Dok Aleksandar Vučić proslavlja Dan pobjede nad fašizmom u Moskvi, u gostima kod Vladimira Putina, Hitlera našeg doba, njegova dvorska svita u Srbiji takođe obilježava praznik, mada nikome nije jasno zašto. Odavno je obilježavanje ovog svijetlog datuma pretvoreno u farsu, otkad su Srbiju zajahali duhovni i ideološki potomci onih koji su u Drugom svjetskom ratu bili na strani okupatora. Tradicija ruganja antifašizmu, poglavito Narodno-oslobodilačkom pokretu koji je porazio naciste i njihove sluge, nastavljena je i ove godine.
Kao i svake godine, i sada su zvaničnici prvo oskrnavili Spomen kompleks “Groblje oslobodilaca Beograda”. Predsednica Skupštine Srbije Ana Brnabić, ministarka za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja Milica Đurđević Stamenkovski, kao i ruski ambasador u Beogradu Aleksandar Bocan Harčenko položili su vence na spomenike onih koji su dali živote u borbi protiv fašizma. Njima su se pridružili i takozvani “studenti koji žele da uče”, izdajnici svojih kolega koji se bore za slobodu, pravdu i demokratiju, za iste one ideale za koje su se borili i oni koji počivaju na Groblju oslobodilaca.
Potom je uslijedila šetnja Besmrtnog puka do Trga Republike, što je običaj uveden prije nekoliko godina. Tačnije – presađen iz matuške Rusije. Pošto su naši revizionisti, zakleti protivnici partizana i ostalih antifašista, temeljno izbrisali sjećanje na naše autohtone antifašističke tradicije, sa posebnim naglaskom na komuniste i partizane, ostalo im je jedino da uvoze lažnu tradiciju iz Rusije, zemlje koja danas djeluje slično kao Treći Rajh vo vremja ono. Kod nas se predstavnici vlasti ponašaju kao da je taj Besmrtni puk neka dugovečna tradicija, kao da potiče iz davnih dana, a zapravo se radi o novotariji.
<h2>Uvoz običaja iz Rusije</h2>
Besmrtni puk je nastao u Tomsku 2011. godine na inicijativu trojice novinara – Sergeja Lapenkova, Sergeja Kolotovkina i Igora Dmitrijeva. Po riječima istoričara Milana Subotića, ideja te manifestacije je bila da građani “nošenjem fotografija svojih umrlih predaka simbolično potvrde njihovo prisustvo u slavljeničkoj koloni”. Nešto kasnije, Putinov režim je preuzeo ovu građansku inicijativu, pa je Besmrtni puk preinačen u militarističku manifestaciju koja slavi moć Rusije i njenog gospodara. A onda su se srpske sluge ruskog hazjajina dosjetile da svoje podaništvo pokažu i uvozom Besmrtnog puka, manifestacije koja slavi ideologiju ruskog imperijalizma, što je u dijametralnoj suprotnosti sa antifašizmom. Kad pogaziš sopstveni antifašizam, normalno je da se ponašaš vazalski i kvislinški, kako drugačije.
Na čelu kolone stajali su ambasador Rusije i srpski ministri, među njima i osvjedočeni ultranacionalisti Nikola Selaković i Milica Đurđević Stamenkovski. Aleksandar Bocan-Harčenko je predstavnik države koja upravo sprovodi genocid u Ukrajini, masovno ubija civile, diči se pokoljima nevinih, sravnjuje gradove sa zemljom, zatire sve pred sobom, ukratko – ponaša se slično kao nacistička Njemačka. Teško je pronaći adekvatniju osobu za povorku koja slavi antifašizam, pošto su nacisti iz Drugog svjetskog rata mrtvi.
Doduše, vlast je u namjeri da oskrnavi praznik posezala i za radikalnijim rješenjima, pa je tako prije koju godinu Besmrtni puk u Nišu predvodio osuđeni ratni zločinac Vladimir Lazarević. Njega su izabrali silom prilika, jer su Gebels, Gering, Himler, Hajdrih i slični nacistički zlikovci bili opravdano odsutni.
<h2>Zabranjeno pominjanje partizana</h2>
Da čitava manifestacija bude još apsurdnija, pomenuti ministri su poznati kao vatreni obožavaoci svih mogućih srpskih ratnih zločinaca iz devedesetih godina, kao i cijelog velikosrpskog projekta koji je iza sebe ostavio etnički očišćene teritorije, spaljena sela, porušene gradove, desetine hiljada mrtvih, milione raseljenih, silne masovne grobnice, neizmjernu patnju, jad i pustoš. Baš kao i fašizam u Drugom svjetskom ratu.
Nepotrebno je napominjati da su Vučićevi saradnici listom pristalice rehabilitacije kvislinga. Revizionisti, mrzitelji partizana, duhovna čeda četnika i ostalih kolaboracionista proslavljaju Dan pobjede nad svojim ideološkim istomišljenicima – zaista djeluje kao nacrt za neku dramu apsurda.
Kao i svake godine, i ove su funkcioneri izgovarali bezlične, besmislene izjave koje dodatno potcrtavaju svu bizarnost čitave predstave. Tako je, na primjer, Ana Brnabić proslovila kako “Dan pobjede nad fašizmom obilježavamo sa ponosom, dubokim poštovanjem i zahvalnošću prema svima koji su se borili za slobodu, pravdu i dostojanstvo čovjeka”. A ko su ti svi koji su se borili za slobodu? Kako se zvao njihov pokret? Imaju li ti ljudi neka imena?
Političari se brižljivo čuvaju da nijednom riječju ne pomenu partizane, Narodno-oslobodilački pokret, Josipa Broza Tita, Koču Popovića, Peka Dapčevića, nekog od nebrojenih narodnih heroja, bilo koga ko je zaista oslobodio Srbiju i Jugoslaviju od fašizma. Neupućeni posmatrač sa strane iz onog što političari govore nikada ne bi mogao da zaključi ko se to borio protiv fašizma i ko je oslobađao zemlju. Ako bismo slijedili zvanični narativ, zasnovan na istorijskoj reviziji, ispalo bi da su Draža Mihailović, njegovi četnici i Crvena armija porazili fašizam, a da su im u tome eventualno pomogli Milan Nedić i Dimitrije Ljotić.
<h2>"Uz maršala Tita, junačkoga sina"</h2>
Zato ne čudi što muzičkim dijelom proslave dominiraju pjesme kao što su “Marš na Drinu”, “Vostani Serbije”, “Ovo je Srbija” ili “Tamo daleko”. Kakve veze imaju te pjesme sa Narodno-oslobodilačkom borbom, antifašizmom i Drugim svjetskim ratom, to ni najvispreniji istoričar muzike ne bi umio da objasni. Važno je samo da se ne čuju pjesme koje su pjevali partizani, borci protiv fašizma, kojima bi ovaj praznik trebalo da bude posvećen. I bez kojih praznika ne bi ni bilo.
Nikako da čujemo neke stihove kojima su se bodrili borci protiv nacističkog okupatora i njegovih slugu. Na primjer: “Po šumama i gorama naše zemlje ponosne idu čete partizana, slavu borbe pronose”, ili “Padaj silo i nepravdo, narod ti je sudit zvan. Bež'te od nas noćne tmine, svanuo je i naš dan”, ili “Uz maršala Tita, junačkoga sina, nas neće ni pakao smest’, mi dižemo čelo, mi kročimo smjelo i čvrsto stiskamo pest”, ili “Sred pušaka bajoneta, straže oko nas, tiho kreće naša četa kroz bilećki kras”, ili “Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug! Koraci tutnje u napad, naprijed uz druga je drug! Naprijed sve bliže i bliže, čuje se koraka bat! Glas miliona se diže, dole fašizam i rat!” Te pjesme su izbrisane iz kolektivnog pamćenja, zajedno sa onima koji su ih pjevali. Kao da onih 800.000 partizanskih boraca i borkinja na čelu s Titom nikad nijesu ni postojali.
Dobro, ne treba biti previše kritičan prema nevoljnim slavljenicima Dana pobjede nad fašizmom, koji su prinuđeni da kiselih lica obilježavaju praznik koji bi najradije izbrisali iz istorije. Imali su oni i mnogo crnjih i gorih prestupa. Prije četiri godine su naši vrli antifašisti uspjeli da Dan pobjede nad fašizmom obilježe pjevanjem ljotićevskih pjesama iz zbirke dobrovoljačke lirike “Tvrđava”, objavljene tokom Drugog svjetskog rata. Na sceni Narodnog pozorišta orile su se popjevke pokojnih fašista iz Srpskog dobrovoljačkog korpusa, koje je sa ekrana smještenog iza pojaca pomno slušao čuveni borac protiv fašizma Draža Mihailović.
<h2>Neznani junaci</h2>
Do kakvog nonsensa može da dovede negiranje i falsifikovanje prošlosti najbolje je pokazao premijer Srbije Đuro Macut. Za razliku od kolega koji su se bar obreli na pravom mestu, predsjednik Vlade je potpuno zalutao, pa se našao na Avali, gdje je položio vijenac na Spomenik neznanom junaku. Kakve veze ima taj spomenik sa Drugim svjetskim ratom i pobjedom nad fašizmom? Nikakve.
Spomenik je posvećen žrtvama balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, Ivan Meštrović ga je napravio 1938. godine, prije okupacije i borbe protiv fašizma. Otkud onda Macut na Avali? Kako je uspio da pobrka ratove? Odgovor je jednostavan – da ne bi morao da oda počast omraženim partizanima, te da bi pobjedu nad fašizmom izmjestio iz istorijskog konteksta, prevashodno jugoslovenskog, i upisao je u tradiciju srpskih oslobodilačkih ratova.
Brisanje partizanskih, komunističkih, antifašističkih i socijalističkih tradicija u Srbiji traje već decenijama. Na kraju smo stigli u apsurdnu situaciju da se partizani ne pominju čak ni prilikom proslavljanja praznika za koje su sami zaslužni, kao što su Dan pobjede nad fašizmom ili Dan oslobođenja Beograda. Mladi naraštaji su sistematski indoktrinirani lažnim nastavnim programima, njima partizani i njihova borba ništa ne znače. To je vidljivo i u studentskoj pobuni, nema parola, pjesama, ikonografije koji bi podsjećali na partizane, dominiraju nacionalni motivi, potekli iz ideologije koja je uvijek stvarala ovakvu državu protiv koje se studenti bore.
Tito, Koča Popović, Ivo Lola Ribar, Nada Dimić, Đuka Dinić, Sava Kovačević, Lepa Radić – nisu više narodni heroji, već neznani junaci. Dok takvo stanje traje, dok srpsko društvo ostaje pogruženo u revizionizam i falsifikovanje prošlosti, dok nam vlada ideologija koju su partizani porazili – nema mnogo smisla da obilježavamo 9. maj. Više bi nam priličilo da slavimo Dan pobjede nad antifašizmom.

Portal ETV

original

viewImage

baseImage

610x380

500x500

400x240

400x203

thumbnail

Kako su partizani postali neznani junaci

Jezivo mi je što postoji tolika količina bezbožništva u crkvi. To mi je nerazumljivo - poručio je beogradski književnik, novinar i kolumnista Tomislav Marković komentarišući ofanzivu koju u Crnoj Gori predvodi Crkva Srbije s ciljem da sluge okupatora u Drugom svjetskom ratu i ratne zločince rehabilituje i proglasi za antifašiste i mučenike.
Marković je, gostujući u Drugačijoj radio vezi Antene M, rekao &nbsp;da je to potpuno katastrofalno, ali istovremeno i logičan nastavak onoga što oni zagovaraju sve vrijeme - tu, kako je rekao, četničku priču u crkvi.
- I devedesetih su blagosiljali zločince, Škorpione i sve redom, Kačavenda je dočekivao Ratka Mladića kao oslobodioca Srebrenice... Tako da je meni ovo logičan slijed - istakao je Marković.
Jasno mu je, kaže, da se oni Boga ne boje.
- I da tu u Boga niko ne vjeruje. To je jasno kao dan. Ali mi je nevjerovatno da se ne pojavi neka grupa teologa i pruži neki otpor crkvenim vlastima. Čudo da nije rečeno svi smo mi Adolf &nbsp;Hitler ili Rudolf Hes ili nešto slično - ocijenio je on.
<h2>Svi su tamo gdje treba: Vučić u Moskvi, studenti u Briselu</h2>
Na pitanje da li je odlazak Aleksandra Vučića na Putinovu paradu u Moskvi, i pored jasnih upozorenja Brisela, jasna poruka Evropskoj uniji kojem je carstvu odlučio da se privoli predsjednik Srbije, Marković odgovara da on tu poruku šalje dugo.
- On tu poruku šalje već dugo, a oni nikako da ga shvate ozbiljno. Nego stalno pokušavaju da od njega naprave nekog saradljivog čovjeka koji bi da unapređuje demokratiju, da se bori protiv korupcije, da širi slobodu medija i sve ostale slobode... Što je besmisleno jer čovjek radi na zatiranju svega pomenutog od početka svoje vladavine, a i ranije, kroz cijelu svoju karijeru - rekao je Marković.
Misli, ipak, da je ovo crvena linija koju će u Briselu teško moći da ignorišu, pogotovo stoga što je sve sada jasno podijeljeno.
- Danas i sjutra svi su tamo gdje treba da budu: Vučić je u Moskvi sa ostalim agresorima i diktatorima, a studenti, koji su sada glavni motor promjena i njegov glavni protivnik, su u Briselu i u EU - kazao je Marković.
Stvari se kristališu i sve je, cijeni on, onako kako bi trebalo da bude. Nije siguran da će odmah biti radikalnih rezova, ali vjeruje da je Briselu već teško da ignoriše masovne studentske proteste u Srbiji, pogotovo što su evropski izaslanici konstatovali da nema suštinskih razlika između zahtjeva studenata i EU.
- S druge strane, stvari su iskristalisane jer Evropa mora da se brani od Rusije i svako ko bude otvoreno na ruskoj strani bojim se da neće imati šta dobro da očekuje u budućnosti, dodao je.
<h2>Neće samo EU dići ruke od Vučića</h2>
Gost Drugačije radio veze ističe da je dobro što je Tonino Picula izvjestilac, jer se ne libi da Evropskom parlamentu predoči istinitu sliku o stanju u Srbiji. Vučić nije legitiman predsjednik jer pobjeđuje na neregularnim izborima i krši Ustav, kaže Marković i još jednom naglašava da EU više "ne može da trpi ruske ljude".&nbsp;
Kaže da promjena odnosa prema predsjedniku Srbije možda ne ide željenom brzinom, ali da je konačno počela da se jasno pokazuje.
- U tom smislu ja nijesam nezadovoljan. Mislim da ovo ide u dobrom smjeru. I da, htjeli ne htjeli, na kraju će morati da dignu ruke od Vučića. I neće samo EU morati da digne ruke od Vučića, jer u ovakvoj situaciji, kada je po svim istraživanjima najmanje 60 odsto ljudi potiv njega a podržavaju studente, on više nije u stanju da bilo šta od onoga što je obećao isporuči svojim partnerima - istakao je Marković.
Na pitanje da li će Vučić prihvatiti zahtjev studenata za raspisivanje vanrednih izbora, Marković najprije ukazuje da i dalje nema uslova za njihovo regularno održavanje jer režim ima ogromnu prednost: medijsku, organizacionu, uvozi birače, spiskovi nijesu sređeni...
- Čak i po tim uslovima narodnjaci su u panici i kukaju: ne, ne, nipošto izbori! Miloš Vučević, bivši premijer - fikus poručuje: ne, ne propala bi država. Kod njih je velika panika tako da ja nijesam siguran da će Vučić popustiti mirno. Vjerovatno ima neku svoju računicu ali meni se čini da on više ne može da dobije izbore ni pod kojim uslovima. Prosto se promijenila atmosfera u društvu. Ljudi su se oslobodili tog straha... Mada ne znam čega su imali da se plaše, ali hajde sad - kazao je on.
Tomislav Marković ističe da bi Vučić, ukoliko odmah ne ispuni zahtjev studenata za raspisivanje vanrednih izbora, mogao da bude suočen sa masovnim demonstracijama i da će, na kraju, ipak morati to da uradi. Zahtjev studenata vidi kao izraz njihovog velikog samopouzdanja da mogu srušiti režim na izborima, uprkos svim prednostima koje neće moći da budu otklonjene kad god se izbori desili. Konačno, primjećuje da je tako bilo i sa padom Miloševića, kojega su u Srbiji mase iskreno voljele, za razliku od Vučića koji vlada dominantno ucjenama i strahom.
Problemi sa kojima se suočava u Srbiji neminovno se reflektuju na Vučićevu spoljnopolitičku poziciju. Marković smatra da je, možda, preuranjeno reći da je predsjednik Srbije izgubio sve četiri stolice na kojima je do skoro sjedio, ali da su i one na koje još računa "klimave", u to nema sumnje.
Ako mu je Putin jedini adut, pravoslavlje je osuđeno na propast
Ocijenio je i da je posjeta patrijarha Porfirija Perića Moskvi bila neka vrsta pripreme za Vučićev dolazak. Kaže da je prvi čovjek srpske crkve tamo bio u ulozi "kurira".
- Ono je bilo sramotno. Ajde na stranu sve, ali meni je bilo najstrašnije ono što je pričao iz razgovora sa jerusalimskim patrijarhom. Kao, pravoslavlje ima jedan jedini adut, a to je Putin! Sad razmišljam - pa, ako je tako, onda je pravoslavlje osuđeno na propast! Zar je toliko loša situacija? Znam da jeste loša, ali da je stanje baš toliko katastrofalno, nijesam znao! Putin je smrtan čovjek, umrijeće, što će poslije? Što je tu problem? Ajde, na stranu Porfirije, katoličanstvo i potestantizam već dugo rade nešto da se prilagode savremenom svijetu i da nađu neke odgovore na nova pitanja i izazove. Pravoslavlje, bogami, slabo. Kad smo već kod Rusije, ona ima veliku filozofsku i religijsku misao koja počinje Solovjevim, pa je nastavljaju Berđajev, Šestov, Fjodorov... Oni su sve to, praktično, odbacili a te ljude proglasili jereticima - kazao je Marković.
Ako se tako radi, kaže on, onda se na kraju stigne do Putina.
- Danas je najteže pravim vjernicima u Rusiji i Srbiji koji bi željeli da imaju svoju crkvu, a nemaju je - zaključio je Marković.

