Vladajuća većina u Crnoj Gori sprovodi završnu fazu dugotrajnog plana usmjerenog na ukidanje crnogorske nezavisnosti i potčinjavanje države tuđim interesima, ocijenio je politikolog prof. dr Radovan Radonjić.
On je, gostujući u Drugačijoj radio vezi, govoreći o predaji dvorca na Kruševcu potomcima vladajuće porodice Petrović upozorio da je taj čin, kako je naglasio, simbolički i faktički korak ka ostvarivanju tog cilja, te da predstavlja „sramotu i izdaju“ Crne Gore i njene istorije.
Prema njegovim riječima oni koji su danas na najvišim državnim funkcijama već tri i po decenije rade isto.
- Ovo je jedna od završnih faza te njihove radnje sračunate na jednan cilj – da se Crna Gora ukloni kao samostalna, nezavisna država i kao smetnja na putu njene stare ideje i želje da se domogne crnogorske i jadranske obale, a time i strateške pozicije koju danas rijetko gdje u Evropi možete naći povoljnija za ono što oni hoće - istakao je Radonjić.
Naglasio je da onaj kome je u ovom trenutku od činjenice šta se zaista dešavalo 1918. godine važnije da se sada bavi uklanjanjem riječi „nasilna“ i kome je to bilo smetnja da se osvrne na istoriju pokazuje odnos donosilaca odluka prema ovom pitanju.
- Nije Crna Gora dužna Petrovićima, ni bilo kome drugome. Drugi su dužni njoj - ocijenio je Radonjić.
Komenmtarišući činjenicu da je priča o „pomirenju“ dio narativa koji nameće vladajuća većina, Radonjić ističe da je ona u službi ideje da se Crnogorci odreknu sopstvenog identiteta i prihvate tuđi.
- To je bestijalno i neće se desiti, a onaj ko hoće da se na toj osnovi miri – pa srećno mu bilo, viđeće kako će biti kad bude pomiren i đe će biti kad ostane bez svoje države, svoje zemlje, svojeg prava, a ostao je već - dodaje.
Osvrnuvši se na sve veću zastupljenost pitanja o sve većoj religioznosti u crnogorskom društvu, Radonjić podsjeća da crnogorsko društvo nikada nije bilo religiozno u punom smislu te riječi, ali i da način na koji to danas ispoljava ne priliči onome što ta karakteristika istinski podrazumijeva.
- A kako mi demonstriramo svoju vjernost Bogu? Uličnim 'tervenkama' i nedostojnim ponašanjem i intelektualaca, i majki sa djecom, i učiteljica s njenim učenicima, i onih vaspitačica s djecom iz vrtića koju izvode na ulicu za pare, da bi čuvali litijaše od eventualne policijske intervencije, a nije im trebalo, jer ovi su im bili jedna podrška i to veoma dobra, pa su mogli da urade što su i planirali - podsjetio je Radonjić.&nbsp;

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Radonjić: Nije Crna Gora dužna Petrovićima, ni bilo kome drugome; pričom o „pomirenju“ traži se prihvatanje tuđeg identiteta

