Popović: Afera Katnić svjedoči o opasnim namjerama režima; založite se da se bivšem tužiocu omogući adekvatno liječenje

Predsjednik Crnogorskog društva nezavisnih književnika i dobitnik Njegoševe nagrade Milorad Popović uputio je otvoreno pismo predsjedniku Crne Gore, predsjednici Vrhovnog suda i komesarki za proširenje EU, u kojem navodi da je glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić 2016. godine imao ključnu ulogu u osujećivanju plana ruske vojne službe GRU, koja je  uz pomoć čelnika Demokratskog fronta i srpskih paravojnih i policijskih „pasa rata“, namjeravala izvršiti oružani puč u Crnoj Gori. Podsjeća da je Katnić, danas optužen i uhapšen kao član zločinačke organizacije, a da je Andrija Mandić, jedan od vođa zavjerenika, aktuelni predsjednik Skupštine Crne Gore. Popović u pismu traži od Jakova Milatovića, Valentine Pavličić i Marte Kos da se, u skladu s principima demokratske prakse u savremenim evropskim društvima, založe da se teško bolesnom Milivoju Katniću omogući adekvatno liječenje i na taj način mu se spasi život, što će pozitivno uticati na smanjivanje unutrašnjih tenzija u crnogorskom društvu.

Popovićevo otvoreno pismo prenosimo integralno: 

"Poštovani,

Crnogorski režim koji personifikuje Andrija Mandić, uz ruski i bjeloruski, jedini je u Evropi, koji progoni i hapsi političke protivnike. Režim u Podgorici, egzistencijalno diskriminiše, politički demonizuje, krivično i prekršajno sudski procesuira intelektualce, pisce i novinare, koji se odupiru velikosrpskoj ideologiji, to jest, zatiranju  univerzalnih ljudskih prava i sloboda. Velikosrpski režim je još  brutalniji prema  funkcionerima suverenističke vlasti, koji su između 1997. i 2020. godine, vršili odgovorne funkcije u domenu bezbjednosti, pravosuđa, prosvjete,  ekonomije, sprječavanja korupcije… Strateški motiv kriminalizacije  funkcionera propale suverenističke vlasti, nije prioritetno zbog njihove pojedinačna kompromitacija, koliko demonizacija same ideje suverene Crne Gore. Jer, u toku je preoblikovanje nacionalno-političkog karaktera društva i države: opstrukcija evropskih integracija, priprema za promjenu Zakona o državljanstvu i Ustava Crne Gore, napuštanje NATO, koji je planiran kao zadnji korak prema prisajedinjenju Crne Gore Srbiji, i vraćanje u  panpravoslavnu uniju od Jadrana do Japana.

Afera Milivoje Katnić, više od drugih nepočinstava, svjedoči o duhu, ideološko-nacionalnom karakteru i opasnim namjerama aktuelnog režima. Ali i o bezobzirnosti  staljinističkih metoda, kojima psihičke i fizički mrcvare ovog  šezdeset osmogodišnjeg penzionera. Pored navedenih političkih motiva, u Katnićevom slučaju i osveta je motiv  hapšenja i nerazumno dugog držanja u zatvoru. Jer, glavni specijalni tužilac imao je 2016. godine, ključnu ulogu u osujećivanju  plana ruske vojne službe GRU, koji su uz pomoć čelnika Demokratskog fronta i srpskih paravojnih i policijskih „pasa rata“, namjeravali izvršiti oružani puč, i izazovati građanski rat koji će   Crnu Goru  učiniti trajno nesposobnom za samostalan život. Milivoje Katnić je, sticajem srećnih okolnosti, zahvaljujući i svom ranijem radu u vojno-bezbjednosnom sektoru, pokvario planove Moskve i Beograda. Tačnije, osujetio je i odgodio, barem za jednu deceniju, njihovu krajnju namjeru izlaska na toplo more, koje se nalazi usred NATO-vog pomorskog pojasa od Portugala do Sirije.

