Hrvatska i Crna Gora ili kada sjećanje na jugoslovenske ratove poremeti evropski san

Piše: Melodi Tran Tuan

Dok se Crna Gora približava Evropskoj uniji, sporovi naslijeđeni iz jugoslovenskih ratova i dalje opterećuju njene odnose sa Hrvatskom. Ali, mimo zvaničnih stavova, šta Hrvati zaista misle o pristupanju svog susjeda EU? Od Dubrovnika do Zagreba, od generacija koje su proživjele rat do onih rođenih poslije njega, njihova svjedočenja otkrivaju veoma različite odnose prema prošlosti - od nepovjerenja i pragmatizma do ogorčenosti i želje da se krene dalje. Kroz njihove priče nameće se šire pitanje: može li evropska integracija zaista prevazići granice sjećanja?

U Dubrovniku prošlost nikada nije daleko

Ovo je moja druga posjeta Dubrovniku, a ipak sam i dalje jednako oduševljena. Sa gotovo savršeno očuvanim srednjovjekovnim zidinama, narandžastim krovovima koji se ističu naspram tirkiznoplave boje mora i uskim ulicama popločanim bijelim mermerom, Stari grad - koji je na UNESCO-voj listi svjetske baštine - pruža gotovo nestvaran prizor. Učestvujem na 54. ljetnjem seminaru Zagrebačke slavističke škole, godišnjem programu posvećenom hrvatskom jeziku, književnosti i kulturi, koji u Dubrovniku okuplja studente, profesore i istraživače iz cijelog svijeta.

Hrvatska redovno izražava podršku pristupanju Crne Gore Evropskoj uniji. Međutim, ta podrška ostaje uslovljena rješavanjem nekoliko bilateralnih sporova koji proizilaze iz jugoslovenskih ratova. Zagreb, između ostalog, traži da Podgorica riješi pitanje obeštećenja bivših hrvatskih logoraša zatočenih u logoru u Crnoj Gori, nastavi potragu za 14 osoba koje se još vode kao nestale iz Domovinskog rata, obezbijedi efikasno procesuiranje ratnih zločina, riješi sporove u vezi sa imovinom oduzetom hrvatskim porodicama, utvrdi morsku granicu između dvije države i vrati školski brod Jadran. Hrvatska traži i očuvanje spomen-ploče postavljene na mjestu nekadašnjeg logora Morinj u Crnoj Gori, u kojem su od 1991. do 1992. bile zatočene stotine Hrvata.

A šta o tome misle sami Hrvati? Poslije svega što se dogodilo, da li bi bili spremni da Crnu Goru vide kao dio velike evropske porodice? Odlučila sam da ih direktno pitam o tome.

Napomena: Radi zaštite anonimnosti sagovornika, sva imena su promijenjena. Citirani stavovi predstavljaju isključivo mišljenja sagovornika i ne treba ih tumačiti kao stavove autorke.

Prepreke na putu Crne Gore ka članstvu u EU su privremene

Nekoliko dana kasnije, krenula sam prema Lokrumu, ostrvu udaljenom svega nekoliko stotina metara od Dubrovnika. Na ovom zelenom prirodnom rezervatu, koji je nekada pripadao Habsburzima. prije nego što je 1919. godine pripao Jugoslaviji, paunovi slobodno šetaju među drvećem i stijenama. Tu upoznajem Šimuna, vlasnika restorana na ostrvu, sa kojim razgovaram o evropskoj budućnosti Crne Gore.

S prosijedom kosom i čeličnoplavim očima, Šimun odiše mirnim samopouzdanjem. Moglo bi se pomisliti i da je veliki poznavalac političkih prilika, jer mi odmah, gotovo teatralno ozbiljno, kaže: „Slušaj me pažljivo, dobro? Ja sam veliki stručnjak za ovo.“ Očigledno mu nije mrsko što sam ga pitala za mišljenje

Njegove prve riječi su srdačne: „Prije svega, Crnogorci će uvijek biti dobrodošli u Hrvatsku.“ Objašnjava da mnogi Crnogorci dolaze da rade u Dubrovniku i okolini, naročito u turizmu i ugostiteljstvu. Zapravo, nekoliko Crnogoraca radi i kod njega. Pokazuje prema glavnom kuvaru, koji je upravo izašao iz kuhinje na pauzu za cigaretu. „On je iz Podgorice“, dodaje nakon što sam mu rekla da sam nekoliko mjeseci živjela u glavnom gradu Crne Gore. Vraćajući se na moje pitanje, Šimun objašnjava da trenutno postoje tri razloga zbog kojih ne može u potpunosti podržati pristupanje Crne Gore EU. Dva od tih razloga zapravo su ista kao ona koja iznosi hrvatska Vlada.

