Sloboda za...

Pošto su iz Pokreta Evropa sad odali zahvalnost molebanima Crkve Srbije, koji su po njima donijeli kišu, zašto bi se zaustavili samo na tome? Zašto ne molebani da padne novac sa neba? Recimo po dvije milijarde eura godišnje, kako bi se pokrio godišnji platni deficit države od dvije milijarde. Dalje sami zamišljajte, samo nebo je granica razloga za molebane. Jedino za što molebani garant ne mogu dati uspjeha, to je da sadašnja vlada uvede Crnu Goru u članstvo u EU. Možete li zamisliti Vojislava Šešelja kako pjeva Give peace a chance, sa dva uzdignuta prsta, dok pripadnicima LGBT populacije u prolazu dobacuje peace brothers? E, ni ja da ZBCG, Demokrate i dobar dio PES-a imaju mrve demokratskog potencijala, evropskih vrijednosti i pojma što je pravno uređena država, sa striktnom podjelom vlasti.

Erih From u svom djelu „Bjekstvo od slobode“ govori o dvije različite vrste slobode: „sloboda od“, koja podrazumijeva slobodu od društvenih ograničenja, religioznih dogmi ili društvenih konvencija koje institucije i drugi pojedinci nameću pojedincu i „sloboda za“, za koju su se ljudi oduvjek borili kroz istoriju kao ideal. Obično, kad se ljudi oslobode od autoriteta, odnosno osvoje „slobodu od“, ośećaju se kao da su izgubili oslonac, sigurnost. Taj ośećaj bespomoćnosti može se otkloniti samo „slobodom za“ i transformacijom društva u društvo slobodnih ljudi, u kojem država poštuje pravila i zakone i radi u korist građana. Međutim, From kaže, umjesto toga, najčešće se bježi u autoritarni sistem, vjerujući da donosi sigurnost. I to, u različitoj mjeri, važi za sve države bivše Jugoslavije. Bez „slobode od“ i pogotovu bez „slobode za“.

OPSESIJA ZAVJEROM

Srbija je na trenutak zaličila na zemlju koja se bori za „slobodu za“ studentskim blokadama univerziteta i borbom za slobodne institucije, koje bi radile posao zbog kojih su formirane. U zemlji u kojoj su sve vrste poslova, investicija, međudržavnih ugovora prekriveni neprozirnim velom i koja se zbog toga smatra simbolom korupcije i pljačke u svjetskim razmjerama, u kojoj je državna moć skoncentrisana u rukama najbogatijih, dok je većina stanovništva izgubila sva prava, u državi u kojoj se strahovito manipuliše putem zarobljenih medija i institucija, u kojoj vlada plutokratija na čelu sa vrhovnim vođom, građani su u tim studentskim protestima viđeli potonju šansu za normalno društvo. Međutim, protok vremena sve više pokazuje da studenti nijesu osvojili ni „slobodu od“, a tek su daleko od ostvarenja „slobode za“ srpsko društvo, sve više bježeći u etnocentrizam, svetosavlje, konzervativnost, naglašavanje tradicije i tradicionalnih vrijednosti.

U korijenu svake desno-ekstremne ideologije leži opsesija zavjerom, posebno međunarodnom. Autokratska vlast Aleksandra Vučića, koja lagano pokazuje i potonjem nevjernom Tomi u svijetu svoje pravo lice, trenutno opstaje na nasilju policije i paramilitarnih grupa. Policija ne radi po zakonu, već po naredbama jednog čovjeka, jer se radi o partijskoj, a ne državnoj policiji. Nešto što Demokrate pokušavaju da stvore u Crnoj Gori. Emotivno - svako slobodouman je na strani onih koji se prebijaju, hapse nezakonito i maltretiraju, odnosno na strani pobunjenih građana koji se bore protiv nedemokratske, autokratske, represivne države. Politički - studentski protesti su velika nepoznanica i zato još postoji rezerva prema njihovom utemeljenju u vrijednostima koje donose standardi zapadne demokratije. Ponekad je vrlo teško razumjeti prema kojem dijelu svijeta idu njihove simpatije, posebno kad su upućene prema zemljama koje su predvodnice autokratije i represije prema svojim građanima. 

Ako postoji vrijeme za katarzu pobunjenih studenata i građana, nema boljeg trenutka od sadašnjeg. Ista vrsta ljudi koja njih prebija, zatvara, proglašava ustašama, teroristima ... ista politika, ista tehnologija je devedesetih od ljudi koji su branili kućne pragove od paravojnih hulja pravile su koljače, monstrume, ustaše, talibane ... dok je ubijala obične građane, silovala, zatvarala ljude po logorima, prebijala, mučila... To su one gume što su gorjele u Dubrovniku, ustaška kuća Tereze Kesovije, đečje lobanje u rukama sveštenika Crkve Srbije, dijete na majčinom grobu Uroša Predića i gomila sličnih obmana i laži. Ako postoji vrijeme da shvate ko je izazivao sukobe po suśednim državama, ko je prouzrokovao ratove, stradanja, etnička čišćenja... to je ovo u kojem su oni njihove žrtve. Da se uvjere u tu radikalsku svijest, pokvarenu do srži, lažljivu, prevarantsku, koja ne preza ni od čega. To je „pamet“ koja nema svijest da će im se opstanak na vlasti sve većom represijom vratiti kao bumerang nakon pada sa vlasti. Za njih je nasilje, dok raspolažu mnogo većom silom, habitus.

