirati. U ovoj akciji poginulo je oko 200 odraslih muslimana, od kojih je jedan dio bio naoružan, a ubijeno je oko 8.000 žena, đece i staraca. Preko polovine ukupnog broja žrtava (oko 53,5 %) čine đeca ispod 14 godina, mnogi u kolijevkama. Veći dio ubijene đece čine đevojčice. S opljačkanom muslimanskom imovinom četnici su se vratili kućama, zbog čega su četničke jedinice stigle na Neretvu sa zakašnjenjem od nekoliko dana, što neki smatraju uzrokom njihovog teškog poraza u ovoj bici.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010520_3b7fc398eb6d11adcf975cae1b0a4a962ec7a089ca4ba615d1787bb1818d4b3f.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250511010520_3b7fc398eb6d11adcf975cae1b0a4a962ec7a089ca4ba615d1787bb1818d4b3f" data-rendition-name="original" width="424" height="335" loading="lazy" alt="Pavle Đurišić i Draža Mihailović"><figcaption>Pavle Đurišić i Draža Mihailović(Photo: UGC)</figcaption></figure>  <h2>Saradnja s Njemcima</h2> Pripremajući se za sudjelovanje u operaciji „Schwarz“, Njemci su ušli u talijansku okupacijsku zonu u Crnoj Gori, upali u Kolašin i razoružali četničke, zajedno sa štabom. Italijanski general Erkole Ronkalja je upozorio Njemce da njihova akcija predstavlja povredu „italijanskih suverenih prava“ i da moraju pustiti Đurišića: „Ako se razoružavanje smjesta ne obustavi, znaću da vas silom oružja spriječim. Guverner Crne Gore je naredio da Đurišić, koji je već u nemačkim rukama, smjesta bude oslobođen i četnici opet naoružani. Bude li se njemačka akcija i nadalje izvodila, smatraću to direktnom akcijom protiv Italije“. Svejedno, nakon hapšenja u Kolašinu (14. maja 1943), Pavla Đurišića su Njemci internirali u Poljsku u logor Strij. Nakon tri mjeseca internacije on je s grupom od dvadesetak ljudi navodno uspio pobjeći 27. avgusta 1943. godine, ali ga je prilikom prelaska Dunava nadomak Beograda uhapsila patrola Srpske državne straže i predala ga Njemcima, na njihovo traženje. Njemci su ga zatvorili u Ratničkom domu u Beogradu. Nakon 40 dana provedenih u zatvoru, Đurišića je, na intervenciju Milana Nedića, puštio Hermann Neubacher, ministar Rajha za Jugoistok. Sredinom maja 1944. godine, Đurišić je pośetio Nedića, Neubachera i njemačkog komandanta za Jugoistok von Weichsa, zamolivši ih da ubrzaju slanje oružja i drugog materijala za njegove jedinice, obećavajući Crnogorski dobrovoljački korpus jačine oko 5.000 ljudi. Nedić je Đurišića unaprijedio u čin potpukovnika, iako ga je skoro u isti čin, na prijedlog Draže Mihailovića, unaprijedio i kralj Petar. Na prijedlog njemačke Komande za Jugoistok, Đurišića je Hitler odlikovao Ordenom gvozdenog krsta. Đurišić je tijesno sarađivao s Njemcima i s pojedinim članovima Narodne uprave, u prvom redu s Jovom Đukanovićem, kod koga je ataširao kao oficira za vezu kapetana Vladimira Đurića. Na početku juna 1944. godine četnici Jakova Jovovića otkrili su u Bjelopavlićima skojevsku organizaciju. Tim su povodom proveli raciju i pohapsili veći broj skojevaca, naprednih omladinaca i drugih rodoljuba. Četničko rukovodstvo na čelu s Pavlom Đurišićem iskoristilo je ovu priliku da inscenira sudski proces. Komandant četničkih snaga za Crnu Goru Blažo Gojnić, imenovao je Prijeki vojni sud, koji je po kratkom postupku osudio na smrt 48 rodoljuba, pretežno omladine. Presuda je izvršena istoga dana u Lazinama. Njemačka komanda je reagovala pismom da se prestane sa masovnim ubijanjima. <h2>Dogovor sa Sekulom Drljevićem</h2> Na samom kraju rata, potkraj novembra i na početku decembra 1944, crnogorski su