Marković: Jezivo je da postoji tolika količina bezbožništva u crkvi, čudo da nije rečeno „svi smo mi Adolf Hitler“

Srpska pravoslavna crkva i njen šef, po milosti Vučićevoj patrijarh srpski gospodin Porfirije, pokušali su da sakriju o čemu je bilo reči na sastanku sa masovnim ubicom Vladimirom Putinom i njegovim duhovnim stubom odbrane satanskog zla, patrijarhom Ruske pravoslavne crkve gospodinom Kirilom. Na zvaničnom sajtu SPC pojavilo se par šturih, regularnih saopštenja o putešestviju patrijarha Porfirija i episkopa bačkog Irineja u daleku, ali srpskom srcu blisku Moskvu, na pokolonjenje ruskom diktatoru.
Na osnovu tih birokratskih vesti nije se moglo mnogo saznati šta se zbivalo u Kremlju. Međutim, Kremlj je smatrao da treba obznaniti javno proklamovanu pokornost srpske crkve ruskoj, te jasno izraženu ropsku podložnost srpskog naroda starijem i znatno krupnijem ruskom bratu, pa su objavili transkript razgovora srpske i ruske strane na sajtu Ruske pravoslavne crkve. Ponešto se tu izgubilo u prevodu, a i kremaljski špijuni su skloni šminkanju realnosti, tako da donosimo pravi transkript dijaloga u paklu koji smo dobili posredstvom šestog čula trećeg oka u petoj dimenziji.
Vladimir Putin: Vaša Svetosti! Dozvolite mi da vas srdačno pozdravim u Moskvi, kao i ovde u ovim odajama – ovde vlada posebna atmosfera. Vazduh je ispunjen nevidljivim prisustvom duhovima desetina miliona mrtvih koje su moji prethodnici pobili, ni krive ni dužne. Osećate li kako u vas gledaju milioni uplašenih očiju? Osećate li kako vam mrtvi dahću za vrat? Te odvratne lešine je nemoguće ubiti jednom zauvek, džaba smo se onoliko naradili po gulazima, oni se uvek vraćaju. Ne obraćajte pažnju na njih, navikne se čovek posle nekog vremena.
Veoma nam je drago što vas vidimo. Znam da Srpska pravoslavna crkva daje značajan doprinos jačanju odnosa između naših naroda, koji tradicionalno održavaju najtoplije, najbliže i najpoverljivije savezničke odnose. Dobro vam je poznata priroda tog savezništva: mi naređujemo, vi izvršavate; mi smo gazde, vi ste sluge. I to dobrovoljne. I još ste ponosni na svoje lance.
Već sam rekao da rusko-srpski odnosi uvek imaju poseban karakter, pa tako i danas. To je, između ostalog, zato što nas povezuju snažni, duboki, duhovni zajednički koreni. Ta povezanost zasnovana je na našem zajedničkom služenju duhu pogibli, zloduhu razaranja, anđelu uništenja, Abadonu. I vi i mi dobro znamo kome služimo i kome se molimo, Princu tame, Knezu ovog sveta, simpatičnom đavolku kog oni odvratni zapdnjaci, ogrezli u materijalizam i obezduhovljenost, predstavljaju naivno, kao nekakvo rogato i repato čudovište.
Uvek nam je drago da vas vidimo. Za 9. maj očekujemo predsednika Srbije u Moskvi na svečanostima povodom Pobede u Velikom otadžbinskom ratu. Nipošto u Drugom svetskom ratu. Kao što vam je poznato, za nas postoji samo otadžbinski rat koji je počeo 1941, kad je Hitler prekršio obećanje dato svetom Staljinu i napao SSSR. Ne znam šta mu je to trebalo, mogli su lepo da podele svet na dve sfere, nacističku i staljinističku, na dva konc-logora u kojem bi milijarde bednih ljudskih stvorenja skapavale. Ono što naši vrli predšasnici nisu uspeli da ostvare, nadam se da ćemo ispraviti mi, njihovi naslednici, Donald Tramp i moja malenkost.
Znamo da situacija na Balkanu nije jednostavna, i poznata su nam vaša nastojanja da ojačate poziciju Srbije, uključujući i značaj Sabora Srpske crkve koji ste održali. Kad već niste uspeli da proširite uticaj đ i stvorite Veliku Srbiju topovima i tenkovima, ubicama i haubicama, snajperima i gelerima, treba probati i saborovanjima i duhovnim sredstvima prinude, pomoću takozvane meke moći koja ume i da se stvrdne, po potrebi.
Uvek nam je drago da vas vidimo. Dobrodošli!
Patrijarh Porfirije: Gospodine predsedniče, izvinite, reći ću nekoliko reči – ne govorim tako dobro ruski, ali sve razumem. Vladika Irinej je takođe sa mnom, on govori veoma dobro ruski jezik.
Hvala vam što ste nas primili i čestitam vam Pashu, kad se već mora. Hristos vaskrse! Navodno. Mada ja u to, pravo da vam kažem, ič ne verujem, ali moram da zborim zvaničnu verziju priče, jer me na to obavezuje funkcija koju obavljam. Šta ćete, svi smo mi glumci u velikom svetskom teatru.
Želeo bih da vam se zahvalim za sve što činite na nivou vrednosti. Jer vrednosni temelj – bez vrednosti, bez ideologije – ne ideologije, kao što bi rekli, psihološki, već u suštini – nemoguće je živeti. A vaše vrednosti su naše vrednosti, vaša ideologija je naša ideologija. Učinke tih vrednosti i ideologije možemo videti svakog dana diljem odmetnute Ukrajine koja je odbila da vam se pokori i zato doživljava sudbinu kakvu zaslužuje. Te vrednosti su spaljeni i porušeni gradovi, mrtva deca, pobijeni starci, civili zatrpani u ruševinama zgrada, škola, biblioteka, domova kulture. Te vrednosti su razrušene crkve i druge bogomolje. Zaista ste učinili velika dela u služenju ocu našem, Satani.
Od vere sve zavisi: kako verujemo – takav je naš život, naše reči i tako dalje. A mi verujemo u silu, moć, snagu, razaranje, u atomsku bombu i osveštanog “satanu”.
Vi znate i sami ste rekli da su u prošlosti odnosi naših crkava uvek bili odnosi ljubavi i saradnje između Ruske i Srpske crkve. Mislim da je i danas tako… Da li se tako kaže?
Patrijarh Kiril: Tako je!
Patrijarh Porfirije: Moji prethodnici – patrijarsi Srpske Crkve – u prošlosti su uvek bili povezani sa patrijarsima Ruske crkve. I moj prethodnik, Njegova Svetost patrijarh Irinej, govorio je: nama Srbima treba… Kako je govorio?
Mitropolit Irinej: Samo trenutak, da premotam traku na prislušnom uređaju koji mi je Udba ugradila u mali mozak pre pola stoleća. Rewind, rewind, aha, evo ga: Govorio je da naša mala lađa, ploveći po uzburkanom moru, uvek mora biti vezana za veliki ruski brod.
Patrijarh Porfirije: Želeo sam da kažem da mi osećamo i verujemo da je to istina. Moram da kažem, da biste znali, a vi već znate, ali treba ponovo reći, da srpski narod gleda na ruski narod kao na jedan. Jasno je koji je to narod, onaj veći, silniji, moćniji, brojniji – ruski. Srbi su, dakle, Rusi, samo smo imali nesreću da nas onaj ćopavi Vuk svojom reformom odvoji od matuške Rusije, da prostonarodni jezik uzme kao osnovu za jezički standard, umesto da smo lepo zborili ruskoslovenski, kako kremaljski bog zapoveda. Tu grešku ćemo ispraviti u ovom veku i stopiti se sa velikim ruskim narodom, baš kao što su to učinili i silni emigranti koji su se preselili u Rusiju pre nekoliko vekova i uspešno asimilovali, za razliku od nas nesrećnika u Austro-Ugarskoj koji ostadosmo Srbi pukom greškom.
Ponekad može biti da je nada Srba velika, nada koja više zavisi od Rusije, ruske politike, nego od srpske. Možda je to paradoks, ali to tako izgleda samo onom ko drži do nekakve slobode, a za nas koji vrhunac života vidimo u robovanju Rusiji sasvim je normalno da imamo više poverenja u vas nego u sebe.
Pre dve nedelje bio sam u Jerusalimu i razgovarao sa patrijarhom jerusalimskim, mnogo smo razgovarali. Nije znao da ću biti u Moskvi. I kada smo govorili o pravoslavlju globalno, rekao mi je: Mi pravoslavni imamo jedan adut. Pitao sam: Koji? Vladimir Putin, rekao mi je. Te reči govore sve. Pošto ionako ne verujemo u Hrista, Oca, Svetog duha i ostale trice i kučine, ostaje nam vera u zemaljsko božanstvo, u vas, zato vam se ovom prilikom klanjam do zemlje i ljubim vam svetu desnicu nogu. Jedino ne znam šta ćemo mi mali pravoslavni raditi ako vi, ne daj bože, daleko bilo, pu pu, da ne čuje zlo – jednog dana umrete. Znam, znam, i meni to deluje nemoguće, kako jedini adut pravoslavlja da premine, to ne biva, ali ipak se pronose glasine da ste i vi samo čovek, ma koliko to izgledalo glupo, naivno i nerealno. Oprostite mi za ovaj trenutak slabosti i maloverja, lako je vama kad ste bog, pa ne padate u iskušenja i uninije, ali ja sam ipak samo smrtni čovek, iako sam patrijarh. Jasno je da ćete vi živeti večno. U suprotnom, da ste vi samo čovek, pravoslavlje bi ostalo bez jedinog aduta i bilo osuđeno na propast. Zaista je prava sreća da ste vi bog.
Treba naglasiti da smo vam zahvalni za sve što se tiče vaše podrške i stava vezanog za Kosovo i Republiku Srpsku, i naravno, Crnu Goru – tamo je naš narod, naša crkva. Pomagajte, ako boga znate, nismo mi krivi što nam je propao projekat teritorijalnog proširenja, to je sve plod međunarodne zavere belosvetskih sila sa zlog zapada. Dajte da spasimo što se spasiti da.
Vi veoma dobro znate da bez vaše podrške i podrške Kine ne znam šta bi bilo sa Kosovom. Bio sam tamo za Vaskrs, to je sedište srpskog patrijarha. Molimo vas da ostanete na tom stavu i učinite sve što je moguće. Jer – nezavisno od politike, nezavisno od ljudi, od vesti koje imamo – bez Kosova, mogu reći, i bez Republike Srpske, srpski narod je bez perspektive. Jer mi jedini smisao života vidimo u proširenim teritorijama, u golemoj državi, ne znamo baš šta bismo sa sobom činili na ovom svetu da nije tih težnji za osvajanjem i otimanjem. Ako ostanemo bez tih zemalja, možemo samo kolektivno da se samoubijemo, stvarni ne vidim drugo rešenje.
Naravno, imamo veoma dobre odnose sa predsednikom, i on vam je poslao pozdrav i rekao mi je da će 9. maja biti ovde nezavisno od okolnosti u Evropi i tako dalje. Kao što vam je poznato, ja sam samo formalno vođa crkve, a suštinski sam kurir predsednika Vučića i jedan od viđenijih članova posluge, nešto kao majordom.
Naš stav, što se tiče Kosova, Republike Srpske i Crne Gore, mislim i osećam da zavisi i od stava Ruske Federacije na globalnom nivou. Moja želja i želja većine u našoj crkvi je da u perspektivi, ako bude novog geopolitičkog razgraničenja, budemo blizu u tom ruskom okruženju.
Mitropolit Irinej: U ruskom svetu.
Patrijarh Porfirije: Da, u ruskom svetu, u pravoslavnom svetu. Iza gvozdene zavese, u brlogu gde ćemo moći da ovim nesrećnim vernicima radimo šta nam se prohte, da ih šišamo kao ovce i cedimo kao suvu drenovinu, kao što smo i do sada činili. O pravoslavlju smo razgovarali sa Njegovom Svetosti patrijarhom, to je onako, pojednostavljeno. I kod nas ovih dana imamo revoluciju. Kako se zove?
Mitropolit Irinej: Obojena.
Patrijarh Porfirije: Jeste, obojena revolucija, cvetnaja, Vi to znate. Pobunili se neki studenti i par miliona takozvanih građana zbog nekog tričavog ubistva 16 ljudi i sakaćenja još dvoje, usled korupcije, javašluka, nebrige i nestručnosti naprednjačke vlasti, čiji sam verni sluga. Ne znam zašto bi nekome smetalo neko sitno masovno ubistvo? Nisu im smetali onoliki pokolji, hladnjače, progoni, etnička čišćenja, masovne grobnice i genocid, nije im smetalo više od sto hiljada pobijenih, ko zna koliko ranjenih i milioni raseljenih, a sad se kurobecaju zbog nekog zanemarljivog broja mrtvih i osakaćenih. Odmah se vidi da tu nisu čista posla, sve je to plod tuđinskog uticaja.
Nadam se da ćemo to iskušenje pobediti, kao što bi rekli. Jer znamo i osećamo da centri moći sa Zapada žele da ponište identitet srpskog naroda i kulturu. Naravno, reč je o vrlo usko shvaćenom identitetu i kulturi, to je identitet koji nam je darovao Ratko Mladić, to je kultura smrti, ništa drugo &nbsp;iz srpske tradicije ne priznajemo, pogotovo ne neke prosvetiteljske i emancipatorske, oslobodilačke, antifašističke sadržaje.
Hvala vam, što bi rekli, i neka vam Bog da snage, mudrosti. Naše molitve su uvek sa vama, i nadam se da Gospod pomaže. Pardon, Satana.
Vladimir Putin: Vaša Svetosti, govorili ste o identitetu. Tim se bavi crkva uopšte, a Ruska pravoslavna crkva pod vođstvom Njegove Svetosti patrijarha moskovskog i cele Rusije. Njegova Svetost patrijarh ulaže mnogo napora da bi ojačao naše tradicionalne vrednosti, naša duhovna načela sažeta u kratkim izrekama: Udri i ubij, zgromi i polomi! Ubij, zakolji da ništa ne postoji!
I uvek, kada se sastajemo, pominjemo i govorimo o našoj braći po pravoslavlju, i to je stav Njegove Svetosti. Uvereni smo da i u razgovorima sa vama o tome stalno govori.
Vaša Svetosti!
Patrijarh Kiril: Dubokouvaženi Vladimire Vladimiroviču, oče i bože naš!
Veoma sam radostan što je ovaj sastanak održan. Od svih pomesnih pravoslavnih crkava, Srpska je najbliža Ruskoj crkvi – po kulturi, po jeziku. Pa i ako govorimo o istoriji: naše zemlje nikada nisu ratovale, a ako su ratovale, onda samo rame uz rame protiv nekog drugog. Dobro, par puta smo žestoko zeznuli Srbe, dali smo njihove zemlje Bugarima, ali znate kakvi su Srbi – vazda ropski nastrojeni prema Rusima, oprostili bi nam i kad bismo ih sve pobili, a kamoli ovakve sitnice.
Dobro, hteli smo i da ih porobimo 1948, nismo uspeli, pobuniše se zlikovci, jer ih je predvodio onaj Hrvat Tito, ali zato danas ispravljamo tu grešku. Danas bi patrijarh Porfirije i njegov šef Aleksandar Vučić potpisali Rezoluciju Informbiroa. Ma šta potpisali, sami bi napisali tekst Rezolucije, dobrovoljno se samokritikovali i izvršili sepuku, jer nisu bili dovoljno pokorni velikom ruskom bratu.
I ta ljubav prema Rusima, prema ruskom narodu, prema Ruskoj crkvi, ona je organski ugrađena u kulturu Srbije, srpskog naroda. Zato su za nas to najbliži prijatelji, naša braća – i po duhu, i po životnoj filosofiji. Jer i mi i oni nemamo pojma šta bismo sa sobom, ni u šta ne verujemo osim u silu i moć, jedini smisao života vidimo u otimanju, samo da se ne bismo suočili sa sobom. Resantiman, osvetoljubivost, ogorčenost – to su osnovni sastojci i naše i njihove duše koja je zato u stalnom ratnom stanju.
A ako uzmemo istoriju, srpski narod i Srpska crkva nikada nisu izdali Rusiju, mada je bilo nekih primera koji su se nešto kurobecali, ali to ćemo sad zanemariti. Neke slovenske zemlje, nećemo ih pominjati, pod uticajem moćnih militarističkih zapadnih snaga menjale su svoju orijentaciju na neko vreme, potom su se kajale, ali su je menjale. Ima tih nekih slovenskih narodića koji odbijaju da priznaju kako je Rusija gospodar celog slovenskog sveta, a da je uloga sitnih naroda svedena na služenje Rusiji. Hoće gospoda da budu slobodna, budale. Srbi to nikada nisu činili. Ta ljubav prema Rusiji, ona je, možda, čak ugrađena u gene srpskog naroda, jer ima taj neki deo DNK zadužen za ljubavna osećanja prema drugim narodima, i to celim, prema svakom pripadniku ruske nacije, to mi moj unutrašnji biolog i genetičar govori iz malog mozga.
Sve to se veoma odražava i na međucrkvene odnose. Mi smo uvek u jednomisliju. Mislimo kao jedan, a on zebe od mnogo mišljenja. Jasno je, mnogouvaženi, uzvišeni Vladimire Vladimiroviču, da ste vi taj jedan koji je zadužen za mišljenje, a da smo svi mi ostali papagaji koji ponavljaju vaše reči. I kada na međupravoslavnim platformama dođe do nekih diskusija, uvek osećamo podršku Srpske crkve.
I onda, naravno, želeo bih da kažem da su Srbi, naravno, zapadnije od nas, tako je Gospod odredio. To je crkva koja se licem u lice susreće sa zapadnim svetom, od koga je, verovatno, dobila i dobijala mnogo korisnog u naučnoj i kulturnoj oblasti. Ali ono što se danas dešava sa ljudskim moralom, sa moralnošću na Zapadu – reći ću glasno, nema šta da se stidim – to je sve demonsko. Čist demonizam, što se vidi po tome da oni uopšte ne žele da budu deo Ruskog sveta koji bi se protezao od Lisabona do Vladivostoka. Mi malo ubijamo neke civile, silujemo, pljačkamo, osvajamo susedne zemlje, ubijamo novinare, intelektualce, aktiviste, opozicionare – a oni odmah skoče i ogovaraju nas. Odmah se vidi da su to nemoralni demoni.
Patrijarh Porfirije: Da, da, evo klimam glavom da potvrdim, baš sam uvežbao klimoglav, imam mnogo iskustva sa Vučićem.
Patrijarh Kiril: Zašto demonsko? Zato što je zadatak demona da čovek izgubi razliku između dobra i zla. Nema je. Postoji alternativa ponašanja. Crkva kaže: ovako se ne sme postupati. I reč Božja kaže: ovako se ne sme postupati. Na prime, Bog kaže: Ne ubij! Mi, doduše, ubijamo, ali u skladu sa Božjom zapovešću: Ne ubij, ako ti savest nije mirna pred tvojom nacijom. To je, doduše, smislio onaj fašista Hajnc, ali je očigledno da je bio bogonadahnut. A savremena sekularna kultura kaže: zašto ne, čovek je slobodan da postupa onako kako želi, to je jednostavno sloboda izbora. Kod nas toga nema, svi ima da postupaju onako kako kaže bog Putin. On određuje šta je dobro, a šta zlo. A na zapadu toga nema, nego svako radi šta hoće. Čista anarhija demonskog karaktera. Ovaj pristup uništava moralne osnove ljudskog postojanja, a za tim mogu uslediti strašne civilizacijske katastrofe. Jer ako čovek shvati da je slobodan, da nije rob, onda smo mi, kasta gospodara, direktno ugroženi. Šta će mi život ako ne mogu da gospodarim nad stotinama miliona robova? To nije život, to je besmislica.
Ljudi koji su danas ovde, za ovim stolom, i Njegova Svetost i vladika Irinej, oni su zaista duhovni vođe svog naroda koji se nije ni za šta pitao, njih dvojicu nije birao verni narod za lidere, već mala grupa povlašćenih episkopa o svemu odlučuje, jer je to u skaldu sa tardicionalnim vrednostima koje čiuvamo. Ta narodna stoka ne sme ni o čemu da odlučuje, kakva crna demokratija, gde bi nas to odvelo, to je čist satanizam. I znam kakvi su dobri odnosi u njihovim srcima prema Rusiji i lično prema vama. Njih dvojica prosto gore od ljubavi prema vama, dobro je što se sastajemo na javnom mestu, pred kamerama, da ste vas trojica sami u sobi, u intimnoj atmosferi, ko zna kako bi se to završilo, možda i nekim orgijama.
Zato je za mene danas emotivno veoma uzbudljiv događaj, zaista nadahnjujući – to što smo se svi sreli. Ali nadam se da će za tim uslediti neke dobre posledice u razvoju odnosa Ruske crkve sa Srpskom i Srbije sa Rusijom. Odnosno, nadam se da će nam Srbija i Srpska crkva biti još pokornije nego do sada, jer mi boljih i poslušnijih robova nemamo.