Širom Evrope ove godine obilježeno je osam decenija od kraja Drugog svjetskog rata. S druge strane, u Crnoj Gori posljednjih mjeseci imali smo priliku da čujemo brojna revizionistička tumačenja događaja iz ovog sukoba koja su ostala bez adekvatnog odgovora sa državnog vrha.
Sve je kulminiralo kontroverzom oko dodjele Trinaestojulske nagrade i prijemom u organizaciji predsjednika Skupštine Crne Gore Andrije Mandića sa kojeg je poslao mnoge sporne poruke koje se tiču ustanka kojim je počela oslobodilačka borba crnogorskog naroda.
Kako bi se podsjetili što se 13. jula 1941. godine zaista dogodilo i što ovaj datum danas znači Crnogorcima i Crnogorkama, razgovarali smo sa laureatom Trinaestojulske nagrade prije tačno pola vijeka – profesorom Radovanom Radonjićem.
- Britanski publicita Viljem Denton je, nakon posjete Crnoj Gori 1877. godine, rekao da je o njoj nemoguće pričati, a da ne izgleda „da ste zakoračili u domen romanse i tako začeli u svijesti čitalaca crv sumnje u pretjerivanje i nevjerovatno“. Meni se isto dešava kad govorim o 13. julu, uprkos tom što nastojim da, najviše što je moguće, slijedim dva pravila: ono Aristotelovo, da činjenice ne znače mnogo ako ne znate njihovu pozadinu (tj. ono što ih je kao takve proizvelo); i ono Filbijevo, koje glasi: „Poređajte (analizirajte) činjenice kako slijede, a onda izvucite iz njih zaključke kakvi god oni bili“ - rekao je Radonjić u razgovoru za Analitiku. 
<h2>Dva crnogorska 13. jula – slučajna podudarnost</h2>
Ističe i kako strogo odvaja dva crnogorska 13. jula – onaj iz 1878. i 1941. godine i smatra kako, izuzevši slučajnu podudarnost datuma njihovog dana i mjeseca, nemaju ničega zajedničkog.
- Trinaestog jula 1878. godine, Crna Gora je na Berlinskom kongresu, uz saglasnost velikih sila, faktički dobila priznanje nezavisnosti od Turske, ali nije priznala samu sebe – i dalje je ostala ruski vazal, što je i do tada bila. Da vas podsjetim: na Berlinskom kongresu su crnogorski delegati svojim srpskim kolegama objašnjavali da Crna Gora dobrovoljno prihvata takvu poziciju u odnosu na Rusiju, jer vjeruje da će doći dan kada će diplomatija ćutati, a Rusija progovoriti, pa makar to bilo i s mačem u ruci - navodi Radonjić.
I Rusija joj je, podsjeća, prije nego što su i ona i Crna Gora nestale pred kraj druge decenije XX vijeka „prgovorila“ tri puta.
- Prvi put 1900. ocjenom jednog od svojih vodećih panslavističkih lidera Aksakova, da Crna Gora nema ni jedan jedini uslov da bude posebna država i nezavisna zemlja, te da je imala, i ima, smisla samo kao vojn(čk)i logor. Drugi put, 20. decembra 1905. godine, kada ruski car Nikolaj II Romanov, na tajnoj sjednici svojeg tajnog kabineta, diktira u zapisnik: “Crna Gora se od ovog trenutka pripaja Sbiji i ima da radi kako joj ona naredi”. Treći put, 24. januara 1914. godine, kada pomenuti ruski car, na tajnom susretu sa srpskim premijerom Nikolom Pašićem u Petrogradu, svom stavu iz decemra 1905. dodaje joj dva: da vojsku crnogorsku, u ratu koji je na vidiku, treba staviti pod komandu vojnog vrha Srbije, te da kralju Nikoli treba onemogućiti svaki uticaj na zbivanja u Crnoj Gori i, eventualno, šire. Nastavak priče znate. Iako je u Prvom svjeskom ratu bila na strani „saveznika“, Crnoj Gori niko od njih 1918. nije ozbiljno pružio ruku da je spasi nestanka - ukazuje Radonjić. 
<h2>Dan kada je Crna Gora najprije priznala sebe</h2>
Sagovornik Analitike naglašava kako je crnogorski 13. jul 1941. godine, sasvim druga priča. 
- Ovoga puta, crnogorski narod je, predvođen komunistima, prvo priznao sebe, pa onda - nikoga ne pitajući ni za savjet, ni za pomoć - masovno pošao u borbu da to, u kontekstu Drugog svjetskog rata, svojom herojskom borbom, potvrdi pred sobom i pred svijetom. Nešto slično – u okolnostima u kakvima je Crna Gora tada bila – to nikome drugo na svijetu ne bi pošlo za rukom - smatra Radonjić. 
Napominje da je četrdeset godina iza ovog drugog 13. jula, Crna Gora izvozila svoje industrijske proizvode na svih pet kontinenata.
- Taj, svakako najveličanstveniji, a vjerujem i neponovljivi dan - u Crnoj Gori i svijetu – za mene lično znači simbol jedinog čovjekovog do sada uspjelog leta u nebo do granice Sunca i čak druženje s njim pune četiri godine. Razumije se, da kad ovdje govorim o Suncu, ne mislim na tako nazvanu malo nam (s)poznatu maglinu u nepreglednim prostranstvima vasione, nego na Sunce kao odavno široko odomaćeni kolokvijalni narativ zamišljenog najvišeg nivoa ostvarenja čovjekove slobode - objašnjava Radonjić.
<h2>Manifest i Belveder prethodili ustanku</h2>
On podsjeća da je Drugi svjetski rat bio najveći sukob naroda i država u dosadašnjoj istoriji civilizacije, u kome je, kaže, uljuđeni dio čovječanstva, da bi opstao, morao da organizovano i odlučno ustane i izbori se protiv edemskog zla u vlastitoj vrsti, koje je hegemonističkim opredjeljenjima i odgovarajućom im vojnom silom željelo da ga porobi i uništi.
„Političku, etičku i akcionu platformu ujedinjenog čovječanstva za rat protiv fašizma i nacizma, od kojeg se trebalo osloboditi, činila je tzv. Atlantska povelja, do tada po svom sadržaju i implikacijama jedinstveni dokument te vrste, kojega su 14. avgusta 1941. godine potpisali predsjednik SAD i premijer Velike Britanije“, navodi Radonjić.
Kaže kao je Povelja sadržala utvrđena načela njihove vanjske politike nakon Drugog svjetskog rata.