MANIPULACIJE

Prave li studenti povampirenje iste svijesti koja je posvađala Srbe sa svim narodima bivše Jugoslavije, dovodeći prikaze iz prošlosti na svoje mitinge, naśedajući ponovo na izanđale priče o ugroženosti i zaštiti Srba u okruženju, umjesto da nude Novi Pazar i poruku svim Srbima u okruženju – živite u miru sa svojim komšijama, poštujte zemlju u kojoj živite i u kojoj stičete egzistenciju, ne idite za topovima i popovima da osvajate i pravite nekakve „svetove“ ... manite se kolektivnih ludila i naučite da svako društvo čine pojedinci sa svojim ljudskim pravima i slobodama. 

Na djelu je u Srbiji slična politika koja je 1933. godina palila Rajstag, za što je optužila komunistu Marinusa van der Lubea, politika koja sve medije drži pod kontrolom, kao nekad pod komandom Gebelsa, u kojoj maskirane falange u crnoj odjeći prebijaju svakog ko se usudi da se suprotstavi autokratskoj vladavini vođe, kao što su nekad smeđekošuljaške uniforme, paravojna batinaška organizacija zvana SA (Sturmabteilung), neka vrsta jurišnog partijskog odreda, bili lična zaštita Firera i služila razbijanju svih pokreta koji su se bunili protiv njegove vlasti. S tim što nijesu skrivali lica, kao što ih danas paravojni batinaški crnokošuljaši skrivaju. 

Oni koji danas prebijaju studente i građane, skriveni iza maski, uključujući i policiju bez ikakvih personalnih obilježja, zakonom obaveznih, to su isti oni koji su svoju „hrabrost“ dokazivali na nejači, đeci, ženama, starcima, masovnim grobnicama u Batajnici, Srebrnici i diljem nam bivše velike države, dok su kukavički i bezglavo bježali pred onima koji su se u međuvremenu naoružali da bi branili svoju zemlju. To su ti „aperisani“, nekad strah i trepet đece u kolijevkama, njihovih majki, đedova i baba, što se danas klanjaju statui jednog ratnog zločinca, fašističkog kolaboranta. 

Pobjeda NOB-a je bio trijumf pokreta koji je sebe vrlo jasno etablirao kao antifašistički i oslobodilački. Njihov antifašizam je postao zajednički imenitelj za vrijednosti kao što su sloboda, bratstvo, jedinstvo, ravnopravnost ljudi, nacija, polova, za humane vrijednosti. Druga je priča kakve su bile karakteristike poslijeratnog političkog sistema, jer je teško reći da je bio prihvatljiv bez ostatka. Pokušaji da se izjadnače NOB i poslijeratno političko uređenje je duboko manipulativno, posebno što to ni u primisli ne može promjeniti sliku o karakteru kvinslinških pokreta i fašističkih kolaboranata, kojima je pripadao i ratni zločinac Pavle Đurišić. 

Protosinđel Crkve Srbije Nikodim Bogosavljević je 28.03.2011. godine na radio Svetigora, izjavio: „Pravoslavna crkva nikada ne može da blagosilja ono što nije stvorio Bog, a definitivno crnogorsku naciju nije stvorio Bog, nego je ona plod ljudskih sujeta i slabosti. A generalno je tvorac crnogorske nacije zapravo đavo u suštini stvari“. Ovakve fašističke izjave odavno diskredituju Crkvu Srbije kao vjersku ustanovu i kao partnera sa kojim treba da pobunjeni studenti i građani u Srbiji grade „slobodu za“, jer je tako nikada neće izgraditi. Nacije su pravili ljudi, ne bogovi, niti se Hrist bavio nacijama, niti je svetosavlje kao nacionalistička ideologija, koja se krije iza tobožnjeg nacionalizma Sv. Save, hrišćanska dogma, već se radi o jeresi. Sa svetosavljem nema građanske države, to je aksiom!

U Crnoj Gori proteste za slobodnu i demokratsku Srbiju upravo podržavaju oni koje ovaj pop bezuspješno pokušava da povrijedi, dok oni koji mu ljube ruku iz sve snage navijaju da Vučić, sa svojim policijskim i paravojnim falangama, prebije i pohapsi što više demostranata, ubijeđeni da je u pitanju međunarodna antisrpska zavjera. Ili, građanska Crna Gora podržava i želi građansku Srbiju, pravno uređenu, sa nezavisnim institucijama, koja poštuje zemlje regiona i ne miješa se u njihova unutrašnja pitanja, dok partije vlasti u Crnoj Gori, izrasle iz Šešeljevog i Vučićevog šinjela devedesetih prošlog stoljeća, podržavaju taj šinjel. Da se to nikad ne zaboravi i da nova Srbija ponovo ne zapjeva „ne može nam niko ništa“, sa Dodikom, Mandićem, Kneževićem, Ljaljom, Dajkovićem i sličnima na TV Pink, kod Jovane Jeremić ili na TV Happy kod Milomira Marića.