1250x600

1084x550

Dijalog u kremaljskom paklu

Otkad znam za sebe, Sjedinjene Američke Države bile su ozloglašene kao prirodni neprijatelj Srbije, izvor svekolikog zla u svijetu i okolini, a takvi stavovi su mainstream već skoro 40 godina. Nije to neki subjektivan utisak, postoje i realni pokazatelji da nije riječ o privatnoj himeri. Istraživanje Instituta za evropske poslove iz maja 2023. godine pokazalo je da gotovo 40 odsto građana Srbije Sjedinjene Američke Države vidi kao neprijatelja. Jedna ranija anketa, koju je Gallup proveo 2009. godine, pokazala je da je tada 61 odsto građana Srbije imalo negativan stav prema SAD-u.
U medijima već predugo dominira mržnja prema svemu što dolazi sa dekadentnog Zapada, a SAD je simbol i najjači predstavnik svih pošasti koje nam prijete u namjeri da nas rasrbe, liberalizuju, demokratizuju i satru vjekovni nacionalni identitet Srba. Teško bi bilo utvrditi broj antizapadnih tekstova objavljenih po domaćim tabloidima i srodnim trovačnicama duha, ali nema sumnje da ih je bilo na desetine hiljada.
Čežnja žitelja socijalističke epohe za zapadnim načinom života, za američkom kulturom – prije svega popularnom, ali i visokom – odavno je zaboravljena. Davno su prošli dani kad je pjesnik i prevodilac Vojislav Despotov izdavao časopis za američku književnost 'Hey, Joe'. Posljednji broj objavljen je, ako se ne varam, daleke 1991. godine. Takvi projekti su slavno propali, jer smo ulazili u doba radikalnog antiamerikanizma i antizapadnjaštva u kojem smo se posvetili razaranju najbolje države koju smo imali, nacionalističkom zatvaranju u sopstvenu pećinu i pratećim ratnim igrama, pokoljima i jezivim zlodjelima.
Tabloidni hvalospjevi Trampu
Međutim, otkad je Donald Tramp po drugi put zasio u Bijelu kuću, došlo je do radikalne promjene u javnom mnjenju, tačnije u dominantnom javnom diskursu koji oblikuju nebrojeni režimski mediji. Odjednom je Sjedinjenim Američkim Državama skočila cijena, a predsjednik Tramp je postao omiljeni srpski političar – poslije Vladimira Putina, naravno. Preko noći se promijenila priča koju nam serviraju decenijama, kao da ništa nije bilo.
U medijima pod kontrolom Aleksandra Vučića već nedjeljama vlada prava slavljenička atmosfera, konačno se ostvaruju njihovi snovi, jer djeluje da se slama međunarodni poredak. Informer, Kurir, Srpski telegraf i ostali tabloidi slave SAD i Trampa, televizije s nacionalnom frekvencijom su u zanosu, a pridružuju im se i lokalne filijale Putinovih medija, Sputnjik i RT – Balkan. Takav medijski zaokret dobio je ubrzanje otkad je Tramp radikalno promijenio politiku SAD-a prema Ukrajini.
Tabloidi slavodobitno objavljuju kako je Tramp ponizio Volodimira Zelenskog kao nikad u životu, poručivši mu da njegovo prisustvo na mirovnim pregovorima nije bitno; kako je Tramp dao Evropskoj uniji rok od tri nedjelje da pripremi kapitulaciju Ukrajine; kako se Tramp obrušio na Zelenskog i otkrio “nešto što je šokiralo čitav svijet” – da je Ukrajina izgubila 700.000 ljudi u ratu. Posljednji “podatak” su tabloidni novinari rešili da provjjjjjere, pa su se pozvali na generala iz Generalštaba oružanih snaga Rusije. Očekivano. Šteta što urednici tabloida ne slušaju pažljivije Trampa, pa im je promaklo da je američki predsjednik više puta govorio o milionima žrtava u Ukrajini – takvo otkriće bi šokiralo ne samo cijeli svijet, već i najudaljenije galaksije u svemiru.
Kremaljska propaganda iz Bijele kuće
Vučićevi mediji sa perverznim uživanjem objavljuju kako Ujedinjene nacije drhte, kako je SAD slomio Zelenskog, kako su Putin i Tramp skovali genijalni plan po kojem neće dati ni cent (a ni kopejku) za obnovu Ukrajine, kako u jadnoj Evropi vlada muk nakon što su stigle katastrofalne vijesti i sve u tom stilu. A zašto se dežurni trovači sopstvene nacije ne bi radovali? Imaju sve razloge za slavlje. Do juče je iskaz “Ukrajina napala Rusiju” bio tek bizarni ruskokolonaški naslov sa naslovne strane Informera, proizvod uma Dragana J. Vučićevića, a danas je to maltene zvanični stav Bijjjele kuće, otkad je Tramp optužio Zelenskog da je kriv za početak rata.
Uskraćivanje pomoći Ukrajini, tobožnji mirovni pregovori na kojima ne prisustvuje predstavnik Ukrajine, ucjenjivački prijedlog da Ukrajina SAD-u preda polovinu minerala i drugih prirodnih resursa i tako postane kolonija, nazivanje Zelenskog diktatorom, insistiranje da se u Ukrajini održe izbori usred rata, najave da će okupirani djelovi Ukrajine ostati pod kontrolom Moskve, bagatelisanje teritorijalnog integriteta napadnute države – sve je to muzika za uši proputinovskih snaga u Srbiji.
Uostalom, ne slave samo srpska dezinformativna glasila. Euforija je zahvatila i Putinove propagandiste, prosto ne vjeruju šta se dešava, jer predsjednik SAD-a izgovara potpuno iste stvari koji oni ponavljaju već godinama, po zadatku dobijenom iz Kremlja. Donald Tramp se ponaša kao pudlica Vladimira Putina, kojem se i divi, jer ruski diktator ne mora da se bakće sa opozicijom, zakonima, sudovima, institucijama – sve je podređeno njegovoj volji.
Tramp ima iste ambicije, čak ih i ne krije, pa je nedavno objavio kako onaj ko spasava svoju zemlju ne krši nijedan zakon. Što će reći – predsjednik SAD-a je iznad svakog zakona, iznad Ustava, iznad pravosuđa, on ne može da počini krivično djelo ili prekršaj. Drugim riječima, Tramp sebe ne doživljava kao predsjednika demokratske zemlje, već kao firera u totalitarnom sistemu.
Podrška Putinovoj agresiji
Promjjena raspoloženja prema Trampu i SAD-u u srpskoj javnosti nije nikakvo iznenađenje. Od početka ruske agresije na Ukrajinu dominiraju putinovski stavovi, podrška razaranju napadnute zemlje, veličanje zločinačke ruske armade i slavljenje zločina, ubijanja civila, otimanja djece, masovne pljačke, sravnjivanja čitavih gradova sa zemljom i sličnih nepočinstava. Nije tako davno bilo kad su srpske snage činile ista zlodjela po komšiluku, sa sličnim izgovorima koje ruska propaganda danas koristi, a većinska Srbija se od tog nasljeđa nikad nije distancirala.
Sve do novog Trampovog mandata SAD je bio neprijatelj proruske srpske javnosti iz prostog razloga što su podržavale Ukrajinu, slale vojnu i humanitarnu pomoć, i stajale na strani Volodimira Zelenskog. Čim je došlo do kopernikanskog obrta američke politike, kojim je praktično izvršena izdaja svega onoga što je bila suština američke međunarodne politike u posljednjih 80-ak godina, promijenilo se i raspoloženje prema SAD-u.
Mediji pod kontrolom vladajuće partije govore i pišu ono što predsjednik Aleksandar Vučić misli. Svakom razumnom je i ranije bilo jasno da je Vučić, kao autokrata, nacionalista i loše presvučeni radikal – zakleti protivnik Zapada, Evrope, SAD-a i svega što ovi pojmovi predstavljaju. Evropske integracije su puka šarena laža, srpski režim čini sve što je u njegovoj moći da Srbiju odvuče sa evropskog puta i od nje napravi rusku guberniju na Balkanu. Vučić jedine saveznike u svijetu vidi među diktatorima, autokratama, čvrstorukašima koji tlače svoje građane, drže ih u kavezu i sprovode represiju nad njima.
Čim je na čelo SAD-a došao jedan takav diktatorski nastrojen pojedinac, Vučić je u njemu odmah ugledao saveznika i sličnomišljenika, čovjeka s kojim bi mogao da se razumije. Sličan se sličnom raduje, rekla bi stara latinska poslovica, a Tramp pokazuje zapanjujuće nalikovanje našem lokalnom diktatoru. Isti je to prezir prema demokratskim ustanovama, prema slabijima i potrebitima, prema svemu što je čovjek tokom svoje istorije izumio kako bi humanizovao društvo, državu i međuljudske odnose.
Opiri se, ne povinuj se!
Zaokret od 180 stepeni u odnosu srpske javnosti prema SAD-u pokazuje i da ovdašnji antiamerikanizam nema mnogo veze sa samom američkom državom. Zapravo se radi o mržnji prema jednom sistemu vrijednosti, prema demokratiji, liberalizmu, individualizmu, pravnom poretku, vladavini prava, ljudskom dostojanstvu i civilizaciji. Čim je SAD skrenuo sa tog civilizacijskog kursa, odmah je dobio oduševljenu podršku ovdašnjih varvara koji osjećaju iskreno gađenje prema bilo kojoj ljudskoj vrijednosti.
Uostalom, SAD je velika zemlja i za svakog predstavlja nešto drugo. Srpski nacionalisti bi se lako složili sa svojim američkim parnjacima – desničarski evangelisti, zadrti članovi MAGA pokreta, Proud Boys i slični mračnjaci su im vrlo bliski. Za neke ljude malo drugačijih nazora SAD je nešto sasvim drugo, prije svega velika, slobodna, demokratska američka kultura: Ralf Waldo Emerson, Henry David Thoreau, Edgar Allan Poe, Emily Dickinson, Herman Melville, William Faulkner, Henry James, Robert Frost, Walt Whitman…
U njihovim djelima mogao bi se pronaći protivotrov i za ovdašnje mahnite ljubitelje neslobode i tiranije, ali i za probleme SAD-a. Ne bi bilo loše da se svi podsjetimo jedne kratke pesme Walta Whitmana pod naslovom “Državama”. Pjesma glasi:
Državama ili ma kojoj od njih, ili ma kom gradu Država:
‘Opiri se, ne povinuj se!’
Jednom se bespogovorno povinuješ – sasvim si pogrbljen,
jednom sasvim pogrbljen, ni jedan narod, država, grad ove zemlje,
nikad više ne vraća svoju slobodu. 
&nbsp;