Nota bene, činjenica da je Milivoje Katnić, danas optužen i uhapšen kao član zločinačke organizacije, a da je Andrija Mandić,  jedan od vođa zavjerenika, aktuelni  predsjednik Skupštine Crne Gore i najmoćniji političar u zemlji, samo po sebi dovoljno govori. Obaška, osiona i kriminogena policijsko-pravosudna hunta, nije se ni potrudila da konstruiše koliko-toliko smislenu optužnicu. (Oni koji su imali uvida u optužnice koje su fabrikovali tužioci Andreja Višinskog, krajem tridesetih godina, mogli su  se uvjeriti da su Staljinovi egzekutori s više stručnosti i vjerodostojnosti konstruisali optužnice protiv „antikomunističkih zavjerenika i stranih špijuna“ nego što to radi tužilački trio Milorad Marković, Vladimir Novović, Miloš Šoškić, u optužnici protiv bivšeg glavnog specijalnog tužioca, ali i nekih drugih bivših fiunkcionera. Jer, M. Katnić je, prema njihovoj optužnici, član kriminalnog kartela Kavački klan, čijih je četrdeset tri člana uhapsio!)

Milivoje Katnić je, na ročištu 19. juna 2025. godine, razorno raskrinkao kriminalnu pozadinu udruženog tužilaško-sudsko-policijskog kartela. Naime, od milion i dvjesta hiljada presretnutih telefonskih razgovora članova kriminalne grupe, koje su inostrane obavještajne agencije ustupile crnogorskom tužilaštvu, tužilac Miloš Šoškić  je koristilo samo one djelove Skaj aplikacija, na osnovu kojih bi Katnića, indirektno, iz konteksta, nekako mogli povezati s  Kavačkim klanom. Katnićevi advokati su pažljivijim iščitavanjem presretnutih razgovora došli  do skandaloznih saznanja: specijalni tužioci su brisali djelove razgovora narko bosova, koji pokazuju da Milivoje  Katnić, ne samo što nije bio član, pomagač ili saveznik kriminalnog klana, nego su ga Radoje Zvicer i družina smatrali njihovim glavnim neprijateljem, u bivšem rukovodstvu policije i tužilaštva. Štoviše, narko bosovi su se dogovarali, pravili planove, za Katnićevu likvidaciju i ubistvo njegovog sina!?

Analizirajući Aferu Katnić, o kojoj će se govoriti i pisati još desetljećima, jer zadire  u mnoge  unutrašnje crnogorske kontroverze, kao i u odnose Crne Gore i Srbije, a ima i širi kontekst odnosa Zapada i Rusije, neminovno ćete se suočiti s  mnoštvom nedoumica i bizarnosti. Na primjer, danas, u vrijeme interneta i društvenih mreža kad se i prosječni konzumenti medija mogu informisati o raznim skarednostima, marginalijama, s drugog kraja svijeta, o Aferi Katnić gotovo da postoji zavjera ćutanja, ne samo u Crnoj Gori, nego i u regionalnom, pa i u evropskom miljeu. U najmanju ruku je intrigatna ćutnja  političkih stranaka, brojnih nevladinih organizacija za ljudska prava, kao i što je vidljiva nezainteresovanost diplomatskih predstavnika država Evropske unije i NATO-a.

U nešto široj socio-politikološkoj elaboraciji, ne bi bilo teško dokazati da je Afera Katnić, determinisana jednim neobičnim hibridom unutrašnjeg straha i dezorjentacije suverenističke javnosti i birokratske tuposti i oportunizma vanjskih činilaca. Posebno čudi ignorancija stranih diplomatskih i političkih centara u ovom slučaju, jer su  vjerodostojnost pripreme vojnog udara u Crnoj Gori 2016. godine, koja je godinu dana kasnije primljena u NATO – koji se dakle, nije desio  prije devedeset nego prije devet godina –  između ostalih potvrdili, Aleksandar Vučić, Boris Džonson, Majkl Pens.)