- Dvije zemlje ne prihvataju bilo kakve teritorijalne promjene izvršene suprotno izraženoj volji zainteresovanih naroda. Svi narodi imaju pravo da sami izaberu oblik vladavine u kome žele da žive i da suverena prava naroda, koja su im silom oduzeta, moraju biti ponovo uspostavljena. Svi narodi moraju imati slobodan pristup trgovini i svjetskim izvorima sirovina, kao i pravo slobodne plovidbe. Poslije pobjede nad nacističkom tiranijom, treba uspostaviti mir koji će biti zasnovan na odustajanju od prijetnji silom ili upotrebe sile od strane svih država i osiguran širokim i čvrstim sistemom kolektivne bezbjednosti, u okviru koga moraju biti razoružane sve agresorske države, a miroljubivim narodima olakšan teret koji predstavljaju troškovi naoružanja - navodi on.
Ističe da su građani Crne Gore svoju opredijeljenost za takav put čovječanstva, kao jedini izbor za vlastiti opstanak, kao i konkretne dokaze da se već nalaze na tom putu, pokazali punih pet godina ranije. 
- Prvo se ogledalo u Manifestu crnogorske omladine, od 1. decembra 1936. godine, a drugo konkretno potvrdilo pola godine ranije, na Belvederu kod Cetinja, gdje su mirni ceklinski i ini crnogorski demonstranti, u prvoj organizovanoj akciji narodnog fronta u svijetu, imali 36 žrtava (6. mrtvih i 30 ranjenih), nastalih pucnjima kraljeve režimske vojske u goloruki narod - napominje Radonjić.
<h2>Držati pokorene Crnogorce značilo je isto što i orati more</h2>
Radonjić podsjeća i da su crnogorski trinaestojulski ustanici čitav mjesec prije nego je svijet saznao za Atlantsku povelju već bili gotovo sasvim (tj. izuzev 3-4 grada) oslobodili svoju zemlju okupatorskog prisustva. 
Suvišna je, kaže, svaka njegova riječ, jer o tome je govorio svijet.
- Moskovski radio već 14. jula 1941. godine, kao da predosjeća u čijim rukama bi mogla da bude njegova sudbina, šalje u etar vijest: „Crna Gora je ustala“. Italijani priznaju da nemaju načina da pacifikuju Crnogorce, usljed čega Pircio Biroli, šef vojne i civilne vlasti u Crnoj Gori, za Crnogorce kaže: „To je narod spreman na sve i nadahnut mističnim fantazijama“, čak toliko da „oni koji su zarobljeni sa oružjem pristupaju strijeljanju a da ni okom ne trepnu, što znači da držati pokorene Crnogorce…značilo je isto što i orati more, dakle iluziju“ - kazao je Radonjić.
Dodaje i da je britanski premijer Vinston Čerčil, u Donjem domu engleskog parlamenta, krajem februara 1944. godine, izjavio da jugoslovenskim komunistima pripada zasluga za pobjedu nad fašizmom.
- Da je Tito vođa „ovjenčan slavom borbe za slobodu“; da su pet sedmica kašnjenja Hitlerovih armija u prodoru ka Istoku, izazvanog „balkanskom fantazijom“, u kojoj je dirigentska palica bila u rukama Crne Gore, vjerovatno odlučile ishod bitke za Moskvu, a time i ishod Drugog svjetskog rata - podvukao je Radonjić.
<h2>Ustanici nastavili svoj put izvan granica Crne Gore</h2>
Podsjeće i kako su crnogorski trinaestojulski ustanici, ponosni na takve odjeke svoje borbe, ali ne zanoseći se iluzijom da su završili započeto, nastavili svoj put izvan granica Crne Gore. 
- Čudesno hrabrim i nadasve svjesnim ljudskim žrtvovanjem mnogih svojih boraca na Pljevljima, 1. decembra 1941, godine, omogućili su srpskim partizanima, Centralnom komitetu KPJ i glavnom rukovodstvu jugoslovenskog NOR-a i revolucije, koji su na jugu Srbije bili opkoljeni sa 80 hiljada Njemaca i domaćih kvislinga da bezbjedno pređu u Bosnu, na slobodnu teritoriju, gdje skupa sa partizanima iz drugih krajeva bivše zajedničke države formiraju prve jugoslovenske jedinice antifašističkih boraca i skupa s njima bili jedini učesnici Drugog svjetskog rata, koji su striktno ispoštovali odredbe Atlantske povelje – na čitavom prostoru svoje zemlje, kao i na međunarodnom planu - istakao je Radonjić. 
Prema njegovim riječima, dokaz za to su bili, za mnoge šokantni, postupci jugoslovenskih partizana prema saveznicima, čiji su lideri, kaže on, s očiglednim zaboravom na obaveze iz Atlantske povelje, u drugoj polovini rata, često raspravalji o podijeli svijeta na sfere uticaja.
- Ti postupci bili su odobrenja Britancima da iz Italije kroz Ljubljaska vrata prođu u Austriju samo pod uslovom da se na tom putu ne zaustavljaju, niti skreću “za metar”, ni lijevo, ni desno; dozvole Crvenoj armiji, u septembru 1944. godine, da u nastupanju prema Mađarskoj može koristi jugoslovenski prostor tek nakon garancije Vrhovnog sovjeta SSSR da će s danom prestanka borbenih dejstava na tom prostoru i posljednji sovjetski vojnik napustiti Jugoslaviju; „lišavanje“ američke vojne avijacije dviju borbenih letilica (1946. godine), nakon upozorenja Pentagonu da nedozvoljeno ne koristi jugoslovenski vazdušni prostor; istorijsko „ne” Staljinu, 1948. godine, kojim je promijenio odnos politiških snaga u Evropi, prokrčio put za uklanjanje „gvozdene zavjese“ između Istoka i Zapada, bitno doprinio prevladavanju blokovske politike i otpočinjanju procesa razoružanja u svijetu - navodi Radonjić.
<h2>Veliki broj Crnogoraca među vođama NOB-a</h2>
Sagovornik Analitike podsjeća i na veliku ulogu koju su Crnogorci imali u vođstvu Narodno-oslobodilačke borbe.
- U velikim epopejama jugoslovenskog NOR-a i Revolucije, crnogorski trinastojulci učestvovali su: sa više od 36.000 partizanskih boraca, u završnim borbama za oslobođenje Jugoslavije; 1.800 komandanata jedinica NOV i POJ; 247 od 1.322 Narodna heroja Jugoslavije; osam od 23 članova Vrhovnog štaba; četiri od šest vođa ustanka; četiri od sedam komandanata divizija u bitkama na Neretvi i Sutjesci; osam od 18 komandanata korpusa; sva tri ratna komesara JRM; tri komandanta jedinica koje su oslobodile glavne gradove (Beograd, Sarajevo i Cetinje); jedinog komandanta korpusa; tri načelnika saniteta (Srbija, Hrvatska i Crna Gora); dva od osam članova Politbiroa CK KPJ - precizirao je Radonjić.
<h2>Srpski popovi, mantijaši i njihva „istorija“</h2>
Radonjić je upitan i kako osnažiti kulturu sjećanja na 13. jul i njegov istorijski značaj među mladima, u vremenu kada se javni prostor zatrpava poricanjem, lažima i trivijalizacijom istorijskih borbi.