Donald Tramp – najomiljeniji srpski političar poslije Putina

Studentski bunt uzdrmao je režim Aleksandra Vučića, tresu se temelji tvrđave koja je do juče delovala stameno, a partijski jurišnici ne nalaze dobar odgovor na rastuću krizu. Nije ni čudo što naprednjaci deluju kao muve bez glave, budući da su skupljeni s koca i konopca, da se radi o grupi koju ujedinjuje isključivo pohlepa, želja da otmu tuđe po svaku cenu, ne bi li prigrabili kakvu korist za sebe.
Autokrata i njegova dvorska svita našli su se u nebranom grožđu, sve što preduzimaju postiže kontraefekat, pa su mobilisali sve snage ne bi li nekako zadržali status quo. Usred sveopšte pobune koju predvode studenti, a slede ih prosvetni radnici, poljoprivrednici, advokati, poštari i mnoge druge društvene grupe – najzad se oglasila i njegova svetost, patrijarh srpski gospodin Porfirije.
Nije ga dugo bilo, osim jadne izjave saučešća nakon masovnog ubistva na Železničkoj stanici u Novom Sadu, prilično nemušte i nevešte, patrijarh nije nalazio za shodno da prozbori koju reč pastvi. Kad je situacija postala kritična po režim, Porfirije je održao prigodnu besedu u nameri da spase što se spasiti može. Patrijarh nije imao ništa drugo da ponudi duboko potresenom društvu, pobunjenom protiv kleptokratskog, nadrealno korumpiranog, razbojničkog režima – osim pukih floskula.
<h2>Patrijarhova odbrana naprednjačkog režima</h2>
Besedio je Porfirije o tome kako cela crkva sa dubokom zabrinutošću prati “rastuću atmosferu konfrontacije i antagonizma uz svakodnevne incidente koji, bojimo se, a ne daj Bože, mogu se toliko proširiti da može da bude zaista i velikog broja žrtava”. Dobro, to zvuči normalno, bar na prvi pogled, idemo dalje.
Patrijarh je taj privid normalnosti pokvario već u sledećoj rečenici: “Rastuće podele objektivno ugrožavaju dostojanstvo i slobodu ljudske ličnosti kao i jedinstvo našeg naroda. To su središnje vrednosti hrišćanskog shvatanja temelja sabornosti”. Potom je rekao da se misija i poslanje crkve otkrivaju “isključivo i samo kao mirotvorstvo”. A onda je dodatno pojasnio svoje reči, govoreći da “crkva uvek pouzdano i neodstupno stoji uz vaskoliki svoj narod, uz ceo narod”.
Nakon logičkog salto mortalea i nekoliko skokova sebi u usta, patrijarh je poentirao: “Crkva je saborna, što znači da vodi brigu o celini naroda, o svima, zato se nikada Crkva ne poistovećuje, ne može se poistovetiti samo sa jednim delom. Ona ne pravi razlike, nema selekcije i ako nije tako, onda to nije Crkva. Crkva je pribežište i utočište za sve – ona nikoga ne isključuje, razume potrebe svih”. Ukratko: “Kao što razume radost i uspeh i bol, Crkva sve teši, sve leči, leči rane duša, za sve je otvorena. Crkva zbližava i premošćuje razlike, otupljuje oštrice, svedoči da smo svi jedni drugima potrebni, da smo pozvani da čuvamo jedni druge, da brinemo jedni o drugima”.
<h2>Đavougodne manipulacije</h2>
Dobro, jasno je da patrijarh pokušava da odbrani Vučićev zlikovački režim, e da bi zadržao privilegovani položaj organizacije na čijem čelu stoji i sve lukrativne veze crkve i države, ali mogao bi to da učini i na neki inteligentniji način. Prošlo je vreme uobičajenog praznoslovlja, ređanja oveštalih frazetina i držanja pseudohrišćanskih beseda koje ChatGPT odavno piše bolje od pripadnika crkvene hijerarhije. Pa da vidimo malo šta to Vučićeva privatna svetost poručuje laosu i vaskolikom narodu serbskom, ne obazirući se mnogo na činjenicu da u Srbiji žive i pripadnici drugih nacija i konfesija.
Patrijarh je prividno zabrinut zbog konfrontacija i antagonizama u srpskom društvu, plaši se da bi to moglo da dovede do velikog broja žrtava. Dobro, ko pravi te konfrontacije? Naprednjački batinaši koji nasrcću na studente i građane, fizički ih napadaju, gaze ih automobilima. A pobunjeni studenti i građani traže pravdu za žrtve, traže da institucije rade svoj posao, traže da krivci za ubistvo budu privedeni pravdi, traže ostavke odgovornih, traže krivičnu odgovornost. Svi ti zahtevi su hrišćanski, a oni koji napadaju demonstrante jer se bune protiv nepravde, protiv zataškavanja zločina, protiv korupcije koja ubija – nalaze se na suprotnoj strani, demonskoj. Dakle, jedino ubice i njihovi jataci mogu da dovedu do novih žrtava, pa bi bio red da se patrijarh obrati njima, da ih urazumi ili da im zapreti božanskom i zemaljskom pravdom.
Patrijarh misli drugačije, pa jednostavnom manipulacijom pokušava da zamagli stvari. Nije problem u nasilnicima, ubicama i lopovima, već u – podelama. Podele su te koje “ugrožavaju dostojanstvo i slobodu ljudske ličnosti kao i jedinstvo našeg naroda”. Polako, Porfirije, ne mogu se takvi mentalni skokovi primati zdravo za gotovo. Podela na dobro i zlo ne ugrožava dostojanstvo i slobodu ljudske ličnosti. Pobunjeni građani se upravo bore za dostojanstvo i slobodu ljudske ličnosti, boreći se protiv onih koji već decenijama gaze i slobodu i dostojanstvo, protiv onih koji preziru ljudsku ličnost, protiv onih koji su devedesetih učestvovali u zločinačkom poduhvatu, dok su iza njih ostajala zgarišta i stratišta, patnja, bol, krv i leševi.
<h2>Slepi za razlike</h2>
Patrijarh ne primećuje da se u Srbiji upravo vodi borba između dobra i zla, već uporno poziva na jedinstvo i sabornost, te neprekidno ponavlja kako crkva uvek stoji “uz vaskoliki svoj narod, uz ceo narod”, kako crkva “vodi brigu o celini naroda, o svima, kako se nikada ne poistovećuje samo sa jednim delom, kako “ne pravi razlike, nema selekcije”. Ako crkva ne pravi razliku između ubica i žrtava, između zločinaca i nevinih, između lopova i opljačkanih, između batinaša i prebijenih – onda ta organizacija ima ozbiljnih problema sa percepcijom realnosti. Trebalo bi Porfirije da ode do oftalmologa da mu to malo pogleda, možda ima leka za dobrovoljno slepilo iz koristi.
Najbolji komentar patrijarhove besede dao je teolog Blagoje Pantelić: “Podele su u društvu danas potpuno afirmativne i neophodne, mi se sada delimo na one koji, s jedne strane traže pravdu, istinu, nenasilje i život u normalnoj državi. S druge strane imamo grupu ljudi koja traži laž, nepravdu, nasilje i nenormalnost jer zahvaljujući tome žive kako žive“.
Pantelićevo tumačenje patrijarhovih providnih reči nije ostalo bez odgovora, okomio se Porfirije na njega prvom prilikom, ne pominjući mu čak ni ime. Ponovo je patrijarh udario u manipulisanje: “Rečeno mi je da je neko komentarisao moju reč ili sliku Svetog Save koji miri braću. Koristeći tu sliku, ja sam se trudio da govorim reč Hristovu, pozivajući sve upravo na smirenje, na, kroz Hrista, spoznaju istine da smo međusobno braća! A taj neko je rekao: Oni nisu naša braća! To onda samo znači da taj ne govori reč Hristovu, reč Jevanđelja. Zapravo, on je izvan Crkve, jer je izvan Hristove reči, a koristi reč Hristovu i koristi Crkvu da bi sprovodio svoju ideju i ideologiju, koja je u krajnjoj liniji individualistička, pojedinačna, sebična. Bog nezavisno od toga kakvi smo mi, ja to zaključujem, ne samo da nije protiv bilo koga, nego je uvek na strani svakog pojedinca. On je na tvojoj strani i onda kada izabereš da si mimo Hrista, izvan Hrista, samo što to ne znaš”. Na teologa se okomio i Porfirijev brat u Vučiću, Dragan J. Vučićević, na TV Informer, samo malo manje biranim rečima.
<h2>Sabornost sa zločincima</h2>
Šta Porfirije zapravo govori? Kakvo je to jedinstvo, kakva je to sabornost na koju poziva? Patrijarh namerno zloupotrebljava teološke pojmove kako bi odbranio neodbranjivo, kako bi stao na stranu autokratskog, nasilničkog, zločinačkog režima čije su ruke krvave do lakata. Patrijarh traži od žrtava da se ne bune protiv dželata, već da budu u jedinstvu s njima. Patrijarh traži od poniženih i uvređenih da ćute i trpe nasilje, da se ne bune protiv siledžija koji ih mlate i ubijaju, da se ne dižu protiv lopova koji ih pljačkaju, već da ih smatraju svojom braćom.
Takvo jedinstvo nema nikakve veze sa hrišćanskim jedinstvom. Teologija govori o jedinstvu u Hristu, a ne o jedinstvu u đavolu. Ogroman deo stanovništva se ujedinio, samo to patrijarh odbija da vidi. Ujedinili smo se u empatiji prema ubijenima, ujedinjeni smo u solidarnosti jednih s drugima, ujedinjeni smo u želji za pravdom, istinom i slobodom. Jedino ko stoji van tog jedinstva su patrijarhovi prijatelji i saradnici, moćnici i obesnici, razbojnici, secikese, narko-dileri, kriminalci i ubice iz naprednjačkog režima. Zašto patrijarh njih ne pozove na jedinstvo s narodom?
Nismo se mi isključili iz ljudske zajednice, već su to učinili zlotvori koji su uzurpirali vlast, oni koji svakog dana najpoštenije i najbolje što ova zemlja ima nazivaju ološem, talogom, plaćenicima, izdajnicima. Oni što bi i rođenu majku prodali kad bi im veliki vođa to zatražio. Oni koji jedino jezik mržnje poznaju, oni koji za Boga ne znaju, a još manje za njegove zapovesti. Zna se kako se takvi vraćaju u ljudsku zajednicu – pokajanjem. Neka se pokaju za zločine koje su počinili, neka odsluže zaslužene robije od po 30-40 godina, neka vrate sve što su opljačkali od ovog naroda, pa možemo da razmislimo o njihovom povratku u zajednicu. Mada ni sve to nije dovoljno da okaju svoje grehe, jer izgubljene živote niko ne može vratiti.
Patrijarh se služi prozirnim trikovima, proglasi jedinstvo za vrednost po sebi, pa prekoreva svakog ko od toga odstupa. Jedinstvo je samo po sebi sumnjivog kvaliteta, ali u Porfirijevom tumačenju je tek izopačeno. Razbojnička banda je jedinstvena u nameri da opljačka i pobije poštene ljude, takvo jedinstvo nije vrlina. A patrijarh od nas upravo traži da budemo u jedinstvu sa takvim nesojima, da budemo pokorni podanici kriminalaca nevešto kamufliranih u političare. I još mrmori o nekakvom mirotvorstvu. Porfirije je čovek sklon poeziji, svako malo citira neki stih, da je kojim slučajem sklon pisanju stihova, ono što nam poručuje moglo bi ovako da se izrazi.
Give peace a chance
Pomirite se gde ste zatečeni
Po foteljama, tusti, zaneseni,
Vi ruke u sefu, vi lica u seni,
Svi pohlepni i svi orobljeni,
Mir vama, kradljivci i pokradeni,
Mračni i svetli, crni i crveni,
Mir vama, siti i pojedeni,
Glavešine i obezglavljeni,
 
Složno zaplovite u mir sneni,
Vi obesnici i vi poniženi,
Batinaši i na smrt prebijeni,
Surovi zlotvori i zlopaćeni,
Sekire i vratovi posečeni,
Mrtvaci u grobu, ubice na sceni,
Dželati i žrtve u krvavoj peni,
Vi ubojice i vi ubijeni...
Srbijo, u mir strmoglavo kreni!

Jedinstvo u đavolu

Odvikli smo se od dekadentnog običaja da sudovi rade svoj posao, pa nam svaka poštena presuda dođe kao melem na ranu, potvrda da ipak ima pravde, te da ne možete baš svakog ubediti da ništa nije tako crno kao bela boja. Ili da su antifašisti i borci za ljudska prava, kritički nastrojene novinarke – ekstremni desničari, a ateistkinje koje kritikuju SPC – verske ekstremistkinje.
Pred Osnovnim sudom u Sarajevu okončan je prvi proces zbog klevetanja i targetiranja crnogorskih novinarki, građanskih aktivista i boraca za demokratiju. BIRN i direktor ove organizacije Denis Džidić proglašeni su krivim za klevetugrađanskog aktiviste Nebojše Mrvaljevića, a vodi se još sedam procesa po istoj pravnoj stvari, koji će se, po svemu sudeći, takođe završiti osuđujućim presudama. Sarajevski sud je počeo da skida ljagu sa časnih Crnogoraca i Crnogorki, potvrđujući da je sve ono što su pisali i govorili kritičari BIRN-ove nazovi mape desnog ekstremizma, uključujući i potpisnika ovih redova, očigledna istina.
<h2>Sudski utvrđena kleveta</h2>
U novembru 2022. na meti svojevrsnog lova na veštice našle su se dve tadašnje novinarke “Pobjede” Kaćuša Krsmanović i Tanja Pavićević, te građanski aktivisti i borci za ljudska prava Aleksandar Saša Zeković, Predrag Peđa Vušurović, Nebojša Mrvaljević, Draško Martinović, Tanja Knežević-Perišić, Maja Miličković i Tijana Lopičić. Oni su u aljkavom, dozlaboga glupom uratku novinarke “Vijesti” Jelene Jovanović označeni kao ekstremni desničari, verski fanatici, nacionalisti.
U presudi Osnovnog suda u Sarajevu od tih optužbi - koje su svakom razumnom od početka izgledale kao čista budalaština, koještarija, besmislica, nebuloza, apsurd, nesuvislost, idiotarija, gluparija, nonsens, bezvezarija, bezumnost, kretenarija, idiotluk, baljezgarija, brbljarija, bedastoća i podla izmišljotina – nije ostao kamen na kamenu.
Sud je utvrdio da tuženi nisu izneli nijedan relevantan dokaz, “što je sasvim i razumljivo, jer dokaza da je tužitelj pripadnik ekstremističke grupe i nema”. Dakle, autori takozvanog istraživanja su bez ikakvih dokaza časnim ljudima prilepili etikete desničarskog ekstremizma. “Navode tuženih da navedene podatke, a vezane za tužitelja nijesu objavili namjerno ili bez krajnje nepažnje, smatra paušalnim i neosnovanim ponovo ističući da ni na te okolnosti tuženi nijesu izveli niti jedan dokaz”, piše u presudi.
U presudi još piše: “Da se očito radilo o podacima koji nijesu tačni i nijesu zasnnovani na bilo kakvom istraživačkom radu i metodologiji vidljivo je iz činjenice da su tuženi nakon reakcije javnosti u korigovanoj objavljenoj mapi brisali i izostavili sve podatke vezano za Crnu Goru, a za BiH prvobitno objavljene podatke korigovali na način da su iste redukovali za oko 75 posto prvobitno objavljenih podataka”.
Pored pomenutih procesa u Sarajevu, sudski sporovi se vode i u Podgorici, porotv Jelene Jovanović i nekadašnje urednice BIRN-ovog sajta Balkaninsight Dušice Tomović, koje su direktno odgovorne za pisanje i objavljivanje pomenutog klevetničkog izveštaja. Sud u Sarajevu jasno je dao smernicu i utvrdio okvir ukojem bi trebalo da se rešavaju i ovi sporovi.
<h2>Sud kao deo zavere</h2>
Čitava stvar je od početka svakom s pola mozga bila toliko besmislena, očigledno apsurdna, jezivo kretenska i uvredljiva za zdrav razum da to prosto boli. Mislim, kad neko optuži ateistkinje za verski ekstremizam, to u društvu koje ima sačuvane dve-tri moždane vijuge može da izazove samo salve smeha, surovo ruganje, te preporuku da nadležni organi provere poslovnu sposobnost autora takvih difamacija. To nigde ne bi trebalo da bude predmet ozbiljnih rasprava, polemike, razmene argumenata i sličnih aktivnosti. Međutim, u našim trulim društvima neophodno je neprestano, iznova i iznova, objašnjavati da je nebo plavo, a trava zelena, prođe nam život u izricanju truizama.
Mene sad zanimaju odgovori na sledeća pitanja. Da li je i presuda deo “napada, brutalne kampanje” protiv BIRN-a? Da li je i Osnovni sud u Sarajevu deo svetske zavere protiv časnih autora i urednika mape desnog ekstremizma? Da li su se možda i pravo, zakoni, pravda i slične zaludice na koje očigledno ne dajemo ni pet para – zaverili protiv ovih stručnjaka za prepoznavanje ekstremnih ideologija tamo gde ih nema? Da li bi i ova presuda mogla da se uvrsti u “huškačke reakcije” na mapu, o kojima su onomad, tobože ozbiljno, govorili predstavnici BIRN-a?
Prema njihovim kriterijumima, presuda svakako ne spada u “konstruktivne kritike”, da se poslužim terminom ondašnje regionalne direktorke BIRN-a Marija Ristić koja je ubrzo nakon objavljivanja sporne mape prešla u Amnesty International. Pretpostavljam da je i izrada dotične mape spadala u reference za dobijanje novog posla, šteta što sud u Sarajevu nije to uzeo kao olakšavajuću okolnost.
Budući da je ista osoba onomad tvrdila kako je ton mnogih protestnih pisama samo potvrdio ono što su oni napisali u mapi, “a to je da je diskurs u kojem mi danas postojimo, radimo kao novinari i generalno kao civilno društvo, vrlo polarizovan i ekstreman”, zanima me da li je i ton presude Osnovnog suda u Sarajevu sporan, ekstreman i polarizujući? Možda nije trebalo da budu tako direktni, ipak nije lepo nekog proglasiti za klevetnika samo zato što kleveće ljude. Moglo je to i mnogo finije, u rukavicama, po bon-tonu, onako komifo, što bi rekla Sterijina Fema. Zaista nije lepo nazivati pojave pravim imenom, to nije deo naše tradicije.
Govoriti o ovom slučaju drvenim, birokratskim, administrativnim jezikom (kojim, usput budi rečeno, ChatGPT već vlada suverenije od većine činovnika iz raznih sektora, pa bi uskoro mogli da postanu nepotrebni) – značilo bi izneveriti realnost. Jer se ne može o nečemu što je potpuno sumanuto govoriti kao da je razumno, to bi bio samo nastavak gaslightinga.
<h2>Da li je dozvoljeno kritikovati SPC?</h2>
Podsećao sam se ovih lepih izjava gledajući ponovo emisiju “Načisto sa Petrom Komnenićem” u kojoj su gostovali Srdan Kosović i Dušica Tomović, uz uključivanje u program Marije Ristić i drugih. Da, to su bili dani. Usput, tek sad sam primetio da je Tomović možda aludirala na mene u jednom delu emisije, rekavši: “Postoje nekakvi obrasci ponašanja, javnih izjava koje nekome liče na Pussy Riot, a nekome liče na targetiranje jedne vjerske zajednice ili druge vjerske zajednice po motivima koji su vrlo u ovim kategorijama ekstremizma”.
Pošto sam onomad pisao tekst pod naslovom “Ako su ‘Bogougodnice’ verski ekstremisti, šta li su tek ‘Pussy Riot’ i ‘Šarli Ebdo’?”, moguće je da sam ja meta ovog neuspelog pokušaja da se izrekne nešto suvislo. Pa da ponovimo, za kartografe sa jeftinijim ulaznicama: “Bogougodnice prosto ukazuju na udaljavanje SPC-a od hrišćanske prakse, na skretanje crkve u ekstremni nacionalizam, desničarenje, šovinizam i slične pojave. Kako bi onda trebalo okarakterisati Mirka Đorđevića koji je napisao čitave tomove kritičkih tekstova i eseja o zastranjenjima SPC-a, a pritom je bio pravoslavni hrišćanin? Da li bi to za istraživače BIRN-a bio verski ekstremizam? Šta li bi tek rekli kad bi pročitali poglavlje pod naslovom ‘Kulturno stanje duhovnih staleža’ iz studije ‘Srpska književnost u XVIII veku’ Jovana Skerlića? Taj Skerlić je bio težak verski ekstremista, samo se izvukao jer je umro na vreme”.
Kritika zastranjivanja crkvenog vrha nije targetiranje, a još manje ekstremizam, to je pravo zagarantovano Ustavom. Proglasiti kritiku crkve koju praktikuju ateistkinje - verskim ekstremizmom, to je glupost natprirodnih razmera, neverovatno je da je takva ludorija nekome uopšte pala na pamet. Po toj logici je i Marksova kritika religije – verski ekstremizam. Ne mogu se stvari isterati na čistac prljavim rukama i nečistom savešću. Načisto i nečisto ne znače isto, jedno slovo se razlikuje, pa samim tim i značenje. Uostalom, biće zanimljivo videti šta će sud imati da kaže na tu temu, bojim se da će i sudije braniti prava građana, a ne nepostojeće pravo crkvene hijerarhije na nedodirljivost i izuzetost od kritike.
<h2>Čekajući rasplet</h2>
Da je čitavo ovo zamešateljstvo objavljeno u “Informeru”, “Kuriru”, “Srpskom telegrafu”, “Večernjim novostima”, na RT – Balkanu, Sputnjiku, ili nekoj sličnoj platformi za trovanje javnosti i satiranje sivih ćelija – sve bi bilo na svom mestu. Međutim, BIRN nije bilo ko, već jedna od najozbiljnijih platformi za istraživačko novinarstvo na kojoj rade vrhunski autori. Teško je čak i pobrojati samo glavne afere vlasti koje su razotkrili novinari BIRN-a, vrednost njihovog poštenog, prilježnog, časnog rada nemoguće je preceniti.
Otuda čitav slučaj ostavlja utisak bizarnosti, pogotovo reakcije koje su usledile nakon što je pukla bruka. Umesto da lepo upute izvinjenje oklevetanim ljudima, da sprovedu istragu i utvrde kako je uopšte došlo do ovako bezumnog skandala, iz BIRN-a su uglavnom stizala prećutkivanja, muljanja, izgovori i ostali oprobani metodi izbegavanja odgovornosti. Sve to ne priliči ovakvoj medijskoj organizaciji i mnogo više liči na ponašanje pomenutih medijskih trovačnica. Na kraju, i sama presuda tako deluje – kao da je izrečena Draganu J. Vučićeviću i “Informeru”, a ne uglednoj kući.
Počelo je rasplitanje čitavog slučaja u sudskim procesima, tu će biti rasvetljen jedan deo afere, onaj površinski, izvođački. Međutim, bilo bi značajno da se stvar ispita do kraja, da se utvrde sve okolnosti i raščivija kako je došlo do ove sramote. Ne znam da li je za to nadležan sud, niti kako bi to išlo u pravnom smislu, ali nema ni potrebe da se oslanjamo na pravosuđe.
Pošto je BIRN ozbiljna kuća u kojoj rade brojni vrhunski istraživački novinari, eto im savršene teme za istraživanje. Neka lepo istraže kako je došlo do toga da na mapu desnog ekstremizma budu ucrtani ljudi koji su sve suprotno od te ideologije, ko stoji iza toga, ima li tu neke korupcije, da li se radi o trgovini uticajem, kako se uopšte takav grandiozni skandal dogodio. Pa neka nakon napornog rada svoju istraživačku priču objave na sajtu Balkaninsight. Publika željno iščekuje.