Milivoje Katnić je u pritvoru petnaest mjeseci, i većinu ovog vremena, iz protesta zbog neosnovanog utamničenja i besprizornih insinuacija koje mu policijsko-pravosudna hunta stavlja na teret, sprovodi potpuni ili djelimični štrajk glađu (nakon klasičnog štrajka glađu posljednjih mjeseci hrani se samo jogurtom!). U međuvremenu je izgubio četrdeset kilograma, i njegova zdravlje je toliko ugroženo, da bez stalne ljekarske kontrole i primjerenih uslova liječenja, može umrijeti svaki čas.

Poštovani,

Ni u jednom drugom slučaju ni vremenu, od pada komunizma do danas, nije toliko očigledna dubina moralnog i uopšte civilizacijskog pada Crne Gore, ciničnog izrugivanja s ljudskim pravima, kao što je to u slučaju Afere Katnić. Jer, u svakoj evropskoj državi, osim možda u Bjelorusiji, Milivoje Katnić bi, poslije svega, imao status nacionalnog heroja. Zato Afera Katnić, direktno ili indirektno, povezana je sa stanjem demokratije i političkim procesima, to jest, neminovno utiče na sâm karakter i budućnost crnogorskog društva, pa i na opstojnost crnogorske nacije i države. Jer, povijest svjedoči da mali narodi i nacije, osporavani spolja i iznutra, neće preživjeti ukoliko izgube međusobnu solidarnost, samopuzdanje, borbenu vitalnost i ostanu bez strateških saveznika.

Elem, Afera Katnić u jednom smislu podsjeća na političku pozadinu čuvene Afere Drajfus, koja se dogodila u posljednoj deceniji devetnaestog vijeka u Francuskoj. Djelovi ondašnjeg francuskog režima, podmetnuli  su kapetanu Albertu Drajfusu, zbog njegovog jevrejskog porijekla, krivično djelo špijunaže u korist Njemačke. U odbranu Drajfusa, pored brojnih intelektualaca, političkih i sindikalnih aktivista, stao je Emil Zola,  najveći francuski pisac toga vremena.

No, po opštem političkom i društvenom ambijentu, stanju ljudski prava, konačno i vremenu u kojemu se događa progon Milivoja Katnića, hapšenje i maltretiranje bivšeg glavnog specijalnog tužioca mnogo više je nalik Aferi Navaljni. Jer,  Crna Gora danas,  neuporedivo više sliči Putinovoj Rusiji nego Francuskoj u vrijeme predsjednika Feliksa Fora. Uostalom, afera Alberta Drajfusa imala je hepiend: kapetan je nakon oslobođajuče sudske presude od konstruisanih optužbi moralno i politički rehabilitovan: dobio je Legiju časti i bio je unaprijeđen u čin potpukovnika. Zato je, s obzirom veliki strah koji od Mandića i Novovićeva režima danas vlada u Crnoj Gori,  i na ravnodušnost, površnost i tzv. dnevnopolitički pragmatizam zemalja Zapada, kao i na kritično zdravstveno stanje Milivoja Katnića, mnogo je izglednije da on popije čašu Andreja Navaljnog, koji je zbog neadekvatnog, nepravoremenog ili pogrešnog  liječenja umro u Putinovom kazamatu.

Jer, uprkos nesrazmjeri u veličini i snazi, moći represivnog i propagandnog aparata Rusije i Crne Gore, mnogo je  ideoloških i političkih sličnosti, fascinacija i zabluda  Putinovog režima  i hibridnog režima u Podgorici, koji Andrija Mandić najviše i najbolje personifikuje. Putinova imperija i crnogorski bantustan, kao i svi režimi i ideologije koje propovijedaju jednoumlje i neprestano tragaju za neprijateljem, slični su, prije svega, u bezobzirnosti prema  ljudskim pravima, i najposlije samim vrijednostima ljudskih života. (Ključna razlika između putinovske i mandićevske države je u tome što ruske službe bezbjednosti kontrolišu organizovani kriminal, a u Podgorici je u tom smislu situacija sličnija Kolumbiji, Boliviji, Meksiku.)

