Vaistinu pobjeđuju studenti

Da li su izbori u Srbiji konačno završeni - ne znam. Sa Vučićem se ništa ne zna. Rezultati izbora su poznati, pobjedila je Studentska lista sa otprilike Crnom Gorom razlike, iako, realno, u stvarnosti ta razlika je, vjerovatno i duplo veća. Tako da je Vučić doveden u situaciju da je sve osim priznanje poraza prevelik rizik za njega.

Da se kralo od strane bivše vlasti, neupitno je. Pitanje je samo u kojoj mjeri? U situaciji u kojoj je bivša vlast koristila sve državne resurse, funkcionersku kampanju, manipulacije sa izdavanjem novih ličnih karata, prijavljanja na desetine nepostojećih stanara na pojedinim adresama diljem Srbije, kupovinu glasova, kontrolu skoro svih medija, „bugarske vozove“, nekontrolisane izbore u Republici Srpskoj (entitet BiH), itd, studenti su ih na izborima demolirali. Zaključak je: ono što je bilo trulo, moralo je da padne, nipošto ne umanjujući dobro organizovanu kampanju studenata i studentski trud.

NE PRONAĐOH SEBE

Ako bih pravio paralelu sa 2000. godinom, kada je Slobodan Milošević izgubio na saveznim predśedničkim izborima od Vojislava Koštunice, bar kad su moje dileme u pitanju, tada je glavni problem bio ubjeđivanje kako treba glasati za Koštunicu, sviđalo ti se ili ne što on predstavlja, jer se Milošević, tako govorahu, može pobijediti samo sa nekim ko je dokazani velikosrpski nacionalista, ko je veliki poštovalac Crkve Srbije i koga narod doživljava kao takvog. Odnosno, kao autentičnog Srbina. Govorilo se, važno je da se smjeni Slobodan Milošević, pa ćemo poslije viđeti što ćemo i kako ćemo.

Aktuelni, protekli izbori nijesu bili lišeni sličnih konotacija. Sve ono što je bilo za smjenu Aleksandra Vučića, vodilo je neprimjerenu i neumjerenu kampanju preko svih platformi, uključujući i dvije nezavisne televizije, nezavisne intelektualce i „intelektualce“, veći dio opozicionih partija, pozivajući da se glasa za studentsku listu, da je referendumsko pitanje smjena Aleksandra Vučića, da svi oni koji učestvuju na izborima ustvari pomažu Aleksandru Vučiću u opstanku na vlasti, da se sva ideološka pitanja stave po strani i da se akcenat stavi isključivo na smjenu režima. Govorilo se da je studentska lista catch – all, da u sebi sadrži sve opcije, od lijevih do krajnje desnih i da svako može u njoj naći sebe. I nije da se nijesam trudio, trudio sam se iz sve snage da „pronađem sebe“ u bilo čemu, čemu sam svjedočio na skupovima studenata, u govorima govornika, u ikonografiji skupova i šaranja po Srbiji, na biciklima ili u patikama, na televizijskim nastupima... No, ne pronađoh sebe! Na kraju sam shvatio da je do mene.

Opet kažu, Vučić se ne može pobijediti bez jake nacionalističke politike. Znači, što je recept za politički uspjeh u Srbiji na izborima? Pa nacionalistička i imperijalna politika!