Skidanje ljage sa oklevetanih

Kako ono reče T.S. Eliot na početku “Četiri kvarteta”? “Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo / Oba su možda prisutna u vremenu budućem, / A vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom”. Možda nam zato kratko podsjećanje na nedavnu prošlost pomogne da se snađemo u vremenu sadašnjem koje je budućnost te prošlosti.
Aleksandar Vučić bio je dio zločinačke mašinerije koja je pobila preko sto hiljada ljudi, raselila milione iz njihovih domova, ranila i osakatila ko zna koliko hiljada, rušila gradove i sela, spaljivala žive ljude, ubijala ljude u konc-logorima, pljačkala sve živo i mrtvo, masovno silovala i počinila zvijerstva koja se teško mogu prebrojati. Taj neljudski oblik postojanja bio je ministar u Vladi, dio sistema koji je ubijao civile po Kosovu, trpao ih u hladnjače, prevozio diljem Srbije i bacao u masovne grobnice u kojima su posle pronađeni klikeri i pismeni zadaci iz osnovne škole.
<h2>Prvo lice množine</h2>
Dotični je preljepljivao Bulevar Zorana Đinđića tablama sa imenom ratnog zločinca, krvoloka Ratka Mladića, proglasio je Narodnu skupštinu sigurnom kućom za ovog masovnog ubicu. Mladića je oduvijek smatrao srpskim herojem, tako ga vidi i dan-danas, vazda mu se divio, i to upravo iz onih razloga zbog kojih je general genocidne vojske osuđen na doživotnu robiju: jer je njegova soldačija opsijedala Sarajevo, jer su njegovi snajperisti pucali djeci u glavu, jer su strijeljali dečake i izvršili genocid, jer su zatirali i ubijali nesrbe.
Sa skupštinske govornice Vučić je 20. jula 1995. godine, neposredno nakon masovnog strijeljanja 8.372 civila u Srebrenici, poručivao: “Pa, vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana, pa da vidimo smije li, međunarodna zajednica ili bilo ko drugi, da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom”.
Da ne bude zabune, koristio je prvo lice množine – “mi ćemo stotinu Muslimana”, dobrovoljno se prijavio kao dio ubilačke mašinerije. Dobro, nije baš mislio da će on svojom rukom nekog ubiti, ali ne mogu ni u udruženom zločinačkom poduhvatu svi da budu dželati, mora neko da obavlja i politički dio posla. On je samo jedan od ko zna koliko hiljada zlotvora koji su se izvukli, prošli nekažnjeno, pa izgradili karijere na ruševinama, smrti i razaranju.
Ideju vodilju te zavjereničke bande precizno je iznijela ratna zločinka Biljana Plavšić: “Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe”. Te ukoljice, koje iz ljudskom razumu nedostupnih razloga utvaraju da su patriote, spremne su da polovinu svog voljenog naroda žrtvuju na oltaru Nacije, za sistem u kojem bi upravo oni doveka vladali, pljačkajući i druge i sopstveni narod.
<h2>Predsjednik stranačkih prostorija</h2>
Nadstrešnica Željezničke stanice u Novom Sadu obrušila se i ubila četrnaestoro ljudi. Troje mladih ljudi je povrijeđeno, osakaćeno, obogaljeno, udovi su im amputirani, nalaze se u teškom stanju, život im je ugrožen. Stanica je dva puta rekonstruisana u prethodnih par godina, dva puta su je otvarali razni naprednjački funkcioneri: predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, predsjednica Pokrajinske Vlade Maja Gojković, premijer Miloš Vučević, ministar građevinarstva Goran Vesić, gradonačelnik Novog Sada Milan Đurić i još kojeko.
Građevinska mafija, nepostojeći tenderi, tajni ugovori sa kineskim firmama, sveopšta korupcija, odsustvo nadzora, nerad nadležnih inspekcija, nemar, neznanje, nestručnost, bahatost, pohlepa, otimačina, krađa i prekrađa para iz budžeta, fušeraj nezamislivih razmjera, šminkanje objekta u svrhu predizborne kampanje – ubili su 14 ljudi. Takav model rada nije incident, to je sistem na čijem čelu stoji autokrata, vođa kriminalne organizacije koja se lažno predstavlja kao politička partija.
Kad uzmemo u obzir nabrojane činjenice iz nedavne prošlosti, sasvim je logično ponašanje naprednjačke vrhuške poslije zločina. Vučić se nije pojavio u Novom Sadu u petak, da saučestvuje u bolu Novosađana i oda poštu poginulima, što je i logično – on nema saosjećanja ni prema kome, a poštu mrtvima ne može da oda onaj ko se do vrha piramide vlasti uspio preko brda od 130 hiljada leševa.
Zato se Vučić obreo u Novom Sadu u utorak uveče, ali ne pred okupljenim građanima koji traže pravdu za ubijene, već u stranačkim prostorijama. Što je takođe logično, on suštinski nije predsjednik Srbije, nego predsjednik stranačkih prostorija, to je jedina teritorija do koje mu je stalo. Došao je predsjednik da zakuka nad polomljenim prozorima na Gradskoj kući i stranačkim kancelarijama, nad crvenom farbom na fasadama, nad skinutom zastavom.
<h2>Kriminalci u civilu</h2>
Gradsku kuću su demolirali upravo naprednjački batinaši, huliganska falanga koju vlast angažuje za specijalne operacije, po oprobanom receptu paljenja Rajhstaga. Dok su huligani lupali prozore, kamere, ubacivali baklje – silni odredi policije stacionirani u Gradskoj kući prstom nisu mrdnuli da ih spriječe. Lomljava je naprasno prestala kad je Vučić prijehao u grad, kao po komandi. Onda su policajci u civilu krenuli da hapse po ulicama, ali ne huligane koji su uništavali imovinu, već mirne demonstrante.
Pitanje je i da li su ti momci u civilu koji liče na kriminalce uopšte policajci. Dvojica takvih dilbera vukli su jednog dečka po ulici, on je reporteru N1 govorio da ne zna da li su to policajci u civilu, da su mu tukli devojku, pa su ga zgrabili jer ju je branio. Goran Ješić, nekadašnji potpredsjednik Pokrajinske Vlade i predsjednik opštine Inđija, uletio je u masu, odgurnuo jednog od navodnih pandura i zaštitio mladića. Kad je jedan od sumnjivaca izvadio značku, Ješić se smirio, potom su ga priveli, optužuju ga za napad na službeno lice.
Koje službeno lice? Otkud znaš ko je sumnjivi tip u jakni, sa kapuljačom natučenom na lice, koji pritom izgleda kao da je krenuo da opljačka neku prodavnicu? Na policajca ne liči, više liči na pripadnika neke mafijaške organizacije. Pritom, taj tip u civilu kog je Ješić odgurnuo nije se ni legitimisao, skrivao je lice pod kapuljačom, samo su mu nos i oči izvirivali. Kad je počelo koškanje, napadno je izbjegavao da se legitimiše, sklanjao se u stranu, bježao, nije mu palo na pamet da izvadi značku. Možda zato što je nema?
Sličan scenario je viđen mnogo puta ranije, recimo u decembru na protestima zbog pokradenih izbora ispred Gradske skupštine u Beogradu. Jedno se mora priznati policiji, maskiranim huliganima, kriminalcima, SA trupama, crnokapuljašima i ostalim pripadnicima reda i zakona: u međuvremenu su se mnogo bolje organizovali. U decembru ni oni nisu raspoznavali jedni druge, pa je žandarm tako žestoko raspalio po tintari kolegu, policajca u civilu, misleći da mlati demonstranta – da je ovaj zadobio je teške povrede glave i jedva ostao živ. Kad ni žandarm ne može da prepozna policajca u civilu, kako bi to mogao običan građanin?
<h2>Politički i medijski lešinari</h2>
Vučić i njegovi medijski lešinari od petka spinuju, prave maglu i pokušavaju da prebace težište na neku drugu stranu, kako bi izbjegli odgovornost za zločin u Novom Sadu i za to što su pretvorili Srbiju u državu bez upotrebne dozvole. Za pad nadstrešnice optuživali su Tita, lagali su da nadstrešnica nije rekonstruisana, napadali Zavod za zaštitu spomenika kulture… Pošto to nije uspelo, sad prebacuju priču na nekoliko polomljenih stakala, ofarbanu fasadu, skinutu zastavu sa prostorija SNS-a (gdje ne bi trebalo ni da bude, tu su je stavili da bi bila skinuta i da bi mogli da spinuju).
Naprednjački nacional-skakavci mirno poručuju da je razlupani prozor važniji od ljudskog života, da je prosuta crvena farba važnija od prolivene krvi. I treba im vjerovati, njima su pobijeni i osakaćeni samo sitna nezgodacija, manja neprijatnost koju nekako treba zabašuriti, važne su samo fotelje, dilovi, pare, vlast, moć, ugradnja, bogaćenje i bahaćenje.
Zbog učešća na protestima uhapšeno je 14 demonstranata. Zbog ubistva 14 ljudi niko nije uhapšen. Da je nadstrešnica pala na neko stranačko obilježje SNS-a, do sad bi neko bio uhapšen. Pošto je pala na građane Srbije, ubila šestoro djece i osmoro odraslih, osakatila troje – naprednjake, njihove kvazi-tužioce i pseudo-policiju to ne zanima.
<h2>Brzi na plen, hitri na grabež</h2>
Koga briga za ljude, mrtve ili žive, svejedno? Aleksandar Vučić, Miloš Vučević, Ivica Dačić, Aleksandar Vulin i ostali mladi jastrebovi iz udruženog zločinačkog poduhvata devedesetih pregazili su preko 130 hiljada leševa, šta im je problem da pregaze preko još 14. Ili 140. Ili 1.400. Bandi ratnih huškača u međuvremenu se pridružila čopor alavih, pohlepnih, brzih na plijen – hitrih na grabež, onih što bi rođenu majku prodali za namješten tender. Onih što su se juče kliberili nad mrtvom djecom iz “Ribnikara” i pobijenom mladošću iz Malog Orašja i Dubone, onih što se danas nisu udostojili ni svijeću da upale kod Željezničke u Novom Sadu.
Za njih su Nemanja, Anđela, Đorđe, Valentina, Sara, Milica, Mileva, Sanja, Stefan, Miloš, Đuro, Vukašin, Goranka i Vasko samo brojevi. Za profesionalne gazitelje leševa svi smo mi samo brojevi. Što reče stari radikal Vučević – “svetina”. Nisu u stanju ni da odglume empatiju, ni da šmiraju da su ljudska bića. Isto je bilo i posle dva masovna ubistva prošle godine, nigdje ni zrno saosjećanja prema ubijenoj djeci i omladini, prema njihovim porodicama, školskim drugovima, prijateljima.
Ta potpuna ravnodušnost prema ljudskom životu bila je vidljiva i u utorak uveče, kod prostorija Srpske napredne stranke. Tamo su stranački aktivisti, oni koji su ušli u organizaciju da bi dobili nešto što im ne pripada, aplaudirali i skandirali svom vođi – na samo par stotina metara od mjesta gdje je pobijeno četrnaestoro ljudi, za čiju je smrt odgovoran sistem koji je upravo taj vođa uspostavio. Srbija je puna osoba opasnih po okolinu, bespovratno ogrezlih u radikalno zlo. I svi imaju članske karte vladajuće partije.

Profesionalni gazitelji leševa

Automobil advokata Petra Martinovića oštećen je u požaru koji se dogodio rano jutros na Cetinju.
- Došlo je do požara na autobomobilu - saopšteno je nezvanično Portalu Analitika iz Uprave policije (UP).
Iz UP navode da se utvrđuju sve okolnosti događaja.

Cetinje: Automobil advokata Petra Martinovića oštećen u požaru

Svečana dodjela diploma polaznicima programa prekvalifikacije za mehaničare motornih vozila, instalere grijanja i hlađenja i zavarivače, koja je realizovana u saradnji Privredne komore Crne Gore i Srednje stručne škole “Ivan Uskoković”, organizovana je 19. maja u ovoj školi, saopšteno je iz Privredne komore Crne Gore (PKCG).&nbsp;
Diplome su, kako su naveli, dobili Klikovac Luka, Bajčetić Dragan, Komnenić Vladimir, Prelević Nataša, Drašković Jovanka, Gredić Amer, Đondović Veselin, Jovović Dejan, Rondović Nađo, Novović Radoman, Rakočević Radomir, Drašković Davor, Dudić Žarko, Jovović Luka, Ban Milovan, Stanić Milovan i Babović Vujica.
U cilju rješavanja problema nedostatka kadrova sa stručnim obrazovanjem na tržištu rada, PKCG u saradnji sa srednjim stručnim školama kontinuirano organizuje realizaciju obuka za sticanje stručnih kvalifikacija i prekvalifikacija kroz akreditovane programe za deficitarna stručna zanimanja.
– Danas je početak novog poglavlja u vašim profesionalnim životima. Svako od vas ovdje prisutnih donio je važnu odluku: da uloži vrijeme, trud i energiju u lični razvoj i sticanje novih znanja i vještina. U vremenu brzih promjena na tržištu rada, ovakva hrabrost i odlučnost zaslužuju posebno priznanje - istakao je Dragan Kujović, potpredsjednik PKCG, pozdravljajući polaznike i profesore.
Naglasio je da prekvalifikacija nije samo učenje nove struke, već da ona podrazumijeva izlazak iz zone komfora, prilagođavanje novim izazovima, i prepoznavanje novih prilika.
– Neki od vas su promijenili karijerni pravac, neki su se prvi put susreli sa potpuno novim tehnologijama i konceptima, a neki su dokazali sebi, da nikada nije kasno za promjenu. Vaš uspjeh danas ne mjeri se samo sertifikatom koji ćete dobiti. On se ogleda u vašem rastu, vašoj otpornosti, i spremnosti da učite i napredujete – zaključio je Kujović.
Sonja Dabetić, direktorica Srednje stručne škole “Ivan Uskoković” izrazila je posebnu zahvalnost Privrednoj komori i Centru za stručno obrazovanje što su omogućili da se obrazuju i osposobe kadrovi u deficitarnim zanimanjima.
- Njihovo zalaganje i sinergijsko djelovanje bili su ključni za uspješno nadomještanje nedostajućeg kadra. Posebno ističem da smo, zahvaljujući kontaktima sa Zavodom za zapošljavanje i kompanijama koje se suočavaju sa nedostatkom stručnog kadra, uspješno identifikovali potrebe tržišta i zainteresovali kandidate za program osposobljavanja – kazala je ona.
Poručila je da vrata škole ostaju otvorena i za druge kompanije koje imaju potrebu za stručnim radnicima u deficitarnim oblastima, te da će nastaviti da pružaju šansu svima koji žele da uče, rade i doprinesu razvoju društva.
Direktor preduzeća MPM company Miloš Jovović, koji je nakon obuke zaposlio dva kvalifikovana zavarivača, posebno se zahvalio Privrednoj komori što je omogućila finansiranje ovog programa, kao i Srednjoj stručnoj školi “Ivan Uskoković” na pomoći u sprovođenju obuka.
– Ovakvi projekti su izuzetno značajni za nas jer je danas vrlo teško naći kvalifikovanu radnu snagu, posebno u deficitarnim zanimanjima kao što su zavarivači i bravari. Nadam se da će i u budućnosti biti ovakvih programa koji povezuju obrazovne institucije i privredu, jer oni ne samo da doprinose razvoju domaće industrije, već pružaju i konkretnu šansu mladima da steknu znanje i odmah ga primijene u praksi – poručio je Jovović.
Na osnovu konsultacija sa predstavnicima Centra za stručno obrazovanje, Ministarstva prosvjete, kao i predstavnika srednjih stručnih škola, prošle i ove godine PKCG je realizovala obuke za kvalifikacije: Poslovno- tehničkog sekretara (Srednja ekonomska škola "Mirko Vešović"), Keramičara III ( Srednja građevinsko-geodetska škola “Inž. Marko Radević”), mehaničara motornih vozila, instalatera grijanja i hlađenja i zavarivača ( Srednja stručna škola “Ivan Uskoković”), a u toku su obuke za molera, keramičara, računovodstvenog tehničara i turističkog vodiča. Do kraja godine, planirana je realizacija obuka za Bravara, Konduktera, Vozovodje, Mehaničara motornih vozila, Viljuškara, Instruktora vožnje motornih vozila ( Srednja stručna škola “Ivan Uskoković”), zatim molera ( Srednja građevinsko-geodetska škola “Inž. Marko Radević”), konfekcionara ( Srednja stručna škola “Spasoje Raspopović”) i šminkera (Srednja medicinska škola).
Iz PKCG-a pozivaju zainteresovane polaznike da se prijave i iskoriste priliku da besplatno steknu novu kvalifikaciju.