Prvi se odnosi na Jadran, trojarbolni školski brod koji je godinama predmet spora Hrvatske i Crne Gore. „Crna Gora mora vratiti Jadran Hrvatskoj,“ Šimun nema dilemu. Zatim dolazi pitanje granice. Šimun pominje teritorijalni spor između dvije države, posebno Prevlaku i pristup Boki Kotorskoj. Prema njegovom viđenju, i tu bi hrvatski stav trebalo da prevagne. Ali, kaže, to nije ništa u poređenju sa trećim problemom - unutrašnjim pitanjima Crne Gore. Tu prije svega misli na pitanje srpskog identiteta u zemlji. Da bi ilustrovao svoj stav, pokazuje na dvojicu mladih konobara u restoranu. Mirno stoje iza šanka i posmatraju goste iz daljine. „Vidiš onu dvojicu tamo? I oni su iz Crne Gore. Dobri momci, baš vrijedni. A potpuno su različiti,“ kaže on. Zaintrigirano gledam dvojicu naizgled sličnih mladića. „Jedan se izjašnjava kao Crnogorac i Crnu Goru smatra svojom državom. Drugi se izjašnjava kao Srbin iz Crne Gore, smatra da je Crna Gora srpska oblast i da nikada nije trebalo da se odvoji 2006,“ Šimun mi objašnjava. Podsjeća me da je Crna Gora zemlja koju čini više zajednica: „Tu su Albanci... Bošnjaci, koji gledaju svoja posla. A onda su tu Srbi...“

Sa rukom na srcu, želi prije svega da naglasi da nema nikakvu ličnu netrpeljivost prema Srbima ili Crnogorcima: prošlost je, uvjerava me, iza njega. Uostalom, kaže, u njegovim godinama nema smisla mrzjeti bilo koga. Ali to ga ne sprečava da ima određene rezerve. Posebno ističe da mnogi Srbi u Crnoj Gori ne priznaju legitimitet crnogorske države. U takvim okolnostima, smatra, zemlja još ne može tvrditi da je spremna za članstvo u EU. Zatim, gotovo u šali, dodaje: „Kao da EU trenutno nema dovoljno problema...“

Ipak, Šimun ipak ostaje optimista. Za njega je pristupanje samo pitanje vremena. „Mislim da će se sve srediti i da će ući u EU 2028, ili najkasnije 2029. godine“, predviđa. Pitam ga šta će raditi onog dana kada Crna Gora zvanično postane članica Evropske unije. Odgovara bez imalo oklijevanja: „Slaviću!“

Iako nijesu doživjeli rat, neki mladi ostaju zarobljenici prošlosti

Nekoliko dana kasnije, u ranim popodnevnim satima, imam malo slobodnog vremena prije izleta u Trsteno. Koristim priliku da porazgovaram sa Markom, mladim barmenom čija je lijeva ruka potpuno prekrivena tetovažama - među njima mi pažnju privlači riječ „Dubrovnik“. Nalazimo se nadomak Starog grada. U početku oklijeva, ali vrlo brzo gotovo da više ne moram ni da postavljam pitanja, jer Marko očigledno ima mnogo toga da kaže. Tokom razgovora saznajem da još nije bio rođen za vrijeme opsade Dubrovnika 1991-1992. godine. Dakle, ne može imati više od 34 godine. Sama opsada trajala je osam mjeseci, a bombardovanje je ostavilo neizbrisiv trag na gradu i kolektivnom sjećanju njegovih stanovnika.