CATCH-ALL IDEOLOŠKA PAPAZJANIJA

A nije da nijesam, želio sam doprinijeti promjeni carskog i mafijaškog režima u Srbiji. Čak sam porodično učestvovao u prvim protestnim šetnjama, prisustvovao čuvenom najbrojnijem skupu u istoriji Srbije na Slaviji 15. marta 2025. godine, sve dok nijesam ośetio da sve više nešto smrducka u tim manifestacijama protiv režima. Od ikonografije, u kojoj su prevladavale ruskve crkvene relikvije, krstovi, šajkače, mnoge zakićene kokardama, kađenje, ljubljenje ruku „očevima“... do fizičkih ataka na zastavu EU i Ukrajine, nošenja ogromne zastave sa zastavom EU preko koje je nacrtan saobraćajni znak zabrane... Nije da sam zakeralo, daleko od toga da imam trunku milosrđa prema mafijaškom režimu koji je do skoro vladao Srbijom, ali što mogu kad sam gadljiv na kolaborante iz Drugog svjetskog rata, na opskurantnu, velikosrpsku ontologiju svetosavske Crkve Srbije, velikosrpski nacionalizam koji je unazadio Srbiju stoljećima u svakom pogledu, Ratka, Radovana, genocid, koncentracione logore, razaranje BiH preko Republike Srpske, „braćenje“ sa Crnom Gorom u kojem je Crna Gora maloljetan brat, „zajedničku istoriju“ sa „zlom raškom strujom“ ... da ne nabrajam dalje, znate već. A ne volim ni „moravac“, ni onaj narodnjak „tri poljupca hoću ja“... Što ću? Takav sam!

Dopala mi se prvobitna studentska ideja da, nakon njihove pobjede, mandat vlade traje godinu dana, u kojem bi se pripremili demokratski principi za slobodne izbore, pa koja politika pobjedi u ravnopravnim uslovima, da to bude politika Srbije. Mada, iskreno, ni to ne obećava neku sreću. Ali catch – all ideološka papazjanija je odlučila da izgura sve četiri godine mandata, što u prevodu znači da će catch – all ultradesničari, rusofili, proevropejci, velikosrbi, borci za Republiku Srpsku i Srbe u Crnoj Gori, poklonici Nikolaja Velimirovića, svetosavlja Dimitrija Najdanovića ... usaglašavati vanjskopolitičku orjentaciju Srbije, jer je svakome sa gramom mozga jasno da Srbija ne može više śeđeti na tri stolice i onaj škanj u Vašingtonu. Ustvari, može, ali će je to koštati budućnosti i poslati na road to nowhere.

Elem, da poentiram - popustio sam za Koštunicu i ... dosta je. Zato sam dao svoj glas Evropskoj Srbiji. Onoj što je osvojila 0,28% glasova! Ne zbog oduševljenja nosiocima liste, već iz principjelnih razloga. Valjda mi je to sudbina tamo đe ne pripadam. Time sam sebe lišio spomenice, jer se naslućuje situacija poput Crne Gore nakon avgusta 2020. godine, kada je litijašnica (potvrda o učešću u litijama) otvarala sva vrata. Sad za sad, stvari se obavljaju uz poštovanje zakona, mada je naboj da se što prije obračuna sa „Vučićevim kriminalcima“ poprilično veliki. Dobro je da studenti insistiraju na miru i na legalitetu u smjeni vlasti, da se institucije pozabave onima koji su omastili brkove preko svake mjere i onima koji su kršili zakone i što zagovaraju obnovu institucija i zahtijevaju da institucije rade posao zbog kojeg postoje.

CRNOGORSKI PRELETAČI

U Srbiji je trenutno institucionalni interegnum. Aktuelnu vlast u Srbiji čini tehnička vlada, koja bi trebalo, po zakonu, da otaljava tekuće stvari. Međutim, Vučićev SNS koristi taj interegnum kako bi zakomplikovao život građanima Srbije i odgovornost za to prebacio na Studentsku listu. U ljudskoj svijesti postoji deluzija da je pobjedom Studentska lista preuzela i ingerencije vlasti. Ljudi se zaplašuju da neće primiti penzije, čiste se računi, plaćaju sve dospjele i nedospjele obaveze kako bi se državni trezor ispraznio, uništava se dokumentacija ... jednom riječju Vučić koristi interegnum u predaji vlasti kako bi prikazao da je Srbija u haosu, da ništa ne funkcioniše, dodajući tome predimenzionirano ili izmišljeno nasilje „blokadera“. Čovjek je sublimat zla. Inscenirani ili stvarni upad u prostorije televizije „Informer“ iskorišćen je u propagandnom smislu kako bi se apostrofiralo bezakonje „blokadera“. Ne treba smetnuti sa uma da Ana Brnabić, lojalistkinja Vučićeva, trenutno raspolaže najvećom moći u Srbiji. Veliki broj policijskih funkcionera, u različitim uniformama i formacijama, čeka smjena i vjerovatno procesuiranje, zbog nasilja koje su sprovodili prema demostrantima, tako da su i oni latentna opasnost. Pored toga što je jasno da je sistem dobrano načet i da je počeo da se para kao stari džemper, usput ispuštajući dugogodišnju, nakupljenu prljavštinu.