Dodijeljene diplome polaznicima programa prekvalifikacije za mehaničare motornih vozila, instalere grijanja i hlađenja i zavarivače

Ministarstvo zdravlja počelo je kampanju „Potpis za život! Donorska kartica – Kartica sa najvećom vrijednošću!“ u cilju povećanja svijesti građana o značaju doniranju organa.
Građani koji odluče da postanu donori u svakom trenutku mogu da opozovu tu odluku, saopšteno je na konferenciji za novinare Ministarstva zdravlja.
Resorni ministar Vojislav Šimun kazao je da danas počinje jedna od najznačajnijih kampanja.
„Ova kampanja nije samo javna inicijativa, ona je poziv za humanost, solidarnost i hrabrost. Poziv da budemo bolji ljudi jer donošenje odluke da postanemo donori jeste odluka da nečiji život nakon našeg može da se nastavi“, rekao je Šimun.
On je kazao da u Crnoj Gori 99 pacijenata čeka na transplantaciju organa, uključujući osmoro djece.
„Kampanjom potpis za život želimo da povećamo svijest javnosti o značaju donorstva organa i pozovemo građane da se informišu i razgovaraju sa porodicama i razmotre mogućnost da postanu donori“, rekao je Šimun.
To , kako je dodao, odluka je koja ima snagu da spasi više života.
Šimun je rekao da donorska kartica nije obična kartica, da je njena simoblika duboka i da predstavlja najplemenitiju odluku koju čovjek može donijeti – darivanje života.
On je dodao da je Ministarstvo zdravlja, u cilju unapređenja transplantacionog programa potpisalo ugovor o saradnji između Kliničkog centra Crne Gore (KCCG) i Vojnomedicinske akademije (VMA) u Beogradu čime je, kako je rekao, otvorena nova faza direktne razmjene znanja, stručnosti i iskustava.
„Ova saradnja podrazumijeva zajedničke timove edukacije, kliničku podršku u realizaciji transplantacija, što je rezultiralo uspješnom obavljenom prvo transplantacijom bubrega u Crnoj Gori nakon 2019. godine“, rekao je Šimun.
On je dodao da je u pethodnom periodu uvedena transplantacija matičnih ćelija u zdravstveni sistem Crne Gore što, kako je istakao, predstavlja istorijski iskorak.
„Tim činom otvorili smo vrata za nove terapijske mogućnosti posebno za pacijente sa hematološkim oboljenjima kojima je ovaj vid liječenja jedini. To nijesu samo medicinski koraci, već koraci ka budućnosti gdje niko neće biti ostavljen da čeka u neizvjesnosti“, rekao je Šimun.
On je kazao da su ciljevi Ministarstva jasni.
„Naši ciljevi su jasni – jačanje kapaciteta za transplantaciju unutar zemlje, edukacija stručnog kadra, unapređenje sistema prepoznavanja potencijalnih donora i razvoj infrastrukture koji omogućava brzu i efikasnu i bezbjednu realizaciju svih faza transplantacionog procesa“, dodao je Šimun.
On je pozvao sve građane da budu dio ove humane misije.
Direktor KCCG Aleksandar Radović kazao je da je u februaru nastavljan transplantacioni program sa živog donora i otpočet program transplantacije matičnih ćelija.
Radović je rekao da nemaju svi pacijenti mogućnost da dobiju organ od živog donora i poručio da je neophodno razvijanje programa kadaverične transplantacije.
„Pokretanjem kampanje stvaramo pretpostavke od ključnog značaja za uspješnost programa transplantacije a time i pretpostavku za liječenje pacijenata kojima je to jedina terapijska opcija“, kazao je Radović.
On je dodao da je KCCG u saradnji sa VMA uspostavio sve protokole za uspješno sprovođenje transplantacije.
- Naglašavam da transplantacija organa predstavlja jedinu terapijsku opciju kada dođe do trajnog gubitka funkcije određenog organa. Očekujem da će sama kampanja, koja ne smije da doživi kraj, doprinijeti većem broju donora - poručio je Radović.
On je kazao da kraj jednog života može da omogući nekom novi početak, a taj novi početak, kako je naveo, može biti život i za sedam pacijenata.
Generalna direktorica Direktorata za javno zdravlje Ivana Živković kazala je da Ministarstvo zdravlja sa velikom odgovornošću radi na razvoju transplantacionog programa.
- Donorska kartica predstavlja izraz ljudske emocije, empatije i spremnosti da pomognemo drugima i kada nas jednom ne bude. Naša politika fokusira se na razvoj kadaveričnog programa transplantacije organa - istakla je Živković.
Prema njenim riječima, jedan od ključnih koraka jeste upravo sistem izdavanja donorskih kartica kod izabranih doktora.
- Svako ko želi da bude donor može to da uradi potpisivanjem saglasnosti kod izabranog doktora, ova odluka u svakom trenutku je opoziva - pojasnila je Živković.
Ona je rekla da je cilj kampanje da osnaži i motivše građane da razmisle o mogućnost doniranja organa.
- Naš cilj nikad nije da vršimo pritisak već podizanje svijesti. Crna Gora je dio Eurotransplant mreže a puni potencijal ovog članstva možemo ostvariti razvitkom sopstvenog kadaveričnog programa zato je svaki potpis korak ka tom cilju - poručila je Živković.
Direktor Kllinike za nefrologiju u KCCG Elvir Mučić kazao je da se u Crnoj Gori bilježi kontinuirani porast broja bubrežnih bolesnika.
- I to je činjenica sa kojom se mi nefrolozi suočavamo svakog dana. U posljednjih 14 godina broj bolesnika na hroničnom programu hemodijalize povećao se za 35 odsto, a registrujemo veći broj bolesnika sa presađenim bubregom za 25 odsto - kazao je Mučić.
On je pojasnio da je uzrok toga povećan broj dijabetičara, pacijenata sa povišenim krvnim pritiskom ali i produženja životnog vijeka.
- Shodno toj činjenici sve veći broj bolesnika dolazi do potrebe za liječenjem transplantacijom bubrega koja je zlatni standard terminalne faze hronične bolesti bubrega - &nbsp;rekao je Mučić.
On je dodao da je zbog toga važno osnažiti program kadaveričnih transplantacija bubrega.
- Kadaverična transplantacija bubrega u Crnoj Gori nije nemoguća misija, već je urađena 2013. i 2018. godine - dodao je Mučić.
On je rekao da završetak jednog života može da označi početak sedam novih kao i da se mora raditi na podizanju svijesti građana o značaju doniranja ali i unapređenja kvaliteta života.
Transplantirani pacijent Enes Ferizović kazao je da prije nego se razbolio imao sto želja, a nakon saznanja o bolesti samo jednu – da ozdravi.
- Sada kada sa ozdravio imam opet sto želja. Kada čovjek ozdravi kreće kvalitetni život i nova budućnost. Život je jedan i treba da bude kvalitetan. Nastavio sam tamo gdje sam stao - rekao je Ferizović.
On je pozvao cjelokupnu javnost da se uključe u kampanju.
- Donorska kartica je kartica najveće moguće ljudske vrijednosti - zaključio je Ferizović.

U Crnoj Gori 99 pacijenata čeka na transplantaciju organa, uključujući osmoro djece

Služba bezbjednosti nije bila organizator ubistva Duška Jovanovića. Da li je neko iz službe ili u ime službe to uradio, ja te informacije nemam. Ali ako jeste, onda treba da odgovara, poručio je bivši premijer Duško Marković na Anketnom odboru za postupanje državnih organa u slučajevima političkih ubistava i napada na novinare.
Marković na današnjoj sjednici daje izjavu u odnosu na konkretne slučajeve koji su predmet rada Odbora. Pored ostalog, kazao je da je floskula o njemu kao "čuvaru svih tajni" nesuvisla i zdravorazumski neodrživa, dodajući da sve što zna znaju i operativci koji su prikupljali informacije, analitičari koji su te informacije pretakali u izvještaje i analize i njegovi pretpostavljeni.
Istakao je i da je krajem devedesetih, kada je ušao u službu državne bezbjednosti, nosio pancir zbog bezbjednosne procjene, a da je jer najugroženija ličnost na Balkanu 1999. bio Milo Đukanović.&nbsp;
- Ali nismo bili ljudi zatvoreni u sobama, planiraju kako da dođemo do glave nekom ko je protiv nas. Ne, mnogi su sami odgovorni za svoje sudbine. Ali o tome neću da govori - istakao je Marković.
Poručio je i da nikada nije imao kontakte ni sa jednom mafijom, zbog čega je ponosan.&nbsp;
- Te strukture nijesu imale priliku da mi priđu - nikada. I danas ta činjenica mnoge vrijeđa. Ja mafijašima nisam dao da mi priđu, oni su bili moja meta, niti za to može da postoji podatak, slika ili svjedok - naglasio je Marković.
<h2>Tok sjednice:</h2>
Marković je na početku sjednice rekao ovo saslušanje po svojoj prirodi nema pravnu, zakonsku, niti institucionalnu logiku.
- Dobar je dan za crnogorsku demokratiju i razvoj društva. Bez obzira na pritiske kojima sam stalno izložen, svjestan sam da izložen ovdje i novim. Hoću da pokažem da je obaveza svih rukovodilaca državnih organa da se uvijek odazovu razgovorima koji za cilj imaju snaženje društva i institucija - naglasio je Marković.
On je rekao da je cio profesionalni angažman bio posvećen jačanju institucija i građenju povjerenja u njih.
- Primjerom se to najvolje radi i zbog toga sam ovdje. Tu obevezu imaćete i vi u nekom. narednom periodu. Iako ovaj poziv ima političku konotaciju, njih ću ostaviti za neko drugo mjesto i vrijeme - poručio je Marković.
Danas je, ističe on, vrijeme da se razjasni još jedna floskula kojom se manipuliše iz različitih nivoa i, kako je rekao iz političkih razloga.
- Ne postoji ništa što samo ja znam. Sve što ja znam znaju i operativci koji su prikupljali informacije, analitičari koji su te informacije pretakali u izvještaje i analize, moji tadašnji pretpostavljeni. Floskula o meni kao "čuvaru svih tajni" je ne samo nesuvisla, već i zdravorazumski neodrživa - naglasio je Marković.
Odbornik Jovan Vučurović iz Nove srpske demokratije smatra je da Marković bio na izvoru informacija, te da, kako je rekao, nije neznaven čovjek već da je odlučivao o mnogim stvarima sa mjesta zamjenika ministra unutrašnjih poslova, šefa ANB-a, potpredsjednika i predsjednika Vlade.
- Ako imate otpor prema nama ovdje, onda ne treba da ga imate zbog javnosti i familija onih koji su surovo likvidirani na ulicama Crne Gore, a ne zna se ko je to učinio i ko je nalogodavac - rekao je Vučurović.&nbsp;
On je podsjetio na ubistvo Gorana Žugića, tadašnjeg savjetnika predsjednika Crne Gore.
- Istraga je smišljeno vođena traljavo. Da li znate nešto o dokumentaciji koju je Goran Stanjević tada dostavio Goranu Žugiću, a koji je ubijen nekoliko mjeseci nakon toga? Dokumentacija o krijumčarenju odnosila se na Đukanovića i ulogu u tom poslu i da te papire u Crnu Goru je donio nakon što ga je kontaktirala žena takozvanog kralja šverca Ćira Macarele? Da li ste bili u posjedu te dokumentacije, odnosno da li je Stanjević lično Vama? Da li ste lično imali sastanke sa vođama italijanskim grupama, ili je neko drugi iz vlasti tada imao sastanke sa njima - pitao je Vučurović.
Potom se dotakao slučaja ubistva glavnog i odgovornog urednika Dana Duška Jovanovića.
- Dok se ovo ubistvo u potpunosti ne rasvijetli nećemo mrdnutni nigdje sa mjesta po pitanju demokratije - rekao je Vučurović.
On tvrdi da je Marković morao biti upoznat sa određenim činjenicama, te da ne bi dozvolio da bude "ikegana u tom sistemu". Dostavio je i šemu koja se i ranije pojavljivala u javnosti, o nalogodavcima i organizatorima sa inicijalima, a koju je sačinio jedan policajac.
Pitao je Marković da li puška iz koje je ubijen Jovanović potiču iz depoa ANB-a.&nbsp;
- Da li ste u saznanju da je ANB naoružvao kriminalce i da je puška iz koje je ubijen Jovanović potiču iz depoa ANB-a i da li su tim puškama iz depoa ANB-a izvršena još neka ubistva u Crnoj Gori? Kome su se sve te puške izdavale - pitao je Vučurović.
Odbornik Oskar Huter iz Demokratske partije socijalista tražio je od Markovića da širu sliku funkcionisanja bezbjednosnog sektora od 2005. godine.
- Uputite nas kako je ta služba bila strukturirana. Do 2005. godine, koliko shvatam materiju, imali smo službu bezbjednosti koja je bila pod Ministarstvom unutrašnjih poslova. Tada ste imali nadređenog ministra. Kažite nam kako je bila struktuirana ta služba i što su bile tadašnje nadležnosti ANB-a? Kako se ANB bavio organizovanim kriminalom, da li je taj rad imao elemente policijske istrage, ili je to bilo prikupljanje obavještajnih podataka... To je bilo vrijeme distanciranje od politike Slobodana Miloševića i u smislu raskola službi bezbjednosti bitno je razlučiti što su bile čije odgovornosti, a što čije namjere - rekao je, pored ostalog, Huter.
Pitao je ko je u to vrijeme od funkcionera bio bezbjednosno ugrožen.
Odbornik Bogdan Božović iz Socijalističke narodne partije takođe je pitao Markovića o ubistvu Duška Jovanovića, odnosno na kojoj je poziciji bio u sektoru bezbjednosti i koja su bila njegova ovlašćenja u trenutku likvidacije urednika Dana.
- Kako je moguće da državni organi nijesu uspjeli da ga zaštite iako se znalo da mu je život bio ugrožen? Da li Vam je poznato da su pojedine firme koje su bile u vlasništvu MUP-a bile uključene u šverc cigareta - pitao je Božović.
Odbornik Socijaldemokrata Nikola Zirojević kazao je da se ne može oteti utisku da se više od rada Odbora pokušava napraviti neki teatar, nego što inicijatori vjeruje u krajnje njegove domete.
- Vjerujem da će informacije koje danas dobijemo moći da doprinesu da se neke stvari razriješe, iako smatram da su nadležni u sudstvu i tužilaštvu jedini kompenentni da se bave ovim pitanjima - naglasio je Zirojević.
On je pitao Markovića o saznanjima o napadu na Jevrema Brkovića i ubistvu njegovog tjelohranitelja Srđana Vojičića.
Poslanik Demokrata Momčilo Leković osvrnuo se na riječi Markovića iz uvodnog dijela, i upitao ga na koga je mislio kada je rekao: “Ne postoji ništa što samo ja znam”.
- Na koga ste konkretno mislili? Da li ste možda mislili na Mila Đukanovića koji je bio Vaš pretpostavljeni, da li on zna sve ovo što Vi znate - pitao je Leković.
Zamjenik predsjednika Anketnog odbora Milan Knežević ocijenio da bi se napravio bi značajan iskorak ukoliko bi Marković rekao ko je još sve informisan o ovim slučajevima iz bezbjednosnog sektora?
- Da li je Milo Đukanović bio upoznat sa radom službe bezbjednosti, kasnije ANB i da li ste na bilo koji način primali i razmjenjivali podatke - pitao je Knežević.
Takođe, pitao je da li ima informacije ko je nalogodavac napada na Predraga Šukovića.
- Da li Vam je poznato da je pukovnik Radovan Aleksić Vas optužio za podmetanje tog krivičnog djela - rekao je Knežević.
Takođe, Knežević je pitao da li je ikada zvao Duška Jovanovića da mu sugeriše za određene novinare da ne pokreće teme koje se lično njega tiču.
- Zašto ste tražili da se sastanete sa Duškom Jovanovićem i ako jeste o čemu ste razgovarali i da li ste na tom sastanku mu sugerisali da proda imovinu i dnevnu novinu Dan - pitao je Knežević.
Pitao je i da li je imao službene razgovore sa Zoranom Lazovićem i Duškom Golubovićem.
- Da li ste izdavali pismene ili usmene naloge Lazoviću i Goluboviću i da li su po Vašem nalogu obilazili pritvorena i zatvorena lica u ZIKS-u? Da li ste kao šeg državne bezbjednosti imali sastanke sa šefovima zemunskog klana Dušanom Golubovićem i Miletom Vukovićem, da li postoji evidencije tih sastanaka i da li su koristili legitimacije službe bezbjednosti - dodao je Knežević.
On je pitao Markovića i da li raspolaže informacijama zašto je ubijen Darko Beli Raspopović, Goran Žugić, Miloš miško Krstović, Mladen Klikovac i Blagota Baja Sekulić.
Predsjedavajući Odbora Andrija Nikolić pitao je Markovića kakva je saradnja službe državne bezbjednosti Crne Gore sa onom u Srbiji u vrijeme nakon 1997.
- Isključujete li mogućnost da je u nekim teškim krivičnim djelima koja su počinjena na teritoriji Crne Gore u tom vremenu, rukopis lica povezanih sa srpskim službama bezbjednosti? I kad ste bili u SDB-u i direktor ANB-a od 2005. godine da li je neko iz politike i državnog vrha tražio nešto mimo ustavnog okvira u kojima se kretala služba - pitao je Nikolić.
Odbovarajući na pitanja, Marković je rekao da je danas tu pri punoj svijesti, želji i namjeri da doprinese rezultatu Odbora ako to bude moguće.
- To radim kao odgovoran čovjek koji je bio u vlasti, koji cijeni značaj institucija države. Nisam imao dilemu oko toga da li treba da se pojavim, iako prepoznajem motive mog dolaska kao nekog ko prvi dolazi tu - istakao je Marković, odgovarajući na opaske odbornika vladajuće većine o potrebi njegovog prisustva na današnjoj sjednici.
Kazao je da je u službu državne bezbjednosti došao u oktobru 1998. godine i do tada nikada nije bio dio bezbjednosnog sektora.
- To je bila služba u okviru jedinstvenog MUP-a i bio sam rukovodilac, ne starješina službe. Odgovorno lice je bio ministar. Pripadnici službe su imali policijska ovlašćenja, koja nijesu korišćena kao sredstva u policijsko-operativnom radu u bilo kojim predmetima, već je ta legitimacija služila kao prepoznavanje pripadnika službe bezbjednosti i zaštite njihove pozicije i uloge u sistemu. Rukovodilac službe nije imao ovlašćenja ni da zapošljava, ni da raspoređava, već samo da predlaže, a odluku je donosio ministar - pojasnio je Marković.
To je bio period od 1998. do 2005. godine, naveo je on.
- 1997. godine je u Crnoj Gori došlo do ozbiljnih političkih sukoba, pa i razlaza u tada najjačoj partiji DPS-u zbog različitog odnosa prema sudbini zajedničke države, u kojoj je Crna Gora promijenila državni kurs i okrenula se sebi, dajući predsnost samostalnosti i nezavisnosti u okviru zajednice sa Srbijom. Tada imamo političku brizu sa bezbjednosnim izazovima - dodao je Marković.
Razlike i borba za zajedničku državu je dovela do, kako je rekao, dovela do direktnog sukoba dvije vlasti i Crna Gora je tada bila izložena, kako je rekao, nevjerovatnom političkom, obavještajnom i bezbjednosnom pritiku koja je koristila sve alate da se Crna Gora zaustavi na putu dobijanja nezavisnosti i samostalnosti.
- Svakoga dana je u Crnoj Gori bio strah za ozbiljan bezbjednosnih događaja koji je mogao prijetiti bezbjednosti ne samo pojedinaca, nego nesigurnosti institucija i same države. To je okvir politički i bezbjednosni koji me zatekao ulazeći prvi put u sistem državne bezbjednosti - rekao je Marković.
Prema njegovim riječima, Crna Gora je 1999. godine uvedena u vanredne stanje, čemu je doprinio Sobodan Milošević.
- Crna Gora je u toj situciju morala da uđe u veoma brzu reformu bezbjednosnog sektora, primljeno je preko 20. 000 službenika, ali Crna Gora je sačuvala mir - napomenuo je Marković, dodajući da su uspjeli tada da sačuvaju mir.
On je naveo da služba nije učestvovala, niti je bila zadužema po zakonu da učestvuje u otkrivanju, procesuiranju počinilaca krivičnih djela.
- Tužilaštvo goni počinioce krivičnih djela, a policija je dužna da sprječava, otkriva i procesuira počinioce kriivčnih djela. Ako nađete bilo koji član zakona da je služba bezbjednosti imala ova ovlašćenja, spreman sam da o tome razgovoram. Ovo govorim zbog laičke javnosti. Ako bivši pripadnik bilo koje službe zna da je neko nešto uradio i da postoje ljudi koji znaju da su to uradili ti ljudi imaju ime i prezime, i ona se saopštavaju državnom tužiocu bez izuzetka. Tako rade časni ljudi, znalci, patriote, a ovo su ometači, nezdrava politika - rekao je Marković.
Dodaje da služba bezbjednosti nije imala takva ovlašćenja, ali jeste da prati stanje organizovanog kriminala.
- To je bilo teško vrijeme, koje je nametnulo Crnoj Gori da nahrani svoje stanovništvo. Nije bilo uslova ni za ekonomski, a ne lični život - podsjetio je Marković.
On tvrdi da je on bio ugrožen u to vrijeme, ali da o tome ne priča.
- Ja sam nosio pancir, jer je to bila bezbjednosna procjena. Najugroženija ličnost na Balkanu 1999. godine je bio Đukanović. Postojala je rezerva lokacija da se očuva bezbjednost, stvarna lokacija života i rezervna za sigurnost. O tome postoji dokumentacija. Ali nismo bili ljudi zatvoreni u sobama, planiraju kako da dođemo do glave nekom ko je protiv nas. Ne, mnogi su sami odgovorni za svoje sudbine. Ali o tome neću da govori - istakao je Marković.
Govoreći o ubistvu Gorana Žugiću, Marković je rekao da nikada nije imao priliku da čita dokumentaciju koju je on navodno dostavio Staneviću.
- Stanevića ne znam. Gledao sam u nekim emisija njegove nastupe. Nikad ga nisam sreo, niti sam imao prilike da vidi tu dokumentaciju. Ne znam što je sadržaj, osim ovoga što sam čuvo u javnosti - naglasio je Marković.
Nikada kako kaže nije imao kontakte ni sa italijanskom, ni crnogorskom, ni bilo kojom međunarodnom mafijom.
- Te strukture nijesu imale priliku da mi priđu - nikada. I danas ta činjenica mnoge vrijeđa. Ja mafijašima nisam dao da mi priđu, oni su bili moja meta, niti za to može da postoji podatak, slika ili svjedok. Veoma sam ponosan na to - naglasio je on.
Odgovarajući na pitanja o ubistvu duška Jovanovića, Marković je rekao da postoji više informacija o opstrukciji toga predmeta, ali da on ne zna za njih.
- Ako informacije postoje moraju se odnositi na konkretne ljude, policijske službenike. To treba da ispita tužilaštvo - tvrdi Marković.
Marković je istakao i da nije vidio nikakvu šemu organizatora i nalogodavaca ubistva Duška Jovanovića koja se pojavila u medijima, ali da pretpostavlja da taj inicijal odgovara njegovom imenu i prezimenu.&nbsp;
- Ali ništa mi to ne znači, niti mi stvara bilo kakvu nervozu - dodao je Marković.
Tvrdi da Služba bezbjednosti nije bila organizator ubistva Duška Jovanovića.
- Da li je neko iz službe ili u ime službe to radio, ja te informacije nemam. Ali ako jeste, onda treba da odgovara. Nikada sebi u životu to ne bih dozvolio, dolazim iz ptrijahalne porodice koja je teško živjela i danas teško živi. I danas moji sinovci u Kragujevcu nemaju posao, a imaju porodice - jer smo radili časno. Nikada ne bih dozvolio da se učestvuje u ovakvim stvarima - rekao je Marković.
Istakao je i da ne vjeruje da se dijelilo oružje iz depoa ANB-a.
- Ja to ne znam. Oružje se dijelilo... Ako samo sa 3.000 policajaca, rezervni i puni sastav policije digli na 20.000, naravno da su ti ljudi naoružavani. Čuo sam da je automatska puška iz koje je pucano bila iz rezervnog depao Ministarstva. Ali ja te informacije nemam, ne želim da špekulišem, tu je Tužilaštvo. Sami ste rekli da je to u konkretnom predmetu i vjerujem da ćete tražiti podatke iz dosijea - istakao je Marković.
Služba, navodi on, nije koristila kriminalce za svoje potrebe.
- Služba je do podataka dolazila preko saradničkih pozicija, a one se obezbjeđuju i u strukturama koje nijesu baš za pohvalu. Ali da bi došli do podataka važne za državu, važno za nacionalnu bezbjednost, grade se saradničke pozicije, pa i tu tim strukturama, ali se to radi na zakonit način - rekao je Marković.
On je podsjetio da je Jovanović javno iznio u Danu da je njegova bezbjednost ugrožena i da iza toga stoji Služba DB, o čemu je tada, kako je rekao, informisao tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova.
- Tada sam obavio razgovor sa gospodinom Jovićevićem i rekao da je ovo ozbiljna, teška optužba na službu, da može imati nesagledive posljedice i da je moj pridjeglod da on kao ministar izda nalog Upravi policije da otvori predmet i kada su u pitanju pojedinci koji mogu stajati iza toga. Predlagao sam da bi bilo pametno dati zaštitu Jovanoviću. Na kraju je Jovićević rekao da je to njegov posao, a ne moj, da će kontaktirati porodicu i o tome odlučiti - naglasio je Marković.
Dodao je i da nema informacije o firmama u vlasništvu MUP-a koje su bile uključene u šverc cigareta.
- Mi smo se bavili ozbiljnijim pitanjima, kako da sačuvamo da ne dođe do sukoba unutar Crne Gore, kako da ostvarujemo saradnju sa bezbjednosnim službama u okruženju - naveo je Marković.
Odgovarajući na pitanja Kneževića, Marković je rekao da je sa Duškom Jovanovićem bio blizak dok je bio jedinstveni DPS, a da ih je politička podjela odvela na različite strane.&nbsp;
- Zvao sam ga kad je objavljeno u Danu u NP Durmitor izlovljavam pastrmku dinamitom", istakao je Marković. Kaže da je tražio demant, koji nije dobio na naslovnom strani. Drugi smo put se vidjeli na njegov poziv. Rekao je da je odlučio da on svoj udio u Danu proda. On je pitao i rekao da postoje razlozi koji ga ne drže motivisanim da radi u Danu i da li bi imao nekog ko bi mogao biti zainteresovan da to proda - kaže Marković.
Marković je rekao i da nema odgovor ko je nalogodavac napada na Predraga Šukovića.
- Ne znam ko su nalogodavci i sa kojim ciljem, a bio sam veoma zainteresovan da saznam. To se dogodilo u veoma specifičnom, političkom trenutku. Imao sam informacije iz Srbije da će se uoči izbora desiti nešto što neće omogućiti da ja budem izabran za premijera - &nbsp;istakao je Marković.
Sumnja da iza toga stoje politički motivi, i da je iz Srbije stigao podatak iz jedne kafane da će se nešto u Crnoj Gori desiti što će onemogućiti Markovića da bude premijer.
Na pitanje zašto je ubijen Beli Raspopović, Marković je kazao da sve što zna je da iza te likvidacije stoji kriminalni milje Srbija – Republika Srpska, ali da ne zna šta su motivi.