Zajednički sadržalac  malih i velikih autokrata i silnika – onih koji imaju mesijanske ideje ili samo vladalački poriv –  je fatalističko uvjerenje da će njihova moć trajati vječno. To jest, da će njih nekako mimoići sudbina prethodnih tirana, diktatora, samodržaca. U tom tripu su i ovdašnji čelnici bjezbjednosnih službi, policije, tužilaštva i sudstva, koji su odjednom, iznenada, i bez svojih posebnih zasluga, dobili priliku da odlučuju o sudbini ljudi, o životu i smrti.

Očigledno je da se niko od njih  dosad nije zapitao, zašto u jednoj maloj zemlji, u kojoj se gotovo svi lično poznaju, tako brutalno krše sve pravne i ljudske kodekse:  u demonizovanju opozicionih pisaca i novinara, određivanju zatvorskog pritvora, sudskom procesuiranju Milivoja Katnića, Saše Čađenović, Jelene Perović, Đorđija Rajkovića, Veselina Vukotića, Verice Maraš, Blaža Jovanića, i drugih, a istovremeno ignorišu ozbiljne indicije s mnoštvom posrednih i neposrednih saznanja, o krivičnim djelima kad su u pitanju Andrija Mandić, Aleksa Bečić, Dritan Abazović, i ostali funkcioneri „tridesetavgustovske vlasti“? Kako to da su konstruisani, selektivni presretnuti razgovori kriminalaca bili relevantan osnov za hapšenje Milivoja Katnića, a Skaj aplikacije koje direktno govore kako su kriminalni klanovi kupovali glasove na izborima za političku stranku sadašnjeg potpredsjednika Vlade, zaduženog za bezbjednost, ne zaslužuju ni formalni izvid tužilaštva? Misli li Novović o tome hoće li ga neko jednom priupitati zbog čega nije provjerio informacije koje je dobio od stranih ambasada o saradnji Andrije Mandića s kriminalnim klanovima? Kako to u jednoj evropskoj državi, članici NATO i kandidatu za EU, predsjednik parlamenta, kao svojevremeno Pančo Vila, može imati privatno obezbjeđenje?  U kojoj to još evropskoj državi neslužbeno lice, koje je bliski rođak predsjednika parlamenta, može iz službenog auta Skupštine Crne Gore, pucati ilegalim pištoljem na građane? Kako to odjednom nestanu svjedoci za pokušaj ubistva iz službenog auta u centru grada, za koji se tereti sinovac predsjednika parlamenta, a tužioci djelo prekvalifijuju iz krivičnog djela ubistvo u pokušaju u izazivanje opšte opasnosti!?

Naveo sam samo nekoliko primjera koji zorno pokazuju tragično stanje u crnogorskom pravosuđu i policiji, koje je odraz opšteg i programiranog društvenog i političkog rasula, uzrokovanog čudovišnom simbiozom oficijelne vlasti, SPC, paravojnih i kriminalnih struktura. U tom komplotu, stvorenom krajem 2019. godine, u vrijeme tzv. Moleban revolucije,  ne zna se kad ko kome naređuje, i ko koga ucjenjuje. Posljedica ovakvog neregularnog stanja, ukoliko se brzo ne promijeni, eskaliraće u pravu društvenu katastrofu: poslije hapšenja političkih protivnika, i potpunog haosa na ulicama crnogorskih gradova koje izazivaju pripadnici organizovanog kriminala, te javnog egzemplarnog premlaćivanja političkih konkurenata, neminovno će slijediti i ubistva s političkom pozadinom.

Uostalom, egzaktne činjenice, same po sebi najrječitije govore:  od početka 2025. godine, u kriminalnim obračunima u Crnoj Gori, ubijeno je dvadeset pet osoba. Na Cetinju, u kojemu danas ne živi više od deset hiljada stanovnika, u posljednje dvije i po godine, od vatrenog oružja je poginula trideset jedna osoba, među kojima je četvoro djece! Kad je cetinjski slučaj u pitanju, i površnom komparativnom analizom, može se utvrditi da toliki broj civila, u dvogodišnjem periodu, u gradovima veličine bivše crnogorske prijestonice, nije stradalo u ratnim događanjima, u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Ukrajini!