- Organizovanim, upornim i istrajnim akcijama suprotnog smisla i sadržaja. Konkretno, to znači najmanje tri stvari: prvo, osloboditi ih nauka srpskih popova i srpskih stranaka, nikad upristojenih udžbenika istorije i mentorstva nastanika školovanih na fakultetima sa profesorima u mantijama - kategoričan je Radonjić.
Drugo, dodaje on, sasvim promijeniti pojmovno-kategorijalni vokabular u kome se objašnjava da je u Crnoj Gori od 1941. do 1945. vođen građanski rat, što bi značilo klasni, rasni, međunacionalni ili vjerski rat među građanima Crne Gore, a ne rat za oslobođenje zemlje od fašističkih okupacionih snaga, kojima se, kaže, u borbi protv svojega naroda i države dobrovoljno pridružio i dio odraslog domaćeg stanovništva, koje zbog toga opravdano nazvan kvislinška formacija (ili jednostavnije rečeno: domaći izdajnici). 
- Pri tome bi njihove sadašnje branitelje (velikosrpske popove i političare) trebalo priupitati: otkud oni na Zidanom mostu u povlačenju iz Jugoslavije sa poraženom okupatorskom vojskom, ako se građanski rat i po definiciji vodi isključivo u jednoj (svojoj) zemlji i bez prisustva stranih okupacionih vojski - ukazuje Radonjić.
<h2>Šta su četnici zaista htjeli</h2>
Treće, ističe on, umjesto kojekakvih i koječijih priča mladima o tome ko su i zašto su neki građani Crne Gore u pomenutim ratnim događajima, a mnogi i kasnije, bili domaći izdajnici, treba ih upoznati sa njihovim izvornim programima ideološke i političke orijentacije.
- Tada bi vidjeli da, na primjer, program crnogorskog četništva glasi: 1) Borba za slobodu cjelokupnog našeg naroda pod skiptrom Njegovog Veličanstva Kralja Petra II. 2) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke. 3) Borba za uključenje u naš džavni život i svih još neoslobođenih slovenačkih teritorija pod Italijanima i Nemcima (Trst, Gorica, Istra i Koruška), kao i Bugarske, severne Albanije sa Skadrom. 4) Čišćenje državne teritorije od svih narodnih manjina i nacionalnih elemenata. 5) Stvaranje neposredne zajedničke granice između Srbije i Crne Gore, kao i Srbije i Slovenije, čišćenjem Sandžaka od muslimanskog i Bosne od muslimanskog i hrvatskog življa. 6) Kazniti sve Ustaše i Muslimane koji su u tragičnim danima uništavali naš narod... - navodi Radonjić. 
Napominje i da je crnogorskim četnicima specijalno naloženo i „očistiti Pešter od Muslimanskog i Arnautskog življa“; „dejstvovati pravcem preko Čakora ka Metohiji sa zadatkom da se na tome pravcu očisti teritorija od Arnauta, kao i da se presretnu oni koji će biti gonjeni sa Peštera – Sandžaka“; „dejstvovati pravcem Južnog primorja ka Dubrovniku sa zadatkom da se ovi oslobode“ te „dejstvovati ka jugu u cilju zauzimanja Skadra“. 
- Punu saglasnost s tako definisanim obavezama izražava Bajo Stanišić u svojoj poruci Hercegovcima sredinom 1942. godine, u kojoj dominiraju četiri momenta: 1) u vojničkoj i svakoj drugoj akciji isključiti politiku, a u duši poslovati i rukovoditi se sa velikom srpskom nacionalnom idejom; 2) prema okupatoru biti taktičan i lojalan, razvijati njegovo povjerenje prema „Srpskom nacionalnom pokretu“ kako bi razvili defetizam kod „unutrašnjeg neprijatelja“ i po mogućnosti okupatora pripremiti na zajedničku saradnju protiv tih „neprijatelja“; 3) preko učitelja, profesora i sveštenika širiti poruku „Srbi na okup“, ali je primjenjivati „strogo diskretno ne samo na ekstremne Srbe unitariste nego i na one koji jugoslovenski misle“; 4) konačni cilj jeste osnivanje nove srpske države, ali ne samo kao geografskog pojma nego i kao „čisto srpskoga“ duhovnog prostora „sa četiri najosnovnija atributa“: srpska država (Velika Srbija), Srbin kralj (iz dinastije Karađorđevića), srpska narodnost i srpska vjera - podsjeća Radonjić.
<h2>Ko danas odlučuje u Crnoj Gori i što bi na to rekli partizani</h2>
Osvrnuvši se na glorifikaciju četničkog pokreta od strane srpskih mitropolita u Crnoj Gori, kaže da je to je njihov nacionalni i državni program u sekularnom mislu, koji po kanonima vaseljenskih sabora ne bi smjeli da imaju. 
- Ali, s obzirom na to da se u ovoj zemlji ne poštuju ni Ustav, ni njeni zakoni, a kamoli da neko misli o kanonskim, oni će nastaviti svoju rabotu sve dok ovu zemlje ne učini na svoj način shvaćenom nebeskom državom, ili se, u što sumnjam, nađe neko ko će je iz nje mirno ispratiti - ocijenio je Radonjić.
Pitali smo ga i smatra li da crnogorska opozicija ima jasan i principijelan odgovor na proces relativizacije istorije, urušavanja antifašističkog nasljeđa, ali i ekonomske degradacije i zavisnosti od Beograda.
- Sve sam o tome što sam imao ili imam da kažem, već rekao: kad je trebalo (na vrijeme), više puta, jasno i glasno. Po stanju u društvu kakvo imamo, i koje Vas je vjerovatno inspirisalo da mi postavite ovo pitanje, možemo zaključiti: ili da to do njih nije stizalo – što nije moja krivica; ili da ga oni smatraju irelevantnim – što je njihovo pravo. Nemam više vremena, a izgleda ni potrebe, da ga ponavljam - kratko je odgovorio Radonjić. 
On je poznavao lično brojne istaknute partizanske borce te nas je zanimalo što misli kako bi oni reagovali na činjenicu da su 2025. godine, osam decenija nakon pobjede nad fašizmom, dvije najmoćnije osobe u Crnoj Gori - četnički vojvoda Andrija Mandić i mitropolit Joanikije Mićović, otvoreni poštovaoci kolaboracionističkog pokreta.
- Pretpostavljam da ne bi povjerovali, da je takvo što moguće. A kad bi se ipak uvjerili da takvo što postoji, vjerujem da bi učinili sve što je potrebno da režiseri takve političke instalacije u našoj zemlji nikad više ne izađu na svjetlost dana iz svojih mišjih rupa, inače stalnih prebivališta - zaključio je Radonjić.