Marković: Služba DB nije organizator ubistva Duška Jovanovića, prije ranjavanja Šukovića sam informisan iz Srbije da će biti nešto što će spriječiti da budem premijer

Iako se članovi Vlade i Skupštine ne biraju po konkursu, pa nije neophodno da prilažu kvalifikacije, već je riječ o političkim funkcijama, zanimljivo je vidjeti nivo obrazovanja najviših državnih funkcionera.&nbsp; Da nijesu naročito ponosni na svoje obrazovanje, govori i činjenica da mnogi od njih u svojim biografijama uopšte ne navode fakultete koje su završili, iako taj aspekt nije nevažan, s obzirom na to da obavljaju najvažnije funkcije u državi. RADUNOVIĆ DIPLOMIRAO U 46. GODINI Ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović, koji se dugo bavio privatnim biznisom i imao svoju kompaniju, akademsko obrazovanje stekao je prilično kasno - diplomirao je u 46. godini.&nbsp; Završio je Fakultet za obrazovanje diplomiranih pravnika i diplomiranih ekonomista za rukovodeće kadrove, na Privrednoj akademiji u Novom Sadu.&nbsp; Radunović, kojem je povjeren resor koji upravlja prostornim planiranjem, urbanizmom i državnom imovinom, završio je fakultet s prosječnom ocjenom 6,36.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051502058_0f09d2d3082a8b2ae9efd15f7cbc272da6f6b8df21aea3692250839e83fa3ea0.png" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051502058_0f09d2d3082a8b2ae9efd15f7cbc272da6f6b8df21aea3692250839e83fa3ea0" data-rendition-name="original" width="786" height="861" loading="lazy" alt="FAKULTET ZA DIPLOMIRANE EKONOMISTE KOJI POSTAJU - DIPLOMIRANI EKONOMISTI: Diploma Slavena Radunovića iz jula 2010. godine "> <figcaption>FAKULTET ZA DIPLOMIRANE EKONOMISTE KOJI POSTAJU - DIPLOMIRANI EKONOMISTI: Diploma Slavena Radunovića iz jula 2010. godine(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Na diplomi, koju je Radunovićev resor poslao na osnovu zahtjeva za slobodan pristup informacijama, navodi da je na Privrednoj akademiji završio treću i četvrtu godinu studija. Na pitanje gdje je ministar završio prve dvije godine studija, iz Ministarstva su konstatovali da je pitanje - neprofesionalno.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020512_b92dc28de188d58626d71d99115511ed26e8694add6327dfe5783c0aeb93f610.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250515020512_b92dc28de188d58626d71d99115511ed26e8694add6327dfe5783c0aeb93f610" data-rendition-name="original" width="1262" height="418" loading="lazy" alt="ODGOVOR IZ VLADE: Detalji prepiske iz kabineta ministra Radunovića"> <figcaption>ODGOVOR IZ VLADE: Detalji prepiske iz kabineta ministra Radunovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Ekipa Portala ETV tražila je, na osnovu slobodnog pristupa informacijama, podatke i od Ekonomskog fakulteta, koji nam je odgovorio da je Radunović fakultet upisao je 1988. godine, a ispisan je 2009. Za 21 godinu, koliko je bio student Ekonomskog fakulteta, Radunović je položio pet ispita.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020516_c4d02cef520f4ab2d4a9832ec22824cabee584e9c0eb29ab063fdc518963a459.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250515020516_c4d02cef520f4ab2d4a9832ec22824cabee584e9c0eb29ab063fdc518963a459" data-rendition-name="original" width="784" height="855" loading="lazy" alt="RAZOTKRIVANJE: Odgovori Ekonomskog fakulteta na upit novinarke ETV "> <figcaption>RAZOTKRIVANJE: Odgovori Ekonomskog fakulteta na upit novinarke ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Iz odgovora Ekonomskog fakulteta proizilazi da su Radunoviću priznata četiri predmeta sa PMF-a u Beogradu i da je položio četiri predmeta na Ekonomskom fakulteta. Ostaje nejasno kako je sa devet položenih ispita, sa prve dvije godine studija, uopšte upisao upisao treću godinu na Privrednoj akademiji u Srbiji.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020516_ad04d808b8ae27a2e483b51a3bd0647fab7874b12fbc3958591f17e572949bcf.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250515020516_ad04d808b8ae27a2e483b51a3bd0647fab7874b12fbc3958591f17e572949bcf" data-rendition-name="original" width="1024" height="673" loading="lazy" alt="EKSPRESNI AKADEMSKI USPON: Dejan Đurović"> <figcaption>EKSPRESNI AKADEMSKI USPON: Dejan Đurović(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  ĐUROVIĆ: MENADŽER TRENAŽNE TEHNOLOGIJE&nbsp; &nbsp;U biografiji, objavljenoj na sajtu Skupštine, poslanik ZBCG Dejan Đurović navodi da je diplomirao na Univerzitetu u Beogradu, gdje je magistrirao i doktorirao. Univerzitet u Beogradu je naziv je državnog univerziteta, pa je Portal ETV poslao pitanja da li je Đurović njihov student. Odgovor je bio odričan.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020520_d56bb7543c5c0d4ade10e39db67e176e287dce5e7b4f6de75cdac34d22736341.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="20250515020520_d56bb7543c5c0d4ade10e39db67e176e287dce5e7b4f6de75cdac34d22736341" data-rendition-name="original" width="774" height="855" loading="lazy" alt="KOREKTNA SARADNJA SA MEDIJIMA: Odgovor Univerziteta u Beogradu na upit Portala ETV"> <figcaption>KOREKTNA SARADNJA SA MEDIJIMA: Odgovor Univerziteta u Beogradu na upit Portala ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Nakon emitovanja priloga o diplomama funkcionera na Televiziji E, dobili smo u uvid u biografiju poslanika Đurovića.&nbsp; Na osnovu tih podataka, Đurović se nije obrazovao na državnom univerzitetu u Beogradu, kako to proizilazi iz njegove biografije na sajtu Skupštine.&nbsp; Osnovne, master i doktorske studije Đurović je završio na privatnom Univerzitetu Braća Karić. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250515020520_aaa3af02f5f4eaec5b9635b3c28eb32b53084d828175cd89439f0787e8366880.png" data-media-id="editor_5" data-image-id="20250515020520_aaa3af02f5f4eaec5b9635b3c28eb32b53084d828175cd89439f0787e8366880" data-rendition-name="original" width="1044" height="778" loading="lazy" alt="CRNO NA BIJELO: Detalji o akademskoj karijeri Dejana Đurovića"> <figcaption>CRNO NA BIJELO: Detalji o akademskoj karijeri Dejana Đurovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Đurović je diplomirani menadžer trenažne tehnologije na Fakultetu za menadžment u sportu-Alfa BK univerzitet, u Beogradu. Bečelor je stekao jula 2009. godine, sa navršenih 45 godina. Dvije godine kasnije, master studije je završio u istoj visokoškolskoj instituciji i stekao zvanje master menadžer.&nbsp; Doktorirao je na istom fakultetu, a naučna oblast mu je menadžment i biznis. Đurović je izabran 5. oktobra 2020. godine za docenta na Megatrendu – u Beogradu. &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Radunović za 21 godinu studiranja položio pet predmeta na Ekonomskom fakultetu, Đurović diplomirao u 43. godini

