Žižek: Na svjetskoj sceni novi oblici fašizma bez ideološkog temelja

Slovenački filozof Slavoj Žižek u komentaru za Kijev Indipendent povlači paralelu između načina na koji se kriminalci brane nakon hapšenja i načina na koji države opravdavaju vlastite poteze na međunarodnoj sceni. Žižek piše da je tipična reakcija uhvaćenih kriminalaca tvrdnja: „Ali nisam učinio ništa loše, ja sam pošten čovjek!“, te da upravo ta reakcija razotkriva ideologiju u njenom najčišćem obliku. Kao savremeni primjer navodi rusku objavu iz sredine decembra 2025. godine o tome da se „otvara koridor Odesa“.

Prema Žižeku, riječ je o klasičnom ideološkom obratu značenja: „otvaranje“ zapravo znači zatvaranje. Odesa je ključna ukrajinska luka za izvoz žitarica i drugih proizvoda, a najavljeni koridor podrazumijeva da svi brodovi koji plove prema Odesi ili iz nje moraju prolaziti kroz prolaz koji Rusija strogo kontroliše, čime dobija mogućnost da im zabrani prolaz ili zaplijeni brodove. Budući da koridor prolazi međunarodnim vodama, Žižek ocjenjuje da je riječ o čistoj demonstraciji sile i kršenju međunarodnog prava.

Globalna igra moći

Žižek ističe da Rusija nije izuzetak. Postavlja pitanje ne radi li američki predsjednik Donald Tramp isto s Venecuelom, kontrolišući pristup toj zemlji, te sugeriše da je Vladimir Putin možda i kopirao taj pristup. Pita se hoće li Kina učiniti isto s Tajvanom, „otvarajući“ koridor prema njegovim lukama, te ne čini li Izrael isto s Gazom, kontrolirajući pristup i zapljenjujući brodove u međunarodnim vodama. Prema Žižeku, kada velika sila napadne malu zemlju, uvijek koristi rječnik humanitarne pomoći i ljudskih prava, baš kao što to Rusija čini u Ukrajini. Ironično dodaje da bi, tom logikom, Benjamin Netanjahu i Donald Tramp zaslužili Nobelovu nagradu za mir, uz Vladimira Putina kao trećeg laureata.

Deprimirajuća reakcija dijela ljevice

Žižek navodi da ga je posebno deprimirala reakcija dijela zapadnih ljevičara, među kojima spominje Janis Varufakis, Ričard Volf i Džon Mirsheimer, koji su ruski potez oko Odesi slavili kao legitiman odgovor na zapadnu imperijalističku kontrolu prometne infrastrukture.

Pritom se pita uključuju li u svoje analize i kontinuirano bombardovanje grada i luke, koje Odesu čini gotovo nemogućom za život. Navodi da oni tvrde kako je Rusija pobijedila „bez ispaljenog metka“, fokusirajući se ne na bojište nego na infrastrukturu koja omogućava borbu za globalnu dominaciju.

Žižek prenosi njihovu tezu prema kojoj zapadne sile nisu dominirale samo proizvodnjom nego i složenom prometnom infrastrukturom, što im je omogućavalo isključivanje neželjenih ekonomija.

„Otvoreno tržište“, piše Žižek, prema toj logici ne postoji bez ravnopravnog sudjelovanja svih, a zapadna dominacija temeljila se na preprekama i isključenjima, od carina do vojnih intervencija. Rusija, tvrde oni, nije razbila neutralnu mrežu, nego je samo učinila eksplicitnim ono što je Zapad činio implicitno.

Opasna zabluda

Žižek se izričito protivi takvom tumačenju. Naglašava da je riječ o vojnoj intervenciji koja Ukrajini, kao jednom od najvećih izvoznika žita u zemlje Globalnog juga, potencijalno zatvara pristup svjetskom tržištu. To, piše, neće pogoditi samo Ukrajinu, nego će i poskupjeti uvoz hrane za siromašnije zemlje, čineći pristup tržištu ovisnim o brutalnoj političkoj moći.

Iako priznaje da zapadna prometna infrastruktura nije neutralna, Žižek tvrdi da ruski potez stvari čini još gorima. Upoređuje to sa staljinističkom kritikom „formalnih sloboda“, koje su zatim zamijenjene stvarnom slobodom državnog terora. Podsjeća i da su fašistički režimi u Njemačkoj i Japanu tokom Drugog svjetskog rata koristili antiimperijalističku retoriku kako bi se predstavili kao osloboditelji od zapadnog imperijalizma.

„Marksistički“ argumenti i finansijski rat

Žižek navodi da isti autori posežu i za „marksističkim“ argumentom prema kojem se ratovi ne odlučuju samo vojno, nego i ekonomskom bazom. Oni tvrde da je Rusija, bez borbe, razotkrila ranjivost evropske ekonomije.

U tom kontekstu, piše Žižek, pokazuju razumijevanje i za rusku reakciju na prijetnje zapljenom ruskih rezervi u Briselu, upozoravajući da bi to narušilo povjerenje u međunarodni finansijski sistem. Spominje i ruske protivmjere, od zaplijene zapadne imovine do zahtjeva za plaćanjem u rubljima ili renminbijima, kao i šire procese dedolarizacije koje zagovaraju Kina, Saudijska Arabija, Emirati i Indija — poteze koje ti ljevičari slave kao udarac imperijalističkoj infrastrukturi.

Evropski odgovor i tračak nade

Žižek navodi da su isti kritičari odluku Evropske unije da ne zaplijeni ruske rezerve protumačili kao znak slabosti, a zaduživanje Unije za pomoć Ukrajini opisali kao „suicidalno“.

Ipak, prenosi i drugačije tumačenje, s kojim se dijelom slaže: da je politički značajno što je 27 suverenih država osiguralo sredstva kako bi spriječile kolaps Ukrajine, čak i po cijenu udaljavanja od Sjedinjenih Američkih Država. Evropski novac, piše, održava Ukrajinu jer Evropa zna da bi bez toga Rusija zauzela cijelu zemlju.

Zaključuje da je za Ukrajinu nastavak borbe pitanje opstanka, dok slavljenje europske propasti, koje dolazi iz dijela ljevice, pokazuje da ti akteri nisu neutralni, nego se u globalnom sukobu svrstavaju uz Rusiju i Kinu.

Je li za Evropu prekasno?

Na kraju, Žižek piše da Evropa i dalje ima ekonomsku snagu te bi trebala učiniti ono što godinama izbjegava — proglasiti stvarnu nezavisnost, uprkos pritiscima i Rusije i Sjedinjenih Američkih Država. Odbacuje tezu da je Evropa „truli leš“, tvrdeći da sama upornost takvih tvrdnji pokazuje da još nije prekasno.

Nove osovine moći, poput saveza Rusija–Iran–Venecuela, opisuje kao oblike novog fašizma bez ideološkog temelja, dok Evropu vidi kao potencijalnu iznimku i posljednje uporište prosvjetiteljstva. Ako do evropske nezavisnosti ne dođe, zaključuje Žižek, posljedice će se osjetiti globalno — i to ne zbog vanjskih pritisaka, nego zbog evropskog straha od same sebe.