Kada ga pitam da li kao Hrvat podržava ulazak Crne Gore u EU, njegov odgovor me iznenađuje: „Iskreno mislim da naši ljudi nijesu za to, jer kada smo mi ušli u Evropsku uniju, ništa dobro se nije dogodilo. Samo loše stvari.“ Kao primjer navodi porast kriminala nakon ulaska Hrvatske u EU. Kolega koji stoji pored njega klima glavom u znak saglasnosti i takođe naglašava rast kriminala prije nego što nestane u kuhinji. Zatečena sam jer do tada nijesam srela nijednog Hrvata spremnog da kaže da EU njihovoj zemlji nije donijela stvarne koristi.

Zatim kaže da i sami Crnogorci često imaju osjećaj da Hrvatska ne želi njihov ulazak u EU. „Crna Gora sada želi u Evropsku uniju. Oni [Crnogorci] kažu da Hrvatska baš i nije zainteresovana za to, ali problem su [naši] ljudi koji su na vlasti,“ kaže on. „Pa, stvarno nijesu za to. Sve se zbog toga, nažalost, razvlači,“ pojašnjava.

Potom ga pitam o odnosima sa Crnogorcima, posebno da li ima profesionalne ili lične kontakte sa njima. Pomalo iznervirano odgovara da poznaje nekoliko ljudi iz Crne Gore, kao i iz Srbije i Bosne i Hercegovine, koji dolaze da rade u Dubrovnik, a pritom otvoreno kritikuju Hrvatsku. „Dođu ovdje, zarade novac, pa se vrate kući,“ kaže on. „Kažu da je Dubrovnik katastrofa... Ali ipak rade ovdje,“ posebno ga nervira kada čuje da loše govore o gradu u kojem je odrastao.

„Bio sam u Podgorici, bio sam u Srbiji. Nemam nikakav problem sa njima. Ali određeni ljudi gledaju te sa mržnjom,“ brzo dodaje. Pominje veče provedeno u jednom podgoričkom noćnom klubu sa prijateljem. Nosio je košulju koja je prekrivala tetovažu. Kada je zavrnuo rukav, petorica muškaraca su ga pogledala. „Gledali su me kao da će me prebiti. Rekli su mi: ‘Spusti rukav.’ Spustio sam ga i to je bilo to,“ kaže on. Srećom, situacija se tu završila, ali šta bi se dogodilo da ih nije poslušao?

Kaže da se tenzije mogu ponovo rasplamsati i u Dubrovniku. Prepričava kako je nedavno, poslije banalne svađe dvojice muškaraca, oštećen automobil beogradskih registarskih oznaka. Navodno je jedan drugom dobacio: „Što me tako gledaš?“, nakon čega je ovaj uzeo komad drveta i razbio farove automobila. Dovoljno je, izgleda, samo pogledati nekoga da bi to bilo shvaćeno kao provokacija.

Rat očigledno nije tema o kojoj mu je lako da govori, ali na kraju ipak priča o tome. Njegov pokojni otac borio se u Domovinskom ratu, ali je o tome gotovo nikada nije govorio. „Hvala Bogu“, šapuće Marko. U sjećanju mu je ostala samo jedna rečenica: otac mu je rekao da niko nije bio pošteđen, ni djeca ni žene. Marko zatim pravi poređenje: „Ono što se dogodilo u Černobilju nije ništa u poređenju sa onim što se dogodilo ovdje [u Hrvatskoj].“ Savjetuje mi da posjetim Muzej Domovinskog rata na vrhu Srđa - bila sam tamo nekoliko dana ranije: „Ne znam jesi li bila u tom muzeju. Tako je bilo svakog dana.“

Ipak, Marko ne želi da se ti sukobi beskonačno produžavaju. „Budala ima svuda. Da se razumijemo,“ sa uzdahom kaže. Govoreći o teretu prošlosti na mlađe generacije, primjećuje da neki mladi ostaju previše „zaglavljeni“ u prošlosti iako rat nijesu ni doživjeli: „Kad su mladi u pitanju, previše ostaju zaglavljeni, i sa hrvatske i sa njihove strane. Previše su zaglavljeni u tom vremenu.“ Zatim mi kaže da mu je prijatelj iz Beograda savjetovao da u glavni grad Srbije ne putuje svojim automobilom: „Pitao sam ga mogu li doći svojim autom. Rekao mi je: ‘Znaš, dubrovačke tablice, nije baš dobra ideja...’“

„Što je bilo, bilo je. Mislim, naravno, svašta se događalo i svako poštovanje ljudima koji su to prošli. Ali sada se stalno vraćati na to nema smisla. Samo se vrtimo ukrug,“ zaključuje Marko.