Da je zapošljavanje po partijskoj osnovi doprlo do svih dubina i širina crnogorskih institucija nije tajna, ali ono što dodatno zabrinjava jeste činjenica da se za visoke funkcije ne biraju samo politički podobni – nerijetko je riječ o ljudima skromnog obrazovanja i iskustva. ĐURAŠKOVIĆEVO VJEČITO DIREKTOROVANJE Aktuelni izvršni direktor Pošte Crne Gore Josip Đurašković ima iskustva u rukovođenju državnim preduzećima – prije direktorske funkcije u Pošti, bio je direktor Regionalnog vodovoda. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="2025051201050_67ff41966a5b18bd006384670aab95269806c46e77fd6bb319e879fa15409804" data-rendition-name="original" width="690" height="462" loading="lazy" alt="IZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković"> <figcaption>ZUČIO GRADIVO ZA DIREKTORA: Josip Đurašković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  U kratkoj pauzi između direktorskih funkcija, Đurašković je bio koordinator službe bezbjednosti u Regionalnom vodovodu. Da je predodređen za direktorske funkcije, ne može se zaključiti po njegovoj biografiji i obrazovanju, ali može po političkoj pripadnosti – član je Demokrata Alekse Bečića. Pošta Crne Gore, nakon zahtjeva za slobodan pristup informacijama, poslala je kopiju diplome Đuraškovića sa specijalističkih studija – koja pokazuje da je direktor tog preduzeća 2011. godine stekao zvanje diplomiranog ekonomiste na Fakultetu za preduzetnički biznis u Beogradu. Prosječna ocjena mu je 7,56.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8.png" data-media-id="editor_1" data-image-id="2025051201050_f67e309d9423fe738f991cbe68265b5551ace6361c98667653bd33bd59a915d8" data-rendition-name="original" width="376" height="617" loading="lazy" alt="CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića"> <figcaption>CRNO NA BIJELO: Diploma Josipa Đuraškovića(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Đurašković je fakultet završio 2011, ali je njegovo studiranje počelo znatno ranije, i to – u prošlom vijeku. Višu poslovnu školu u Beogradu upisao je 1999. godine. Dvogodišnje studije, kako nam je saopšteno iz Beogradske akademije poslovnih i umetničkih strukovnih studija, Đurašković je završio 2007. godine.&nbsp; Treću godinu studija završio je 2009. i stekao naziv strukovni menadžer.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe.png" data-media-id="editor_2" data-image-id="2025051201054_9716f4d717e2159676dd193f9be1ddd035c9b727823182ca4190c65988c15fbe" data-rendition-name="original" width="1269" height="393" loading="lazy" alt="ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja "> <figcaption>ODGOVOR IZ BEOGRADA: Za dvije godine fakulteta devet godina studiranja(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Nadamo se da će Pošta biti efikasnija i brža u radu od njenog direktora u studiranju. &nbsp;,,SLUČAJ LEKOVIĆ“ &nbsp;To što je Đurašković tri godine završio za deset, odnosno četiri za 12 – nije dovoljno da zauzme prvo mjesto u kategoriji: vječiti studenti. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="2025051201054_616a8fb60a7ae4011bb35788cf00752f49a5939bfa1175372dd8ab49da65ff6d" data-rendition-name="original" width="1000" height="666" loading="lazy" alt="ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković"> <figcaption>ČOVJEK ZADATKA DEMOKRATA: Momčilo Leković(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Na osnovu dosad dostupnih podataka – to mjesto pripada poslaniku Demokrata Momčilu Lekovića. On je, kako je saopšteno ETV sa Pravnog fakulteta, osnovne studije na tom fakultetu upisao 2009. godine. Završio ih je 13 godina kasnije, to jest 2022.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e.png" data-media-id="editor_4" data-image-id="2025051201058_77f644da4b6cc175a69cfef25a07f11951656b4bca467482007c4561c265639e" data-rendition-name="original" width="1264" height="486" loading="lazy" alt="TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV"> <figcaption>TEMELJNO STUDIRANJE MOMČILA LEKOVIĆA: Odgovor iz Pravnog fakulteta na upit Portala ETV(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Specijalističke završava naredne godine – 2023. Četiri godine studija, poslanik Demokrata, koji često drži slovo u Skupštini svima o svemu, završio je za 14 punih godina. BOGDANOVIĆ UPORNO KRIJE FAKULTET Za Lekovićev dugi staž na Pravnom fakultetu vjerovatno se ne bi ni znalo da se i u ovom slučaju, kao i drugim, poslanik Demokrata ugledao na partijskog kolegu i ideologa partije Borisa Bogdanovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="2025051201058_b4a3ce5d72ffb44e94fe147cd851e3c699deb9dd97df2c2ac685cd72e90f5455" data-rendition-name="original" width="1068" height="712" loading="lazy" alt="GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG"> <figcaption>GLAVNI ČOVJEK ZA AKCIJE DEMOKRATA: Boris Bogdanović, šef poslaničkog kluba DCG(Photo: UGC)</figcaption> </figure>  Očigledno da Bogdanovićeva ideologija podrazumijeva da obrazovanje krije kao zmija noge, pa u biografiji, koju je predao Skupštini, navodi da je diplomirani pravnik, ali ne i na kojem je fakultetu ili makar u kojoj državi je završio fakultet. Sa druge strane, Bogdanović u biografiji opširno opisuje koje je sve slogane za Demokrate osmislio, navodi i da je završio Školu demokratskog rukovođenja...&nbsp; O fakultetu – ni riječi. &nbsp;PRIČA O ,,MEGATRENDU“ O tome su govorili današnji Bogdanovićevi koalicioni partneri iz nekadašnjeg Demokratskog fronta. I to davne 2017. godine, kada je došlo du sukoba unutar tadašnje opozicije i kada je Demokratski front sumnjičio Demokrate za ,,šurovanje sa SDP-om“. Bogdanovića je tada DF optuživao da vodi prljavu kampanju protiv njih i drugih opozicionara, prvenstveno protiv nekadašnjeg lidera SNP-a Predraga Bulatovića. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5.jpg" data-media-id="editor_6" data-image-id="20250512010512_be35deeab1a486aa758ae4a014c2bcacc6d3256d8275e9d40f3eeb497ad115f5" data-rendition-name="original" width="680" height="549" loading="lazy" alt=',,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend'> <figcaption>,ISTINA" IZ DEMOKRATSKOG FRONTA: Informacija da je Bogdanović završio Univerzitet Megatrend(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  -Ovo je samo nastavak prljave kampanje koju je protiv Predraga Bulatovića vodila UDBA, a nastavile junoše iz Demokrata koristeći marketing metode sa Megatrenda kojeg je Bogdanović završio u svojoj 35. godini – kazali su tada iz koalicije Andrije Mandića.&nbsp; ,,MEGATREND“ I DRUGE PRIČE... &nbsp;Osim što nije naveo fakultet koji je završio, Bogdanović je u skupštinskoj biografiji izostavio ia da je bio administrativni radnik u nekada najjačoj opozicionoj stranci, &nbsp;Socijalističkoj narodnoj partiji, iz koje su i nastale Demokrate.&nbsp; I Boris Bogdanović, baš kao i njegov kolega Momčilo Leković, u Skupštini vrlo često drže slovo o pravu, kritikuju pravosuđe, određuju ko ima pravo na pretpostavku nevinosti, a ko ne.&nbsp; Zbog takvog nastupa, javnost bi pomislila da je šef poslaničkog kluba Demokrata pravo završio - makar na Harvardu, a ne na Megtarendu.&nbsp; Za privatni Univerzitet Megatrend, koji je osnovao kontroverzni profesor Mića Jovanović, inače poklonik SNS-a Aleksandra Vučiča, vezane su brojne medijske priče o ,,kupoprodaji“ diploma. Ministarstvo prosvjete Srbije je 26. avgusta 2024. godine oduzelo Univerzitetu Megatrend dozvolu za rad, na osnovu odluke Nacionalnog tela za akreditaciju i obezbeđenje kvaliteta u visokom obrazovanju koje je odbacilo zahtev tog univerziteta za novu akreditaciju. No, nakon hitnih intervencija sa ,,najznačajnijih adresa“, Ministarstvo prosvjete je brzo revidiralo odluku i vratilo akreditaciju Univerzitetu Megatrend. Tako da i Boris Bogdanović može da odahne - ,,ostala mu je na snazi“ diploma pa će moći i dalje ,,da dijeli pravdu“ u ime Demokrata koje kontrolišu bezbjednosni sektor.&nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp; &nbsp;

Direktor Pošte Đurašković dvogodišnje studije završio za osam godina, poslanik Leković četvorogodišnje za 14?!

Glad, ne fizička, nego duhovna; nesigurnost, labavo osjećanje samovažnosti i patološko potiskivanje prethodnog života ili detalja iz njega. A sve radi lakšeg otklona od manje upotrebljive prošlosti - laganje o njoj se ponavlja toliko dok u sopstvenoj glavi ne postane istina. Ne znam kako se u psihologiji definiše opisani profil, ali postao je zajednički imenitelj najglasnijih propagatora tekovina tridesetoavgustovskog osvježenja Crne Gore. &nbsp; Tako poslanica Jelena Nedović, dok postoji, nosiće u sebi priču o patikama koje je izdirala od djetiljstva do kraja studentskih dana. Borisa Bogdanovića progoniće ruka sa tanjirom supe i kada bude pisao memoare sa podnaslovom “kako smo sredili jednu zemlju”… A poslanika u crnogorskom parlamentu &nbsp;Vladimira Dobričanina progoni - lično Josip Broz. To smo nedavno saznali,a dr Dobričanin tvrdi da je sve davno počelo... UDBA, KUME, UDBA... Upravo tako: oglasio se Dobričanin na društvenim mrežama nakon posljednje emisije ,,Načisto” i veli da Crna Gora ni malo nije odmakla od komunističko reakcionističke mahale kakva je bila od 1945. do 1990.. Pa je onda eksluzivno obznanio su Ozna o Udba pravile falsifikate, poput onog izvještaja Pavla Đurišića u kojem obavještava Čiču Dražu Mihailovića da je etnički čistio Pljevlja.&nbsp; E, veli, Dobričanin, to koriste ,,kvazi istoričari bez stida i srama”. I dodade da je najveći ubica Srba na Balkanu Josip Broz, te da je najveći zločin nad Crnogorcima izvršen na Zidanom mostu i Kovačkom rogu! &nbsp; Da je ovu ,,istoriju” deklamovao neki četnički potomak u dalekom Čikagu, možda bi se i moglo razumjeti. Ali, iza ovoga stoji dr Vladimir Dobričanin, ljekar i humanista (valjda to ljekar mora biti), direktor Urgentnog centra KCCG od 2008. do 2015, pa naredne dvije godine medicinski direktor Kliničkog centra Crne Gore. Danas profesor na Medicinskom fakultetu. &nbsp; Koji se sada, iako ljekar, usudio da beskrupulozno reviduje istoriju?! &nbsp; KAD SI PROGANJAN, A DOBIJAŠ FUNKCIJE Pri tom, vratimo li se samo malo unazad, vidjećemo da je uvaženi doktor prije dolaska u Crnu Goru, gotovo sve što je vezano karijeru, završio i odradio u Prištini. Dakle – osnovna, srednja, fakultet – Priština. Prvo zaposlenje Hirurška klinika KBC Priština, postdiplomske, magistratura - Priština. Od 1999. do 2006. godine - asistent pripravnik na katedri za opštu hirurgiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u - Prištini. Od 2006. do 2007. godine asistent na katedri za opštu hirurgiju Medicinskog fakulteta Univerziteta u, pogodite - Prištini.&nbsp; Opet čitam objavljeni post i tek sad mi baš ništa nije jasno. &nbsp; Čini se da nešto nedostaje autoru takvog uratka. A što je to što mu fali? &nbsp; Prije svega, pedigre mučenika. Dobričanin je karijeru, kao Srbin gradio posred Kosova, a kasnije takođe je karijeru, kao Srbin, gradio posred Crne Gore. Mislim, normalno bi bilo da je nebitno koje je nacije, ako je čovjek uspješan i dobro radi svoj posao. &nbsp; Ali nije normalno ako taj isti Dobričanin, za sebe, nakon avgusta 2020. godine tvrdi da je sve vrijeme bio ugnjeteni, omalovaženi, obespravljeni Srbin! &nbsp; Ne bih komentarisao kosovski dio života i karijere doktora Dobričanina. Takođe, ostavljam i mogućnost da je neka od navedenih institucija bila privremeno (hm, privremeno) preseljena na teritoriju Srbije pa bi moglo doći do nejasnoća koje ne želim. &nbsp; Nemam informaciju da je dr Dobričanin bio član Saveza komunista u svojoj mladosti, mada za to postoji mnogo veća vjerovatnoća nego što je bila za Gorana Danilovića koji nas je onomad javno počastio tom pikanterijom iz svoje biografije. &nbsp; Kako god, crnogorski dio biografije Vladimira Dobričanina je kristalno jasan. IDEOLOŠKI PROBLEM Da li je ili nije bio član DPS-a, takođe nije bitno. Ali je, po narativu svih obespravljenih i omalovaženih Srba u Crnoj Gori DPS-u morao biti veoma, veoma (i treći put veoma) blizak da bi dobio mjesta koja je obnašao. Ne kažem ja, tako kažu, obespravljeni Srbi u Crnoj Gori. &nbsp; Problem je, izgleda, što DPS baštini ideologiju antifašizma, partizansko nasljeđe, poštovanje lika i djela Josipa Broza Tita i plejade narodnih heroja i poratnih socijalističkih rukovodilaca, otklon od 1918, nezavisnost Crne Gore... Sve ono protiv čega se danas bori ljekar i političar Dobričanin. &nbsp; Ali, cvrc… Otkud onda Vladimir Dobričanin u vrhu crnogorskog zdravstva punih devet godina? Tako bi se mogao zapitati svaki obespravljeni Srbin u Crnoj Gori. Jer, sve ono što nema prefiks „srpski“ po Dobričaninu je neofašističko. Pa su ljudi koji gaje iste nazore kao i DPS neofašisti a Pavle Đurišić je jedan fini, dobri antifašista, koji je, eto, oklevetan od zle Ozne i još gore Udbe. A Tito je, mora se ponoviti - ubio najviše Srba, 300.000, u prošlom vijeku i Crnogoraca, ko zna koliko i po Crnoj Gori i na Zidanom mostu. Čuš mene - četnika. KAD SE POBRKAJU PODACI Na kraju, dođosmo li, dedukcijom, opet do dokaza da, u postavgustovskoj Crnoj Gori neko mnogo zobilazi istinu kada poje sistematskom predavgustovskom progonu Srba. Da Dobričanin nije izuzetak koji potvrđuje pravilo, svjedoče imena mnogih drugih junaka današnje političke scene. &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250512200516_8d4df5979440ca4ceb94ab8ecb3bb507cb4c207688676fab4ba8dd5178c9f246.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250512200516_8d4df5979440ca4ceb94ab8ecb3bb507cb4c207688676fab4ba8dd5178c9f246" data-rendition-name="original" width="275" height="183" loading="lazy" alt="POJMA NEMA KO RADI RADI U TOLOŠIMA: Nikla zgrada bez dozvole"> <figcaption>POJMA NEMA KO RADI RADI U TOLOŠIMA: Nikla zgrada bez dozvole(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Strašno se nešto pobrkalo u glavi doktora Dobričanina. Nenadani izliv nove vlasti u zdrav razum čine da ni sam, kako kaže, ne zna zašto mu stižu nekakve prijave za nelegalnu gradnju u Tološima. Pitam se, da li bi mu se to desilo za vrijeme DPS-a. Mada, tada nije bilo potrebe da gradi – dobio je stan. Iskreno se nadam, vjerujem, da doktor Dobričanin, dok drži skalpel u ruci ne razmišlja o Titu. Prosto, da mu ne zadrhti ruka kad čuej ono - ,,Smrt fašizmu! &nbsp;

Duhovi prošlosti ugroženog Srbina

Dubrovnik vrvi od turista sa svih strana svijeta. &nbsp;Unutar zidina Starog grada je govoto nemoguće pronaći mjesto za kafu ili ručak. Turisti čekaju u redovima, a uzanim ulicama ovog drevnog zdanja gotovo je nemoguće proći od gužvi.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250518140544_44bfb79ef949aa4a91dc11b14604af94e43162df8b5825b8141937fae7da4e6a.jpg" data-media-id="editor_0" data-image-id="20250518140544_44bfb79ef949aa4a91dc11b14604af94e43162df8b5825b8141937fae7da4e6a" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Dubrovnik, Hrvatska"> <figcaption>Dubrovnik, Hrvatska(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  &nbsp;Dubrovnik je globalno prepiznata destinacija. Portal ETV je boravio u Dubrovniku, pa vam prenosimo dio atmosfere i naravno, ono najbitnije, kakve su cijene.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250518140544_073784a50add83052c4fe21157551ee25b1b92d63de4de1a7cd023663724b53e.jpg" data-media-id="editor_1" data-image-id="20250518140544_073784a50add83052c4fe21157551ee25b1b92d63de4de1a7cd023663724b53e" data-rendition-name="original" width="1100" height="1600" loading="lazy" alt="Dubrovnik, Hrvatska"> <figcaption>Dubrovnik, Hrvatska(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  &nbsp;Ako šetate, pa odlučite da se osvježite uz kuglu sladoleda, ona će vas koštati tri eura.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250518140544_20675221436211b1ea97c760072d3358a3370e27584109888a6e082576588fec.jpg" data-media-id="editor_2" data-image-id="20250518140544_20675221436211b1ea97c760072d3358a3370e27584109888a6e082576588fec" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Dubrovnik, Hrvatska"> <figcaption>Dubrovnik, Hrvatska(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Kapućino na Stradunu košta u prosjeku 5,5 do 6 eura. Coca Cola će vas koštati jednako kao i kafa, dok ćete za pivo izdvojiti od 6 do 10 eura.  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250518140544_79ef805c8966c2e08c15a7f9cdec4dd61401c6ce02371d47c7694fe7a32bfcde.jpg" data-media-id="editor_3" data-image-id="20250518140544_79ef805c8966c2e08c15a7f9cdec4dd61401c6ce02371d47c7694fe7a32bfcde" data-rendition-name="original" width="1200" height="1600" loading="lazy" alt="Dubrovnik, Hrvatska"> <figcaption>Dubrovnik, Hrvatska(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  Ako se odlučite za burger, njegova &nbsp;cijena vam se kreće od 18 do 24 eura.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250518140544_2d162aaf25da7eddb148f23bbfb4e2eb4d305876c66726cf5d2219c827127709.jpg" data-media-id="editor_4" data-image-id="20250518140544_2d162aaf25da7eddb148f23bbfb4e2eb4d305876c66726cf5d2219c827127709" data-rendition-name="original" width="1200" height="1600" loading="lazy" alt="Dubrovnik, Hrvatska"> <figcaption>Dubrovnik, Hrvatska(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  &nbsp;Za ručak za jednu osobu, u Starom gradu &nbsp;treba izdvojiti četrdeeetak eura. Ako ste ljubitelj pice, onda znajte da se cijene kreću od 20 eura pa naviše. Cezar salata &nbsp;košta između 18 i 20 eura. File lososa platićete između 22 i 36 eura, zavisno od lokacije.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250518140544_f6dab08cd1ce27aa391ce1617a098ac518b8ecb0ba86bf9a2f5745f40a78a729.jpg" data-media-id="editor_5" data-image-id="20250518140544_f6dab08cd1ce27aa391ce1617a098ac518b8ecb0ba86bf9a2f5745f40a78a729" data-rendition-name="original" width="1200" height="1600" loading="lazy" alt="Dubrovnik, Hrvatska"> <figcaption>Dubrovnik, Hrvatska(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  &nbsp;Parking ispred zidina starog grada košta 10 eura po satu.&nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250518140544_98859b88cd74e974e4e4dc2f3a1d5c698036e260bd183a8bcec7f5d1fc1ea6ab.jpg" data-media-id="editor_6" data-image-id="20250518140544_98859b88cd74e974e4e4dc2f3a1d5c698036e260bd183a8bcec7f5d1fc1ea6ab" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Dubrovnik, Hrvatska"> <figcaption>Dubrovnik, Hrvatska(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250518140544_3820bbf21038ea832d6b71dd5bfff101eb45e23877759649e38448de411f152a.jpg" data-media-id="editor_7" data-image-id="20250518140544_3820bbf21038ea832d6b71dd5bfff101eb45e23877759649e38448de411f152a" data-rendition-name="original" width="1600" height="1200" loading="lazy" alt="Dubrovnik, Hrvatska"> <figcaption>Dubrovnik, Hrvatska(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250518140544_ab29f5f4df5f76ff47cb26c9f3dd2bcdf1d77e78e7154dabd8feb0e1659369b3.jpg" data-media-id="editor_8" data-image-id="20250518140544_ab29f5f4df5f76ff47cb26c9f3dd2bcdf1d77e78e7154dabd8feb0e1659369b3" data-rendition-name="original" width="2802" height="3108" loading="lazy" alt="Dubrovnik, Hrvatska"> <figcaption>Dubrovnik, Hrvatska(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250518140544_f9e3dbe6fb9e357201040e4a3e32e9e20825f3d5c7d03290eae56b802fa60ef1.jpg" data-media-id="editor_10" data-image-id="20250518140544_f9e3dbe6fb9e357201040e4a3e32e9e20825f3d5c7d03290eae56b802fa60ef1" data-rendition-name="original" width="1394" height="1600" loading="lazy" alt="Dubrovnik, Hrvatska"> <figcaption>Dubrovnik, Hrvatska(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>  &nbsp;  <figure> <img src="https://publisher-publish.s3.eu-central-1.amazonaws.com/pb-etv/swp/8p72gy/media/20250518140544_f9e3dbe6fb9e357201040e4a3e32e9e20825f3d5c7d03290eae56b802fa60ef1.jpg" data-media-id="editor_10" data-image-id="20250518140544_f9e3dbe6fb9e357201040e4a3e32e9e20825f3d5c7d03290eae56b802fa60ef1" data-rendition-name="original" width="1394" height="1600" loading="lazy" alt="Dubrovnik, Hrvatska"> <figcaption>Dubrovnik, Hrvatska(Photo: Portal ETV)</figcaption> </figure>

Tag: tomislav-markovic