Naprasne izjave ljubavi crnogorskih vlasti prema Studentskoj listi postali su dio crnogorskog mentaliteta. Prelijetanje je postala najpopularnija sportska disciplina u Crnoj Gori još od postavgustovske promjene vlasti. Oni koje je Vučić, uz pomoć crkve čiji je neformalni patrijarh, instalirao na vlast u Crnoj Gori traže nove partnere u Beogradu, zajedno sa Milom Dodikom. Nekako su dezorjentisani ako nemaju orjentire iz Beograda. Jedno im sigurno garantujem: odnos prema Crnoj Gori je konstanta, ko gođ da stoluje u Beogradu!

„DOKLE IMAM U ĆESI NOVACA“...

Btw, uz političke izbore sprovode se i izbori za nacionalne savjete nacionalnih manjina. Mi Crnogorci u Srbiji smo imali tu „sreću“ da su nam do sada Vučić i njegov SNS formirali Nacionalni savjet, tako što su upisivali radnike javnih preduzeća na poseban spisak crnogorske nacionalne manjine i brojčano nas nadvladavali brojem elektora. Tako da je Nacionalni savjet „crnogorske nacionalne manjine“ više služio kao politička podrška Vučiću u politici prema Crnoj Gori i sredstvo za obračun sa politikom Crne Gore koja se nije dopadala srpskim vlastodršcima. I na ovim izborima za Nacionalni savjet crnogorske nacionalne manjine, koji su sad direktni, bez elektora, pojavljuje se „Vučićeva lista“, pored crnogorske liste, koju opet predvode ljudi za koje sam skoro saznao da su Crnogorci i pored njihovih 1.200 nastupa na srpskim televizijama. Ne śećam ih se ni kad sam se aktivno bavio prikupljanjem potpisa prije 14 godina kako bi crnogorska manjina ostvarila pravo na Nacionalni savjet u Srbiji, što nije bio nimalo lak posao u potpunoj medijskoj blokadi i bez ikakve pomoći sa bilo koje strane. Čujem da se i u formiranju lista kandidata pojavljuju neki koji se kriju iza Studentske liste. To su ti pandami „litijašnicama“. A i dokaz da je teško formirati bilo što crnogorsko u Srbiji, a da se u tu kašu ne umiješaju srpske vlasti i institucije.

Nije to jedina „sreća“ za Crnogorce u Srbiji. U Srbiji je konzulica u Sremskim Karlovcima poznata bivša novinarka Javnog servisa Crne Gore i učesnica opskurnih političkih tok-šoua, na jednoj, takođe, opskurnoj televiziji, Nevenka Ćirović. Slušao sam mnoga opravdanja za kontakte mnogih Crnogoraca ili crnogoraca sa tom konzulicom. Jedini utisak koji su ostavljali na mene je podśećanje na čuvenu pjesmu Petra II Petrovića Njegoša u kojoj Mehmet Paša Sokolović izgovara: „Dokle imam u ćesi novaca, a u Crnu Goru trgovaca, kojizi su lakomi na blago, učiniću što je meni drago, oni će mi prodat' Crnogorce“! Dok god Crna Gora ima takve konzulice i vladu kakvu trenutno ima, za mene su to uzurpirane institucije. Nešto mi govori da će tako biti i sa budućim Nacionalnim savjetom crnogorske nacionalne manjine.