Na neki način imam osjećaj da mu je razgovor sa mnom prijao. Sljedećeg dana, kada smo njemačka koleginica iz moje ljetnje škole, koja je prisustvovala našem razgovoru, i ja ponovo došle da naručimo kafu, Marko nam je rekao da je ovoga puta kafa na njegov račun. Narednih dana, kad god bih ga srela, široko bi mi se nasmiješio i pozdravio me na francuskom.

Što je Crna Gora manje vezana za Srbiju, Hrvatska će imati manje problema

Početkom septembra upoznajem Amaliju, koja ima 57 godina. Niska je i zdepasta, a odrasla je u malom selu nekoliko kilometara od Ogulina, u Karlovačkoj županiji. Smješten u podnožju legendarnog Kleka, Ogulin je poznat po brojnim legendama i pričama vezanim za njegove pejzaže. Ali tog dana želim da čujem Amalijinu priču. Odmah me Amalija upozorava da ne voli da tako direktno iznosi svoja mišljenja jer zna da mogu nekoga povrijediti. „Brutalno sam iskrena i neizbježno na kraju nekoga uvrijedim“, priznaje. Ipak, uvjerena je da njena otvorenost nije daleko od onoga što mnogi drugi misle. Kaže da mnogi dijele neke od njenih stavova, ali radije ćute: „Umjesto toga, ćute, pretvaraju se i sve uljepšavaju da zvuči fino i pristojno.“

Amalija kaže da podržava ulazak Crne Gore u EU. „Zašto? Iskreno, zato što su uvijek bili vezani za Srbiju, pa da se odvoje od Srbije i da mi imamo manje problema. Što Srbija bude imala manje veze sa Crnom Gorom, mi ćemo imati manje problema“, objašnjava.“ Ne brine je mnogo pitanje hoće li Crna Gora uspjeti da uđe u EU. „Lično nemam ništa protiv Crnogoraca, ali se nijesam ni družila sa njima,“ nastavlja. Kako objašnjava, ako su Srbi slični Crnogorcima - a ne smatra ih potpuno istima, iako ih međusobno povezuje - njen odnos prema njima sličan je odnosu koji je njena svekrva imala prema njoj: „Pusti ti mene i ja ću pustiti tebe.“

Amalija zatim govori o jugoslovenskom periodu i veoma kritički gleda na Titov režim. Prisjeća se da kao dijete nije razmišljala na taj način, iako joj se, kaže, instinktivno takav život nije naročito dopadao „Tada nijesam tako razmišljala, iako mi se, instinktivno, taj način života nije posebno sviđao,“ navodi ona. Kao odrasla osoba, kaže, shvatila je da je Tito bio „diktator“ i da je život u Jugoslaviji bio organizovan prema njegovim pravilima: „Morali smo da se ponašamo kako je propisano... Dakle, da nije bilo Tita, da nije bilo Jugoslavije, možda bismo se još ranije međusobno poklali.“

Kada je pitam o ratnim događajima, Amalija ne krije da je, sasvim iskreno, očekivala da će Crna Gora napasti Dubrovnik. Za nju je to bilo gotovo podrazumijevano. Ono što nije očekivala došlo je kasnije. Kaže da je bila „veoma iznenađena“ kada se Crna Gora 2006. godine, u vrijeme predsjednika Filipa Vujanovića, odvojila od Srbije: „Tada sam počela malo bolje da mislim o Crnoj Gori.“

No, odmah ublažava taj optimizam upozorenjem: „Ko ti jednom u životu uradi nešto ružno, uradiće ti nešto ružno ponovo. Zato im ne vjerujem sto odsto.“ Pita se i šta zapravo pokreće sadašnje pomirenje. Možda, sugeriše, Crnogorci trenutno imaju interes da grade bliže odnose sa Hrvatima. Možda su se udaljili od Srba i sada, približavajući se EU, traže druge saveznike. Trenutno su odnosi prilično dobri. Ali koliko dugo? „Veoma sam oprezna osoba, posebno kada pogledate statistiku, istoriju i sve što se ranije događalo“, kaže.