1250x600

1084x550

Radonjić: 13. jul jedini istinski let Crne Gore ka slobodi, partizani ne bi vjerovali ko danas upravlja njihovom zemljom

Ništa od ovoga što se danas dešava me ne iznenađuje – predvidio sam to još prije 30 godina. I ne samo da sam imao to u glavi, već sam i napisao i objavio. Možete to pronaći u mojim tekstovima, intervjuima... Sve je zapisano.
Ovim riječima akademik, profesor dr Radovan Radonjić, jedan od najistaknutijih crnogorskih intelektualaca i osnivač prve Škole demokratije i Škole retorike u Crnoj Gori, za Portal ETV započinje priču o turbulentnim odnosima Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve, identitetskoj borbi naroda, ali i institucionalnim greškama koje su, kako kaže, dovele do gubitka kontrole nad sopstvenim identitetom.
- Kod nas su, u vlasti i opoziciji, ali i kod građana, uglavnom razvijena uvjerenja da su svi problemi počeli 30. avgusta 2020 promjenom vlasti poslije vladavine DPS-a 30-ak godina. Ali, moglo bi se reći da je upravo to kraj problema, tačnije kraj Crne Gore. Kada su 'pobjednici' tog 30. avgusta konstatovali, preko sadašnjeg predsjednika Skupštine Crne Gore nekom vrstom raporta mitropolitu Amfilohiju, kako je na tim izborima pobijedila Petrovićka Crna Gora - to je bio kraj Crne Gore kakvu smo imali, kakvu smo željeli i za koju se sve manje bore i oni kojima je ona jedina država, koju vole kao majku i za koju su stvarno spremni da se žrtvuju - ocjenjuje profesor Radonjić.
Sve poslije toga je, kako kaže, dokusurivanje ili dokrajčivanje Crne Gore.
- Bilo preko SPC ili preko prosrpski orjentisanih partija koju su nju prihvatili kao duhovnu organizaciju na koju su prenijeli mnoge poslove koje su trebali da odrade i to se pokazalo kao dobitna kombinacija. Zato što se ratovanje oružjem protiv Crne Gore nikada nikome do sada nije isplatilo – podsjeća Radonjić.
<h2>Zaboravljena istorija i izgubljeni identitet</h2>
Crna Gora, prema riječima profesora Radonjića, ne samo da se povinovala crkveno-političkoj moći SPC, već je zaboravila i sopstvenu antifašističku istoriju.
Podsjeća da je mala Crna Gora, teritorijalno i po broju stanovnika, s pjesmom išla u rat protiv fašizma i velikih svjetskih sila, sa obećanjem da će se vratiti sa pobjedom - što je i činila.
- Tako je i engleski premijer Vinston Čerčil, u februaru 1944. godine u Donjem domu, na zaprepašćenje svojih torijevaca, priznao da je dvadeset pet neđelja zadržavanja Hitlerovih snaga određenih za istočni front - a tada su na Balkanu samo Crnogorci stvarno ratovali sa silama Osovine - odlučilo bitku za Moskvu, odnosno odredilo ishod Drugog svjetskog rata. Tako da je i Čerčil, pored Sartra, odao sva priznanja crnogorskom narodu i njegovoj borbi protiv fašizma, ali mi toga danas nekako nijesmo svjesni, niti nam to nešto znači, niti se prema tome identifikujemo - sa žaljenjem konstatuje Radonjić.
<h2>Dva šokantna podatka: Belveder i imperijalna presuda</h2>
Profesor izdvaja dva podatka koji, kako kaže, najbolje oslikavaju dubinu duhovne i državne potčinjenosti.
Prvi se odnosi na proteste na Belvederu 2021. godine.
- Mi smo 05. septembra 2021. pošli na Belveder sa parolom da branimo tron sv. Petra, i to je bio zvaničan pristup svih koji su tamo bili. Mi tada nijesmo branili ni Cetinje, ni Cetinjski manastir, ni Crnu Goru. Sve su te stvari bile odsutne, a naša je misao vezana za tron sv. Petra, kao što je i misao onih što su išli, sa crnogorske strane, na izbore 30. avgusta 2020. bila vezana za ispunjenje posljednje želje kralja Nikole iz egzila, a ne za odbranu rezultata demokratskog referenduma definisanog pod najtežim evropskim zahtjevima i pobjednički završenog - kaže Radonjić.
Drugi šokantan podatak, u čiji je posjed, kako navodi, slučajno došao, odnosi se na servilnost Crne Gore Srbiji.
- Ruski car, 20. decembra 1905. godine, na tajnoj sjednici svog kabineta, presudio je, diktirajući u pero zapisničaru, da se sa Crnom Gorom ne može više tako, iznijevši nekoliko rečenica o ponašanju vladara, i zaključio: „Od ovog trenutka se Crna Gora priključuje Srbiji i ima da izvršava zadatke koje joj ona naredi“ - objašnjava Radonjić.
Ističe da taj podatak zna veoma mali broj ljudi u Crnoj Gori, iako je objavljen u knjizi profesora Andrijaševića (Živko) iz 2022. godine u Podgorici, u kojoj postoji originalan izvod iz tog dokumenta.
<h2>Evropska unija – cilj koji maskira servilnost</h2>
Profesor Radonjić smatra da je ovakva postavka i konstelacija vlasti, od premijera do predsjednika Skupštine, unaprijed dogovorena, te da su sve eventualne čarke među njima konstruisane kako bi se spriječio ulazak u Evropsku uniju.
- A sve uz povike: „EU, EU!“. Ako ikada u nju i uđemo, stići ćemo kao prvi organizovani srpski prostor, bez obzira što ćemo se zvati Crna Gora i što će vjerovatno ostati ovaj organizacioni dio - ukoliko se ne dese neke zaista velike promjene na međunarodnoj političkoj sceni, u sudarima velikih sila. Tako ćemo ponovo dobrovoljno ići u ropstvo – kaže Radonjić.
Naglašava da Crnogorci vrlo slabo poznaju svoju istoriju, što je osnovni uzrok problema.
- Mi ne znamo tačno kad je počeo raskol Crne Gore, na čemu se zasniva, niti kako to da sve tako lako ide u korist onima koji žele da je dokusure, jer nema ko da se pobuni. A, ne možete planirati nešto prije nego ustanovite uzroke i nađete ljekove - kazao je Radonjić.
Takođe, dodaje da danas nema nikoga na vidiku ko razmišlja o očuvanju slobode i nezavisnosti.
- Nijesam nikoga čuo posljednje tri godine da je kazao da se bori za nezavisnu Crnu Goru – već samo za Evropsku uniju. I tamo nas čeka isto, potpuna potčinjenost nekoj velikoj sili. Sudbina Crne Gore u potpunosti zavisi od ishoda rusko-ukrajinskog rata. Strana koja tu pobijedi imaće Crnu Goru na svojoj strani – tvrdi profesor.
<h2>Cetinje – ponižena duša Crne Gore</h2>
Naša je nevolja, poručuje profesor, što ne možemo da shvatimo da je vrijeme Crne Gore, sa jednom ogromnom slavom koju nikad neće i ne može istorija pomutiti, prošlo - došli su neki novi ljudi koji određuju dalje tokove i mijenjaju sve ono nekada ukorijenjeno, duboko ljudsko i pošteno.