Dakako, crnogorska javnost očekuje od predsjednika države, koji ima posebni politički legitimitet, i od predsjednice Vrhovnog suda, čelnice najviše sudske vlasti, da se očituju, i preuzmu konkretne mjere u pokretanju političkih i profesionalnih inicijativa, kako bi   doprineli sprječavanju eskalacije bezakonja koje podstiču i štite Andrija Mandić, Aleksa Bečić, tužilaštvo, i dio sudija, koje delegiraju za suđenja političkih zatvorenika. Jer, ukoliko se unutar formalno trodiobne vlasti, makar simbolično, ne stvori otpor bezakonju, ukoliko opozicija ne smogne hrabrosti da direktno, personalno, s vjerodostojnim dokazima, ne ukaže na  aktere razaranja pravne države, društvo će tonuti u sve dublji haos. Takođe, demokratski opredijeljeni građani, očekuju od diplomatskih predstavnika demokratskih država u Crnoj Gori, posebno od Evropske komesarke za proširenje, da odgovorno, bez sitnih dnevno-političkih kalkulacija, da prezentuju svojim vladama antievropske, antidemokratske tendencije koje se događaju u Crnoj Gori. Jer, kad bi predstavnici demokratskih zemalja imali odgovorniji pristup prema unutrašnjim kontroverzama, selektivnoj primjeni zakona, političkim suđenjima i  otvorenim pojavama klerofašizma, te profesionalnoj i egzistencijalnoj diskriminaciji  određenih političkih grupa i nacionalnih zajednica u našoj zemlji, ne bi se moglo dogoditi da ministri iz zemalja EU pohvaljuju Vladimira Novovića, za uspješan i efikasan obračun s kriminalom i korupcijom!?   

 Poštovani,

U kontekstu zalaganja za očuvanje demokratije, građanskog mira i suverenosti Crne Gore, vaš aktivniji odnos prema   progonu, kažnjavanju i ugrožavanju života Milivoja Katnića, u neku ruku bi vratio povjerenje, ohrabrio demokratski opredijeljene građane, koji su počeli gubiti nadu da će Crna Gora postepeno izaći iz kolotečine naslijeđene autokratije, nazadnih ideologija klero i etno nacionalizma i šovinizma. Dakle, nije u pitanju samo lična sudbina bivšeg glavnog specijalnog tužioca, nego i svih građana koji će se  suprostaviti teroru klerofašističkog režima. Andrija Mandić, Aleksa Bečić, Milorad Marković, Vladimir Novović, i ostali protagonisti iz državnog represivno-propagandnog aparata, hapšenjem i likvidacijom Katnića dokazuju kako se strahovladom i bezakonjem najefikasnije postižu određeni ciljevi, u slabim, podijeljenim, nedemokratskim društvima i državama.

Jer, kad Crna Gora ne bi bila mala Bjelorusija na Balkanu, politička  opozicija bi, između ostalog, iskoristila i Aferu Katnić, da pokaže antidemokratsko lice režima: pozivala bi građane na masovne proteste, pisala bi interpelacije međunarodnim institucijama, sazilava konferencije za štampu u Briselu i drugim evropskim metropolama… Takođe bi domaće organizacije za ljudska prava osmislile različite vidove građanskog otpora: kroz neprestano agitovanje na društvenim mrežama, kao i pisana saopštenja, simpozijumime na koje bi pozivali pravne eksperte i poznate borce za ljudska prava. Angažovani nezavisni intelektualci bi se mnogo češće, i s manje kompromisa i više fokusiranosti na ključne probleme, obraćali visokim domaćim i inostranim političkim adresama i institucijama za ljudska prava i slobode.