Zatim je pitam smatra li da je crnogorsko društvo u dovoljnoj mjeri priznalo ulogu koju je zemlja imala u ratu. „Oni imaju svoje probleme, mi imamo svoje i... Napali su Dubrovnik, pucali su na Dubrovnik. Zašto bih onda razmišljala o njima kada ih ne volim, kada ih ne podnosim? Bili su naši neprijatelji [...],“ sliježe ramenima. Smatra da su neki od njih tada podržavali napad na Dubrovnik i Hrvatsku, pa čak i ideju zauzimanja dijela hrvatske obale. Vjeruje da su odobravali ono što se događalo i radovali se tome što Srbija napada Hrvatsku. Upravo zbog toga, objašnjava, još im ne vjeruje. A šta treba učiniti da se ta stranica konačno okrene? „Ta stranica se nikada neće okrenuti jer ćemo duboko u sebi i dalje biti neprijatelji,“ oštro odgovara. Smatra da je mir samo privremen i da će se istorija na kraju ponoviti: „Jednog dana ponovo će izbiti rat [...]. Za stotinak godina mislim da će se svi ponovo međusobno poklati.“

Članstvo u EU problem je samo ako se Podgorica suprotstavlja Zagrebu

U Zagrebu upoznajem Vlatka, 30-godišnjeg softverskog inženjera. Kada mu iznesem spisak od šest pitanja koja Hrvatska navodi kao razloge za blokiranje pristupanja Crne Gore EU, uzdiše od nezadovoljstva. Dva od tih zahtjeva mogu mu djelovati legitimno - posebno spor oko morske granice na Prevlaci - ali za ostalo kaže da su potpune besmislice: „Navode te retardirane razloge umjesto nečega što stvarno ima smisla.“

Prije svega, Vlatko odbija da dozvoli da prošlost određuje budućnost: „Ne zanimaju me stare zamjerke. Hajde jednostavno da krenemo dalje.“ Ipak, priznaje da u gradu poput Dubrovnika, s obzirom na njegovo specifično ratno iskustvo, nekim stanovnicima može biti teže da ostave ogorčenost iza sebe.

Njegov stav prema pristupanju Crne Gore EU nije ni romantično proevropski. „Mislim, šta dobijamo? Šta gubimo? [...] Hoćemo li dobiti jeftiniju naftu?,“ sve svodi na praktična pitanja. Po njegovom mišljenju, pristupanje Crne Gore trebalo bi da bude problem samo ako bi zemlja, nakon što postane članica, sistematski djelovala protiv hrvatskih interesa. „Ako će vjerovatno glasati protiv hrvatskih interesa, onda ih blokirajte. Ako neće, podržite ih. Djeluje jednostavno,“ kaže on. „Pokušavam da sagledam praktične posljedice sa svojim nultim razumijevanjem svega toga. Pretpostavljam da je to samo način da se nešto izvuče od njih. [...] ‘Vau, kako smo samo puni razumijevanja!’“, ironično govori i o diplomatskoj „igri“.

„Nijesam vezan ni za jednu partiju niti išta slično; uopšte ne pratim hrvatsku politiku ni vijesti. [...] Nemam ni neke odnose sa Crnogorcima,“ pojašnjava on. Svojim direktnim nastupom Vlatko predstavlja one hiljade mladih stanovnika hrvatskih gradova rođenih poslije rata, koji o Crnoj Gori gotovo ništa ne čuju . ili barem nijesu još od crnogorske serije Budva na pjenu od mora.

Na kraju, njegove riječi uvijek se svode na isto pitanje: šta dobijamo, a šta gubimo ovim proširenjem? Za Vlatka je odgovor jednostavan i pragmatičan. Možda je to dovoljno da se razumije trenutna nelagoda: dok god ne vidi da Crna Gora predstavlja prijetnju Hrvatskoj, zašto insistirati na vetu od kojeg niko nema koristi?

Autorka je studentkinja master studija Centralnoevropskih studija na Univerzitetu Sorbona u Parizu i međunarodna stažistkinja u Centru za građansko obrazovanje (CGO)