- Vidite što se danas radi. Međusobno se ubijamo... Pogledajte Cetinje... Ispada da se onaj Martinović, što je ubio 13 ljudi, sa pravnog stanovišta ne može proglasiti krivcem jer je ubio i sebe. I sada ispada da Cetinjani izlaze na onu raskrsnucu tek tako... A kada bi razgovarali o Cetinju, zaista bi morali razgovarati drugačije. Nije Cetinje ovo što misle danas u Crnoj Gori - i ovi najpametniji i oni koji najčešće o njemu govore i kao govore sa razumijevanjem i željom da mu pomognu. Nije Cetinje zaostala psihotična kasaba! Cetinje je i dalje duša Crne Gore. Ali, Cetinje je gaženo i zgaženo još od 1946. pa nadalje – navodi profesor.
Dodaje da se zaboravljaju se sve stvari iz novije istorije.
- Zaboravljamo da je tamo 1991. godine bio pohod Narodne stranke, na čelu sa njihovim pokojnim predsjednikom, koji su pošli da postave srpsku zastavu na manastir. Pred njih su stali neki cetinjski momci, da im ne dozvole. Ovi su izvadili pištolje i pucali na te momke, trojicu su prenijeli u Danilovu bolnicu – ranjene. Nikad niko nije pokrenuo to pitanje. To je bio odnos prema Cetinju stalno – pojašnjava profesor Radonjić.
Podsjeća i na dešavanja u Medovini.
- Uvijek ispred manastira ima po dvoje policijskih kola. Oni čuvaju manastir - od koga, od Cetinjana?! I kad se dogodilo ono na Medovini, nema odatle pedeset metara, da su gađali praćkom morali su čuti, a ne kad puca. A pomakli se nijesu. I sad kažu ostavka je pitanje ličnog opredjeljenja. To znači da je nikada niko u svijetu, kad bi mu moglo biti, ne bi podnio. Ali u Crnoj Gori im može biti – kaže sa žaljenjem profesor Radonjić.
<h2>Istorija se ponavlja</h2>
Profesor je uvjerenja da su poblemi Crne Gore počeli 14. aprila 1712. godine činom potpisivanja, kako navodi, fatalnog ugovora na Cetinju o saradnji Crne Gore sa Rusijom na vojnom planu i prihvatanjem ruskog pokroviteljstva, iako je to tada u ime Crne Gore učinila mala grupica ljudi na čelu sa mitropolitom Danilom Šćepčevićem, a iza leđa Opšteg crnogorskog zbora u ime Cetinjske mitropolije.&nbsp;
- Tada su faktički predali Crnu Goru Rusima u ruke, uz dogovor da Rusija pomaže Crnu Goru materijalno i kako mogne u datim okolnostima, a da Crna Gora zauzvrat šalje u carsku vojsku sav svoj vojni, što znači i radni, potencijal koji je imala. To je trebalo da bude pravedna nadoknada s obje strane za pružene usluge, iako se sve svelo na „zmijsko gospodarenje“ Rusije - od tada do nestanka Crne Gore 1918. i služenje Crnogoraca svemu što im se naredi sa ruskog političkog, državnog, crkvenog i vojnog vrha - objašnjava Radonjić.
Dodaje da su od toga, sa crnogorske strane, profitirali jedino mitropoliti iz čuvene njeguške porodice Petrović Njegoš, koji su napredovali u nekim činovima i zvanjima i materijalno bitno ojačali primanjem ruskih penzija i poslovima koji dolaze u datim ratnim okolnostima.
Od tada je, kako kaže, ruski uticaj i vezanost Crne Gore za Rusiju samo rastao, uz manje prekide sa formiranjem komunističkih partija.
<h2>Antibirokratska revolucija i ideja „Velike Srbije“</h2>
Profesor Radonjić podsjeća da je već početkom devedesetih godina govorio o tome što će se danas dešavati u Crnoj Gori.
- U intervjuu iz oktobra 1992. godine, koji je objavio list Liberal, tačno sam predvidio zaoštravanje odnosa između Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve. Tada sam rekao da će se odnosi dodatno usložnjavati i da će završiti ili osnivanjem nezavisne crkve, ili potpunom dominacijom SPC nad crnogorskim vjerskim prostorom – podsjeća profesor.
U istom intervjuu, Radonjić je upozorio da će crkveni prostor Crne Gore biti poprište političkih borbi, ukoliko država ne zauzme jasan stav. I tada je, kaže, znao da će se razvijati scenario iz takozvane antibirokratske revolucije.
Profesor podsjeća da su vođe te revolucije bile iste one političke snage koje će kasnije pokušati da Srpsku pravoslavnu crkvu iskoriste kao alat u realizaciji velikodržavnih ambicija.
- Sve je to bilo dio šireg plana – oživljavanja ili rekonstrukcije tzv. Velike Srbije. Nije to bila samo politika. Bio je to dobro osmišljen projekat, u kojem je crkva imala jasno određeno mjesto - kaže Radonjić.
<h2>Srpska pravoslavna crkva – ime koje nije postojalo</h2>
On se prisjeća sjednice Svetog sinoda SPC iz 1996. godine, na kojoj je, kako navodi, zaključeno: „Prva Jugoslavija se raspala, i nje više nema. SFRJ se raspala, i nje više nema. Sva imovina SPC prelazi u naše vlasništvo“.
- To je bio jasan znak – Srpska pravoslavna crkva je preuzela svu imovinu, uključujući i onu u Crnoj Gori, i nastavila da djeluje kao da je sve to oduvijek bilo isključivo njeno - ističe Radonjić.
Profesor podsjeća da naziv „Srpska pravoslavna crkva“ nije postojao prije 1920. godine, kada je dekretom regenta Aleksandra Karađorđevića stvorena nova crkvena struktura u tadašnjoj Kraljevini SHS.
- Do tada nije postojala organizacija pod tim imenom. SPC je stvorena političkom odlukom, koja je bila funkcionalna za novu državu, a ime koje je preuzela odgovaralo je tadašnjoj ideologiji – naglašava on.
<h2>Crna Gora – država koja nije stala iza svoje crkve</h2>
Radonjić posebno kritikuje odnos crnogorskih vlasti kroz decenije prema sopstvenom crkvenom nasljeđu.
- Crna Gora nikada nije zvanično stala iza svoje pravoslavne crkve. Bilo je pokušaja, kao onaj iz 1945. godine, kada su 76 sveštenika partizanske orjentacije tražili formiranje crnogorske crkve, ali to je ignorisano - objašnjava Radonjić.
Jedan od značajnijih trenutaka bio je, kaže, i pokušaj da se ospori gradnja Mauzoleja na Lovćenu, kada je pravni zastupnik kraljevske porodice u ime SPC podnio tužbu.
- Skupština opštine Cetinje je tada reagovala, tražeći od Ustavnog suda Crne Gore da se očituje. Međutim, ni sud, ni institucije, nijesu adekvatno odgovorile. Umjesto ozbiljne pravne rasprave, imali smo samo jednu rečenicu tadašnjeg predsjednika: „Vlada Crne Gore odlučila je da gradi Mauzolej”. Tačka – navodi Radonjić.
Možda je to bila i ideološka greška tadašnje vlasti, kaže Radonjić, ali pravi državnik mora razmišljati o svakom elementu koji može uticati na razvoj i stabilnost države – a crkva to svakako jeste.
Radonjić zaključuje da bi današnji odnosi između države i crkve bili znatno drugačiji da je ranije postojala jasna državna strategija.