četnici otpočeli hitne pripreme za povlačenje u istočnu Bosnu. Bili su prinuđeni da se povlače zajedno s Njemcima, pa im je dobro došla njemačka odluka da se, umjesto preko Nikšića, povlače preko Kolašina, Mojkovca, Bijelog Polja i Prijepolja, jer je većina Đurišićevih četnika bila s tog područja. Brojčano stanje svih jedinica iznosilo je oko 7.000 ljudi. S četnicima se povlačio i mitropolit Joanikije Lipovac sa 56 sveštenika. Na ovaj put, đe će ih pokositi tifus, glad i oštra zima, pošao je velik broj četničkih familija, oko 3.000 osoba. Na putu do Trebave napadale su ih partizanske snage, tako da je broj ranjenih i oboljelih od tifusa i drugih bolesti dostizao i do 5.000 osoba, od kojih je znatan broj umro na putu. U Trebavi Đurišić se susreo sa Dražom Mihailovićem, koji mu je predlagao povratak u „gerilu“, svakog na svoj teren, „pa kada Rusi napuste našu zemlju, u novi ustanak“. Đurišić je bio protiv, ističući da on ne može u Trebavi ostaviti toliki broj ranjenika, bolesnika i izbjeglica. Umjesto povratka u Srbiju, odnosno u Crnu Goru, on je predložio pokret svih snaga u Sloveniju. Isticalo se da su se crnogorski četnici preko Albanije lako mogli povući u Grčku, ali ih je u tome Mihailović omeo pozivom da dođu u Bosnu. Od dana kada je izbio spor s Mihailovićem, Đurišić je uspostavio kontakt s Nedićem i Ljotićem. Već 21. februara uputio je Nediću depešu u kojoj je izrazio spremnost da sa 15.000 četnika iz Crne Gore, Bosne, Hercegovine i Srbije i oko 1.500 izbjeglica dođe u Sloveniju i da se stavi pod njegovu komandu. U proljeće 1944. godine, ubrzo nakon savezničkog bombardovanja Beograda i Zemuna, Sekula Drljević se iz Zemuna preselio u Zagreb i uspostavio bliski kontakt s vođstvom NDH. U julu 1944. godine odlučio je sastaviti privremenu vladu pod nazivom Crnogorsko državno vijeće. Budući da je došao u sukob s Mihailovićem, Đurišić je odlučio da se poveže sa predstavnicima Sekule Drljevića i da s njim povedu službene pregovore s ciljem prebacivanja četnika preko teritorija NDH. Do pregovora je došlo u Doboju. Drljevićevi pregovarači su uslovili da Drljevića priznaju kao političkog vođu Crnogoraca, da Đurišićevi četnici službeno priznaju Crnogorsko državno vijeće, da se Đurišićeve snage prebace na lijevu obalu Save (kod Slavonskog Broda) i da kao Crnogorska narodna vojska nastave marš prema Zagrebu. Jedini uslov koji je postavio Đurišić bio je da Drljević odmah primi ranjene i teško oboljele četnike, što je i učinjeno, kad je oko 2.700 ranjenika i tifusara smješteno u kasarni u Staroj Gradiški.  <figure><img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250511010516_8edb6db8a1c2ef90327d979ff7ed11bd3acb95fc86e8acbb20d10bd63c22aa28.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250511010516_8edb6db8a1c2ef90327d979ff7ed11bd3acb95fc86e8acbb20d10bd63c22aa28" data-rendition-name="original" width="823" height="835" loading="lazy" alt="Đurišićevi četnici u Zagrebu, 7. maj 1945."><figcaption>Đurišićevi četnici u Zagrebu, 7. maj 1945.(Photo: UGC)</figcaption></figure>  <h2>Dražin nalog</h2> Mihailović je svim komandantima naredio da prekinu svaku vezu s Đurišićem, da će biti sastavljen Ravnogorski sud koji će Đurišića lišiti čina i proglasiti ga izdajnikom. Na kraju, Mihailović je zaprijetio da će obavijestiti sve savezničke komande da je Đurišić sa svojim jedinicama prišao ustašama i crnogorskim „separatistima“. Mihailovićev raspis od 23. marta iznenadio je Đurišića i uplašio od neželjenih posljedica, pa je naredio pokret jedinicama desnom obalom Save, u pravcu