Elem, crnogorsko društvo tone u sve dublju patologiju, koja je karakteristična za hibridna postkomunistička i postfašistička društva. Zato je kritika ovdašnjeg klerofašističkog režima više načelna, svodi se na opšta mjesta, osudu identitetske i ekonomske politike, nekompetentnost, zloupotrebe i halapljivost nosilaca vlasti, ali se iz straha od centara moći iz podzemlja balkanske Kolumbije, suzdržavaju  od direktnog raskrinkavanja komplota političkih i kriminalnih struktura. Koliki strah u Crnoj Gori vlada od kartela Andrije Mandića i Vladimira Novovića, i njihovih saveznika i podređenih, koliko ovdašnja strahovlada razara demokratske insitucije i formira politički mentalitet kakrakterističan za autoritarne režime, može poslužiti i jedan recentni slučaj iz podgoričkih političko-diplomatskih kuloara.  

Poslije Nove 2025. godine,  u dosta širokom krugu diplomata, političara i novinara, par mjeseci se licitiralo koji će ovdašnji medij prvi objaviti podatke koje je jedna Zapadna ambasada dala specijalnom tužilaštvu: o vezama Andrije Mandića sa kriminalcima, i o tome da je glavni specijalni tužilac odbio da sprovede istragu protiv predsjednika parlamenta. Poslije svega, jedna televizija iz regiona objavila ovu informaciju, bez velikog javnog odjeka. Tek onda su se domaći mediji osmjelili da javno  pitaju Vladimira Novovića o spekulacijama koji su mjesecima kružili Podgoricom. Javnosti nije poznato, da li je dosad, i kako, glavni specijalni tužilac odgovorio na pitanje novinara o  Mandiću!

 Poštovani,

 Milivoje Katnić je, kao i Andrej Navaljni, već osuđen da umre u svojoj zatvorskoj ćeliji. Stoga, očekujem da ćete se u skladu s vašim autoritetom i profesionalnim ingerencijama, zauzeti da spriječite fizičku egzekuciju Milivoja Katnića. To jest, da ćete, u skladu s demokratskim i humanističkim principima, uticati da se bivšem glavnom specijalnom tužiocu, do izricanja prvostepene presude Višeg suda u Podgorici, omogući liječenje u bolnici, ili u kućnim uslovima, po propisima koji su predviđeni za ostale osumnjičenike koji se brane sa slobode. Jer, ne postoji ni teorijska mogućnost da  teško bolesni šezdeset osmogodišnjak – koji nije pobjegao iz Crne Gore prije hapšenja,  dok je bio u mnogo boljem zdravstvenom stanju – izbjegne ponovno suočavanje sa sudom.

Elem, ukoliko se, sukladno principima demokratske prakse u savremenim evropskim društvima, založite  da se teško bolesnom Milivoju Katniću omogući adekvatno liječenje i na taj način mu se spasi život, učinićete humano djelo, i pozitivno ćete uticati na smanjivanju unutrašnjih tenzija u crnogorskom društvu.

Katnićeva smrt u zatvoru produbila bi fustracije, ohrabrila njegove progonitelje i izazvala nove ideološko-političke rascjepe, koji će se dugoročno destruktivno odraziti na političku budućnost crnogorskog društva, posebno odnosa unutar najbrojnije etničke zajednice, koja je identitetski, pretpolitički podijeljeno.

Jer, protagonisti razarajuće velikosrpske ideologije u Crnoj Gori, trajaće  samo toliko koliko i ravnodušnost i nezainteresovanost međunarodne zajednice za unutrašnje stanje u Crnoj Gori. Odnosno,  koliko dugo marionetska hunta bude sposobna utjerivati  strah, organizovano  diskriminisati  građane, koji su vjerovali da su 2006. godine, konačno  dobili istorijsku šansu da  postanu organski, neodvojivi dio  evroatlanske  civilizacije.

 S poštovanjem,

 Milorad Popović

predsjednik Crnogorskog društva nezavisnih književnika

dobitnik Njegoševe nagrade"