Danijela Jovanović

Crna Gora je izgubila kontrolu nad sopstvenim identitetom

Neće Crna Gora i ne može da se prepusti nikome, niti iko na ovoj planeti zaslužuje da upravlja Crnom Gorom! Ona je nastala da bi bila svoja, da bi pokazala kako malo pravih ljudi može da napravi jako puno toga, i za sebe, i za civilizaciju. Sa ovim što je do sada napravila ona će trajati u sjećanjima čovječanstva dok ga bude, jer se mjereno s njenom veličinom, demografskim faktorom, ekonomskom moći i vojnom snagom, u odnosu na druge, napravilo toliko da svi mogu da sanjaju da će jednog dana dobaciti negdje do Crne Gore, ali koliko ona neće niko, ne može, kazao je emisiji "Na kraju dana", na Televiziji E, doktor političkih nauka profesor Radovan Radonjić.
Gost emisije "Na kraju dana" iskoristio je priliku da čestita 29.novembar Dan Republike SFRJ, te velike države u kojoj je, kako kaže, Crna Gora bila ravnopravna sa ostalim djelovima bivšeg jugoslovenskog prostora.
- Crna Gora je imala svoje mjesto u Jugoslaviji, imala je mogućnost da gradi svoju budućnost i jedno drugačije svoje mjesto u Evropi i svijetu. Dijelom je to iskoristila, dijelom, nažalost, nije. Posljedice ovoga drugoga vidimo, mada, ruku na srce, nije sve počelo tada, jer ono što s kontrarevolucijom je bio nastavak djelatnosti onih koje je Crna Gora uvijek imala u svojim redovima, ali, koji nikad nijesu pobijedili. Sumnjam da će i sada, nezavisno od toga kako stoje njihove akcije, a reklo bi se po ponašanju da im ni more do koljena nije. Ali, što bi rekli naši stari, ozadi je Mare sa svatovima. Neće Crna Gora! Ne može Crna Gora da se prepusti nikome, niti iko na ovoj planeti zaslužuje da upravlja Crnom Gorom! Ona je nastala da bi bila svoja, da bi pokazala kako malo pravih ljudi može da napravi jako puno toga, i za sebe, i za civilizaciju. Sa ovim što je do sada napravila ona će trajati u sjećanjima čovječanstva dok ga bude, jer se mjereno s njenom veličinom, demografskim faktorom, ekonomskom moći i vojnom snagom, u odnosu na druge, napravilo toliko da svi mogu da sanjaju da će jednog dana dobaciti negdje do Crne Gore, ali koliko ona neće niko, ne može - poručio je profesor Radonjić.
Promocija ,,Za suverenu Crnu Goru “ ( Eseji od 1999 - 2000) održana je 27. novembra na Cetinju, u okvitu izložbe ,,49 narodnih heroja grada Cetinja” , koja je postavljena u sjećanju na ključne ličnosti crnogorske istorije.
Promocija je bila interesantna, kaže profesor Radonjić, jedne od njegovih posljednjih knjiga, šezdeset osma po redu, dodaje on, i ona nudi profesorovo praćenje dešavanja, kako navodi, na tlu Crne Gore.
- Moje praćenje dešavanja, u godinama koje su označene, je imalo trostruki cilj. Sa jedne strane da bude svjedočanstvo u vremenu, jer sam shvatio tokom života da nedostatak dokumenata iz prošlosti predstavlja veliki hendikep za nas koji bi htjeli da kažemo nevjernima šta je bila Crna Gora, i šta je doprinijela ovom svijetu, šta je unijela u njegovu kulturnu, duhovnu i svaku drugu naprednu riznicu. Drugo, ona je bila jedna vrsta polemike, svježe, dnevne, sa nekim ljudima iz Crne Gore, iz Srbije, iz svijeta, oko pitanja s kojima se susretala u tom periodu. Najzad, ona je jedan rezime o tom vremenu, o kome sam pokušao da spojim neke tri stvari, na koje Hegel posebno ukazuje kad govori o istoriji i istoričarima, jer on kaže postoje tri vrste istoriografije, jedna je neposredna, dakle kad autor posmatra stvari svojim očima ili sluša od nekoga ko je posmatrao - zaključio je Radonjić.
<div class="embed-block"><div><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 56.25%;"><iframe src="//cdn.iframe.ly/api/iframe?url=https%3A%2F%2Fwww.youtube.com%2Fwatch%3Fv%3DFExcCEqXpzI&amp;key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen scrolling="no" allow="accelerometer *; clipboard-write *; encrypted-media *; gyroscope *; picture-in-picture *; web-share *;"></iframe></div></div></div>

Radonjić: Ne može Crna Gora da se prepusti nikome, niti iko na ovoj planeti zaslužuje da upravlja njom

Speleolozi slovenačkog kluba "Kostanjevica na Krki" nakon punih 60 godina traganja uspjeli su da dođu do velikog otkrića - probili su se do podzemnog toka rijeke Studene i otkrili veliki sistem jama sa pećinskim nakitom i dvoranama visokim više desetina metara.
Brane Čuk, sekretar kluba, za slovenačke medije je rekao da novootkrivene pećine imaju komore koje su visoke nekoliko desetina metara i dugačke oko 50 metara, dok se najveći speleotem (pećinski ukrasi) poklapa sa najvećim u Kostanjevičkoj pećini.
Kako je istakao, pećinski sistem je najvjerovatnije povezan sa Kostanjevičkom pećinom jer rijeka Studena teče dva kilometra od ulaza u pećinu.
<div class="embed-block"><div style="max-width: 640px;"><div style="left: 0; width: 100%; height: 0; position: relative; padding-bottom: 75%;"><iframe src="https://cdn.iframe.ly/api/iframe?app=1&url=https%3A%2F%2Fwww.facebook.com%2FKJKostanjevicanaKrki%2Fposts%2F908488194849077%3Fref%3Dembed_post&key=87ca3314a9fa775b5c3a7726100694b0" style="top: 0; left: 0; width: 100%; height: 100%; position: absolute; border: 0;" allowfullscreen></iframe></div></div></div>
 
- Ovo su bili snovi više generacija speleologa - dodali su iz kluba koji aktivno djeluje još od 1964. godine
Članovi su decenijama fokusirali napore na istraživanje 2,5 kilometra duge Kostanjevičke pećine, ali su ih u daljem napredovanju zaustavljala duboka jezera i sifoni.
Zbog toga su donijeli odluku da u sistem pokušaju ući sa vrha, preko provalija na planini Gorjanci.
Ključni trenutak dogodio se prije četiri godine, kada su u snijegu uočili rupu iz koje je izbijao topli vazduh. Jamu su nazvali "Gorjanc" i postepeno je istraživali, ali su prije dvije godine ostali bez prolaza za dalje napredovanje.
Nova nada pojavila se 17. januara ove godine kada su u nastavku jame otkrili velike dvorane, a samo sedmicu dana kasnije uslijedio je najveći uspjeh - pronalazak kanjona rijeke Studene na dubini od 305 metara, ispunjenog slapovima i bočnim kanalima.
Čuk procjenjuje da je novootkriveni sistem vjerovatno duži od same Kostanjevičke pećine i da predstavlja najveći jamski kompleks u najdubljem dijelu Dolenjske.

(FOTO) Veliki podzemni kompleks u Sloveniji: Dvorane visoke desetine metara i spektakularni pećinski nakit

Premijer Izraela Benjamin Netanjahu izjavio je danas da neće dozvoliti obnovu Gaze prije potpune demilitarizacije, niti će pristati na uspostavljanje palestinske države, ističući da će politički i bezbjednosni interesi Izraela biti ispunjeni.
Netanjahu je govorio povodom druge faze plana američkog predsjednika Donalda Trampa za Gazu, naglašavajući da će izraelski politički i bezbjednosni interesi biti u potpunosti zadovoljeni.
- Sada smo fokusirani na završetak dvije preostale misije: zaplijenu oružja Hamasa i potpunu demilitarizaciju Gaze, uključujući uklanjanje oružja i tunela - rekao je Netanjahu.
U nastavku je odbacio ideju o prisustvu međunarodnih snaga u Pojasu Gaze.
- Čujem da se pominje dovođenje turskih i katarskih vojnika u Gazu. Ni to se neće desiti. Kako sam se dogovorio s predsjednikom Trampom, postoje samo dvije mogućnosti: ili će se to ostvariti na lakši ili na teži način, ali u svakom slučaju – to će se dogoditi - poručio je Netanjahu.
Dodao je da neće prihvatiti rješenje koje podrazumijeva palestinsku državnost, navodeći da se „to nije dogodilo i da se neće dogoditi“.
- Mislim da svi znate da sam ja osoba koja je, zajedno sa svojim kolegama u vladama koje sam predvodio, više puta spriječila uspostavljanje palestinske države. Ni danas ni sjutra to nećemo dozvoliti - zaključio je Netanjahu.