Motajice i Lijevča-polja. Time je praktički prekršio sporazum s Drljevićem. Drljević je o tome obavijestio ustaško vođstvo, pa su u zoru 4. aprila ustaše i domobrani napali Đurišićeve snage na Lijevča-polju. Đurišić u toku noći 4/5. aprila svim raspoloživim snagama napada ustaše, kako bi ih iznenadio, ali biva odbijen. U četničkim jedinicama na Lijevča-polju nastupilo je rasulo. Đurišić je, po dogovoru s Dragišom Vasićem, Zaharijem Ostojićem, Petrom Baćovićem, Mirkom Lalatovićem i drugim istaknutim četničkim vođama, odlučio da izabere elitnu četničku jedinicu od nekoliko stotina ljudi i da se pokuša s njom prebaciti nazad preko Vrbasa i preko Grmeča, Bihaća i dalje nastaviti za Sloveniju, ali su ih napale jedinice NOVJ i preśekle im povlačenje prema rijeci Sani. U bezizlaznoj situaciji, Đurišić pokušava da uspostavi opet kontakt sa Drljevićem i odlazi u Staru Gradišku. Sekula Drljević je 10. aprila je pośetio Staru Gradišku, održao govor, formirana je Crnogorska narodna vojska, nakon čega je izvršena provjera Đurišićevih četnika. Oficiri i svi koji su bili eksponirani kao izraziti neprijatelji crnogorskih federalista, predani su ustašama. Ostali su morali prethodno potpisati tekst zakletve Nezavisnoj Crnoj Gori. Pavle Đurišić, Zaharije Ostojić, Petar Baćović, Dragiša Vasić, jedan broj članova četničkog Nacionalnog komiteta za Crnu Goru i gotovo svi oficiri koji su se poslije Lijevča-polja nalazili u Đurišićevoj grupi, ukupno oko 150 ljudi, nijesu prošli komisiju i upućeni su u logor u Jasenovcu, đe su ih ustaše pobile. I to su činjenice o tome ko je koga prevario. Sami zaključite. Tačno je da je Draža Mihailović vodio dvostruku politiku, sarađivao sa Njemcima, a istovremeno održavao kontakte sa saveznicima, čak je bio vojni ministar u londonskoj vladi Slobodana Jovanovića. Tačno je i da je Mihailović neko vrijeme u medijima savezničkih država prikazivan kao „gerilski vođa“, dospjevši na naslovnicu časopisa Time, a o njemu je u Holivudu snimljen propagandni film „Četnici: borbena gerila“ (Chetniks! The Fighting Guerillas). U isto vrijeme kad je kapetan Hadson, britanski oficir za vezu, na osnovu stanja na terenu komentarisao: „U trenutku kada je Mihailović u velikom stepenu igrao ulogu kvislinga bio je nagrađen najjačom britanskom propagandom“. A kakve su se igre igrale govori ono što je u julu 1942. godine, šef balkanske sekcije Uprave za specijalne operacije (SOE), lord Glenkoner, pisao Foreign Office-u: „Kao što znamo, svu aktivnost u Jugoslaviji morali bismo zapravo pripisati partizanima. Međutim, kad je riječ o javnoj upotrebi, ne vidim zašto bi bilo štetno da nešto od toga pripišemo u zaslugu Mihailoviću“. Zato ne čudi da je, u vrijeme pokolja nad muslimanima u Sandžaku i kad major Nil Selbi, britanski komandos, sredinom avgusta izvještava komandu da su Mihailovićeve snage više „profašističke nego prosavezničke“, vođa francuskog otpora general Šarl de Gol odlikovao generala Dragoljuba Mihailovića Ratnim krstom u februaru 1943. Ne čudi kad vidimo koliko je potrebno EU da shvati što se događa u Srbiji danas, kakvi se interesi preklapaju, dok im još uvijek nije jasno ko u Crnoj Gori vrši vlast. Ali, sve to nema nikakve veze sa Pavlom Đurišićem. Jedine saveznike koje je imao Pavle Đurišić bili su Talijani, Njemci, Dimitrije Ljotić, Milan Nedić i Draža Mihailović. Prostor mi ne dozvoljava da navedem sve zločine iza kojih stoji Pavle Đurišić. Ipak, na kraju, volio bih da mi Joanikije Mićović navede što to u biografiji Pavla Đurišića je herojsko i junačko?

Tag: promocija