Netanjahu: Nema obnove Gaze prije razoružanja, niti prihvatanja palestinske države

Turska razmatra uspostavljanje tampon-zone na iranskoj strani granice u slučaju najgoreg scenarija, odnosno potpunog kolapsa vlasti u Teheranu, objavio je Middle East Eye (MEE).
Prema navodima MEE-a, visoki zvaničnici turskog Ministarstva vanjskih poslova su u četvrtak, na zatvorenom sastanku u parlamentu, informisali poslanike da Ankara priprema više mogućih scenarija u vezi s Iranom. Te informacije su ovom portalu prenijela dvojica učesnika sastanka.
<h2>„Tampon-zona“</h2>
Jedan od izvora naveo je da su turski zvaničnici koristili termin „tampon-zona“ kako bi opisali namjeru Ankare da učini sve što je moguće da spriječi novi talas izbjeglica da uđe u zemlju.
Drugi učesnik sastanka, međutim, istakao je da taj izraz nije eksplicitno korišćen, iako je izražena spremnost da se preduzmu mjere izvan uobičajenih procedura.
– U suštini, kazali su da smatraju kako sve moguće mjere na iranskoj strani granice treba preduzeti kako bi oni koji bi eventualno krenuli tokom migracija tamo i ostali – rekao je drugi izvor.
Tursko Ministarstvo odbrane je ranije ovog mjeseca saopštilo da je Ankara dodatno ojačala bezbjednost duž granice s Iranom, duge 560 kilometara, kroz tehnološki unaprijeđen sistem fizičkih barijera.
Mjere uključuju 203 elektrooptičke kule, 43 kule s liftovima, modularni betonski zid u dužini od 380 kilometara, kao i 553 kilometra odbrambenih kanala.
Ministarstvo je navelo i da su pogranična područja pod stalnim nadzorom izviđačkih i nadzornih sistema, uključujući dronove i avione.
Jedan turski medij objavio je da su tokom istog sastanka zvaničnici obavijestili poslanike da je tokom nedavnih krvavih protesta protiv vlasti u Iranu poginulo oko 4.000 ljudi, dok je više od 20.000 ranjeno.
Protesti su izbili zbog naglog rasta inflacije i snažnog pada vrijednosti iranske valute, a zatim su se brzo proširili širom zemlje. Iako je bilo nasilnih incidenata od strane dijela demonstranata, više istraga i snimaka ukazuje na to da su vlasti u Teheranu koristile nesrazmjernu silu kako bi ugušile proteste. Istovremeno je uvedena i blokada interneta.
<h2>Američko vojno jačanje u regionu</h2>
Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan izjavio je u petak za televiziju da se Ankara protivi bilo kakvoj stranoj intervenciji u Iranu i pozvao američku administraciju da krizu rješava diplomatskim putem.
Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Tramp u početku je zaprijetio Teheranu zbog nasilnog gušenja protesta, ali je kasnije poručio da je otvoren za razgovore s iranskim rukovodstvom.
Ipak, Vašington razmatra mogućnost preciznih udara na „visokorangirane“ iranske zvaničnike i vojne komandante koje smatra odgovornima za smrt demonstranata, rekao je za MEE jedan zvaničnik iz Zaliva upoznat s internim razgovorima.
Tokom posljednjih dana Sjedinjene Američke Države rasporedile su borbene avione, sisteme protivvazdušne odbrane i ratne brodove u regionu Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, čime je Donaldu Trampu data opcija napada na visoke iranske zvaničnike.
Jačanje vojne prisutnosti, kako se čini, dostiže vrhunac. U ponedjeljak je nosač aviona USS Abraham Lincoln uplovio u vode Bliskog istoka.
<h2>Moguće posljedice</h2>
Turske vlasti su svjesne posljedica operacija promjene režima i ratova, imajući u vidu destabilizujuće efekte američke invazije na Irak 2003. godine, kao i, u novije vrijeme, građanskog rata u Siriji od 2011. do 2024. godine.
Ti sukobi doveli su do dolaska stotina hiljada izbjeglica u Tursku, što je dodatno opteretilo ključne sektore poput energetike i trgovine.
Tursko društvo ostaje izrazito osjetljivo na prisustvo izbjeglica, naročito oko 2,7 miliona Sirijaca, od kojih se mnogi sada vraćaju u Siriju nakon pada režima Bašara al-Asada.
Middle East Eye je u junu izvijestio da turski zvaničnici procjenjuju kako bi potpuni rat između Izraela i Irana mogao gurnuti i do milion iranskih izbjeglica ka turskoj granici.
Izvori su tada naveli da je malo vjerovatno da bi Ankara prihvatila bilo kakve izbjeglice, osim onih kojima je neophodna hitna humanitarna pomoć.
MEE je takođe objavio da Turska više neće primjenjivati politiku „otvorenih vrata“ prema susjednim državama u slučaju novih izbjegličkih talasa. Iranski državljani trenutno mogu ulaziti u Tursku bez vize.
Dodatni problem koji komplikuje ove planove jeste prisustvo azerbejdžanskih Turaka u Iranu, kojih prema procjenama ima najmanje 12 miliona.
Još nije jasno kako bi Ankara reagovala u slučaju masovnog dolaska pripadnika ove zajednice na granicu, što bi moglo izazvati snažan unutrašnji pritisak da im se omogući ulazak u zemlju.

Turska razmatra uspostavljanje tampon-zone na iranskoj strani

Kuba će "propasti" u bliskoj budućnosti, jer ova karipska zemlja više ne dobija naftu iz Venecuele, izjavio je predsjednik SAD Donald Tramp.
- Kuba će uskoro propasti. Kuba je zaista zemlja koja je veoma blizu propasti. Znate da su dobijali novac od Venecuele. Dobijali su naftu od Venecuele. Više je ne dobijaju - rekao je Tramp novinarima, prenosi Srna.
Portal Politico pisao je prošle sedmice da Trampova administracija razmatra uvođenje potpune blokade uvoza nafte na Kubu da bi podstakla promjenu vlasti u toj zemlji.
Tramp je ranije ovog mjeseca rekao da će zaustaviti dotok nafte i novca iz Venecuele na Kubu.

Tag: radovan-radonjic